DVIJE GODINE U ELIZEJSKOJ PALAČI

POSTAO JE IME KOJE POTPUNO IZLUĐUJE EUROPSKU DESNICU Može li francuski predsjednik Emmanuel Macron postati predvodnik Europske unije?

 
Emmanuel Macron
 Getty Images

Emmanuel Macron naš je najveći neprijatelj, mi predstavljamo sve suprotno od onoga za što se on zalaže - tako bi se nekako mogle sažeti izjave neformalnog lidera europske tvrde desnice, one koja se ove subote okupila na središnjem trgu u Milanu. Riječ je o Matteu Salviniju, lideru talijanske ksenofobne stranke Liga. A slično misli i mađarski premijer Viktor Orban, lider poljskih konzervativaca Jaroslaw Kaczynski, da ne spominjemo Marine Le Pen.

Da Macron u dvije godine koliko je na vlasti nije napravio ništa više od toga, bilo bi dovoljno. Jer, tko tako uspije razbjesniti desničare opasnih namjera, sasvim sigurno zaslužuje priznanje i poštovanje svih pripadnika političkog centra.

Emmanuel Macron u europsku je politiku ušao na valu “mladih snaga” koje su se pojavile u jeku financijske krize ili neposredno nakon nje primarno na lijevom centru: francuski je premijer tada bio Manuel Valls (sada kandidat za gradonačelnika Barcelone), u Italiji je vladu vodio Matteo Renzi (sada bijesni zastupnik koji snuje povratak na čelo stranke da se svima osveti), Pedro Sanchez se uspinjao prema čelnom mjestu španjolskih socijalista. A Macron se 2014. godine pojavio na sceni kao ministar financija u vladi socijalističkog predsjednika Françoisa Hollandea. Mlad, energičan, ali sa stigmom investicijskog bankara iz omražene grupacije Rothschild. Mnogima u tada moćnoj francuskoj socijalističkoj stranci nije bio po mjeri, a i mnogi u javnosti su frktali na “Rothschildova klinca”. Nadali su se da će krahirati kao Valls i Renzi. No Macron je imao sasvim drukčije planove i svojim je uspjehom na određeni način otvorio vrata Sanchezu da se uspne na čelo Španjolske. A i na desnom centru je mladost postala cijenjena roba u liku i djelu sada austrijskog kancelara Sebastiana Kurza.

Sanchez će se zdušno - i uspješno - boriti za obnovu socijalističke ideje na razini Europe, a Kurz će raditi sve što treba da se očuva na vlasti, pa i po cijenu ulaska u koaliciju s radikalnom desnicom: pokazao se ipak dobrim učenikom Wolfganga Schüssela, koji je 2000. godine ušao u koaliciju s Jörgom Haiderom da bi mu zatim razbio stranku. Heinz-Christian Strache napravio je to sam sebi.

Macron je bio drukčiji. U trenutku kad su Europom počeli buktati radikalno desni pokreti na valu migracija koje su probile vanjske granice EU i Dublinski sustav prihvata migranata - pa je Alternativa za Njemačku (AfD) napravila kopernikanski obrat od stranke koja je tražila odustajanje od eura u stranku koja zaziva vrijednosti njemačkog “Heimat” (Domovina, ali s puno širim opsegom značenja) - mladi ministar financija odlučio je zaigrati na kartu rušenja ideoloških barijera. I lijeve i desne radikalne stranke su tvrdile isto to: da je njihov cilj srušiti stari europski bipolarni sustav i vratiti politiku narodu. No, AfD ili talijanska Liga ili populistički PoKret 5 Zvjezdica su svjesno bježali od ideologije u jednodimenzionalnost: Liga uspjeh gradi na ratu s migrantima, AfD prijeteći Nijemcima islamizacijom, a PoKret rušenjem etabliranog poretka.

