GRAĐANSKI ODGOJ

Vladinu ‘protokolu‘ o borbi protiv nesnošljivosti i ekstremizma nedostaje ključni sastojak

Kako se nesnošljivost najviše širi među mladima, nije li vrijeme da se u škole napokon uvede građanski odgoj?
 Srđan Vrančić/Cropix

Nakon što je 22-godišnji Danijel Bezuk prije više od tri mjeseca ispred Vlade automatskim oružjem ranio policajca, pucao na još dvojicu i izrešetao prozore Banskih dvora, a potom sebi oduzeo život, država je na takvu radikalizaciju i zločin iz mržnje morala odgovoriti kako najbolje zna – dokumentima, protokolima i zakonima.

Uglavnom, kako je mladi Bezuk prije posezanja za oružjem svoje nezadovoljstvo izražavao na Facebooku - “Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gaženja ljudckih vrijednosti bez odgovornosti”, pisao je, a smetala ga je i “nepravda u Haagu”, to što je “turist u svojoj zemlji” (migranti) i što nema snajper da “skida Srbe”, reakcija Vlade svela se na dva dokumenta koji pokušavaju suzbiti mržnju u javnom prostoru i prevenirati tragedije.

Prvi, “Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje”, upućen u javnu raspravu prije dva tjedna, za cilj ima praćenje pojedinaca i grupa koji u javnom prostoru šire netrpeljivost, govor mržnje preko društvenih mreža i komentara na portalima. Drugi, zakonski prijedlog o elektroničkim medijima Ministarstva kulture pak planira obračun s govorom mržnje na news portalima tako da medijske nakladnike kažnjava sa 100.000 ili do milijun kuna ako “ne počiste” mrzilačke komentare na svojim stranicama. Sad na stranu to što se ova dva dokumenta naizgled pobijaju, jer kako će točno policija pratiti mrzilačke komentare na portalima ako će ih nakladnici brisati, mobilizacija države oko ovih tema, pa makar papirnata, zapravo, ne iznenađuje.

Ako se pogledaju brojke od početka 2013. do kraja travnja 2019. mogu se vidjeti 50.724 objave na web-portalima koje sadržavaju govor mržnje, a takvih je i 58.847 na Facebooku. Dnevno se u Hrvatskoj objavi u prosjeku 29,6 objava s govorom mržnje, prema lanjskom istraživanju “Govor mržnje u hrvatskom medijskom prostoru”, a to je rast od 300 posto u posljednjih nekoliko godina. U 2019., primjerice, jedino za Božić nije zabilježen nijedan nacionalno uvredljiv komentar na društvenim mrežama. Ali to je, međutim, kompenzirano s 287 problematičnih objava na drugi dan, 7. siječnja – pravoslavni Božić. Primjerice sin HDZ-ova saborskog zastupnika Josipa Đakića tako je na Facebooku objavio “Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan božić”, uz sliku ustaše koji u ruci drži odrubljenu glavu četnika.

Očekivano, na meti su mrzilačkih objava uglavnom Srbi, u 12.837 slučajeva, slijede ih Bosanci, muslimani, Židovi pa migranti, kako kaže istraživanje. Stoga donošenju protokola, zakona, drakonskih kazni i medijskih akcija u pohodu na govor mržnje i preveniranje zločina iz mržnje valja dodati još jedno nezaobilazno rješenje koje se u ovakvim raspravama uvijek nađe – edukaciju. Obično je to izraženo onom anemičnom parolom “Edukacija je najbolja prevencija”. I tu dolazimo do vruće, vječno prijeporne i kopljolomne teme građanskog odgoja i obrazovanja u osnovnim i srednjim školama.

Glavno je pitanje, dakle, bi li školski predmet koji se bavi ljudskim pravima, demokracijom i zajednicom, načinima civiliziranog političkog djelovanja i senzibilizacijom prema manjinama zbilja prevenirao nove Bezuke i Đakiće? Bi li edukacija od najmanjih nogu neutralizirala radikalizaciju mladih koji su, prema zadnjim istraživanjima, skloni nedemokratskim stavovima i vrijednostima, neuvažavanju različitosti, veličanju fašizma, spremnosti na diskriminaciju, isključivanje, cenzuriranje i korištenje nasilja? Ili bi možda to dovelo do produbljivanja društvene patologije čačkanjem po zapaljivim temama pobačaja, rodne ravnopravnosti, totalitarnih režima oko kojih očito nema konsenzusa? Ne možemo znati. Građanski odgoj, naime, usprkos višegodišnjoj trakavici oko uvođenja, u Hrvatskoj zapravo nikada nije zaživio.

