PIŠE TVRTKO JAKOVINA ZA GLOBUS

PREDSJEDNICA U HLADNOM RATU S POVIJESNIM ČINJENICAMA Je li Grobnik bio iza Željezne zavjese

U govoru u Varšavi na sastanku Inicijative triju mora predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je: “Oni od nas koji su rođeni s pogrešne strane Željezne zavjese...” Kako nije posve jasno je li time, protivno povijesnim činjenicama, svrstala i Hrvatsku odnosno tadašnju Jugoslaviju među zemlje Istočnoga bloka, povjesničar dr. Tvrtko Jakovina podsjeća što je bila Željezna zavjesa i zašto nikako nije moguće da se Kolinda Grabar, koja je došla na svijet u Rijeci, a odrastala u Grobniku, rodila “iza Zavjese”, u zoni sovjetske prevlasti
Kolinda Grabar Kitarović
 Damir Krajac / HANZA MEDIA

Obitelj Bush podrijetlom je iz Leipziga. U Leipzigu su rođeni, tamo su živjeli i u trenutku kada je u četvrtak, 9. studenoga 1989., srušen Berlinski zid. Te su večeri, kao i mnogi drugi, gledali televiziju i jedva shvaćali da se i njihov život nepovratno mijenja. Bushovi nisu bili imućni. Kupili su najprije benzinsku crpku, a onda počeli i pristojno zarađivati. Prvo putovanje izvan Njemačke Demokratske Republike, nakon pada Zida, bilo im je na otok Krk. Od tada, uključujući i ovo ljeto, na Krk dolaze stalno, uvijek u istu kuću. Sada im apartman na otoku iznajmljuje kći stare vlasnice. Roza je na zemlji u Dražicama, koju je kupio njezin svekar početkom sedamdesetih, sa svojim drugim mužem sagradila kuću 1973. godine. Roza i suprug upoznali su se u Karlsruheu u Saveznoj Republici Njemačkoj. Bili su gastarbajteri, a potom obrtnici u Zagrebu.

Roza je živjela u Jugoslaviji. Bushovi su živjeli u Istočnoj Njemačkoj. Željezna zavjesa te je dvije zemlje dijelila puna četiri desetljeća. Istočne Njemačke još nije ni bilo na političkoj karti Europe kada je Tito prekinuo odnose sa Staljinom i otisnuo se u političku avanturu, koja je najprije vodila prema Zapadu, a onda pozicioniranju negdje između, u Nesvrstanima. Bilo je to još u vrijeme kada je Hladni rat bio u nastanku, a Željezna se zavjesa mogla odgrnuti i pomaknuti. Isprva, ona je obuhvaćala i Jugoslaviju, dio Austrije, a do veljače 1948. uglavnom nije obuhvaćala Čehoslovačku. Jugoslavija je od kraja Drugog svjetskog rata, sve do 1948., bila perjanica komunističkih država. Ispala je iz toga sastava, činilo se, preko noći, 28. lipnja 1948., izazvavši tresak zbog povlačenja Željezne zavjese na granicu s Mađarskom, a tresak je odzvanjao sve dok se četiri desetljeća kasnije Željezna zavjesa nije posve srušila.

Željezna zavjesa kasnije se često poistovjećivala s Berlinskim zidom. To je krivo, jer Zid je sagrađen 1961., a pao je mjesecima nakon što je prvi dio Željezne zavjese na granici Mađarske i Austrije u svibnju 1989. ceremonijalno isjekao mađarski ministar, uz odobravanje cijelog državnog vrha. Mađari su zauzvrat dobili financijsku pomoć od SR Njemačke, što se saznalo tek kasnije. Slijedili su Poljaci, koji su do studenoga 1989. već imali nekomunističkog premijera, Tadeusza Mazowieckog. Upravo je tamo, u posjetu Poljskoj, 9. studenoga 1989., bio kancelar SR Njemačke Helmut Kohl, kada se za vrijeme službenog prijema proširila vijest kako je Zid pao.

