SVJEDOČANSTVO

"U polemikama je bio vehementan, ali je u svoj Leks od novih vlasti sklanjao i svoje protivnike i protivnike režima..."

Kad sam tek počeo raditi u Leksu, dvaput sam Krležu vidio na stubištu, ali sam zastao da izbjegnem izravan susret...

Odlučio sam se u proljeće 1976. godine prijaviti na natječaj koji sam slučajno primijetio u Vjesniku: Jugoslavenski leksikografski zavod raspisao je natječaj za deset mlađih suradnika. Odslušao sam predavanja na postdiplomskom, napisao radnju i čekam obranu. Uz diplomu i biografiju priložio sam i popriličnu bibliografiju: već sam bio objavio nekoliko studija i eseja u književnim časopisima i zbornicima te pedesetak kritika u novinama. Usto sam za izdanje Larousseova leksikona, koje je za jugoslavensko tržište pripremao beogradski izdavač “Vuk Karadžić”, napisao biografije dvjestotinjak hrvatskih pisaca; zapravo obradio sam cijelu hrvatsku književnost. Vjerovao sam da će to biti dovoljna ulaznica za Leks.

I bila je, zapravo sam glatko primljen; u komisiji su bili Krležin zamjenik dr. Ivo Cecić, pomoćnik direktora Otto Opitz i sekretarica partijske organizacije SK Mirjana Petričević. Moji rukopisi složeni u velikoj kutiji na stolu za sastanke u uredu Ive Cecića doista su iznenadili komisiju.

– Zamislite, kolega je pisao i o Krleži! I to čak dva teksta! – ushićeno se javio Otto Opitz, predratni sveučilišni profesor geografije, u ratu domobranski pukovnik, kojega je Krleža spasio od poratnih nevolja i dao mu urednički posao u Zavodu. Krleža mu možda nije spasio život, ali sasvim sigurno jest građansku egzistenciju i karijeru. Njemu dvije stotine mojih enciklopedijskih člančića nije značilo baš ništa u usporedbi s tekstovima o božanskom Krleži!

Nekoliko dana potom došao sam na posao, prema dogovoru, javio sam se Ceciću. On je pak pozvao Tomislava Ladana:

– Tomo, povjeravam ti ovoga mladića, neka sjedi s tobom; obojica ste literati, kritičari, trubaduri, sigurno ćete se dobro složiti!

Kad smo izlazili iz Cecićeva ureda, Ladan mi pogledom pokaže na vrata do Cecićevih:

– E, tu vam stoluje neokrunjeni kralj jugoslavenske književnosti. Znate, mi smo vam zemlja koja ima apsolutnog monarha u politici, pa je sve to preslikano i na književnost: ima prostora samo za jednoga!

Odveo me u svoj ured u potkrovlju Leksa, pokazao stol sučelice svome:

– Eto, kolega, tu vam je godinama sjedio Danko Grlić. On je upravo prešao na Filozofski fakultet, iako ja nisam siguran da mu je to najpametnije; ovdje smo ipak svi mi pod Krležinim kišobranom, Krleža je okupio nas stare grješnike. Kad sam ja tu došao šezdesetih, bio je to pravi zvjerinjak, imali ste tu austrougarske admirale, klerikalce i domobrane, jugomonarhiste, informbiroovce, a zadnjih nam godina pristižu ovi koji su nastradali u Hrvatskom proljeću. I Danko je prošao Goli otok, a Krleža mu je ponudio utočište i zaštitu, njemu i svima drugima. Dobio je placet od svojeg prijatelja, vladara Jugoslavije da može zapošljavati razne “narodne neprijatelje” i onima koje je on izabrao nije loše...

