KRISTINA VUJICA

TIHA REFORMA NASTAVE NAKON SLUČAJA POMAHNITALOG VJEROUČITELJA Ovo je nova učiteljica koja će djecu u školi Matije Gupca učiti vjeri, a ne mržnji

 
 Dragan Matic / CROPIX

Slučaj Krešimira Bagarića, nedavno smijenjenog (zbog govora mržnje) vjeroučitelja u Osnovnoj školi Matija Gubec na zagrebačkoj Knežiji, vrlo je nepovoljno odjeknuo u našoj javnosti i medijima i bacio prilično ružno svjetlo na profesiju vjeroučitelja. Mnogi su se, s pravom ili ne, upitali: pa je li to prava slika vjeronauka u našim školama?

A ne bi to, naravno, nipošto smjela biti jer u Poruci hrvatskih biskupa o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici iz 1991. – te je godine, da podsjetim, vjeronauk, nakon sloma komunizma/socijalizma u SFR Jugoslaviji, bio vraćen u osnovnoškolske i srednjoškolske klupe – jasno, crno na bijelom, piše da u ciljeve vjeronauka u školi spada, među ostalim, i “upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitog te upoznavanje i poštivanje tuđeg vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta”. Odnosno, da je “otvorenost prema drugim i različitima, upoznavanje u duhu ekumenizma svih kršćanskih Crkava i dijalog s drugim religijama sastavni dio katoličkog vjeronauka u školi”.

“Slučaj Bagarić”, po toj biskupskoj proklamaciji, nije se smio dogoditi, ali se, eto, ipak dogodio. Papir je, očito, jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. No, to ne znači da taj slučaj treba, brzopleto, predimenzionirati i generalizirati. Moje (desetodnevno) temeljito upoznavanje s izvođenjem vjeronaučne nastave u hrvatskome odgojno-obrazovnom sustavu pokazao je da su stvari neusporedivo kompleksnije i nijansiranije nego što se izvana ili na površini može učiniti.

Prije svega, Bagarić je dobio najbolju moguću zamjenu: to je mlada profesorica katehetske pedagogije Kristina Vujica (rođ. 1982. u Travniku, u Bosni i Hercegovini). Nju je kao alternativu smijenjenome vjeroučitelju izabrala predstojnica Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi dr. Blaženka s. Valentina Mandarić (glavni kadrovik u Zagrebačkoj nadbiskupiji kad su u pitanju vjeroučitelji), ujedno i profesorica nekoliko predmeta iz područja religijske pedagogije i katehetike na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Kristinu Vujicu je upoznala još dok je ona tamo studirala (iako njoj neposredno nije predavala nijedan predmet).

Novu vjeroučiteljicu u zagrebačkoj Osnovnoj školi Matije Gupca, Kristinu Vujicu, upoznao sam na “mjestu zločina”, u učionici u kojoj je predavao i sam Bagarić. Osim katoličkih (jaslice, Biblija itd.), u interijeru te učionice pozornost su mi privukli i neki islamski detalji, poput Kurana, modela džamije, nekih poruka na arapskom i sl. Naime, “Matija Gubec” internacionalna je osnovna škola, koju pohađa i određen broj đaka muslimanske vjere.

Zagreb, 190118.
Kristina Vujica, vjerouciteljica u OS Matija Gubec na Kneziji. Kristina je zamjenila vjeroucitelja Kresimira Bagarica.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matic / CROPIX

Kristina Vujica upravo radi na svojoj doktorskoj disertaciji “Kritičko-teološki osvrt na duhovni ateizam Andréa Comte-Sponvillea”, koju će, najvjerojatnije već ove godine, braniti kod profesora Željka Tanjića, na Hrvatskome katoličkom sveučilištu. Želja joj je da postane sveučilišni profesor. Bavi se i glazbom: svira gitaru, orgulje i flautu te vodi čak tri zbora u župi Marka Križevčanina u Selskoj, u Zagrebu. Istraživač je po vokaciji i utoliko, u neku ruku, netipičan vjeroučitelj. Rekla mi je, među ostalim:

– Želim u svom doktorskom radu otkriti ima li duhovnosti bez Boga, što je stav koji zastupa francuski filozof, donekle blizak budizmu, André Comte-Sponville. Moje je stajalište da je duhovnost bez Boga utopija, ali ne želim zatvoriti svoju misao, otvorena sam, hoću da i Comte-Sponville mene nešto pouči. Vidite, vjernik se danas zatvara i ne želi biti poučen ni od koga, a isto se događa i kod nevjernika. Kao što vjernik treba propitkivati svoju vjeru, tako i nevjernik treba propitkivati svoju nevjeru, a to se, nažalost, ne događa i to je problem...

Kristina Vujica diplomirala je 2012. i u proteklih pet godina predavala je vjeronauk u nekoliko škola u Zagrebu i okolici (uključujući Karlovac, Mahično, Netretić itd.). U trenutku kad se dogodio slučaj Bagarić, bila je vjeroučiteljica u osnovnoj školi u Lučkom. Jedan telefonski razgovor između predstojnice Ureda za vjeronauk u Zagrebačkoj nadbiskupiji sestre Valentine i nje bio je dovoljan da se nađe, najprije, u sjedištu Ureda za vjeronauk, na Kaptolu, na razgovoru u tamošnjemu povjerenstvu, a onda, kad su je definitivno izabrali, i u samoj Osnovnoj školi Matije Gupca na Knežiji. Tamo ona, zasad, predaje vjeronauk učenicima i učenicama drugih, šestih i osmih razreda.

U sklopu Zagrebačke nadbiskupije, Kristina Vujica jedan je od ukupno 691 vjeroučitelja/vjeroučiteljica. Od toga broja, njih 565 imaju trajne mandate, a njih 126 mandate na godinu dana. Od vjeroučitelja/vjeroučiteljica s trajnim mandatima, 527 je laika (od toga 393 žene i 134 muškaraca), 38 časnih sestara i, vrlo zanimljivo, ni jedan jedini svećenik.

A od vjeroučitelja/vjeroučiteljica s mandatima na godinu dana (što je neka vrsta pripremne faze kroz koju se mora proći da bi se postao vjeroučitelj s trajnim mandatom), struktura je ovakva: 4 časne sestre, 3 svećenika, 1 redovnik, 92 laikinje i 26 laika.

Uočljivo je da je broj žena među vjeroučiteljima daleko veći nego broj muškaraca. No, upozoren sam da je sličan slučaj i među nastavnicima ostalih predmeta, tj. da zanimanje vjeroučitelja nije u tome nikakav izuzetak.

U cijeloj pak Hrvatskoj – prema podacima koje sam dobio od predstojnika Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Ivice Pažina – u školskoj godini 2016./2017. radilo je 2319 vjeroučitelja, od toga 1957 u osnovnim, a 362 u srednjim školama. Od tih ukupno 2319 vjeroučitelja njih 88 posto imalo je trajni mandat (tj. mandat bez opoziva), dok su ostali vjeroučitelji imali mandat na godinu dana (taj se posljednji izdaje većinom vjeroučiteljima pripravnicima kao i vjeroučiteljima za koje “mandatno povjerenstvo” pojedine nad/biskupije tako odluči, a nad/biskup – mjesni ordinarij to prihvati).

Prema riječima sestre Valentine Mandarić, glavna “specifičnost vjeronauka proizlazi iz činjenice što se organizacija izvođenja vjeronaučne nastave i zapošljavanje vjeroučitelja događa posredovanjem škole i Katoličke crkve”. Malo pojednostavljeno rečeno, to znači da je Crkva ta koja odlučuje koji će se vjeroučitelj poslati u koju osnovnu ili srednju školu, i u tom je smislu vjeroučitelj “poslanik Crkve”, ali onoga trenutka kada vjeroučitelj u određenoj školi počne raditi, bilo na određeno ili neodređeno vrijeme, on za svoj rad, ili eventualne propuste u radu, odgovara ravnatelju škole, jednako kao i svi ostali nastavnici (primjerice, Bagarić je za svoj ispad odgovarao ravnateljici OŠ Matije Gupca Ljiljani Klinger, koja mu je i uručila otkaz). Kadroviranje u Zagrebačkoj nadbiskupiji obavlja Ured za vjeronauk te nadbiskupije, na čelu sa sestrom Valentinom Mandarić, a u ostalim nad/biskupijama u Hrvatskoj odgovarajući katehetski uredi.