Iako građanski odgoj i obrazovanje (GOO) svoje početke ima još u 1999. godini, kada je donesen prvi dokument na nacionalnoj razini sa stavkom da učenike treba “odgajati i obrazovati u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju”, do danas pitanje građanskog odgoja nije puno uznapredovalo od tog deklarativnog stava otprije 20 godina. Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak 2019. je donijela, u okviru Škole za život, konačni kurikulum za građanski odgoj kao “međupredmetne teme”, što znači da on nema status školskog predmeta i da bi ga nastavnici u školi trebali podučavati, onako, usput, uz redovni sadržaj svojih predmeta.

Tako se, primjerice, teme diskriminacije i kršenja ljudskih prava, prema tom kurikulumu, obrađuju u sklopu nastave Geografije, Politike i gospodarstva i Povijesti, teme nasilja među mladima u okviru Psihologije, Etike, Vjeronauka i Hrvatskog jezika. Međutim, pravi razlog zašto građanski odgoj nikada nije sasvim zaživio u Hrvatskoj jest i to što su sve te teme polje vječnih ideoloških prijepora.

Glavni se sukob može svesti na dvije pozicije: ljevica smatra da građanski odgoj mlade podučava univerzalnim temama, ljudskim pravima i uvažavanju različitost te da bi trebao biti zaseban školski predmet, a desnica da roditelj, kao porezni obveznik i financijer javnog obrazovanja, ima pravo odlučivati o tome što mu djeca uče, a posebno ako se to tiče osjetljivih društvenih tema pobačaja, rodne ravnopravnosti ili totalitarnih režima. Ako teme nisu po njihovu ideološkom ukusu – građanski ne može u škole!

Boris Jokić, bivši voditelj nesuđene Cjelovite kurikularne reforme, smatra da je građanski odgoj neopravdano bio predmet kritika, polemika i napada različitih skupina iako od njega “jednaku korist mogu imati konzervativci, liberali, socijalisti, desničari, ljevičari i centristi”. No, s druge strane, ne vjeruje da bi uvođenje građanskog odgoja kao zasebnog predmeta bilo garancija da ćemo odmah postati bolje društvo.

- Da je tome tako, naši bi učenici puno bolje znali matematiku, vlastiti jezik, a ako hoćete pomalo i kontroverzno, oni koji idu na konfesionalni vjeronauk bili bi iskreniji vjernici. Međupredmetno rješenje može biti i bolje od posebnog predmeta ako svi zajedno u školama i od strane obrazovne politike radimo na ostvarivanju ishoda te teme - kaže Jokić.

I s desnice se osporavalo uvođenje građanskog odgoja u škole, ali to se uglavnom ticalo činjenice da je snažan zahtjev za uvođenjem dolazio iz “lijevo” orijentiranog civilnog sektora, a proponenti su Gong, B.a.b.e, Zagreb Pride, Centar za mirovne studije... Tako je, podsjetimo, predvodnica udruge U ime obitelji Željka Markić jednom prilikom, tamo 2017., izjavila da je “obvezan građanski odgoj povratak u lijevi totalitarizam”, a Tomislav Karamarko, bivši šef HDZ-a, opisao uvođenje građanskog odgoja kao “zveckanje ideološkim oružjem”, odnosno da se “uvodi građanski odgoj u škole da bi se istisnuo vjeronauk”.

Tina Đaković iz Kuće ljudskih prava, članica koordinacije GOOD Inicijative koja se zalaže za uvođenje građanskog odgoja kao zasebnog predmeta u obrazovni sustav, to će odmah demantirati: - Građanski odgoj ne stoji u suprotnosti s vjeronaukom niti bilo kojim drugim predmetom u školi. Obrazovanje za demokraciju i ljudska prava ne može stajati u suprotnosti ni s jednim predmetom koji se poučava u školi! - kaže. Prema njoj, takvi pokušaji marginaliziranja građanskog odgoja s desnice posebno su problematični u kontekstu aktualnih društvenih problema netolerancije, govora mržnje i nasilja motiviranog mržnjom.