Od svih zavodskih urednika Ladan je najviše volio Krunu Krstića, velikog erudita, poliglota. Ladan mi je povjerio kako je Krstić prije rata bio veliki antikrležijanac, čak je godine 1935. u izdanju MOSK-a objavio brošuru “Kako piše gospodin M. Krleža”. U toj knjižici pokušao je persiflirati i parodirati Krležin književni stil te upozoriti na materijalne pogreške u njegovim tekstovima. Kruno bi najradije da se na nju zaboravi. A kad bi slučajno Krleža bio spomenut u kakvom našem opuštenom razgovoru, Krstić bi se uvijek uozbiljio i o svojem nekadašnjem književnom i političkom protivniku, pa i neprijatelju, govorio s velikim uvažavanjem. Krleža je Krstića susreo početkom pedesetih negdje u Zadru, gdje se on bio sklonio jedva preživjevši partizansku retorziju 1945. godine. Naime, ratnih je godina radio u Hrvatskom državnom uredu za jezik.

Uostalom, i Krležin najbliži suradnik i njegov zamjenik u Leksikografskom zavodu, Mate Ujević, godine 1929. pisao je u katoličkoj Hrvatskoj straži kako je “dužnost javnosti da gospodinu Krleži zatvori usta”. U više navrata su mi neki od starijih spominjali kako ih je Krleža uzeo u obranu kad je 1952. u partijskom glasilu Naprijed bio napadnut Leksikografski zavod jer su u njemu utočište našli poznati “frankovci i klerofašisti” Kruno Krstić, Joe Matošić, Mladen Jiroušek, Frano Sentinela, Cvito Škarpa i dr., te kako je “Enciklopedija Jugoslavije” preuzela mnoštvo suradnika Ujevićeve “Hrvatske enciklopedije”. Krleža je energično uzeo u obranu ne samo svoje suradnike nego i “Hrvatsku enciklopediju” ustvrdivši da su u njoj surađivali najugledniji hrvatski javni radnici, kako je započeta prije rata, te da ni u ratu nije činila bitne ustupke ustaškoj ideologiji. Time je zaštitio i svojega najvažnijeg suradnika, nekadašnjega glavnog urednika “Hrvatske enciklopedije” Matu Ujevića.

Doista je zanimljivo kako se Krleža, inače u polemikama vehementan, pa i nemilosrdan prema svojim protivnicima, ne samo nije njima svetio kad su “njegovi došli na vlast” nego je dojučerašnje protivnike pozvao na suradnju i entuzijastično štitio. A moram reći da sam na svoje oči vidio kako su mu oni s najdubljom zahvalnošću uzvraćali, svjesni kakvu im je zaštitu pružio. Tek nakon razgovora s Krstićem i još nekima od “grješnika” shvatio sam zašto je pomoćnik direktora Otto Opitz bio onoliko impresioniran činjenicom da je “mladi kolega pisao i Krleži”.

Prvih nekoliko mjeseci rada u Zavodu zapravo nisam imao nekakav konkretni radni raspored; Ladan mi je dao da čitam članke o književnost koji su trebali biti preneseni iz drugog u treće izdanje “Opće enciklopedije”, upravo bilo započeto pod urednikovanjem Josipa Šentije. Uz članke sam upisivao primjedbe, dopunjavao ih i ažurirao novim podacima. I već sam se priviknuo na pomisao da Krležu baš i neću prečesto susretati. U dva navrata sam ga, doduše, vidio na stubištu, ali sam zastao da izbjegnem izravan susret, jer su mi rekli kako ne podnosi da ga netko promatra kako silazi niz stubište; zbog artroze u koljenima teško se kretao (uostalom, imao je osamdeset i tri godine), morao se koristiti štapom, a svaka stepenica očito mu je pričinjala bol. Jednom je posrnuo i pao, a naš ilustrator, slikar Hrvoje Šercar, pokušao mu je pomoći da ustane. Krleža se, međutim, obrecnuo na njega, zaprijetivši štapom:

– Kaj mi buš pomagal, osel jedan, nisam baba da ne mogu sam?!

