VIKTOR VRESNIK

RAST BDP-a:Hrvatska raste, nitko ne vjeruje

Najveća opasnost sada vreba u mogućem neiskustvu nove Vlade i nastavku permanentnog, prečesto ne baš suvislog poigravanja zakonima, regulama i poreznim stopama
 Sasa Midzor Sucic / CROPIX








Hrvatska raste, nitko ne vjeruje. Kao pacijent koji se izvukao iz terminalnog stadija bolesti, suočava se s rezigniranom okolinom i obitelji koja je od njega odustala. Naravno, drago im je što se oporavlja, ali više nije u planovima. Čini se, međutim, da su nalazi ustrajno dobri.

Ekonomski institut Zagreb već godinama objavljuje svoj CEIZ indeks čija je svrha pružiti pravovremenu informaciju o trenutačnom stanju poslovnoga ciklusa u državi. Vrijednost indeksa mijenja se istodobno s promjenama poslovnog ciklusa. Evo što piše u nalazu objavljenom prošlog petka:

“Ostvarena vrijednost CEIZ indeksa u trećem tromjesečju 2015. upućuje na to da je jačanje ekonomske aktivnosti, koje se odvija od trećeg tromjesečja 2014., poprimilo stabilan uzlazni zamah. Stoga, na osnovi vrijednosti indeksa možemo očekivati da će tromjesečna stopa promjene realnog BDP-a u trećem tromjesečju 2015. biti pozitivna i slične veličine kao i stopa promjene BDP-a iz prethodnog tromjesečja. To ujedno znači i da se hrvatsko gospodarstvo uspješno oporavilo od dugogodišnje recesije, ali stope rasta koje trenutačno ostvaruje i dalje su značajno manje od regionalnog prosjeka.”

Stope rasta o kojima se govori još su male, ali jasan je mjesečni trend oporavka – indeks je u rujnu zabilježio vrlo blagi porast vrijednosti od 0,04 boda u odnosu na ovogodišnji kolovoz, ali i 2,2 boda u odnosu na rujan prošle godine. EIZ-ovi analitičari zato zaključuju da je jačanje ekonomske aktivnosti poprimilo “stabilan uzlazni trend”. Zasad se čini da su u pravu.

U svojim redovnim ekonomskim prognozama, procjenu rasta hrvatskog gospodarstva za ovu je godinu povisila i Europska komisija koja očekuje da će Hrvatska godinu završiti u 1,1-postotnom plusu (ranije prognoze zaustavljale su se na 0,3 posto). Analitičari EU upozoravaju kako je i dalje ključno da Hrvatska provede strukturne reforme, bez čega neće biti moguće zaustaviti rast javnog duga.

– U okruženju usporavanja globalne ekonomije osobito je važno pojačati temelje gospodarstva kroz strukturne reforme i smanjenje vrlo visokog javnog duga koji bi u Hrvatskoj, bez odlučne akcije, mogao dosegnuti skoro 93 posto BDP-a 2017. godine – rekao je potpredsjednik Komisije zadužen za euro i socijalni dijalog Valdis Dombrovskis. Prema procjenama EU, nakon ovogodišnjeg rasta od 1,1 posto, sljedeće godine rast BDP-a u Hrvatskoj bi trebao ubrzati na 1,4, posto, a 2017. godine na 1,7 posto. Ipak, da ne mašemo previše zastavama, Europska komisija pozitivnu statistiku rasta BDP-a predviđa ove godine svima, osim Grcima čije će gospodarstvo, po njihovim procjenama, potonuti dodatnih 1,4 posto.

Kao najveći optimist hrvatske gospodarske statistike predstavio se najuporniji investitor u dionice domaćih tvrtki Nenad Bakić, koji je najavio rast od tri posto, temeljeći optimizam na rastu turizma i procvatu turističkih kompanija, dok je tradicionalno najskeptičniji Hrvoje Stojić iz Hypo Alpe Adria Banke svoju prognozu hrvatskog rasta podigao s pola na jedan posto. Stojićevu je poziciju najvećeg skeptika u državi ovaj puta preuzeo Zdeslav Šantić iz Société Générale Splitske banke koji Hrvatskoj za 2016. predviđa usporavanje ekonomskog rasta “ponajviše zbog političkih faktora, odnosno zbog toga što je i dalje značaj države bitan za ukupna gospodarska kretanja, a i prije se pokazalo da nakon parlamentarnih izbora obično dolazi do određenog usporavanja gospodarske aktivnosti”.

Ne samo zbog predizborne usluge guvernera premijeru – prijatelju, iako se u više navrata moglo čuti takvo tumačenje, nedavno je procjenu rasta BDP-a u ovoj godini povećala i Hrvatska narodna banka, s prethodnih 0,5 na 1,2 posto. Čak i tradicionalno škrti Međunarodni monetarni fond u svojim je redovnim jesenskim prognozama (koje se naslanjaju na podatke koji im stižu iz DZS i HNB-a) povećao procjenu rasta hrvatskog BDP-a s 0,5 na 0,8 posto.