Zagreb, 080509.
Kaptol.
Razgovor sa casnom sestrom Valentina Mandaric povodom izdavanja njene knjige
Bruno Konjevic / CROPIX
Valentina Mandarić povodom izdavanja njene knjige "Mladi - integrirani ili marginalizirani".

Da bi se postalo vjeroučitelj, valja završiti petogodišnji sveučilišni studij, primjerice na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tu, za svakog budućeg vjeroučitelja, postoje dvije varijante: on može biti magistar teologije (nekada se to zvalo diplomirani teolog), a može biti i magistar religijske pedagogije i katehetike. Prva varijanta ima nešto veći naglasak na znanosti, dok je druga nešto jača što se tiče metodike i pedagogije, bez kojih komponenata zapravo i ne možete postati vjeroučitelj. Međutim – to je također jedna od specifičnosti profesije vjeroučitelja – za predavanje vjeronaučne nastave vjeroučitelj mora imati i ispravu o kanonskom mandatu (missio canonica), što je izdaje dijecezanski biskup. U Zagrebačkoj je nadbiskupiji to nadbiskup Bozanić, odnosno jedan od njegovih pomoćnih biskupa (Šaško ili Gorski).

Da bi od biskupa dobio trajni mandat, vjeroučitelj uz diplomu, položen stručni ispit i još neke nužne uvjete mora, obvezatno, imati i stalno radno mjesto u školi u kojoj predaje. Tijekom rada na ovoj temi upoznao sam vjeroučitelja Silvija Culeja (r. 1978.), nećaka prvog varaždinskog biskupa Marka Culeja (preminulog 2006.), koji je po svom zvanju diplomirani teolog (što je, recimo, plafon koji možete dosegnuti tijekom studija na KBF-u u Zagrebu), ali kao vjeroučitelj još nema trajni mandat, jednostavno zato što još nigdje ne radi za stalno.

Iz razgovora s vjeroučiteljem Culejem stekao sam dojam da sestra Valentina voli koristiti muške vjeroučitelje kao zamjene, u pojedinim školama – muškarci su općenito mobilniji od žena – pa možda i zato oni, muški vjeroučitelji nešto teže dolaze do stalnog zaposlenja. A samim time i do trajnog mandata.

Iako su značajnim dijelom “poslanici” Crkve, vjeroučitelji nisu i namještenici Crkve. Oni su državni namještenici, a to znači da se njihov rad financira iz državnog proračuna. Vlada RH nedavno je objelodanila podatak da je 2014. za vjeroučitelje u osnovnim školama izdvajano 200,1 milijun kuna, a za vjeroučitelje u srednjim školama 42,4 milijuna kuna. Što se 2015. i 2016. tiče, procjenjuje se da je za vjeroučitelje u svim školama u Hrvatskoj izdvajano oko 250 milijuna kuna godišnje.

Zagreb, 190118.
Gimnazija Titusa Brezovackog.
Na fotografiji: Nikola Kuzmicic - profesor gimnazije Titusa Brezovackog, Damir Jelenski - ravnatelj gimnazije Titusa Brezovackog. 
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
Na fotografiji: Nikola Kuzmičić - profesor gimnazije Tituša Brezovačkog, Damir Jelenski - ravnatelj gimnazije Tituša Brezovačkog

