OTREŽNJUJUĆA LEKCIJA UGLEDNOG PROFESORA ZA GLOBUS 'INA-u ne treba kupiti, nego prodati. I to što prije!'

Na Badnjak me premijer Plenković obavijestio da su on i njegovi donijeli državničku, političku i stratešku odluku. Izjavio je da mi za moje novce kani kupiti i pod bor sljedeće godine dati INA-u. Nije me razveselio (a i sumnjam da je to radio zbog mene). Ta je odluka nedovoljno promišljena, ishitrena i najjednostavnije rečeno kriva. Nije kriva kao što većina napisa ukazuje jer je transakcija kupovine komplicirana, upitna i rizična i ne zna se što s igračkom kad se kupi. Takvi napisi impliciraju da je kupovina poklona u osnovi dobra ideja. Međutim, nije tako. Ideja je nedvosmisleno kriva. Prvo, INA nikako ne treba biti u državnom vlasništvu i, drugo, država se ne smije ponašati mimo moje volje s mojim novcem kao poduzetnik. Koncepcija je kriva, a ne upitnost načina provedbe. Odluka koja bi me razveselila bila bi da je premijer Plenković (PP) rekao da se njegova vlada neće baviti traženjem, proizvodnjom, raspodjelom i prodajom goriva i mazive te plina i nafte (još da je rekao da neće raditi juhe i peći ajvar i zabavljati turiste i iznajmljivati vezove, bila bi to čista sreća) i da shodno tome kani prodati moje/naše/Vladine dionice INA-e. Razveselila bi me njegova nakana da INA-u ne kupi, jer INA-u treba prodati – što brže, to bolje. No PP je onda tu lošu odluku dopunio nakon nekoliko dana jednom barem jednako lošom. Novce za moj poklon kani namaknuti tako da proda mojih 25% minus jednu dionicu HEP-a, unosnog monopolista i prirodnog monopola (nije ista stvar).

Strateške odluke

Čuvši to na Badnjak shvatio sam da smo u PM modu. Prvo smo imali Zorana Milanovića. On je bio ponosan što je političar po profesiji i što je njegov posao donositi političke odluke, po mogućnosti strateške i ne petljati se s nekakvim detaljima i provedbama. Sve se ostalo masiralo da stane u odijelo koje je Milanović politikom skrojio. Nakon kratkog intermeca Tihomira Oreškovića, gdje su se političke odluke donosile u svijetlu ekonomskih ograničenja, izgleda da smo se vratili Milanovićevoj tradiciji, ali ovaj put u Plenkovićevoj ambalaži. Plenković, kao i Milanović, ponosan je što je političar po zanatu, što donosi državničke, političke i strateške odluke. Opet se zbog njegovih političkih odluka donose ekonomske odluke koje ih, barem u kratkom roku, ostvaruju i podupiru. I Plenković & Co, baš kao i Milanović & Co, ne mare za ekonomsku analizu, ali uživaju u tome da su političari po zanatu i da donose političke odluke, strateške odluke čak i da brane nacionalne interese. To se vidi u sve četiri ekonomske odluke za koje je odgovoran PP. Prvo to je sveobuhvatna (sic!) porezna reforma, pa onda proračun pa onda kupovina INA-e i onda prodaja gotovo četvrtine HEP-a. Sve te četiri ekonomske odluke Plenković & Co su loše (osobno razočaranje je to veće jer sam od Dalićke i njezina očitog konflikta interesa, Ćorića i dva Marića očekivao više, ne da bi se s njima složio, nego višu razinu stručnosti i profesionalnog integriteta). S takvim ponašanjem Plenkovića jasno je da se vraćamo na stari Milanovićev pristup. Doista je Hrvatska čvrsto ostala u PM modu.

Opravdanja

U PM modu Milanović je bio nepristojan i nasilan te vidljivo, ali neutemeljeno bahat. To se za Plenkovića ne može reći (još?). Nije na ušima sjedio i motao se po hodnicima u Bruxellesu i Strasbourgu pa uz isti sadržaj zna reći sve potrebne fraze (o uključivosti, transparentnosti, demokraciji i tako redom). Shodno tome svoju je odluku o INA-i/HEP-u PP zamotao u šareni papir velikih ciljeva. Prvi je da štiti nacionalne interese. Drugi da želi ovladavati strateškom tvrtkom hrvatskog gospodarstva. Treći da želi osigurati nesmetanu i sigurnu opskrbu energentima. Zanimljivo je koliko neurednog razmišljanja može biti u tako malo riječi. Zato takvo opravdanje treba raspetljati. Ima dva dijela: prvo nacionalni interes, a drugo strateška tvrtka.

