Godine 2011., pred sam završetak pristupnih pregovora s Evropskom unijom, na poziv časopisa Confrontations Europe napisao sam tekst “Hrvatska korak do članstva u Evropskoj uniji” (“La Croatie à un pas de l’Union Européenne”, N° 93, 2011). U njemu sam pisao o tome što je dosad učinjeno a što je još ostalo učiniti da se zatvore dva ključna poglavlja – poglavlje 8. (Tržišno natjecanje) i poglavlje 23. (Pravosuđe i temeljna prava). Od pisanja i objavljivanja toga teksta do završetka pregovora nije prošlo mnogo. Samo koji mjesec. Nemali dio toga što je trebala završiti do zatvaranja ova dva poglavlja, posebno poglavlja 23., Hrvatska nije završila. No dobila je kredit, a zauzvrat se, izbjegavši tako monitoring, obavezala to završiti aneksima Pristupnog ugovora. S obzirom na prevladavajuće stanje političkog duha, smatrali smo da je to dobra i pouzdana pogodba.
Nepune dvije godine nakon toga, stanje duha kao i naše uvjerenje počinju se mijenjati. Godine 2012. na vlasti je koalicija lijevoga centra na čelu s SDP-ovim premijerom Zoranom Milanovićem, koja želi nastaviti i u nekim aspektima dalje razviti reforme na osnovi kojih je zemlja završila pregovore o članstvu. U toj godini događaju se tri stvari u političkoj sferi. U maju predsjednik HDZ-a postaje Tomislav Karamarko koji šalje dijametralno suprotne poruke od onih koje je HDZ slao u vrijeme pregovora, kako prema strankama lijevog centra tako i prema svojim dojučerašnjim koalicijskim partnerima (“Nikada više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om”). U septembru iste godine SDP-ova Vlada usvaja program građanskog odgoja (uključujući i spolni odgoj) u školama što dodatno motivira na kontraaktivizam katoličkih udruženja poput GROZD-a – Glas roditelja za djecu, u kojem se protive građanskom odgoju i zagovaraju da roditelji sami o tome odlučuju. Krajem godine, u novembru, nakon prvostupanjske osuđujuće presude, oslobođeni su generali Gotovina i Markač. Desne političke stranke i braniteljske organizacije, unatoč drugačijim porukama samog Gotovine, to shvaćaju kao poticaj za obnavljanje desnog i militantnog političkog aktivizma. Dakle, u nepune dvije godine Hrvatska je od koraka naprijed napravila dva koraka nazad od EU.
Zemlja je cijelu jednu deceniju (od 2003. do 2013.) politički bila objedinjena (“konsenzus za Evropu”) u naporu da postigne dva cilja: da se reformira u zemlju evropskih ustavnih vrijednosti (acquis communautaire) i da postane članica ravnopravna s ostalim članicama. No u samo nekoliko godina nakon toga Hrvatska postaje zemlja koja je izgubila točku svojega oslonca i koordinate svoje orijentacije. Postaje zemlja bez točke političke legitimacije, bez temeljnog cilja ili svrhe. Bez sposobnosti da sama za sebe (u novim evropskim i geopolitičkim okolnostima) osmisli i izgradi svoju poziciju na osnovi koje će se razvijati kao politički progresivna i ekonomski prosperitetna.
Pri kraju te decenije Hrvatsku, poput većine drugih zemalja, pogađa ekonomska kriza. Iz nje, unatoč pojedinim značajnim pokazateljima izlaska, do danas još uvijek nije u cijelosti uspjela izaći. Potkraj te decenije Hrvatsku pogađa kriza političkog vodstva, a potom i kriza političkih programa dotad vodećih stranaka HDZ-a, SDP-a i HNS-a. Ivica Račan, vođa socijaldemokrata prerano umire, Ivo Sanader, vođa HDZ-a i premijer, naprasno podnosi ostavku, a potom biva procesuiran, a Stjepan Mesić, predsjednik i u to vrijeme oslonac antinacionalističke, liberalne antifašističke politike, završava svoj drugi, prema Ustavu zadnji mogući mandat. Novi programi za nove izazove nisu razvijeni pa se otvara prostor za protestne stranke. Ni iz te krize, unatoč očekivanjima, Hrvatska još uvijek nije uspjela izaći. Pri kraju te decenije i Evropa počinje posustajati. Pogođena posljedicama krize neoliberalnog kapitalizma (nezaposlenosti i nejednakosti), njegovih globalnih ratovanja (terorizam i migracije) i narastajućeg nacionalizma, odnosno desnog antiliberalizma različitih boja, Evropa se okreće sebi i zapostavlja pojedine političke aspekte svojih ustavnih vrijednosti. Ni ova kriza, za Hrvatsku veoma relevantna, nije okončana.