Macron je svoju ideju dezideologizacije osmislio kao model koji će prigrliti pozitivne aspekte politika lijevog i desnog centra. I jamčiti njihovu provedbu. Što se trebalo ogledati u imenu stranke koja je nastajala usporedo uz njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima: La République En Marche! (Republika u pokretu). Na ruku mu je išao razoreni krajobraz francuske politike: Nicolas Sarkozy dotukao je desni centar (njegove libijske veze, pa skandali s predsjedničkim kandidatom, njegovim premijerom François Fillonom), Les Républicains su sjena svoje snage. Hollande je doslovce uništio socijaliste pa se tako Macronu prostor otvorio sam od sebe. Dok su Njemačka i Španjolska išle u smjeru fragmentacije političke scene, Macron je djelovao centripetalno i okupio centar. Njegova je poruka “novog centra” bila toliko privlačna da je i na parlamentarnim izborima osvojio premoćnu većinu.

I tada je nastupio hybris. Mladi je lider pomislio da je osvojivši Francusku pokorio Europu. Posebno nakon što je uspio provesti prvu reformu francuskog radnog zakonodavstva od uvođenja “svetog” pravila 35-satnog radnog tjedna. A njegov govor na Sorboni o europskoj budućnosti postao jedan od najanaliziranijih i komentiranijih političkih istupa proteklih godina. “Čovjek s vizijom”, “Nada Europe” bili su neki od naslova koji su preplavljivali europske medije. I Macron se počeo smatrati nepobjedivim. Čak i nedodirljivim. Godinu dana nakon izborne pobjede na vrhuncu je slave i smatraju ga budućnošću Europe - dok Angela Merkel na jedvite jade uspijeva skrpati novu koaliciju. No francuski novinari počinju bilježiti posljedice hybrisa i Macron dobiva novi, ne više pohvalni epitet: Jupiter. Simbolika je u kontradikciji: Jupiter je vrhovni bog, ali i jedan od najstarijih; Macron je najmlađi.

Jedan od presudnih trenutaka bio je skandal s njegovim tjelohraniteljem. Francuski dnevni list Le Monde će u srpnju objaviti snimak na kojem Alexandre Benalla tuče jednog od prosvjednika tijekom proslave 1. svibnja 2018. Otvara se niz teških i neugodnih pitanja i otkriva se da je Benalla imao prava i privilegije koje su daleko nadmašivale njegov položaj u administraciji (platni razred, voli se reći). Macron je napravio ozbiljnu pogrešku: pustio je aferu da teče vjerujući da će se sama od sebe ispuhati. Postoje i druga tumačenja: Macronu se imputiralo da se oženio svojom srednjoškolskom profesoricom kako bi prikrio svoju homoseksualnost. Pa da je zato štitio Benallu.

Za konačni je rezultat potpuno svejedno: pozlata mlade nade koja je osvojila 67 posto glasova u proljeće 2017. potpuno je nestala i sve je više onih koji na njega gledaju kao na Jupitera sa svim njegovim manama (elitist, lažljivac, prijetvoran, zaštitnik bogatih…). Vladu napušta nekoliko popularnih ministara i pokazuju se slabe točke Emmanuela Macrona. Jupiter je ranjiv. Porez na gorivo, koji bi trebao financirati prijelaz na obnovljive izvore energije, bio je samo povod: stvarni razlozi prosvjeda “žutih prsluka” bili su u dubokom nezadovoljstvu predsjednikovim bavljenjem europskim pitanjima i zanemarivanjem Francuske. To je u zemlji koja ima dvjesto i nešto vrsta sireva grijeh svih grijehova - trebao je učiti od De Gaullea. Europa je odbacila Macronovu ideju transnacionalnih stranačkih lista za europske izbore, brzog formiranja zajedničke vojske, Njemačkoj - još - ne pada na pamet stvaranje posebnog proračuna za eurozonu ili uspostava ministra financija za euro. Poraz kod kuće, poraz u Berlinu i Bruxellesu. To bi teško preživio i iskusniji politički lisac od mladog investicijskog bankara.