- Građanski odgoj se politizira iz predrasude i straha određenog dijela društva koji inače politizira ljudska prava, negira jednakosti, prava manjina i u njima vidi prijetnju. Kao što je Istanbulska konvencija bila politizirana i potpuno neosnovano predstavljana kao prijetnja, tako je godinama građanski odgoj predmet prijepora. Na kraju ispaštaju mladi i djeca koji ne poznaju i ne žive svoja temeljna ljudska prava – objašnjava Tina Đaković.

Međutim, valja napomenuti, kritika građanskog odgoja i pitanje opravdanosti tog predmeta u školama nisu dolazili samo iz desne perspektive nego i iz institucija, točnije Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Tako istraživanje “(Ne)moć građanskog odgoja i obrazovanja” iz 2015., koje je pratilo eksperimentalnu provedbu građanskog odgoja u 12 hrvatskih osnovnih i srednjih škola 2013., porazno zaključuje da građanski odgoj “učenike nije doveo do zadovoljavajuće razine poznavanja i razumijevanja pojmova demokracije, ljudskih prava, građanstva i srodnih pojmova, što je temelj razvoja učenika za aktivno građanstvo”. Đaković ipak tu kao podbačaj ne vidi ideju građanskog odgoja, nego izostanak sustavne podrške, “stručnog usavršavanja nastavnika i davanje potpore organizacijama civilnog društva u provođenju građanskog odgoja.

I tako je trenutni građanski odgoj, kako bi se reklo, “stao na pola”. Predviđa edukaciju u samo tri domene – ljudska prava, demokracija i društvena zajednica – ali sadržaji nisu konkretno definirani i provođenje se svelo na entuzijazam nastavnika da ga uklope u svoje ionako pretrpane satnice.

Rezultat je da građanski odgoj deklarativno postoji u nastavi, što je zadovoljilo zahtjeve civilnog društva i njihove desetljetne napore, ali u praksi ne, što je pak zadovoljilo zahtjeve desnice koja mu se otpočetka protivila. Da je trenutni kurikulum građanskog odgoja kompromisni bućkuriš proizašao iz desetljeća zadovoljavanja različitih ideoloških zahtjeva (a da pritom nije zadovoljio nijedan), postaje očito kad se vidi nespretno (naknadno) ubačen pojam “domoljublja” u kurikulumu.

Naime, za razliku od prijašnjih verzija kurikuluma, u ovome za 1. i 2. razred osnovne škole kao ključni sadržaj u domeni demokracije stoji formulacija “poticanje domoljublja odlučivanjem u razredu i školi”. No kako bi se to točno trebalo izvesti i kako ishoditi domoljublje iz mališana, ostaje nepoznato. Također, za 3., 4., i 5. razred, u domeni ljudskih prava, kao ključni se sadržaj navodi “povezati domoljublje i društveno sudjelovanje”.

Opet, kako to provesti u razredu, nije jasno. Ipak, među svim tim temama za osnovnu školu stidljivo se na jednom mjestu pojavljuje i pojam “interkulturalnosti”, koji, također, nije razjašnjen, a koji bi valjda trebao utješiti ovu drugu stranu. Isto i pojam “zaštite manjina” koji se pojavljuje tek u domeni demokracije za 3. i 4. razred srednje škole. No i tu se nađu neobične formulacije da bi se učenici trebali “zalagati za učinkovitu zaštitu manjina”. Učinkovitu?

- Trenutan kurikulum nema ambicije da učenici postanu aktivni, informirani i odgovorni građani koji žele i mogu preuzeti odgovornost za sebe i svoje zajednice. Kurikulum je sužen na tri domene, nedostaje mu sadržaja. On je, zapravo, neprovediv - tumači Đaković te dodaje da smo rijetka zemlja u Europi koja ima ovakvu, polovičnu, primjenu građanskog odgoja. Ako se želimo usporediti s Europom, doista ćemo naći da su rijetke zemlje Starog kontinenta koje nemaju građanski odgoj u nekom obliku.