Iako u široj javnosti vjeroučitelje “bije” glas da su znanstveno “potkapacitirani” u odnosu, recimo, na sveučilišne profesore ili teologe koji se bave raznim znanstvenim disciplinama, to ne znači da kao vjeroučitelj ne možete daleko dogurati. Tijekom rada na ovoj temi upoznao sam vjeroučiteljicu u Osnovnoj školi u Kustošiji Anitu Ramljak (rođ. 1972. u Zagrebu), koja je po svom zvanju diplomirani kateheta (dakle ne diplomirani teolog, kao Silvio Culej), koja nema nekih osobitih znanstvenih ambicija, pogotovu ne u smislu polaganja doktorata, kao njezina kolegica Kristina Vujica iz OŠ Matije Gupca na Knežiji, ali koja je na svom poslu vrlo vrijedna, marljiva i ambiciozna, usto se i neprekidno stručno usavršava, čak i izvan onoga što zahtijeva njezin redoviti rad u školi, tako da od 2012. ima status učitelja-savjetnika, što je, u formalnom pogledu, najviši stupanj do kojega se može doći kao vjeroučitelj (ali i kao bilo koji drugi nastavnik, bez obzira na to o kojem se školskom predmetu radilo).

Možete biti “samo” učitelj, ako ste tako odlučili, možete biti učitelj-mentor, ali možete biti i učitelj-savjetnik. Za svaki rang – ili točnije rečeno: za svako zvanje – morate, kroz svoj rad u školi, ali i izvan škole, “zaraditi” određen broj bodova, što je vrlo složen proces nad kojim, uz druge instancije, posebno bdije Agencija za odgoj i obrazovanje koja djeluje u sklopu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Konkretno: za zvanje mentora morate imati 6 godina radnog iskustva i postići minimalno 7 bodova iz izvannastavnoga stručnog rada, dok za zvanje savjetnika – što je Anita Ramljak od 2012. – morate imati najmanje 11 godina radnog iskustva i postići minimalno 15 bodova iz izvannastavnoga stručnog rada.

Kod Anite Ramljak se, i to još od 2004., vježbaju, na satovima vjeronauka u Kustošiji, studenti s KBF-a, a ona sama, među ostalim slobodnim aktivnostima, vodi UNICEF-ov projekt “Škole za Afriku – Pomoć Burkini Faso”, a već 15. godinu zaredom vodi i akciju Hrvatskog Caritasa “Za 1000 radosti”.

Također vrijedi naglasiti da je znatan broj vjeroučitelja “dogurao” – što slučajno, a što vlastitom voljom – i do pozicije ravnatelja u školama. U Zagrebačkoj nadbiskupiji ima 11 ravnatelja koji su po svom zanimanju vjeroučitelji, dok je broj ravnatelja “regrutiranih” iz profesije vjeroučitelja u cijeloj Hrvatskoj čak 33 (taj broj uključuje ravnatelje i u osnovnim i u srednjim školama).

Među najpoznatijim i najuglednijim vjeroučiteljima-ravnateljima u Zagrebu jest Tomislav Filić (rođen 1969. u Ilači, kod Tovarnika), ravnatelj OŠ Augusta Harambašića u Maksimiru. On je kao vjeroučitelj počeo raditi 1995. (po zvanju je diplomirani teolog), a ravnatelj je, na nagovor kolega u jednoj izvanrednoj situaciji, postao 2005. (danas, naravno, više nije vjeroučitelj). Ujedno je i izvršni urednik stručnog časopisa Služba riječi (koji izdaje Kršćanska sadašnjost).

Filić je nedavno pokrenuo inicijativu da se za ravnatelje-vjeroučitelje organiziraju posebne duhovne vježbe, koje će, ako ta zamisao uspije, voditi ravnatelj Prve katoličke škole u Zagrebu karmelićanin Vinko Mamić.

Jedna od specifičnosti vjeronauka sastoji se i u tome što je on izborni predmet. To znači da ga roditelj u osnovnoj školi može izabrati ili ne izabrati, a u srednjoj školi učenik i roditelj moraju izabrati između vjeronauka i etike. Međutim, u trenutku izbora taj predmet postaje obvezatan – kao što su i svi ostali predmeti u školi.

U osnovnoj školi u Kustošiji u kojoj vjeronauk predaje Anita Ramljak vjeronauk pohađa 454 od ukupno 510 djece. To je razmjerno visok postotak. U Osnovnoj školi Augusta Harambašića, u kojoj je ravnatelj Tomislav Filić, taj je postotak znatno manji - njih 253 ide na vjeronauk od 347 đaka.