Angela Merkel tada je živjela u Berlinu. Imala je 35 godina i radila kao fizičarka. Bila je sita stalne napetosti, svakoga se dana nešto zbivalo. Zašto zbog toga propustiti termin u sauni kamo je odlazila svakog tjedna? Tako je u trenutku kada se rušio Zid, buduća njemačka kancelarka bila u pari, a potom je, dehidrirana, s prijateljicom otišla na pivo. Nećkala se da li otići do Zapadnog Berlina. Nije bila osobito uzbuđena; Zid je pao i rupa se vjerojatno neće popuniti. Do tada je malo puta putovala izvan Istočne Europe. U Budimpešti i Moskvi osjećala se sigurnije nego u Zapadnom Berlinu.

Za Bushove iz Leipziga, Angelu Merkel iz Berlina, Helmuta Kohla iz Zapadne Njemačke, a posebno Čehe, Poljake, Mađare, Bugare, Balte, Željezna zavjesa okruživala je države koje su bile u čvrstom sovjetskom zagrljaju. Oni koji su bili “iza Željezne zavjese” teško su dolazili do traperica i žvakačih guma, rijetko su gledali zapadne emisije na TV-u, nisu nastupali na Euroviziji, ali su mogli slušati programe Radija Slobodna Europa, koji je imao redakcije za različite države, ali ne i Jugoslaviju. Naime, Grobnik i ostatak države jesu bili komunistički, ali nisu bili iza “Željezne zavjese”. Odlazak na studentsku razmjenu u Sjedinjene Američke Države nije bio stvar rutine za one koji su Zavjesom bili odvojeni od Zapada. Za takve je i dolazak u Jugoslaviju bio poseban, teži od puta u Bugarsku, jer je zemlja bila kao “poluzapad”, kako se govorilo.

Kada je 1989. promijenjena vlast u Pragu, Jiří Dienstbier “odao je visoko priznanje jugoslavenskoj nezavisnoj i nesvrstanoj vanjskoj politici” koja je “desetljećima bila sjeme politike koja sada dobija na značenju”, rekao je on, a ponovio Vaclav Havel, kojemu je prvi strani državnik u gostima bio upravo ministar vanjskih poslova Jugoslavije. “Mi smo izvodili i prevodili vaše komade, kad ste bili zabranjeni u Čehoslovačkoj”, pohvalio se prvi jugoslavenski diplomat, a Havel je podvukao nadu koju je nacijama iza Željezne zavjese tada davala drukčija, a opet slična im Jugoslavija. Nije to morao biti konačni cilj i ispunjenje snova; nije Jugoslavija bila ni demokratska ni posve slobodna. Bila je samo slobodnija i bogatija od istočnoeuropskih zemalja, a to je u desetljećima Hladnog rata bilo dovoljno za Zapad. Jugoslaveni su bili slobodniji, bogatiji, neovisniji od države u organizaciji vlastitog života i trošenju vlastitog novca, manje onemogućavani da idu u crkvu. Nije to bila puna sloboda, ali bilo je više od onoga što se moglo naći s druge strane Željezne zavjese. Još 1952., davni predšasnik Donalda Trumpa Harry Truman u pismu Kongresu Sjedinjenih Država napisao je: “Odlučan sam u tome da je Jugoslavija zemlja od izravne važnosti za obranu sjevernoatlantskog prostora”. “Od važnosti je za interese Zapada da Tito ostane čvrst” prema Sovjetima. Sve dok je ispunjavao tu ulogu, nije se tražilo više. “Jugoslavenski socijalizam odvojio se od niza marksističkih normi” i neprestano traži vlastiti put, napisao je u izvještaju 1965. Eric Kocher, privremeni otpravnik poslova američkog veleposlanstva u Beogradu.

Termin “Željezna zavjesa” u hladnoratovskom kontekstu lansirao je britanski premijer Winston Churchill. Nije Churchill izmislio termin “Željezna zavjesa”; o njoj je govorio britanski vojni vrh u vrijeme dok su još trajale borbe u Belgiji za vrijeme Prvog svjetskog rata, o njoj je govorio nacistički šef propagande u kontekstu Sovjetskog Saveza, a i ruski emigranti nakon Lenjinova preuzimanja vlasti. Churchill je termin preuzeo i koristio ga najprije u dopisivanju s američkim predsjednikom, samo dan nakon što je oslobođen Zagreb, 9. svibnja 1945. “Bojim se da su se užasne stvari dogodile dok su Rusi napredovali Njemačkom do Elbe.” Dođe li do ruske dominacije u Poljskoj, istočnoj Njemačkoj, baltičkim državama, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i u velikom dijelu Austrije, bit će to “događaj kojemu neće biti premca u povijesti”. Nekoliko dana kasnije Churchill je bio još izravniji. Ne ostanu li Amerikanci u Europi, a kako se moglo čuti, već su se svi povlačili prema Pacifiku, Kanađani će isto otići, Francuzi su slabi, a teški za suradnju, ostat će samo vojnici da drže Njemačku i tako će se “Željezna zavjesa” spustiti na crtama bojišnice. Što se iza nje događa, ne znamo, požalio se Churchill, svjestan da su vlast u nizu zemalja mogle preuzeti skupine koje Zapad nije poznavao i nije kontrolirao.