Stjecajem okolnosti, ipak sam ujesen 1976. susreo Krležu. Bilo je to vezano za Danila Kiša koji je upravo objavio u Liberu “Grobnicu za Borisa Davidoviča”. Ja sam kao stalni kritičar Oka tu knjigu prikazao u svojoj rubrici, ishvalio je, ali i upozorio na sličnost s Borgesovom “Općom poviješću beščašća”. Kako je ubrzo nakon pojavljivanja “Grobnice” u beogradskom tisku započela neviđeno žestoka polemika u kojoj se tvrdilo da je Kiš plagijator, jer u svoje pripovijesti unosi citate iz nekih, uglavnom povijesnih, knjiga, i moja kritika “Kiševo umijeće nasljedovanja” uzeta je kao argument da je posrijedi neoriginalan pisac. Očito se radilo o nerazumijevanju neomanirističke borgesovske poetike. Osjetio sam potrebu da Borgesov i Kišev postupak protumačim detaljnije objavivši u Oku u studenom 1976. polemički esej “Nasljedovanje ili plagiranje”.

Kad je objavljen taj tekst, najprije me je pozvao na razgovor Krležin pomoćnik Mladen Jiroušek; pročitao je moje tekstove i Kiševu “Grobnicu”. Imam li još nešto da mu posudim? Imao sam sve Kiševe knjige, a učinilo mi se da će možda najbolje biti za nekoga tko nije iz književničke branše da pročita “Baštu, pepeo”.

Odnio sam Jiroušeku knjigu, a on mi je pomalo svečano rekao:

– I direktor bi vas htio vidjeti!

Nije bilo vremena da se prepadnem pred tim nenadanim pozivom; otišao sam odmah Krleži.

– Sjedite, kolega! Pratim ovo što pišete o Kišu; on je veliki Matvejevićev prijatelj, upoznao me je Predrag s njim. Zapravo mi se Kiš javlja već godinama; izgleda da ga je fascinirala Lasićeva knjiga o sukobu na ljevici i način kako je Stanko prikazao moju ulogu u tom sukobu! Pisao mi je i u ime Udruženja književnika Srbije, zvao me na njihove međunarodne Oktobarske susrete, ali meni je u ovim godinama komplicirano odlaziti na takve skupove. A mislim da ste u Oku dobro razjasnili njegov književni postupak, ne može se tu govoriti o plagiranju, dobro je da ste ga uzeli u obranu. Njegova je “Grobnica za Borisa Davidoviča” jedno zrelo djelo o staljinskim vremenima i žrtvama. To je tema koja i mene proganja, još od tridesetih godina, kad sam čitao Panaita Istratija, a i doznao za tužne sudbine svojih drugova u staljinističkim čistkama. Ma, to se zapravo skriva u pozadini sukoba na ljevici.

Naravno, golicalo me pitanje je li Krleža vidio što sam ja pisao o njemu. Ali nisam se usuđivao pitati. Naime, u tematskom broju Književne istorije prije tri godine, u povodu njegova osamdesetog rođendana, pisao sam o Krležinu odnosu prema Franu Galoviću, jednom od rijetkih hrvatskih pisaca koje je nedvosmisleno hvalio (osobito njegovu kajkavsku liriku). Ja sam, međutim, upozorio na začudnu podudarnost nekih fragmenata Galovićeve protoavangardističke pripovijetke “Ispovijed” i Krležine “Hrvatske rapsodije”. Ipak, naposljetku nisam izdržao, pitao sam ga je li vidio taj temat. Pokazalo se da je Krleža ne samo imao taj temat u rukama već da poznaje tekstove.

– Znam da iza svega toga stoji Mate Lončar! Samo on je mogao postići da mi u Beogradu posvete toliku pažnju! – napomenuo je. A zatim dodao komentirajući moj tekst:

– Nisam hotimično imitirao Galovića, ali očito mi se negdje urezao u sjećanje. To vam je negdje na ovoj crti književnih nasljedovanja o kojima pišete u svojim tekstovima o Kišu.

Napuštajući Krležin ured prisjetio sam se kako mi je govorio Saša Vereš:

– Znate, ja kad odlazim iz Krležina ureda, uvijek pazim da mu ne okrenem leđa!

Smijao sam se Sašinoj servilnosti: kako napustiti ured, a da se ne okreneš, zamišljao sam Sašu kako hoda natraške. Ja se sada ne mogu sjetiti jesam li hodao natraške (hm, nisam znao gdje mi je dupe, gdje mi je glava). Bio sam duboko impresioniran. Imao sam osjećaj kako sam razgovarao sa živim spomenikom, dijelom povijesti.