Ravnateljica jedne osnovne škole u Zagrebu upozorila me da nije toliko važan odnos između polaz­nika vjeronauka i ukupnog broja učenika u nekoj školi, nego podatak koliko je djece odustalo od pohađanja vjeronauka nakon odluke njihovih roditelja da idu na vjeronauk. Time mi je željela poručiti da određen broj djece s vremenom “bojkotira” taj predmet ponajviše ili isključivo zbog toga što im je njihov vjeroučitelj “loš” ili “dosadan”, a takvih, kako mi je rekla, ima dosta.

Naravno, i danas se, u našoj javnosti, lome koplja osobito oko toga treba li vjeronauk predavati u školama ili ne (slučaj Bagarić te je polemike samo još više potaknuo). Sociolog religije i politike, ujedno i bivši veleposlanik SFRJ pri Svetoj Stolici, dr. Ivica Maštruko smatra da vjeronauku nije mjesto u školama, što mi je argumentirao ovim riječima:

– Nisam pristalica nastave vjeronauka u javnim školama. U slobodnom građanskom društvu vjeronauku je mjesto u vjerskim zajednicama, tamo gdje se religijske službe obavljaju, u prostorima koji su vjerskim i religijskim naučavanjima i namijenjene. Vjeronauk se može i mora provoditi bez prisile, bez formalnih zakonskih propisa i obveza, bez pritisaka školskog ocjenjivanja, a i bez razdvajanja učenika prema kriterijima vjerskog ili religijskog pripadanja.

Maštruko smatra da je kroz predavanje vjeronauka u školama “Crkva u privilegiranom položaju u odnosu na sve ostale institucije i u odnosu na sve ostale struke predstavljene u školskim nastavnim programima” – već i zbog činjenice da vjeroučitelji mogu biti samo osobe koje imaju mandat od biskupa. Zalaže se za uvođenje “religijske kulture”, a za nastavnike tog predmeta mogli bi se kvalificirano natjecati i diplomirani filozofi, sociolozi, pedagozi, teolozi i sl. Pritom mi je naglasio: “Dosadašnjom praksom odabira vjeroučitelja u neugodnu su poziciju dovedeni i ravnatelji i biskupi, a, čini se, i vjernici i oni koji to nisu.”

Sasvim drugačije mišljenje u odnosu na Maštrukovo dao mi je Nikola Kuzmičić, jedan od najpopularnijih vjeroučitelja u Zagrebu (predaje u zagrebačkoj Gimnaziji Tituša Brezovačkog), autor niza zapaženih članaka i knjiga, ujedno i vrlo uspješni sudionik TV-kviza “Potjera”, koji mi je istaknuo:

– Vjeronauk nije uveden u škole, nego je vraćen u škole. Prisutnost vjeronauka u školi znak je da smo se vratili u krug slobodnih zemalja koji poštuju vjerske slobode i nedokidivo pravo roditelja da biraju odgoj za svoju djecu. Vjeronauk u školi je pridonio cjelokupnom odgoju i obrazovanju jer je nemoguće iz odgoja i obrazovanja izbaciti tu dimenziju i osobnog i društvenog postojanja. Vrijednost vjeronauka je i u činjenici da je izborni predmet i da se učenicima, poglavito u srednjim školama, daje mogućnost da sami biraju i kreiraju svoje obrazovanje. Vjeronauk u školi pridonio je i odgoju za pluralizam, suživot i poštivanje drugačijih jer u Hrvatskoj postoji osam različitih vjeronauka.

Što se slučaja Bagarić tiče, Kuzmičić mi je rekao da je on u neku ruku i dobrodošao – uvjetno rečeno, naravno – jer će vjeroučitelje u Hrvatskoj trgnuti i potaknuti da budu još bolji, naglasivši pritom:

– Vjeroučitelji nisu nepogrešivi niti smo nedodirljivi, i svaka utemeljena kritika našeg nedovoljno dobrog rada je dobrodošla korekcija. Premda boli kada te prozivaju, zapravo su takve prozivke poticaj da postanemo bolji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 19:51