Oba opravdanja nalaze se u Hrvatima omiljenoj stratosferi, to su velike ideje tamo negdje gore, koje se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, a zvuče tako gordo i pametno. U ovom slučaju korisno je razlikovati dvije razine stratosfere. U višoj stratosferi su nacionalni interesi, nacionalni prioriteti i nacionalno blago. Još uvijek u stratosferi, ali nešto nižoj razini to su nacionalne tvrtke, strateške tvrtke i tvrtke od posebnog značenja. Ekonomistima je nešto lakše izaći na kraj s gornjom stratosferom jer su stvari jednostavnije.

GORNJA STRATOSFERA: INA je nacionalni interes i zato je valja imati: krivo.

Prvo, oni koji koriste ideje iz gornje stratosfere kao što su nacionalni interes i nacionalni prioriteti nikada ne objašnjavaju kako su ih otkrili ili do njih došli i zašto bi ono što su proglasili bio nacionalni interes. To se tretira kao samorazumljivo. Međutim, to s nacionalnim interesima zvuči dobro, odražava jasnoću i prepoznatljivost, nepokolebljivosti i nepotkupljivost, neupitne principe i snagu. Svaki je sumnjivac eliminiran po defaultu jer je loš pripadnik svoje nacije, loš Hrvat jer tko drukčije kaže, kleveće i laže. Kad su u pitanju velike ideje, sitnom cjepidlačenju nema mjesta. U taboru ostaju samo istomišljenici, šampioni i “vjernici” nacionalnih interesa.

Kako stvari s nacionalnim interesima stoje izvan gospodarskih pitanja, nemam pojma (jedini samorazumljivi interesi mi se čine oni iz Američke deklaracije o nezavisnosti iz 1776., “Stvoritelj je ljudima dao neotuđiva prava, među njima pravo na život, slobodu i traženje sreće”) ali u pogledu gospodarstva ne postoje nacionalni interesi. To znaju ne samo obrazovani ekonomisti u duhu Marxa i Keynesa nego Samuelsona i Friedmana. Što se drugih tiče, 1953. Kenneth Arrow dokazao je Teorem o nemogućnosti (i za to dobio Nobelovu medalju za ekonomiju koju je podijelio 1972. sa sir Johnom Hicksom) koji nedvosmisleno pokazuje da se uz neke minimalne prihvatljive uvjete (njih pet, potpunost, refleksivnost, tranzitivnost, nema diktatora i neovisnost o nevažnim alternativama) ne mogu konzistentno preferencije pojedinaca pretvoriti u preferencije društva. Dakle, preferencije društva, a to su nacionalni interesi, nije moguće izvesti iz preferencija pojedinaca bez kršenja barem jednog od pet uvjeta.

Do nacionalnih interesa ne može se dakle doći bez kršenja Arrowljevih uvjeta. No ako nema nacionalnih interesa, svakako ima interesa većine ili nametnutih interesi neke moćne gomilice ili klike. U prvom slučaju uglavnom se radi o populizmu neke vrste. Riječ nije korištena na uvredljiv način (kao što joj je sve češća konotacija, populizam je nešto zmazano i ružno, ideje koje koriste neuki, neobrazovani i zaostali koji nisu svijeta vidjeli) nego kao prevlast interesa većine (u izvornom značenju rimskog populusa, naroda, nad rimskim optimatesom, aristokratima). To s nacionalnim interesima podrazumijeva prevlast kolektiviteta i teror većine, populizam. Vjerojatno se zato nikada ne određuje kako se dolazi do interesa većine. U drugom slučaju gomilica ili klika nametne svoje interese, legalizira ih. To može na mnogo načina ali obično iz jednog motiva: novca.

Prema tome, INA nije nacionalni interes (sigurno otkad ju je Ljubo Jurčić prodao, trebao je znati, MOL-u, a vjerojatno nije bila ni prije toga), nije ni Podravka (ni njeni kiseli krastavci, ajvar i juhe) ali nije ni Zagrebačka filharmonija (s gudačima i puhačima) ni Dinamo (to je očito). Tražeći novac u pogledu etatizacije INA-e nije loše primijetiti da INA nije nacionalni interes, ali je jedna od važnijih karika klijentelističke Hrvatske koja je bez nje ozbiljno ugrožena.

NIŽA STRATOSFERA: INA je strateška tvrtka i zato je valja imati: krivo.

U nižoj Hrvatskoj stratosferi ne barata se “nacionalnim interesima”, nego “strateškim tvrtkama”. Svodi se priča na ekonomsku strukturu i u njoj se prepoznaje dvije vrste tvrtke. Jedne su one od strateškog interesa odnosno posebnog interesa i druge su sve ostale.

