PIŠE GVOZDEN FLEGO ZA GLOBUS

PREMIJER KOJI ODVAŽNO IGNORIRA USTAV Nepodnošljiva laž o ustaškom pozdravu s 'dvije konotacije'

Nije jasno temeljem koje čarolije je Andrej Plenković mogao smatrati da je nekadašnjem službenom pozdravu NDH mjesto ne samo u javnosti suvremene demokratske države i članice EU, već i u državnome protokolu, na proslavi obljetnice akcije Bljesak
 Ronald Gorsic / CROPIX

Predizborne kampanje su vremena neukusnih pretjerivanja, kako u davanju neostvarivih (dakle lažnih) obećanja tako i u prikazivanju političkih suparnika (a ne protivnika) gotovo pa idiotima. Napose amerikanizirani, izrazito personalizirani “pohodi na birače” ponajviše su pobuđivanja strasti - pozitivnih prema govorniku, a negativnih prema političkom suparniku.

Hraneći se induciranim strastima glasača za vlastite interpretacije stranačkih ili govornikovih interesa, političke kampanje potvrđuju sve uvjerljivije teorije o tome da je čovjek tek djelomice umno, a pretežito afektivno biće. S obzirom na neizvjesne rezultate izbora i nemogućnost pouzdanih projekcija na čiju će parlamentarnu podršku relativni pobjednici biti upućeni pri sastavljanju i funkcioniranju nove Vlade, politički je pogibeljno prepuštati se zanosu davanja izjava koje će onemogućiti postizbornu suradnju. Nije li današnji čovjek, i lokalno i globalno i kulturno i politički i ekonomski, više no ikada upućen na druge? Ne bi li, i stoga, bilo razložito prema drugima graditi mostove umjesto kopati duboke rovove? Nije li svrha djelovanja političkih stranaka okupljanje i privlačenje ljudi za vlastite političke projekte a smisao demokracije u stvaranju optimalnih uvjeta za sudjelovanje, a ne eliminiranje, svakog u procesima postizanja dogovora?

Predizborne kampanje i istupi političara su, slično djelovanju medija, informativne koliko i formativne, obavještajne koliko i odgojne. Politički sljedbenici će često koristiti sadržaje i načine djelovanja koje rabe njihovi politički uzori. Neki javni djelatnici kao da nisu svjesni posljedica svoga djelovanja, kako svojim barbarskim tako i autoritarnim diskursom štete svome ugledu, političkim strankama koje zastupaju, komunikaciji u javnoj sferi, već poprilično potrošenom povjerenju u politiku, kao i samoj demokraciji. Vrijeđanje političkih suparnika ukazuje na pomanjkanje argumenata. Kako politički istupi nisu posve osobni, njihova kvaliteta prelijeva se na kvalitetu onih u čije ime se govori. Kako politički ‘vođe’ pretendiraju biti našim uzorima, kada bi njihovi sljedbenici počeli rabiti eliminatorni govor u međuosobnim i javnim oblicima komunikacije, međuljudski bi odnosi postali toliko antagonizirani da bi se rastočila mogućnost svakog sudjelovanja, kao i društva kao područja međuljudske suradnje.

Civiliziranosti i jednoznačnosti političkog istupanja moguće je približavati se njegovanjem smislenoga govora, održavanjem jasnog odnosa između riječi i njihovih značenja, što postaje naročito važnim u naelektriziranim predizbornim kampanjama. Obećavatelji bez pokrića, obmanjivatelji, superiorni govornici neupitnih teza rastaču značenja riječi, gube vjerodostojnost jer nište svoju uvjerljivost, nagrđuju sebe kao osobe i političke opcije koje zagovaraju, pretjerivanjima podcjenjuju glasače i ne unapređuju, već podrivaju politički sustav u kojemu kane djelovati. Takvi će rastakati povjerenje i u ljude i u politiku, povjerenje koje mnogi teoretičari politike smatraju “društvenim ljepilom”.

Nakon što je predsjednik Zoran Milanović napustio proslavu operacije Bljesak zbog službenog sudjelovanja predstavnika branitelja u odorama HOS-a, sve su učestalije zamjerke da se ponovno razbuktavaju ideologijski prijepori. Smisleni govor traži jasan odnos prema tim zamjerkama, posebice prema onome što ih je -tobože - razbuktalo, prema službenom pozdravu Nezavisne države Hrvatske “Za dom spremni”, bez obzira na oblike njegove nedavne i današnje uporabe. Pa da ponovimo: NDH je, kao sudionica nacističko-fašističke osovine, poražena u II. svjetskom ratu, kao država rasnih zakona i koncentracijskih logora bila je zločinačka, funkcionirajući prema hitlerovskim rasističkim i diktatorskim normama, bila je bitno suprotna svakoj slobodi i demokraciji, kao potpisnica Rimskog sporazuma predala je Mussoliniju Istru i Dalmaciju, izdala dio građana i umanjila teritorij kojemu je kanila biti država.

U preambuli hrvatskoga Ustava nedvosmisleno je utvrđeno da se suvremena Republika Hrvatska gradi i na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)...” Nakon donošenja Ustava 1990. neki su ‘domoljubi’ zaboravljali (namjerno? slučajno?) taj ustavni iskaz pa su koristili simbole NDH u nekim braniteljskim postrojbama.

Potom je Ustavni sud 18. studenog 2016. svojom odlukom potvrdio presudu Visokog prekršajnog suda da je ZDS pozdrav zločinačke NDH: “...uzvik ZDS simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske, te kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti, te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti.” U toj sudskoj odluci piše i sljedeće: “...potrebno je naglasiti da je Republika Hrvatska između ostalog potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, a također je isto stajalište izraženo i u presudi Europskog suda za ljudska prava, Sugg i Dobbs, u kojoj je, između ostalog, navedeno, da je zabrana rasističkog govora od temeljnog značenja u demokratskom društvu”.