“Žuti prsluci” su zatresli, ali i protresli Macrona. Pokrenuo je ambicioznu ideju konzultacija s građanima, obilazio gradove, slušao i pričao. A “žute prsluke” puštao da divljaju: mudra odluka jer su tako navukli bijes velikog dijela javnosti zbog rušilačkog djelovanja. Kad su počeli govoriti da će krenuti u političku bitku, dodatno su alijenirali javnost. I tako su izgubili sve ono što su imali na početku: izraz bijesa običnog građanina. Sada su samo skupina koja misli da ima utjecaja. “Oko 15.000 žutih prsluka prosvjedovalo je u subotu - 18. svibnja - u Francuskoj što je najniži broj od početka tog pokreta prije šest mjeseci, objavilo je ministarstvo unutarnjih poslova”, a prenosi Hina. U Francuskoj prosvjed na kojem se okupi 15 tisuća ljudi nije vijest.

Geert Wilders, leader of Dutch party PVV (Party for Freedom), Italy's Deputy Prime Minister Matteo Salvini, Marine Le Pen, leader of French National Rally party, Veselin Mareshki, leader of Bulgarian party Volya (Will), Tomio Okamura, leader of the Czech Freedom and Direct Democracy (SPD) party attend a major rally of European nationalist and far-right parties ahead of EU parliamentary elections in Milan, Italy May 18, 2019. REUTERS/Alessandro Garofalo
REUTERS
Geert Wilders, Matteo Salvini, Marine Le Pen, Veselin Mareshki, Tomio Okamura

Macron je pred “prslucima” malo ustuknuo, njegov prvi govor nakon početka prosvjeda u jesen prošle godine pokazao je jednog sasvim drugog francuskog predsjednika, mirnog, popustljivog, pomalo i uplašenog. Povukao je porez na gorivo, ali je istodobno ostao vjeran svojoj političkoj platformi i jasno poručio da neće vraćati porez na bogate. Malo je podsjećao na Margaret Thatcher i njezinu borbu protiv sindikata. A onda je krajem travnja poentirao: “Primio sam na znanje duboke rane osjećaja napuštenosti, nedostatnog uvažavanja, poniženja koje su prosvjednici istaknuli tijekom mimohoda ‘žutih prsluka’. Čuo sam, razumio i osjetio ono što oni proživljavaju. Ali ne smiju se zaustaviti bitne promjene koje treba napraviti u našoj zemlji jer one odgovaraju na težnje naših građana. Uvjeren sam da su s mnogo stajališta ispravne akcije poduzete tijekom prve dvije godine čak i ako nisu bile dovoljno brze, radikalne ili humane.” Rekao bi netko - no pasaran.

U međuvremenu se dogodio važan pomak, stopa nezaposlenosti je pala na 8,7 posto, što je najniža razina od 2009. Sniženje poreza na dohodak, koje je najavio, trebalo bi povećati primanja 15 milijuna kućanstava u Francuskoj. Najavio je i nastavak mjera. Digao se iz knock downa. Za europske je izbore u mrtvoj trci s Marine Le Pen, ali podrška javnosti više nije u krivulji pada. A do francuskih izbora ima još tri godine. U koje Macron ulazi s novim iskustvima, sada kao prekaljeni borac. Ako nezaposlenost još malo padne, a stopa rasta poskoči, pa uz učinke smanjenja poreza mogao bi se vratiti ne na pozicije koje je imao prije dvije godine, ali u sam vrh svakako.

Prvi će signal biti rezultati izbora za Europski parlament. Ako Le Pen ne trijumfira to će biti sjajan znak za Macrona. Njegovih 20 i nešto zastupnika mogli bi biti izuzetno važni, čak i odlučujući čimbenik za formiranje parlamentarne većine u EU. Što bi dodatno ojačalo njegov položaj u EU, posebno ako u Njemačkoj dođe do smjene na vrhu. Postavljanje Francuza na neku od tri vodeće pozicije u EU (Komisija, Vijeće, Središnja banka) bio bi signal domaćoj javnosti da Macronovi govori nisu samo riječi koje je otpuhao vjetar. A Francuzi vole vladare koji imaju utjecaja na europskom i globalnom planu.

Mogao bi se lako složiti sa Sanchezom i novom njemačkom lidericom Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). To je moćni trojac na koji Matteo Salvini ne bi imao odgovora.

Europa u ovom trenutku, a niti Francuska, ne obiluje baš liderima i političarima koji ostavljaju dojam državnika. Macron je na tom putu. Ako ne uspiju on, Sanchez i AKK, uspjet će Salvini. Pa vi vidite.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 23:09