ZA GLOBUS PIŠE IVICA RELKOVIĆ

Propast urote protiv šefa HDZ-a: Je li vladajuća stranka postala otporna na afere koje sama proizvodi?

 Vojko Bašić / CROPIX

Je li HDZ ušao u fazu otpornosti na štetnost od bilo kakve afere? Je li osjećaj nedodirljivosti čak toliko narastao da si afere sam proizvodi radi unutarstranačkih obračuna? Jer ne vjerujem da bi ijedna struja unutar HDZ-a rušila vlastitu poziciju vladajuće stranke da postoji i minimalni strah od gubitka izbora na mogućim prijevremenim izborima izazvanim unutarstranačkim ratom. Nema te struje unutar HDZ-a koja bi izazvala vlastiti unutarstranački rat, ako je cijena koju treba platiti gubitak vlasti. Nije se to dogodilo ni zadnji put. Nije HDZ tada srušio vlastitu vladu kako bi završio u oporbi, nego kako bi samostalnije vladao. I uspio je (i to čak i nakon neuspješnog preslaganja), iako je glavom platio (samo) predsjednik stranke. Operacija je bila rizična, jer je SDP bio “nikad jači”, ali je svejedno za HDZ uspješno završila. Doduše s novim predsjednikom, ali mala je to cijena (ako je uopće cijena) u odnosu na dobiveni rezultat.

Zato ne treba vjerovati baš svima u HDZ-u kad govore da više nikad ne bi rušili vlastitu vladu. Zašto ne bi ako će nakon izvanrednih izbora opet vladati? I to u komotnijem, “resetiranom” izdanju.

Razlika u odnosu na prošli takav manevar samo je u jednom detalju. Cijeli je HDZ tada tonuo i shvatio da u izbore ne može ići s Karamarkom. Toga su bili svjesni i njegovi dotadašnji najgorljiviji unutarstranački sljedbenici. Nije to shvaćao samo Karamarko. Tako da je cijenu platio samo on. On je platio zadnju rundu u birtiji misleći da je to fajrunt nakon kojeg će se društvo razići, a “razišao” se samo on, dok su se za sve druge te njegove političke karmine pretvorile u slavlje koje se tom rundom samo još snažnije nastavilo. Čak je i većina njegovih sljedbenika zadržala svoje pozicije za slavljeničkim stolom, pa čak i napredovala. Tek je poneki gurnut za sporedni stol u hodniku gdje se slavljenička glazba čuje s nešto manje decibela i s nešto više svijesti da su oni za novog slavljenika nebitni uzvanici.

Poučeni takvim iskustvom da se može rušiti vlastitu vladu, ostati u trenutku raspisivanja izbora bez predsjednika, imati nasuprot sebe razjarenog i snažnog protivnika (tadašnjeg Milanovića s nikad jačim SDP-om), pa opet pobijediti s većom razlikom negoli u prethodnoj utakmici, zašto bi HDZ-ovci danas mislili da im je rušenje vlastite vlade i izlazak na izvanredne izbore ikakav rizik!?

Razlika je samo u tome da nema nikoga tko bi glumio slaboga Karamarka čiji je rejting bio na nuli. Plenkovićev je rejting zapravo svemirski visok u odnosu na rejting čelnika SDP-a. A rejting SDP-a toliko je niži od HDZ-ova da se to više ne može smatrati rejtingom ikakva izazivača. HDZ, znači, može na prijevremene izbore.

Štoviše, mnogi misle da bi im oni unutarstranački koristili. Oni za glavnim stolom priželjkuju da se riješe onih iz hodnika (a i nekih koji su ostali za glavnim stolom, a tu im više nije poželjno mjesto). A oni iz hodnika žude za tim da se vrate za glavni stol, uz neke koji već jesu za tim stolom, ali bi željeli da se društvo prvostolaca ipak malo bolje promiješa. Pa i da naraste njihova važnost u odnosu na prošlog slavljenika koji je u odnosu na njih u međuvremenu toliko narastao da im život u njegovoj sjeni više nije ugodan.

HDZ-u afere doista kao da više uopće ne štete pa mu rejting čak i pomalo raste. Nema više nijednog političkog protivnika koji bi mogao okupiti ekipu sposobnu dati mu gol, a kamoli ga pobijediti. Zapravo, HDZ može “sigurno” ići u bilo kakve izbore k’o Dinamo u Mravince.

HDZ je u tako komotnoj situaciji da oko sebe nema nikakvog problema. U takvoj sigurnosti, međutim, oslobađaju se unutarnji problemi. Snažnije i neopreznije negoli da postoji ipak neka mala vanjska ugroza ili barem opasnost. I pada koncentracija na način njihova rješavanja. Pa ti i u Mravincima treba sramotna pomoć sudaca, brojača glasova, VAR-a, APIS-a, čega li već...!

Tko je kome smjestio ili pogrešno poslao “sms”? Tko kome priprema vukovarski prosvjed?