U takvom kontekstu u Hrvatskoj umjesto nastavka jačanja ustavne države, njezinih vrijednosti i njezinih institucija, te nastavka jačanja demokratskog društva, njegovih pravila i njegovih aktera, nakon ulaska u EU, desne političke stranke, klerikalna udruženja, dijelovi braniteljskih udruženja otvaraju dva fronta. Na prvom frontu započinju svojevrsni konzervativni Kulturkampf, koji je suprotan onom historijskom (potkraj 19. stoljeća) kad su liberali u vrijeme njemačkog cara Wilhelma II i kancelara Bismarcka, a potom i u mnogim drugim evropskim zemljama, pokrenuli kampanju protiv restauracije starog poretka posredstvom ideologije konzervativnog klerikalizma.
Njegov je cilj da se umjesto ustavne ustanovi identitetska država, po mjeri nacionalno-klerikalnih identitetskih obilježja i uvjerenja. Na drugom frontu započinju svojevrsni Historikersteit (termin koji označava polemika u kasnim 80-im 20. stoljeća između njemačkih povjesničara nakon pokušaja Ernsta Noltea da u ukupnom nastojanju revizije dominantnih povijesnih ocjena nacizma odgovornost za ideologiju i politiku nacističke Njemačke prebaci na sovjetski staljinizam i njegove posljedice) ili Interpretationskampf čiji je cilj da se umjesto jačanja demokratskog društva i njegovih institucija, s deliberativnim pravilima i ravnopravnim akterima u središtu povede borba za jačanje “vlastite” nacionalne povijesti, a bez važenja deliberativnih pravila i bez ravnopravnosti aktera. Upravo protiv njih.
Slabljenje ustavne države u Hrvatskoj, koja ionako nije bila stameno zdanje, i jačanje identitetske države kakvo zagovaraju nacionalno-klerikalni politički krugovi udruženi s tumačima vlastite, autentične, istinske nacionalne povijesti u kojoj nema mjesta za njezine neautentične i neistinske aktere, već jedino za one koji su njezini neposredni tvorci, višestruko je opasno. Opasno zbog toga što umjesto ustavne jednakosti u slijeđenju pravila koja pod jednakim pravima i obavezama važe za sve, nastoje nametnuti osjećaje identitetske pripadnosti naciji, crkvi, državi. Opasne zbog toga što umjesto pravednosti mogu nametati proizvoljnu vladavinu prava. Opasnu i zbog toga što od države neproizvoljno kontroliranog tržišnog nadmetanja može ponovno zavladati klanovsko-stranačka kontrola ekonomije. Na kraju, opasnu zbog toga što akteri obaju frontova udruženo djeluju s ciljem historijskog revizionizma bilo u obliku negiranja bilo u obliku relativiziranja zločina genocida/holokausta u 2. svjetskom ratu i odbijanja bilo kakve odgovornosti za ratni raspad zajedničke države i zločine počinjene u njemu bilo u Hrvatskoj bilo u Bosni i Hercegovini.
U takvom kontekstu već potkraj mandata vlade Zorana Milanovića Hrvatska je počela gubiti svoju vanjsko-političku orijentaciju, unatoč nastojanjima Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova, da Hrvatska spoji dvije stvari: prednost članice EU i prednost svojeg položaja na jugoistoku Evrope i Mediteranu, te postane akter obnove povjerenja, stabilnosti, suradnje i evropske perspektive. No njezini nasljednici u svojem su djelovanju to posve zapostavili. Ubrzo su Sutla (zbog arbitražnog spora o Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu), Drava (zbog spora oko MOL-a), Dunav (zbog ratnog naslijeđa i još uvijek prisutne ratne retorike te neriješenih otvorenih pitanja povezanih s ratom), Sava i Una (zbog niza neriješenih pitanja, od ekoloških, preko prometnih do ratnog naslijeđa) postale rijeke zamrznutog nepovjerenja, nestabilnosti, sukoba i tipične nesposobnosti i nespremnosti na pregovaranje i usuglašavanja sa susjedima, kako o otvorenim pitanjima tako o razvoju i unapređenju međusobnih odnosa.