U javni diskurs termin je, kako je sam tvrdio, prvi lansirao slavni novinar C. L. Sulzberger. On se 22. srpnja 1945. u Parizu susreo s Vladkom Mačekom, izbjeglim šefom Hrvatske seljačke stranke. “Maček je imao 66 godina. Bio je blijed, bijele kose i brkova, bezbojan, beživotnih očiju...”, pisao je i tada je prvi put u kontekstu Istočne Europe upotrijebljen termin “Željezna zavjesa”. Za vrijeme četiri godine internacije, govorio je Maček, gledao sam kako partizani spuštaju “Željeznu zavjesu” iza koje se ne zna što se događa. Sulzberger, koji nije mogao znati što je pisao Churchill, upotrijebio je ovaj termin već 23. srpnja u New York Timesu. Slavu terminu donio je, međutim, onaj koji je sve znao o savršenstvu engleske rečenice.

Nakon što je Winston Churchill izgubio izbore, došao je na preporuku liječnika provesti neko vrijeme na suncu Floride. S predsjednikom Trumanom otišao je prije odmora do Wesminster Collegea u Fultonu, u Missouriju, državi iz koje je bio Truman. Putovali su vlakom i predsjednik je znao koje su glavne Churchillove teze. U govoru, kasnije žestoko napadanom i često smatranom objavom rata Sovjetskom Savezu, bivši i budući britanski premijer spomenuo je dvojicu lidera poimence – maršala, iako je tada već bio generalisimus, Staljina i maršala Tita. Željezna zavjesa, govorio je Churchill, spustila se od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu. Iza nje ostali su nekada slavni gradovi Srednje i Istočne Europe; samo je Atena ostala izvan dosega Sovjeta. Tome se uspješno odupiru jedino Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Govor je izazvao žestoke reakcije, neki su ga opisali pozivom na novi rat, mnogi su govorili da je to bio pravi početak Hladnog rata. Truman je lažno tvrdio da nije bio upoznat s njegovim sadržajem. Termin koji je sve češće bio u optjecaju, ovim je ušao u žargon svjetske politike, a onda i historiografije.

Željezna zavjesa dijelila je Europu i svjetove slobode od svjetova gdje se sudilo pristrano, gdje su neslobode bile velike. Autorica knjige “Željezna zavjesa” Ann Applebaum napisala je početkom srpnja 2017. kako su predložene mjere protiv pravosuđa u Poljskoj gospodina Kaczynskog kraj “demokratskog sustava koji se gradi posljednja tri desetljeća”. Izglasaju li Poljaci promjene, više neće biti traga neovisnog sudstva. Sve je to olakšao Donald Trump, rekla je Ann Applebaum, koji je blagoslovio nacionalističku, antidemokratsku vlast koja je na korak do autoritarne vlasti.

Tijekom Hladnog rata velik dio zemalja istoka Europe, velik dio onih koji su unutar inicijative Tri mora, bili su s “krive strane” Željezne zavjese. Danas se tim zemljama svim srcem priključuje i Hrvatska, koja tijekom Hladnog rata nije bila s te strane Željezne zavjese, ali se mogla žaliti zbog nedostatka slobode pravosuđa, autoritarizma i nacionalizma. Borba za “pravu stranu” vodi se izgradnjom bogatijeg i slobodnijeg društva. Takva borba traje i danas, kada hladnoratovske Željezne zavjese nema, kada nema ni Sovjeta. Demokracija i sloboda i kidanje granica i zabrana jedini je način da se dođe ili ostane s prave strane “Željezne zavjese”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:30