PLENKOVIĆEV PAKT ZA OPSTANAK Taktički se približava desnom krilu HDZ-a, ali njegova Vlada s Tolušićem i Horvatom do kraja mandata neće biti reformska

Čini se da je zasad sigurno samo jedno – Martina Dalić u Vladi Andreja Plenkovića neće dobiti zamjenika. Ni Darko Horvat ni Tomislav Tolušić, dvojac koji bi trebao naslijediti svaki po jedan dio njezina djelokruga posla, neće zauzeti njezino mjesto u premijerovu krugu najbližih suradnika. Bit će ministri, možda korektni, možda bolji od toga, jedan od njih (Tolušić) trebao bi preuzeti i titulu potpredsjednika Vlade, ali ni premijer ni javnost od njih neće očekivati inovativna rješenja ili čvrstoću u provedbi reformi.

U borbi za opstanak Plenković je, čini se, donio prijelomnu odluku – njegova Vlada do kraja mandata neće biti reformska, barem ne u onom smislu i s onom političkom čvrstoćom kojom se te reforme najavljivalo u važnim, prijelomnim trenucima još kratkotrajnog Vladina mandata. Nema sumnje da će do isteka roka Plenkovićeva vođenja države ministarstva doživjeti set mekih promjena, ali državni aparat ostat će u svojoj biti nepromijenjen, a to znači i ne značajno učinkovitiji od današnjeg, slab.

”Politički blijed, birokratiziran i pomalo iritantan”, tako mi je Darka Horvata jučer opisala HDZ-ovom vodstvu bliska osoba. On sam, međutim, u prvim se istupima, nakon što su u javnost iscurile naznake da bi mogao uskočiti na mjesto Martine Dalić, pokazao vrlo živahnim i nije skrivao ambicije. Njegov je prioritet, rekao je, energetika. Time bi se volio baviti, jer time se bavio i dosad, punih 25 godina. “Bolje bi bilo da Ministarstvo gospodarstva daju Tomislavu Ćoriću”, rekao je krajem prošlog tjedna.

Tomislav Ćorić, s kojim se razgovaralo prije nego što je za ministra gospodarstva nominiran Horvat, navodno nije pristao na promjenu svoje funkcije. Danas je ministar zaštite okoliša i energetike i tu se, čini se, bolje snašao nego na prvoj ministarskoj funkciji kada mu je bilo povjereno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. Hvali ga Zdravko Marić, po anketama i rezultatima najuspješniji Plenkovićev ministar, ali u dijelu HDZ-a i oporbe stekao je epitet “premalo aktivnog, akademskog ministra” koji je “sklon kadroviranju na nižim funkcijama”, tamo gdje politika više ne bi trebala imati presudan utjecaj. I to, naravno, treba uzeti s rezervom.

Tomislav Tolušić u Plenkovićevoj je Vladi ministar poljoprivrede i ulazi u red popularnijih političara u Hrvatskoj. Za razliku od pozadinskih birokrata, tipičnih za hrvatsku političku scenu, dosad je znao pokazati inicijativu i dosad ga je ta inicijativa znala odvesti prema skliskom teritoriju. Nametnuo je pa morao povući trgovinske sankcije susjedima, po naputku iz Bruxellesa morao je povući i loše napisana pravila za poticaje. Još na početku, kada se Vlada tek sastavljala, javnost se zabavljala s detaljem iz njegove prošlosti – u vrijeme dok je bio virovitički župan sam je sebi (anonimno) pisao pohvale na portalu županije, a žestoko kritizirao protivnike. Provalili su ga, ali nisu mu to previše zamjerili. Netko je zaključio da je to dobar smisao za politički marketing.

Najveći bonus u javnosti, ovaj put čini se zaslužen, Tolušić je dobio kada je kroz Sabor potkraj prošle godine progurao Zakon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi na koji su pozitivno reagirali i proizvođači (oštro sankcionira damping i svaku vrstu nelojalne konkurencije) i potrošači koje štiti od loših proizvoda. Kvalificira li ga to da kao novi potpredsjednik Vlade upravlja kompleksnim procesima ključnih reformi kojima bi se značajno promijenio način upravljanja državom? Svatko bi kada preuzima novu dužnost trebao dobiti neki “grace period”, razdoblje za snalaženje, Tolušić je svojom metodom pokušaja i promašaja nažalost potrošio i dio tog vremenskog bonusa.