Mjesec-dva nakon tog susreta s Krležom dobio sam službeno rješenje o rasporedu u redakciju II. izdanja “Enciklopedije Jugoslavije”. To je bila jedina enciklopedija koju je on i službeno potpisivao kao urednik. Ne znam je li sam Krleža utjecao na moje raspoređivanje u “Jugoslaviku”, bojim se da bih sebi pridao preveliku važnost takvom tvrdnjom, ali – opet – nije mi krivo povjerovati.

Sredinom sedamdesetih Krleža je već bio bolestan i umoran, razmišljao je i o povlačenju iz Zavoda. Govorilo se kako će ga zamijeniti Predrag Matvejević. Međutim, to je nailazilo na otpor većine zavodskih urednika, koji iskreno rečeno malo politički zaziru od anacionalnog ljevičara Matvejevića. Dakako, tu je kao glavna prepreka Ivo Cecić, koji upravo tada osmišljava novo izdanje “Jugoslavike”, puno ambicioznije od prvoga. Pa nije on došao u Zavod da bi opsluživao Matvejevića!

Sada bi osim temeljnoga latiničnog izdanja, po Cecićevoj zamisli, trebalo izlaziti još i ćirilično, zatim izdanja na slovenskom, makedonskom, albanskom i mađarskom. Stvorena je kompleksna mreža republičkih i pokrajinskih redakcija, uz pridodane Vojnu i Partijsku redakciju. Strateg cijeloga tog poduhvata bio je Cecić. Naravno, bilo je nemoguće da on pripusti bilo koga da još za Krležina života zauzme direktorsku fotelju. Najprije jer nitko doista nije mogao nadomjestiti neprijeporni Krležin kulturni i politički autoritet, a naravno da je Cecić s pravom razmišljao i o mogućnosti da sam jednoga dana naslijedi Krležu.

U cijeloj toj Cecićevoj konstrukcije bilo je uočljivo da nedostaju zavodski urednici koji će koordinirati tu složenu mrežu deset redakcija. Nekoć su svi prilozi i iz republičkih i posebnih redakcija stizali u ruke Krleži i njegovim pomoćnicima Zvonku Tkalecu i Mladenu Jiroušeku, a vrlo često se u koordinatorsko-uredničke poslove uključivao i Mate Ujević. Taj čvrsti tim, međutim, sada više nije postojao. Krležini su suradnici iz prvoga izdanja otišli u mirovinu ili pomrli. A trebao je netko preuzeti pojedinačne abecedarije koji su pristizali iz redakcija, pregledati ih, uskladiti, korigirati. Krleža je još pokazivao zanimanje za zbivanja u toj glavnoj zavodskoj enciklopediji, ali bilo je nezamislivo da mukotrpno satima pažljivo iščitava gomile građe koje su pristizale. Nije to mogao raditi ni Cecić: imao je dosta posla oko vođenja Zavoda, a taj “trubadurski” rad mu nije ni ležao. Ceciću je kao čovjeku koji je prošao brojna kadrovska kreševa bilo jako važno da na to mjesto ne dođe netko tko je stručno i politički prejak i tko bi ga mogao ugroziti u njegovim “nasljedničkim” aspiracijama.

Tako sam se ja kao dvadesetšestogodišnjak, zapravo kao početnik, našao u situaciji koordinatora koji dobiva u svoje ruke sve abecedarije, formira grupe srodnih natuknica, korigira broj redaka, radi sinopsise tzv. kompleksnih članaka, za koje sve republičke i pokrajinske redakcije pišu priloge.

Uočivši kakav posao radim, a znajući kako ga ničim ne mogu ugroziti, Cecić je vrlo brzo inicirao moje unapređenje pa sam nakon samo godinu dana šegrtovanja prebačen u nekoliko stepenica viši status urednika. Ujedno sam dobio i pravo da dolazim na sjednice Centralne redakcije “Enciklopedije Jugoslavije”.