Jedan od nasljednika bivše vanjskopolitičke ministrice Pusić navodno je i zabranio da se u komunikacijskom vokabularu ministarstva spominje riječ “regija”. Zbog zauzimanja takva stava Hrvatska je ubrzo dospjela u vanjskopolitički limb. Svi ostali razvijali su neke oblike bilateralnih odnosa i regionalnih inicijativa a Hrvatska je za to vrijeme postala neka vrsta vanjskopolitičke lame duck. Budući da se kaže kako je vanjska politika nužno izraz unutrašnje politike, onda nas ne treba čuditi što se to dogodilo. U slučaju hrvatske vanjske politike u proteklih nekoliko godina, naročito 2015.-2016., ta je izreka naročito opravdana. Jačanje politike identitetske države, koja je po svojoj prirodi nekomunikativna, u samoj Hrvatskoj neizbježno je obnavljala bilo historijske, bilo aktualne konflikte ili je jednako neizbježno proizvodila nove nesporazume i sukobe.
Primjera je mnogo, naročito s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Dvjema zemljama o kojima uvelike ovisi kako stanje demokracije tako i unutrašnja stabilnost i sigurnost. Dvjema zemljama s kojima Hrvatska ima iznimno značajne ekonomske odnose i s kojima ima više nego pozitivan ekonomski saldo bilo u trgovinskoj razmjeni bilo u investicijama. Dvjema zemljama s kojima daljnji nesređeni odnosi i uzajamno iscrpljivanje usporavaju rast u Hrvatskoj i čini i nju i njih veoma izloženim i ranjivim kako demografski tako i ekonomski. Na kraju, dvjema zemljama s kojima bi Hrvatska, kao što je to činila u različitim historijskim razdobljima, znala imati podijeljenu geopolitičku odgovornost. Zato pomalo žalosno izgledaju neki od napora naše vanjske politike da nastoje dijeliti odgovornost na geopolitičkim prostorima Evrope gdje su hrvatski interesi, hrvatska odgovornost i hrvatske mogućnosti od minimalnih do nikakvih, a tamo gdje su ti interesi golemi, odgovornosti značajne a mogućnosti velike, njezina vanjska politika tome okreće leđa ili diže nos. Zamislite nekog tko nije svojim susjedima u stanju reći “dobro jutro” već odlazi u neko od udaljenijih sela da bi to tamo nekome rekao. Ni u jednom ni u drugom mjestu na njega neće gledati dobro. A za sebe teško da će napraviti nešto dobro.
U takvim okolnostima ne samo komunikacija s Drugima izvan zemlje nego i komunikacija s Drugim u zemlji ne može biti uspješna. Identitetska država nije država u kojoj je moguć “generalizirani drugi” (izraz američkog sociologa Georgea Herberta Meada). Bio on politička, vjerska, etnička ili neka druga manjina, on nije moguć kao poopćeni drugi. Zato je za Ružu Tomašić “Hrvatska samo za Hrvate, a svi ostali su samo gosti”. Zato je za biskupa Košića Milanovićeva lijevo-liberalna Vlada “nenarodna”, znači nehrvatska, nekatolička. To znači da liberali ili socijalisti ne mogu biti “pravi Hrvati katolici” (kao što reče zaposlenik u jednom ministarstvu svojoj kolegici) zato što su liberali ili socijalisti. Romi ili Srbi ne mogu biti to što jesu zato što nisu Hrvati. S njima je koalicija ili “sramotna i ponižavajuća” ili nije dobro da je previše vidljiva. Sve je to zato što identitetska država teško može priznavati druge identitete ili identitete drugih. Identitetska država teško suosjeća s drugima, pa ne može ili ne želi razumjeti stradanja i patnje drugih. Ona gradi samo sakralizirani narativ vlastitog stradanja i vlastite patnje. Ona čak ne može ili ne želi suosjećati s onima kod kojih davanje prava građanstva ustaškom pozdravu predstavlja ne samo vrijeđanje žrtava genocida/holokausta već i prijetnju preživjelim pripadnicima tog historijskog zločina. Identitetska država teško razumije poruke o tome da se i kad se krše pravila ustavne države, pa ih kao što se to dogodilo autoru ovog teksta nakon nejavnog obraćanja predsjednici Republike s molbom da svojim autoritetom zaustavi širenje govora mržnje i poruke otvorenog političkog, etničkog ili vjerskog nasilja prema drugim i drugačijim, razumije kao više manje opravdanu posljedicu nepoštivanja identitetske države.