Hrvatska je napokon uhvatila val rasta ostalih zemalja EU. Koliko će ga uspjeti zadržati, ovisi o tome hoće li politička garnitura na vrhu biti spremna napraviti ono što je trebalo biti davno napravljeno – zaokrenuti državu u smjeru kvalitetno upravljane, ali potpuno tržišne ekonomije. Unatoč izborima, pa i promjeni nominalnog političkog predznaka koji je u ovom slučaju daleko više svjetonazorski nego politički ili ekonomski, u novoj hrvatskoj strukturi vlasti zapravo nema radikalnih promjena sudionika. I u Mostu, koji je proglašen najvećom inovacijom hrvatske politike, sjede poznata lica. Prizivane reforme donijet će, zažive li ikada, rastanak sa životom na dug, smanjivanje proračunskog deficita ispod ciljane granice od tri posto, temeljite reforme pravosudnog i zdravstvenog sustava, konačni završetak reforme mirovinskog sustava (s priznavanjem prava neotuđivosti osobne štednje i jačanjem uloge drugog i trećeg stupa), zaustavljanje neprekidnih promjena poreznog sustava i uspostavljanje stabilnih okvira koji omogućuju dugoročno planiranje, biznisa, ali i života koji je u Hrvatskoj danas avantura u koju bi se malo koji američki mladi poduzetnik usudio upustiti. Ništa od toga nije novo, sve to postoji kao svima poznati zadatak vladama od Valentićeve nadalje. Da je napravljeno na vrijeme, krizu 2009. dočekali bismo spremniji, bila bi kraća, a Hrvatska bi danas rasla stopama Irske ili Estonije, s osobnim standardom koji bi, zahvaljujući nasljeđu, bio daleko bolji od estonskog. To se, međutim, nije dogodilo.

Najveća opasnost sada vreba u nastavku permanentnog, prečesto ne baš suvislog poigravanja zakonima, regulama i poreznim stopama. Hrvatski porezi jesu među višima u tranzicijskoj Europi, ali to ne bi bilo toliko pogubno kad bi se znalo da ključne stope barem u sljedećih pet godina neće biti mijenjane ili barem da se neće mijenjati naviše. Vlada danas, unatoč godinama iz gubljenog vremena i urgentnoj potrebi za supstancijalnim društvenim i sustavnim promjenama, ipak ima i prostora za uobiča jenu jednokratnu postizbornu kirurgiju, ali svaka daljnja promjena zakona ili poreznog sustava izvan tog okvira zahtijeva dubinsko mijenjanje korporativnih poslovnih strategija, što je crvena krpa za svakog ulagača, domaćeg ili stranog, koji razmišlja svoj novac uložiti u Hrvatskoj.

Kad je objavljena, 2005. početkom jeseni, knjiga harvardskog profesora Benjamina Friedmana “Moralne posljedice ekonomskog rasta” u novoj Europi je prošla gotovo bez odjeka. Tri godine prije krize upravo je rast bio najjača droga tranzicijskih biznismena i nove sorte tek oslobođenih političkih liberala. Friedman je, međutim, mit rasta sažeo u nekoliko ključnih točaka koje su preživjele taj prvi val tranzicijske euforije. Rast se registrira statistički, ali to nije statistička kategorija. Ekonomski progres, kao i svaki drugi, svoj smisao dobiva tek u kontekstu društvene zajednice u kojoj se događa. Ljudi, primijetio je Friedman, postaju zadovoljnima kadosjete da žive bolje nego prije 15 godina i da svojim obiteljima, a prije svega svojoj djeci, mogu priskrbiti bolji život nego što su to njima mogli priskrbiti njihovi roditelji.

Srećom, sačuvao sam snimku razgovora s Benom Friedmanom na sunčanoj terasi hotela Argentina u Dubrovniku u kasno proljeće 2006., kad o krizi još nitko nije razmišljao. Kradem odlomak poduljeg Friedmanova ekspozea, možda posluži kao putokaz mandataru nove hrvatske Vlade:

“Danas u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je životni standard jedan od najviših u svijetu, gotovo jednako visok poput onoga u Švicarskoj ili Luksemburgu, većina stanovnika ne osjeća pomak nabolje. Štoviše, oni osjećaju da danas, u materijalnom smislu, žive lošije nego što su nekad živjeli.

Jesu li time zadovoljni? Nisu. A to se odražava na njihov odnos prema okolini, prvo prema najbližim susjedima, a onda i prema cijelim društvenim slojevima. Nasuprot tome, u današnjoj Kini, gdje je prosječni prihod stanovnika otprilike na razini osmine prosječne američke plaće, Kinezi jasno osjećaju napredak. Danas su spremniji pomoći jedni drugima nego u doba kad im je egzistencija bila u pitanju. Spremniji su od današnjih Amerikanaca. Taj osjećaj napretka nije trajan, nego dolazi i nestaje, ovisno o prilikama. Pogledajte povijest i vidjet ćete kako je zanimljivo pratiti u kojim su razdobljima stanovnici određenih zemalja osjećali da ekonomski napreduju, a kada se taj osjećaj gubio. Još je zanimljivije pratiti posljedice tih promjena u osjećaju. Tako su, uostalom, nastajali ratovi. Oni ljudi koji osjećaju da danas žive bolje nego što su živjeli njihovi roditelji, imaju manju potrebu da se natječu s drugim ljudima. U društvu gdje ljudi osjećaju napredak u pravilu ima manje rasnih ili vjerskih predrasuda i manje je diskriminacije prema imigrantima. Nitko ne može tvrditi da su to samo ekonomski fenomeni, ali iskustvo SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja, posebno Velike Britanije i Njemačke, jasno upućuje na povezanost ekonomije i diskriminativnih modela društvenog ponašanja. To i jest bit cijele priče o rastu i napretku.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 08:32