Na nekoliko takvih sjednica u toku 1977. godine došao je i Krleža. Sjednice na koje je on dolazio održavane su u hotelu Palace. Teško je hodao, stoga su zavodski ljudi izbjegavali prikladniju i prostraniju podrumsku dvoranu hotela, pa su sastanci održavani u manjoj dvorani uz hotelski restoran u prizemlju. Gledao sam sa zanimanjem, krišom, kako Krleža dolazi u dvoranu.

Krleža je hodao sam, bez pratnje, bez pomoći vozača Jože, oslanjajući se o štap; nije podnosio ni pomisao na to da bi netko mogao opaziti njegovu tjelesnu nemoć. Hotel Palace mu je odgovarao jer u prizemlju i restoranu ima masivne noseće stupove, raspoređene svakih pet-šest metara. Te stupove koristio je za uzimanje predaha. Napravio bi pet-šest koraka, išao je zapravo dosta brzim, iako teturavim, korakom; pritajio bi se iza stupa kako bi ga što manje ljudi vidjelo, prikupio ponovo snagu, i zaletio se do sljedećeg spasonosnog stupa.

Koliko sam primijetio, na tim sastancima nije dulje pojedinačno razgovarao s pojedinim urednicima, ali znam da je neke urednike zvao k sebi, u stan na Gvozdu, da u miru i opuštenije razgovaraju. Kasnije su oni nama prepričavali svoje razgovore. Potkraj 1977. Krleža je posve prestao dolaziti u Leks, a i na naše sjednice. S nama iz Zavoda koji smo radili u enciklopediji komunicirao je isključivo preko Cecića.

Ja sam pak postajao sve važniji kotačić u golemoj mašineriji enciklopedije. Tako je došla i 1978. godina. U proljeće sam dobio poziv za vojsku.

– Pa, što ti, Velimire, nisi odslužio vojsku? – zapanjeno me upitao Cecić kad sam mu rekao da sam dobio poziv i kako sam raspoređen u Požarevac. – U muku mu Irudovu, pa što ćemo sada? Kad će nam izići prva knjiga ako ti sada odeš?!

– A, ako imate neku vezu da me oslobodite, bio bih vam zahvalan! – rekao sam u šali.

– Razgovarat ću ja s Krležom, možda on može nešto učiniti!

Prošlo je nekoliko dana, Cecić mi je rekao kako je razgovarao s Krležom, on mu je obećao da će nešto pokušati srediti s generalom Ljubičićem, tadašnjim sekretarom obrane. Ali nikakvih vijesti s Gvozda nije bilo. Nije bilo druge: ja sam nevoljko otputovao u Požarevac, javio se u kasarnu. Ujutro su me ošišali, dobio sam uniformu... I stajao sam izgubljeno u spavaonici sa šatorskim krilom natrpanim svim tim prokletim sivomaslinastim stvarima koje “dužim”. Odjednom je došao dežurni čete, moram se javiti komandantu brigade.

– Koji je sad to vrag, što si učinio?! – komentirao je sebi u bradu dok me pratio pukovniku. No pukovnik me dočekao ljubazno pozdravivši, nekako nevojnički, gotovo prijateljski:

– Druže Viskoviću, stigao mi je jutros telegram od saveznog sekretara za narodnu obranu da vas otpustim iz vojske. Pisao mu je drug Krleža, obrazložio je kako ste mu jako potrebni u radu na Enciklopediji Jugoslavije. Ne preostaje mi ništa drugo nego da naređenje izvršim!

Vratio sam se u Zagreb, radostan, vrativši se i zavodskim poslovima: laskalo mi je da se Krleža potrudio i intervenirao za mene. No u studenome sam doista otišao u vojsku, ovaj put u Valjevo a potom u počasni Gardijski puk na Dedinje u Beogradu. Povremeno sam pozivan na sastanke Centralne redakcije, pa sad zamislite kad se iz one vojničke oskudne i sive svakodnevice nađete u kakvom dubrovačkom ili brijunskom hotelu gdje se održava redakcijska sjednica.

No, protekla je i ta godina dana, vratio sam se u Zagreb, i činilo mi se kako enciklopedija nije puno odmaknula. Ceciću je postalo jasno da dolazi do zagušenja u leksikografskoj centrali u Zavodu: tekstovi dolaze iz republičkih i pokrajinskih redakcija, ali tek ih treba redigirati, usklađivati, potrebna je jača ekipa.