Jasno je samo da ni u jednoj ni u drugoj situaciji oporbe nema ni u količini potrebnoj za cijepljenje. Svi kapaciteti i sve zainteresirane strane tu su s iskaznicom HDZ-a.

U slučaju “sms-a” (koji je nakon medijski uzbudljiva napadačkog otvaranja iznenada ušao u fazu dosadnog dodavanja lopte u obrani) stvari su puno ozbiljnije negoli se sada čini. Zaboravimo na vozače, pa čak i na njihove ministre. Pitanje je “probušenosti institucija”. Jesu li nam institucije koje se bave najosjetljivijim i najdelikatnijim sigurnosnim poslom sastavljene od profesionalaca ili od polusvijeta? I je li izvor za “sms” iznimka ili pravilo? Unutarnja istraga sada mora biti beskompromisna, temeljita, promptna i politički nekontaminirana. Sve drugo značilo bi da je Hrvatska uistinu u rukama para­političkih struktura. Jer iole korektna i prava politika se u interne istrage ne bi smjela miješati i ne bi se upletala. Ona politika koja bi se u te istrage umiješala sama bi sebe prokazala kao malignu parapolitiku kojom ne upravljaju birači na izborima (makar uvijek i birali isto!), nego interesne skupine kojima je rezultat izbora nebitan, jer svakim od njih oni upravljaju.

Ne izvrše li profesionalci koje plaćaju porezni obveznici za svoju sigurnost uspješnu unutarnju istragu (bilo da su politički manipulirani bilo da su nesposobni) tada je na ozbiljnoj politici da izvrši preustroj profesionalnih službi u mjeri koja nije na razini zamjene jednog čelnika.

Politički dio “sms-a”, koji će se nužno dalje raspetljati čim se razriješi profesionalni propust ili otkrije eventualni diler iz samog sustava, opet će biti medijski “zabavan”. Netko je nekome nešto smjestio (koristeći ili zlorabeći sigurnosni sustav ili čak i samo stvarajući percepciju da je isti korišten). I nije nužno sve onako kako se na prvu i u javnosti čini. Primjerice, Božo Petrov, oboružan dobrim namjerama ili “dobrim namjerama” (svejedno), možda se uživio u ulogu suredatelja i koscenarista drame zvane “Agrokor” te sudjelovao u svemu i svačemu sve do “svečane premijere” (a ne tek “generalne probe”), a sada se brani da je na margini teksta bio samo glumac diletant ili možda inspicijent kojega nitko nije slušao. A možda je zaista u sve upao “k’o Pilat u Vjerovanje”? Povjerenstvo je otvorilo paralel­slalom, pa ćemo valjda sve detalje do samog fotofiniša moći objektivno odgledati.

Ne pada mi na pamet miješati se u odnose unutar samih stranaka (primjerice, ne znam hoće li “rušenje” Bernardića išta donijeti SDP-u sada kad je unutarstranački tajfun poharao vlastite stranačke strukture), pa tako ne znam ni kako će završiti odnosi na relaciji PlenkovićBrkić ili Plenković – Penava (kao i mogući nevidljivi aktivni akteri pasivno skriveni iza vidljivih). Znam samo da HDZ mora odabrati smjer u kojem će netko biti sve veći teret. I otići s broda ili barem u potpalublje.

Tu dolazimo opet do mogućih prijevremenih parlamentarnih izbora. HDZ ih može željeti (ili barem jedan njegov dio), ali želju valja pretočiti nakon toga u kampanju. A kampanja je za onoga tko je izazove nužna takva da je u stanju završiti novom pobjedom. Nitko, pa niti ijedna frakcija neke stranke, ne ide u kontrolirano rušenje svoje vlade radi vlastita poraza, nego pobjede, ma kakva ona bila. A da bi takva kampanja bila moguća, stranka u nju mora ići kao homogena. Znači da se unutarstranačke bitke i ratovi moraju završiti prije početka nove kampanje.

Ako Andrej Plenković želi honorirati prednost pred SDP-om i dobiti bolji i sebi kompatibilniji “roster” saborskih zastupnika, pa odluči izazvati prijevremene izbore, prethodno treba imati zaokruženu stranačku homogenizaciju oko sebe smoga. Ako taj preduvjet nije ispunjen, sigurnije je biti šef lučke kapetanije na kopnu (vladi), nego kapetan na brodu (HDZ-u).

Ako neki drugi unutar HDZ-a žele prijevremene izbore kako bi se riješili Andreja Plenkovića, onda Plenković od njih treba izgubiti na prethodnim unutarstranačkim izborima ili treba izgubiti parlamentarne izbore, pa nakon toga biti smijenjen. Vjerujem da je i nama koji nismo članovi HDZ-a jasno da prva opcija otpada, jer u ovom trenutku ne postoji nitko u HDZ-u tko bi mogao izazvati i pobijediti Andreja Plenkovića na unutarstranačkim izborima dok je on predsjednik Vlade. Darko Milinović samo je bio primjer jedne takve amaterske predstave ispred središnjice HDZ-a.

