Ako pitate Chat GPT kako spriječiti zločine slične onome koji se nedavno dogodio u školi u Prečkom, on će vam odgovoriti: zakonima i propisima koji se odnose na nasilje i kriminal, povećanjem policijske prisutnosti, obrazovanjem i podrškom žrtvama u smanjenju straha te suradnjom svih segmenata društva u prevenciji sličnih zločina.
Naša društvena implementacija tih preporuka svodi se na promjenu brava i zaključavanje školskih vrata, postavljanje zaštitara pred škole, sindikalne mimohode, komentare policijskih stručnjaka itd. Međutim problemi nisu iza zaključanih školskih vrata, u učionicama i školama, u sukobljavanjima nastavnika, učenika i njihovih roditelja, oni su ipak, prije svega, refleksija problema koji se razbuktavaju u društvu te objektivno ugroženog mentalnog zdravlja našeg stanovništva, koje karakterizira sve veći broj ozbiljnih psihičkih bolesnika, što je razumljivo nakon teških trauma koje su nam donijeli velikosrpska agresija, potresi, korona, inflacija itd. Zaključavanje škola može biti samo parcijalno rješenje, jer djeca će kad-tad ipak morati izići iz škole, biti na školskom dvorištu, na ulici, i na kraju u sve konfliktnijem hrvatskom društvu prepunom vrijeđanja i netolerancije.
Uvažavajući preporuke Chat GPT-a, čini mi se da je ipak zaboravio na korijene ovakvih problema koji se odnose na rano prepoznavanje, ali i predviđanje teških poremećaja mentalnog zdravlja te pravovremeno liječenje, posebno među našim mladima. Problem mentalnog zdravlja globalni je izazov i ozbiljan problem iz niza razloga, a prije svega zbog krize suvremene psihijatrijske prakse! Nažalost, danas psihički bolesnici postaju i oni koji bi trebali psihičke poremećaje liječiti, tj. psihijatri. To potvrđuje tragični slučaj njemačkog psihijatra porijeklom iz Saudijske Arabije koji je svojim terorističkim činom u Magdeburgu uzrokovao smrt petero ljudi i više od dvjesto ranjenih.
Da suvremena psihijatrijska dijagnostika i terapija imaju objektivnih problema, uvjerio sam se tijekom jednog svog predavanja hrvatskim braniteljima o računalno potpomognutoj kognitivno-bihevioralnoj terapiji i posttraumatskom ratnom sindromu, kad mi je jedan od nazočnih branitelja razočarano rekao: “Generale, popio sam 80 tisuća tableta!”. Bio sam iznenađen brojem pa sam ga upitao: “Je li ti bolje?”. Na to mi je on razočarano odgovorio: “Nije mi bolje, nego mi je još gore”. U takvim okolnostima očito je da treba promijeniti postojeću psihijatrijsku paradigmu koja se vrlo često svodi na kratki dijalog između liječnika i bolesnika: “Evo vam lijek i javite se za tri mjeseca”.
Zbog uglavnom loše informiranosti i nerazumijevanja težine medicinskog problema kad je u pitanju mentalno zdravlje i njegovo liječenje vrlo često stvara se pogrešna percepcija u javnosti da je ovakvo stanje posljedica loše brige i skrbi o ovakvim oboljenjima, a ne posljedica objektivne težine medicinskog problema i težine oboljenja s kojim je, nažalost, danas suočen čitav svijet.
Takvo objektivno stanje na svojim stranicama komentira i ugledni institut Max Planck za psihijatriju, gdje doslovno piše: “Učinkovitost raspoloživih farmakoterapija još uvijek je neprihvatljivo niska zbog nedostatnog i nepotpunog razumijevanja patofiziologije ovakvih poremećaja kojima mozak pretvara traumatične događaje u cjeloviti biološki odgovor kojim se narušava normalno emocionalno i kognitivno funkcioniranje traumatizirane osobe te kako pojedine genske varijante ili vanjske okolnosti utječu na razvoj bolesti”.
U nedavno objavljenom članku u uglednom The Economistu iz travnja prošle godine ukazuje se na probleme suvremene psihijatrije koja prije svega poremećaje mentalnog zdravlja uglavnom nastoji rješavati klasifikacijom psihijatrijskih oboljenja prema Dijagnostičkom statističkom priručniku za mentalne poremećaje, tzv. DSM-u, u određene bolesničke skupine koje nužno ne odražavaju biološku pozadinu psihijatrijskih problema na molekularnoj i genskoj razini. To ima za posljedicu da znatan broj psihijatrijskih bolesnika uzima farmakoterapiju za koju nema objektivnog opravdanja. Tako je otkriveno da su određeni psihijatrijski problemi povezani s različitim autoimunim bolestima, kao npr. da povećanje antitijela u krvnim uzorcima koji su napadali NMDA receptore u mozgu mogu uzrokovati psihoze, dakle teške emocionalne, kognitivne i bihevioralne poremećaje.