Usprkos toj Odluci Ustavnoga suda, dvije godine nakon njezina donošenja, premijer Andrej Plenković je osnovao savjetodavno hibridno tijelo, Vijeće za suočavanja s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Ono je sugeriralo mogućnost specifične uporabe ZDS, no također je, pri kraju svog uratka od 28. 2. 2018., u Zaključcima i preporukama, u t. 1.a) “Dokument dijaloga”, između ostaloga konstatiralo: “Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačenjskih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav [...] ustaški pozdravi ‘Za dom i poglavnika’ i ‘Za dom spremni’.”

Ustavne odredbe i odluke Ustavnoga suda nisu neki neobvezni dokumenti prema kojima je dopušteno arbitrarno se odnositi. Svojom Odlukom od 10. listopada 2017. Ustavni sud upozorava: “Tijela javne vlasti, kako na državnoj razini, tako i na razini lokalne i područne (regionalne) samouprave, dužna su u obnašanju vlasti voditi računa i o vrijednosnim sadržajima ustavnih načela koja grade identitet hrvatske ustavne države. Stoga ona [tijela javne vlasti] nemaju mogućnost izbora hoće li biti lojalna Ustavu i njegovim temeljnim vrijednostima. Upravo suprotno, njihovo je djelovanje ograničeno Ustavom”.

Nakon tih nedvosmislenih odluka Ustavnoga suda posve je upitno je li bilo potrebno osnivati Vijeće za suočavanja s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. To je tijelo bilo savjetodavno premijeru Plenkoviću i njegovi zaključci ne proizvode pravni učinak. Ali je nejasno kako se premijer Plenković, diplomirani pravnik, odvažio ignorirati Ustav kao temeljni pravni dokument Republike Hrvatske, kao i Odluke Ustavnoga suda, o čemu je Jutarnji list objavio nekoliko tekstova u rujnu 2017. Nije jasno je li premijerovo nepoštivanje odluka Ustavnoga suda poziv i nama ostalima da se “ne držimo zakona k’o pijan plota” te da vladavina zakona nije svakodnevna obveza hrvatskih građana. Nije jasno temeljem koje čarolije je mogao smatrati da je nekadašnjem službenom pozdravu NDH mjesto ne samo u javnosti suvremene demokratske države i članice EU već i u državnome protokolu, na proslavi obljetnice vojno-policijske akcije Bljesak.

Temeljem hrvatskoga Ustava i odluka Ustavnoga suda ne smatram da je iznošenje negativnog stava o ZDS ideologijsko obnavljanje utihnule rasprave o ustašama i partizanima, o čemu smo posljednjih tridesetak dana podosta čitali i slušali. Tu tvrdnju smatram notornom zamjenom teza. Uporaba ZDS je primarno i elementarno pravno i sudbeno pitanje, pitanje hoće li sudovi u Republici Hrvatskoj poštovati Ustav kao i odluke Ustavnoga suda ili neće. Ono je i političko pitanje, da li (visoki i niži) dužnosnici zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske, kao i predstavnici političkih stranaka poštuju odredbe Ustava i odluke Ustavnoga suda i prakticiraju li vladavinu zakona ili ne, hoće li kršiti svoje zakonske obveze tolerirajući da se ZDS uprisutni u državni protokol. U svim pravnim i mnogim političkim odlukama hrvatski su se dužnosnici bezrezervno zaklinjali u vladavinu zakona pa bi bilo uputno striktno se držati zakona umjesto samovoljno ga ‘rastezati’. Ne bi li trebalo prestati s licemjernim predstavljanjem Republike Hrvatske kao države građene na antifašizmu, ali s uporabom “dvije konotacije” ustaškoga pozdrava?

U tome kontekstu šokira retoričko pitanje premijera Plenkovića, diplomiranoga pravnika, što bi se postiglo zabranama uporabe toga ustaškog pozdrava. Ta postiglo bi se ono što primjenom zakona postiže svaka uljuđena država, koja zakonima propisuje obvezne oblike postupanja, a neke druge zabranjuje. Hrvatska je, čini se, jedina država nedavne fašističke/nacističke prošlosti koja nije zakonski eksplicitno zabranila veličanje toga režima i korištenje svih njegovih simbola. Kada bi, uz zakonske zabrane, postojala i politička volja za obrazovnim, prekršajnim, kaznenim suzbijanjem svih instrumenata NDH, aktualno veličanje ustaštva i ustaške vladavine vjerojatno bi prestalo za nekoliko godina.

Premijeru Plenkoviću koristilo je ukazanje HOS-ovskih uniformi, uključujući ZDS, u Novskoj ove godine, te zbog toga protestno napuštanje predsjednika Milanovića proslave Bljeska i komemoracije žrtava te vojno-policijske akcije. Taj je incident, u vremenu borbe za svaki birački glas, djelomice umilio aktualnog predsjednika HDZ-a desnom krilu branitelja i ostatku desnog krila u njegovoj stranci te u glasačkome tijelu, a predsjedniku Milanoviću, zbog njegova protestnog odlaska, priskrbio pohvale u uglednim i utjecajnim inozemnim medijima. Tek nakon parlamentarnih izbora moći ćemo znati hoće li, i kako, nova vlast štititi antifašistički karakter Republike Hrvatske. Takva zaštita neće biti ideologijska, već pravna i civilizacijska. Uz podsjetnik da je Dan pobjede nad fašizmom proglašen Danom Europe, praznikom slobode, demokracije i ljudskog dostojanstva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 01:06