Horvat, koji je, kao i Tolušić, jedan od HDZ-ovih potpredsjednika, u Vladi Orešković/Karamarko isticao se kao tvrdi Karamarkov lojalist, spreman na čvrstu zaštitu nacionalnih gospodarskih interesa. Kanio je (najavio je to u više navrata) HBOR pretvoriti u pravu banku u državnom vlasništvu, možda i spojiti HBOR i Poštansku banku. Tim je planovima vjerojatno stekao podršku Gorana Marića, Plenkoviću zdesna nametnutog ministra državne imovine, koji bi također rado Poštansku banku čvršće upregnuo u službi financiranja državnih interesa, možda i u zajednici s HBOR-om. Marić se na svim probnim listama za rekonstrukciju Vlade, koje su curile u medije kako bi se osluhnulo bilo javnosti, dosad pokazao kao “onaj koji odlazi”. Sada, nakon odlaska Dalić i s Plenkovićevim taktičkim približavanjem desnom krilu HDZ-a, mogao bi se i on učvrstiti na poziciji “onoga koji sigurno ostaje”.

Horvatova glavna preokupacija ipak je Ina (što je logično nakon dva desetljeća pozadinskog bavljenja energetikom), koju bi rado vidio zdravijom i bolje vođenom. Između ostaloga, zalagao se i za “pošten odnos s MOL-om kao suvlasničkim partnerom”, koji je, rekao je to u više navrata, lošom domaćom politikom prema Ini bio spriječen u zdravom pristupu kompaniji. Smatrao je da hrvatskim članovima Inine Uprave ne treba produljivati mandat, da treba izabrati nove, a da s MOL-om, umjesto arbitraža i suđenja, treba ponovno pregovarati izravno.

Horvatov izbor na scenu bi, iako duboko u pozadini, mogao vratiti njegove stare političke prijatelje, bračni par Karamarko, čiji bi položaj mogao ojačati, ali i dugogodišnjeg Inina šefa iz sjene Josipa (Jozu) Petrovića, s kojima je, osim po stranačkoj liniji, bio povezan i putem u doba Karamarkove Vlade nerealiziranog energetskog biz­nisa. Javnost je već uglavnom zaboravila, ali bračni par Karamarko žustro je zagovarao navodno hrvatsku investiciju u Finskoj, gdje je tajanstvena hrvatska kompanija Migrit, kod kuće uglavnom nepoznata, pokušala kupiti udio u kompaniji koja je u Finskoj preuzela posao gradnje nuklearne elektrane. Ana Karamarko tada je radila kao glasnogovornica i lobistica Migrita, čija je direktorica bila njezina prijateljica Oksana Dvinski. Migrit i Dvinski bili su donatori HDZ-a u vrijeme Karamarkove kampanje.

Migritov ulazak u energetsku strukturu Finske, ali i Karamarkovo lobiranje, zaustavio je osobno Oli Rehn, bivši povjerenik za proširenje EU, u to doba finski ministar gospodarstva, koji je u Migritu prepoznao tvrtku paravan za ruski energetski konglomerat Rosatom koji bi tako, mimo regula, ušao na teritorij Europske unije. Posao je propao, barem Migritu i paru Karamarko. Horvata za tu epizodu veže njegova, danas već zaboravljena, lobistička akcija iz svibnja 2016. godine, kada je putem agencije Reuters, poslao poruku kako bi se i Hrvatska trebala uključiti u izgradnju proširenja mađarske nuklearne elektrane Paks.

Radove na proširenju nuklearke, pokazalo se kada je 2014. napokon potpisan sporazum, trebao bi, ovaj put bez paravana, voditi Rosatom. Prošle je godine u travnju, prilikom posjeta Budimpešti, ruski predsjednik Vladimir Putin objavio da će radove na proširenju Paksa u potpunosti kreditnom linijom financirati Rusija (Sberbank s Rosatomom ima partnerski ugovor). Kuloari danas zato sugeriraju da bi Plenkovićev zaokret udesno, pogotovo nakon posljednjeg razgovora s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, mogao, nakon odabira Darka Horvata, značiti i Plenkovićev zaokret prema poboljšanju odnosa s Rusijom.

Pitanje koje se ovih dana čulo najčešće: tko će nakon Martine Dalić preuzeti brigu o Agrokoru, trebalo bi ostati neodgovoreno. Vlada je svoj posao u Agrokoru obavila izglasavanjem zakona. Sve nakon toga ulazi u sferu mučne afere kao čije su žrtve pali prvo Ante Ramljak, prvi Vladin izvanredni povjerenik u koncernu, a onda i Martina Dalić, koja je svojim utjecajem dovela Ramljaka na (privremeni) vrh Agrokora. Današnji povjerenik Fabris Peruško svoj bi posao trebao obaviti uz pomoć Trgovačkog suda, kao izravnog nadzornika, ali bez izravnog upletanja politike.