Ali, isto tako, rijetke su i zemlje koje građanski odgoj imaju uveden kao zasebni obvezni predmet u osnovnim i srednjim školama kao što to traži inicijativa GOOD - samo Estonija, Francuska, Slovačka i Finska. Prema istraživanju Europske komisije iz 2017., 23 od 42 obrazovna sustava u Europi imaju građanski odgoj kao integrirani predmet, 13 kao međupredmetnu temu (uključujući Hrvatsku), a jedina zemlja koja građanski odgoj nema ni u kakvom obliku je Srbija.

S obzirom na to da je građanski odgoj kod nas postavljen načelno i besadržajno, kako bi se razradio i usustavio sadržaj poučavanja još su 2014. dvije organizacije, Centar za mirovne studije i Mreža mladih Hrvatske, izdale priručnik za nastavnike građanskog odgoja “Znam, razmišljam, sudjelujem”. Među ostalim, tu se mogu naći teme kao prijedlog diskusije o pobačaju unutar biologije ili tema rodne ravnopravnosti i feminističke teorije, a to je, očekivano, konzervativce, koji su do danas ostali rezervirani prema pitanju uvođenja građanskog odgoja kao zasebnog predmeta, diglo na zadnje noge.

Stjepo Bartulica, saborski zastupnik Domovinskog pokreta, ne odbacujući sasvim uvođenje građanskog odgoja kao zasebnog predmeta, ispričao nam je svoju viziju kako bi taj predmet trebao izgledati iz konzervativne perspektive. Za njega, u okviru građanskog odgoja važno je, kako kaže, razmatrati i teme totalitarnih režima. Pritom, ustaški režim i komunistički jednako, i to se ne bi smjelo ideologizirati.

- To može biti jedan oblik suočavanja s prošlošću. Komunizam smo imali 40 godina, on nije sporan ni kontroverzan kao tema. Ali ljevica, čini se, još uvijek nije u stanju jasno se od toga distancirati. Zašto u Rusiji, recimo, učenici za obveznu literaturu imaju Solženjicinov “Arhipelag Gulag”, a mi nemamo nijednu knjigu našeg disidenta komunizma na popisu lektire? – pita Bartulica.

Osim toga, prema njegovim riječima, roditelji, kao oni koji plaćaju javno obrazovanje, trebali bi imati pravo odlučivati o tome što će njihova djeca učiti u školi, a bez tog konsenzusa građanski odgoj ne može proći.

- I meni kao roditelju nije svejedno što će mi djeca učiti i kada. Nije isto uvoditi teme prava na izbor i istospolnih zajednica djeci u trećem razredu ili maturantima. Ako se to uvodi rano, kada djeca još nemaju razvijenu kritičku svijest, onda je to zloupotreba sustava. Konsenzus oko sadržaja mora biti kod svih roditelja jer svi oni to plaćaju svojim novcem. Također, ne vidim kako se teme kao pobačaj mogu provesti u okviru tog predmeta jer tu nema kompromisa i diskusije, to je život ili nije život, na to se ne može gledati u postocima i omjerima – smatra.

Ideja da bi roditelj trebao i mogao intervenirati u školski sustav, ipak, Borisu Jokiću ne drži vodu. Prema njemu, obrazovni sustav “ne može niti treba adresirati ideološke pozicije roditelja”.

- To, jednostavno, nije moguće. Isto tako sve što se poučava u školi treba biti zasnovano na znanstvenim spoznajama i pravnom okviru Hrvatske. Kad netko dokaže da je zemlja ravna ploča koju nose kornjače, neka i to bude dio geografije. Isto to vrijedi ako netko u Ustavu RH nađe da su homoseksualci, vjernici, ateisti, Hrvati, Srbi, žene ili ljevoruki i po čemu manje vrijedni. Ideje, miskoncepcije i pretkoncepcije učenika ne treba ignorirati, nego s njima ući u dijalog, ali istovremeno mora biti jasno što je temelj službenog sustava odgoja i obrazovanja - jasan je Jokić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 01:55