Uskoro po mojem povratku pozvao me u svoj kabinet: dogovorio se s Krležom da se osnuje posebna Redakcija za zajedničke tekstove, ja ću biti imenovan za glavnog urednika; neka sastavim tim ljudi koji će raditi sa mnom. Moram reći da me njegova ponuda zatekla: u dvadesetdevetoj godini postajem glavni urednik; znam da je u tome bilo mnogo više Cecićeve uloge nego Krležine, ali svejedno, ponuda je imponibilna.

U proljeće je prva knjiga drugoga izdanja “Jugoslavike” bila pred izlaskom. Prije nego što će biti poslana u tisak, Cecić je odnio Krleži “supericu”, neka glavni urednik još jednom prolista izdanje koje potpisuje. Vratio se zadovoljno s Gvozda:

– Pozvao nas je Krleža da dođemo k njemu, reći će nam svoje dojmove o novom izdanju!

Osim Cecića i mene u timu koji će posjetiti Gvozd bili su Žarko Domljan, novoizabrani pomoćnik direktora i šef ilustratorskog tima enciklopedije, te Igor Gostl, sekretar Centralne redakcije. Naravno, bio sam uzbuđen, ne samo što ću ponovo vidjeti Krležu nego i taj mitski stan na Gvozdu, koji je postao pojam. Svi smo se kao pomalo podrugivali (“o, i on je bio na Gvozdu, mo’š mislit događaja!”), ali kad dobiješ i sam taj poziv, malo ti se noge odsijeku.

Krleža nas je dočekao sjedeći u stolici. Znao sam da su ga noge već posve izdale, da se teško kreće. Matvejević mi je pričao kako se Krleži nekoliko puta dogodilo da padne i ne može ustati, osobito noću kad nema vozača Jože i kućne pomoćnice Ivke. Bela ga ne čuje, i satima tako leži na podu.

Očito, nije želio da gledamo njegovu tjelesnu nemoć. Joža ga je prethodno posjeo u stolicu i on nas dočekuje sjedeći. Blijed je, koža malo opuštena; prije dvadesetak godina bio je korpulentan, preko 110 kila, a vjerojatno nije viši od 170 cm. Negdje sam pročitao, čini mi se u “Davnim danima”, da u prvoj regrutaciji za I. svjetskog rata 1914. godine nije primljen u vojsku zbog nedovoljne težine, imao je samo 48 kilograma. A sada je vjerojatno tridesetak kilograma lakši nego u doba svoje najveće tjelesne kilaže, tako da se oko ušiju i na podbratku vidi višak opuštene kože.

Pozvao nas je da mu se pridružimo za stolom. Izrazio je zadovoljstvo knjigom koju je pregledao, odmah zatim relativiziravši svoju pohvalu (“a sve je to uzaludan posao, samo je glupost ovdje vječna!”). Dok sam ga gledao onako zgurenog, otromboljenog u stolici, u prevelikom sivom sakou, činilo mi se kako je to tijelo potpuno ispražnjeno od energije, tijelo umornog čovjeka koji se pripremio za odlazak. Međutim, kad je počeo govoriti, dojam se posve promijenio. Glas je bio u posvemašnjoj diskrepanciji s tom staračkom figurom: mladićki visok glas, tenor; govorio je jasno, čisto, bez zastajkivanja, zasipao nas podacima. Zapravo je taj dvosatni razgovor bio više Krležin solilokvij u koji smo se mi sramežljivo povremeno ubacivali nekom kratkom replikom ili pitanjem nego prava konverzacija.

Očito je pažljivo pročitao članak “Albanci” i “Albansko-jugoslavenski odnosi”.