Ako netko “sapuna dasku” Andreju Plenkoviću kao predsjedniku Vlade kako bi ga posljedično izbacio iz sedla predsjednika stranke, onda je taj netko (unutar HDZ-a) spreman na barem jedan ciklus oporbenog statusa HDZ-a sa sobom na čelu tak­ve stranke. A takav netko ne može biti pojedinac, nego jaka i jedinstvena frakcija koja bi zapravo bila uvjerena da je HDZ Andreja Plenkovića štetan – za Hrvatsku! – pa su ga oni spremni poslati i u oporbu, samo da se ta štetnost zaustavi. A takva frakcija u HDZ-u ne postoji.

Ostaju tako kao izazivači prijevremenih izbora (ako klasičnu oporbu ne računamo) izvan-HDZ-ovi korektori koji bi njime željeli upravljati a da se u njega i ne upišu. Kad bi oni u tome uspjeli, nadajući se da će kao “izvanbrodski motori” moći njime i dalje upravljati kao vladajućim, došlo bi do potpunog raspada HDZ-a, a ne do kontinuiranog beskonačnog raspadanja kakvo nam prezentira SDP. HDZ bi se u takvom slučaju doslovno raspao. Ne postoji HDZ u HDZ-u koji bi “očišćen” od “slijepih putnika” pobjednički zaplovio morima politike.

No postoje (i nema ih malo!) na tom brodu mnogi koji ga iznutra buše i potapaju. Na kraju će ga možda i potopiti. Zato HDZ, umjesto čačkanja prijevremenih izbora, ima pred sobom nimalo laku plovidbu u kojoj će mijenjati posadu, a još više ponašanje posade prema onome što joj je povjereno kao privremeni, mandatni posao – vođenje države. I HDZ, kad jednom izgubi izbore, izgubit će ih zato što se loše brinuo o državi, a na korist stranke.

U međuvremenu prednost koju ima pred SDP-om i destruiranom oporbom do razine da ga i nema tko pobijediti ujedno mu je i najveća zamka. Sa svakom aferom nakon koje ne izgubi na rejtingu i nakon koje se ne dogodi nikakav skok nijedne od oporbenih stranaka “biračka memorija” se akumulira novom magmom u, na prvi pogled nevidljivim, magmatskim komorama budućeg vulkana. Sa svakom aferom koja se u očima javnosti adresira na HDZ i koju on ne sankcionira ili ne rasvijetli HDZ neće izgubiti tek rejting nego neke buduće izbore.

HDZ se od sada (a oduvijek je tako i trebalo biti za svaku stranku koja je bila na vlasti) više mora boriti za čistoću državnih institucija kao dokaz čišćenja samoga sebe nego za šminkanje lažne homogenosti unutar vlastite stranke. Nerješavanje (ili nedopuštanje rješavanja, što je teže, ako toga ima!) profesionalne pozadine propusta “sms” enigme samo će potencirati i HDZ-ovu lošu staru sliku. A u slučaju političke odgovornosti “sms-šaptača” sadržaja, svatko kome HDZ progleda kroz prste u vlastitim redovima i tko tako politički preživi neku aferu dolijeva čašu HDZ-ove izborne smrtnosti. Birači će prosuditi kad je ta čaša puna, a pobijedit će netko tko dobije više glasova (logično), makar to ne bio ni SDP, ni Živi zid, ni Most... Netko će se već naći sposoban za pobjedu.

SDP to neće biti, jer je već uspješno uvjerio vlastite birače da je nesposoban ne samo za samostalnu pobjedu nad HDZ-om nego i za okup­ljanje ikoga oko sebe s takvim zajedničkim potencijalom. Zato će se SDP, kad dođe do kampanje, samo još više urušavati.

Živi zid to neće biti, jer je u shizofreniji između klasične protestnosti (Ivan Pernar) koja ne zahvaća više od 10 posto (“puna šaka brade”) birača i nerealnih pobjedničkih aspiracija (Ivan Vilibor Sinčić) koje djeluju neuvjerljivo pretenciozno iz usta osobe koja nikada ni s čim nije u životu upravljala (s fakulteta na premijerski posao), a koja se cijeloj javnosti nameće većom patronizacijskom pozicijom od one kojom mu je Milan Kujundžić “pomogao” postati trećeplasiranim na predsjedničkim izborima.

Most to neće biti, jer je već debelo zaglibio u uvjeravanje sebe samoga u “laž” koja bi onda za javnost trebala postati “istina”: “Most je napustio Vladu...” Most nije napustio Vladu, Most je iz Vlade izbačen. Most nikada nije ni planirao napustiti Vladu, nego je samo sebi bolje prilagoditi. I nije pitanje bi li to za Hrvatsku bilo bolje (recimo da bi), nego je pitanje može li Most zamisliti sebe u oporbi nakon sljedećih izbora i u Vladi s SDP-om ili Amsterdamskom koalicijom ili Pametnim ili Živim zidom... ili opet i samo s HDZ-om kojemu na čelu nije “briselski” Andrej Plenković, nego bilo tko drugi. Po mogućnosti neki tamo “Tomislav Karamarko”!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 10:55