Dakle, neke bolesti našeg imunološkog sustava mogu uzrokovati ozbiljne psihijatrijske probleme, a nužnost daleko kompleksnijeg interdisciplinarnog pristupa mentalnom zdravlju danas je nemoguća bez primjene umjetne inteligencije, strojnog i dubokog učenja, kao i velikih jezičnih modela (LLM) koji imaju veliki potencijal u cilju boljeg kontekstualnog razumijevanja svakog pojedinačnog psihijatrijskog slučaja. U takvim okolnostima nije bilo značajnijeg napretka u liječenju teških psihijatrijskih bolesti te je vjerojatno i taj problem razlogom neuspješnog liječenja mladog psihijatrijskog bolesnika iz Prečkog. S obzirom na ovakvo stanje, umjesto da uđe u bolnicu on odustaje od liječenja, odlazi iz bolnice i dolazi u školu u Prečkom gdje je počinio nezapamćeni zločin na ovim prostorima, ostavljajući iza sebe duboku tugu i bol među našom djecom i roditeljima, ali i svim hrvatskim građanima i čitavoj Hrvatskoj.
Jasno je, dakle, da se takvi ozbiljni medicinski zdravstveni problemi i izazovi ne mogu rješavati samo zaključavanjem škola, sindikalnim prosvjedima ili širenjem masovne histerije i straha, nego kvalitetnijom dijagnostikom i preventivnim dijagnostičkim djelovanjem.
Kako dalje? U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Između prošlosti i budućnosti” nekoliko poglavlja posvetio sam problemima mentalnog zdravlja hrvatskih branitelja pod naslovima: “Nevidljive rane Domovinskog rata - PTSP”, “Mentalno zdravlje i umjetna inteligencija”, “Psihološko jačanje stanovništva - strateški nacionalni prioritet”, “Terorizam i mentalno zdravlje” i “NATO Centar izvrsnosti - Hrvatska za očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja” gdje sam govorio o problemima mentalnog zdravlja i nužnosti interdisciplinarnog i otvorenog znanstvenog pristupa ovim problemima. Toj temi posvetio sam posebnu pozornost i u našem nedavno objavljenom članku u Psychiatria Danubina, koji izaziva značajno zanimanje svjetske znanstvene i akademske zajednice s gotovo 500 citata u relativno kratkom vremenu.
No u ovom trenutku ključno pitanje je kako se u psihološkom smislu učinkovito nositi s aktualnim traumatičnim problemima i kako se relativno brzo oporaviti od njihovih posljedica. Osjećaji straha i zabrinutosti negativno utječu na mentalno zdravlje, prema tome i na sveukupno zdravlje našeg stanovništva. Stresne okolnosti, posebno ako traju dulje nego što predviđamo i očekujemo, značajno će utjecati na mentalno zdravlje naših građana, na kvalitetu njihovih života. Stoga očuvanje mentalnog zdravlja i jačanje psihološke otpornosti treba biti jedan od strateških nacionalnih prioriteta i interesa. Nažalost, ovakve krize mogu dovesti do značajnih promjena u ponašanju naših stanovnika, dugoročnih promjena njihovih emocionalnih stanja i osjećaja te negativnih promjena glede njihova zdravstvenog stanja, od anksioznosti, depresije itd.
U ovom teškom trenutku moramo pokazati duhovnu snagu, volju i energiju i izdići se iznad ove aktualne krize. Ne smijemo posustati jer naša percepcija određuje našu emocionalnu stvarnost, a naše zdravlje u našim je glavama i mislima. Brzina i intenzitet prevladavanja negativnih emocija zahtijeva i odgovarajuće oblike pozitivnih javnih strateških komunikacija na razini čitavog društva čiji je cilj neutralizirati prevladavajuće negativne sadržaje i emocije. Takve emocionalne strateške transformacije mogu spriječiti masovne anksiozne poremećaje i depresiju te osigurati emocionalnu stabilnost društva pogođenog ovakvim krizama. Posljedice neliječenih ili neadekvatno liječenih poremećaja povezanih sa stresom dalekosežne su, one pogađaju pojedince, članove njihovih obitelji i cijelo društvo, a očituju se u bračnim problemima, problemima u odgoju djece, nasilju u obitelji, ovisnosti o alkoholu i opijatima, smanjenoj produktivnosti, povećanoj stopi samoubojstava i drugim društvenim problemima.
I ne zaboravimo, roditeljima i obiteljima svih onih koji su preživjeli ove trenutke tragedije i užasa iz neposredne blizine ili su na bilo koji način rodbinski ili prijateljski povezani s ovim događajem te djeci sličnog uzrasta bit će potrebna posebna psihološka potpora, ali i dugoročniji multidisciplinarni nadzor kako bi se izbjegle dugoročne traumatične posljedice.
O autoru članka
Prof. dr. sc. Krešimir Ćosić diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Redoviti je član Europske akademije znanosti i umjetnosti, član je emeritus Akademije tehničkih znanosti Hrvatske i umirovljeni general-pukovnik Hrvatske vojske. Interdisciplinarnim problemima koji se odnose na mentalnu spremnost ljudi za visoko stresna zanimanja posvetio je značajan dio svoje znanstvene karijere u suradnji s uglednim svjetskim sveučilištima kao što su Harvard Medical School, Massachusetts General Hospital, Emory University School of Medicine... Objavio je više od 150 znanstvenih članaka, koji na Research Gateu i Google Scholaru imaju više od 20 tisuća čitanja i 1500 citata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....