– U prvom izdanju smo imali samo članak “Arbanasko-južnoslavenski odnosi”. To je vrlo osjetljiva materija. Pedesetih nismo ni pomišljali da zasebno obradimo povijest te naše najbrojnije nacionalne manjine. Ne znam kako je u Beogradu i sada prošlo ovo rješenje s posebnom odrednicom o povijesti Albanaca, o njihovoj kulturnoj tradiciji, jeziku, književnosti. Utoliko više što se govori o jedinstvenom korpusu albanske nacije, bez izdvajanja jugoslavenskih Albanaca kao zasebnog etničkoga korpusa. Iako je Marko Ristić, kao glavni urednik srpske redakcije, pedesetih nastojao obuzdati nacionalističke ispade, otpori prema tematiziranju albanskog pitanja bili su toliko jaki da smo se dogovorili kako bi najbolje bilo da cjelokupnu problematiku apsolviramo u članku o odnosima Arbanasa i Južnih Slavena.

Zanimljivo je kako je Krleža oštroumno anticipirao problem s kojim ćemo se suočiti samo godinu dana kasnije. Nakon demonstracija Kosovara u Prištini 1981. godine, u srpskom tisku i javnosti je krenuo val preispitivanja dotadašnje politike prema Kosovu i Albancima. Beogradski NIN je iz broja u broj secirao članke iz naše enciklopedije optužujući najprije glavnog autora tih natuknica, prištinskog profesora Alija Hadrija, i urednika Kosovske redakcije Esada Mekullija za separatizam i velikoalbanski integralizam, zatim i Srpsku redakciju za pretjeranu popustljivost, a potom i cijelu Centralnu redakciju za zatvaranje očiju pred albanskim separatizmom. Krleža je tada već bio potpuno na izmaku snaga, umrla mu je i Bela; bio je potpuno nezainteresiran za probleme enciklopedije, ostavio nas je same da se snalazimo u tim novim jugoslavenskim kreševima. Ali čak da je 1981. bio i u boljoj fizičkoj formi, mlađi i poletniji, više ne bi imao onaj autoritet kojim je ranije operirao, a koji je umnogome bio vezan za Titovu podršku i zaštitu, dolazila su nova vremena bez neupitnih autoriteta.

Ali tada, za našeg sastanka u proljeće 1980. godine Krleža je još bio živo zainteresiran za “Jugoslaviku”. Znao je da u drugom svesku dolazi na red veliki članak “Bosna i Hercegovina”. S njom je vezano i pitanje definiranja nove nacije, tada smo je zvali “Muslimani”. Zanimljivo, za razliku od svojega prijatelja Tuđmana, Krleža je smatrao da Muslimani kao etnicitet imaju vlastiti kulturni identitet i da je dobro da ga u enciklopediji afirmiramo.

Moram priznati da sam bio fasciniran i njegovom memorijom i verbalnom energijom: kakav raskorak između onemoćaloga, bolesnog tijela i moćnog i još uvijek živahnog i brzog mozga.

Krležu više nisam osobno susretao, pisao sam kasnijih godina o njemu, proučavao posebno njegove “Marginalije”, redaktorske bilješke nastale na marginama leksikografskih tekstova, jer Krleža je malo osobno redaktorski intervenirao, a napisao na stotine komentara, čak malih eseja pokazujući doista neviđenu erudiciju.

Zapravo sam postupno ulazio u Krležin svijet, pogotovo kad je Krležin nasljednik na direktorskoj dužnosti Ivo Cecić godine 1985. naručio od mene personalnu enciklopediju o Krleži, prvu takvu u nas, zapravo prvu u svijetu (koliko mi je poznato) o piscu iz XX. stoljeća. Sljedećih godina pročitao sam svaki Krležin tekst više puta, proučio temeljito sve njegove časopise. I bio često zadivljen tom energijom, tim intelektom, tom verbalnom bujicom. To ne znači da sam se u svemu s njim slagao, da nisam ponekad prepoznavao i isprazno fraziranje, njegovo prenemaganje, njegove zablude.

U trenutku kad sam došao u Krležin zavod i rasuo svoje mladenačke radove pred Cecića i Opitza, nisam ni slutio kako će mi Krleža obilježiti život; gotovo četiri desetljeća u njegovu zavodu, knjige, na desetke eseja, rasprava, kritika o njemu, dvije krležološke knjige, enciklopedija, priređivanje njegovih djela... Vrijedilo je, čini mi se.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:57