Na kraju, identitetska država teško priznaje identitetska obilježja drugih i njihovu važnost za druge. Nepriznavanje ćiriličnog pisma u Hrvatskoj i neregistracija srpskih manjinskih škola predstavljaju jasne primjere te nesposobnosti ili nespremnosti identitetske države. “Pismo o toleranciji” Johna Lockea, prvi put objavljeno još 1685. godine u Nizozemskoj – a Srpsko ga je narodno vijeće objavilo u Hrvatskoj 2015. – identitetskoj državi bio je jedan od odgovora na pogubne posljedice govora mržnje i netolerancije koji je te godine eskalirao u Hrvatskoj.
Ovo su samo neki od razloga i motiva za iznošenje argumenta u obranu ustavne (evropske) države. Ima ih još u područjima niza sektorskih politika kao što je znanstvena, kulturna, obrazovna, medijska i socijalna politika, unutar kojih se tradicionalno susreću i sukobljavaju ideje ustavne i identitetske koncepcije države. Unutar tih područja, posebno kulturne, obrazovne i medijske politike, kao područja unutar kojih identitetska koncepcija države nastoji preuzeti ovlasti ustavne države i osporiti joj pravo na stvaranje univerzalnog normativnog okvira za reguliranje odnosa između različitih identiteta i njihovih nosioca, dvije su stvari iznimno važne: suverenost ustavne države u definiranju normativnog okvira i priznavanje identitetskih obilježja i identitetskih sadržaja kao relevantnih za ostvarivanje sloboda i prava pojedinaca i grupa. Kolonizacija ustavne države identitetskim vrijednostima kao i nepriznavanje identitetskih vrijednosti od strane ustavne države u demokratskoj ustavnoj državi nisu prihvatljivi. Budući da je kolonizacija ustavne države od strane dominantnih nacionalno-klerikalnih zagovornika identitetskih vrijednosti i njihove države, za Hrvatsku je iznimno značajno da se pojača obrana ustavne države. Blokiranje kurikularne reforme ili odlaganje usvajanja Istanbulske konvencije dva su primjera pokušaja suspenzije ili preuzimanja ovlasti ustavne države.
Na kraju, Evropa je nakon Drugoga svjetskog rata razvila stabilnu političku strukturu ustavne države vladavine slobode i socijalne pravednosti. To joj je omogućilo ujedinjavanje i proširivanje. To je omogućilo i Hrvatskoj kako samostalnost tako i članstvo u evropskim institucijama, u prvom redu u Uniji. Danas kad se i ona suočava sa izazovima zahtjeva za identitetskim državama u nizu svojih članica, političke stranke koje su ozbiljni politički konkurenti, poput demokršćana i socijaldemokrata u Njemačkoj, udružuju se u naporu odbrane od takvih trendova. Kod nas u Hrvatskoj na djelu je obrnut proces, proces uzajamnog slabljenja a za korist zagovornika identitetske države. Da je tako bilo u deceniji (2002. – 2013.) jačanja ustavne države, Hrvatska bi teško mogla biti prepoznata kao ustavna država evropskog tipa. Ovaj tekst je podsjećanje na to i više nego skroman poziv svima, a prije svega mojim koalicijskim partnerima u Saboru, koji su svjesni da se demokratska politička stabilnost u Hrvatskoj može očuvati jedino jačanjem partnerstva za očuvanje i daljnje jačanje ustavne države.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....