To je OK, jer ako se ima neki cilj, onda postoje tvrtke čije poslovanje neposredno pridonosi tom cilju i one koje su za njegovo ostvarenje manje važne. Za taj cilj te su tvrtke strateške; strateške tvrtke postoje samo u odnosu na izabrani cilj (na primjer, ako se ljudi iseljavaju, a želimo im dobro, onda su strateške tvrtke one koje uklanjaju prepreke seljenja i olakšavaju ga). No to znači da ne postoje “prirodne” strateške tvrtke. Za jedan cilj su jedne, a za drugi druge (strateške tvrtke za pomoć Slavoncima su drugačije od onih za pomoć otocima).

No sada slijedi logička greška. Hrvatski ljubitelji niže stratosfere smatraju da u slučaju tvrtki od strateškog ili posebnog interesa ključnu ulogu u njihovu upravljanju (a to znači određivanju poslovne politike i kadroviranju) mora imati država. Bez tog upravljanja se strateški interesi ne mogu ostvariti.

U slučaju INA-e to znači da se INA proglašava strateškom tvrtkom i, zato što je takva, mora je imati i kontrolirati država. Premijer Plenković ima pravo da je važna dužnost njegove vlade da omogući nesmetanu i sigurnu opskrbu, među inim, i energentima. Da mogu kada hoću kupiti koliko hoću benzina po cijenama koje plaćaju i drugi (Srbi, Slovaci, Slovenci na primjer) i da sigurno znam da će mi biti toplo cijelu zimu jer ima dosta plina za grijanje. Pretenciozno je to zvati “strateški cilj”, ali neka bude. Ono što ne slijedi jest da to može napraviti samo ako je vlasnik monopolističke kompanije koja se bavi energentima. Dakle, tvrdi PP, a valjda će nas barem pokušati uvjeriti, ako ne kontrolira stratešku kompaniju INA-u, ne može garantirati strateški cilj nesmetane opskrbe.

Ne mora biti tako. Zašto Plenković & Co. misle da u normalna vremena Exxon, Lukoil ili Shell (ili MOL, horribile dictu) ne mogu osigurati redovitu i sigurnu opskrbu bolje od “njegove” INA-e? U nenormalna vremena zašto misli da “njegova” INA može to napraviti, a ne mogu Exxon, Lukoil ili Shell (ili MOL)? Tvrdnju da u nenormalna vremena mala, svjetski beznačajna kompanijica može što najveće svjetske kompanije ne mogu treba dokazati, to više što na prvi pogled ne izgleda tako. Ti će dokazi biti zanimljivi (lako moguće i smiješni). Ako se ne uspije, INA nije ni strateška kompanija. Ponavljanje do besvijesti tvrdnje da jest – nije dokaz, kao ni proglašavanje sumnjivaca huljama i lošim Hrvatima. Postoji još jedna opasnost u ovakvu razmišljanju PP. PP je, recimo, dužan osigurati normalnu opskrbu kruhom. Znači li to da mora država biti vlasnik mlinova i pekara (ili, da osigura liječničku uslugu, mora biti vlasnik liječnika)?

Ako INA nije ni nacionalni interes (jer to ne postoji) ni strateška kompanija (jer ne ostvaruje niti jedan strateški cilj) onda je državna kupovina INA-e najobičniji poslovni pothvat. To je onda posve druga priča. Kad osrednje obrazovani ekonomist gleda PP-ove odluke o INA-i i HEP-u, tri mu stvari padaju na pamet. Sve tri su stare kapitalističke uzrečice i njihova rigorozna primjena jedna je od tajni uspješnog američkog kapitalizma. Prva je maksima “cut your losses”. Značenje je da treba što prije prekinuti spiralu gubitaka. Ne održavati umjetno stvari na životu. Ako je INA od moćne kompanije s istraživanjima i znanjem postala trgovačka kompanija koja sigurno mora zatvoriti jednu, a možda i drugu rafineriju, nemojte je oživljavati. Takva firma nema budućnost, treba je pustiti, “cut your losses”. Druga je maksima “don't throw good money after bad money”. U slobodnom prijevodu, ne bacajte zdrav novac za već loše uloženim. Ako imate zdrav novac, uložite ga u zdrave poslove, a ne one koji propadaju. Ako je HEP firma s budućnošću, onda prodajom dobiveni zdrav novac ne ulagati u prije loše uloženi novac u vidljivo propalu INA-u. Ne bacati novce u bunar, “don't throw good money after bad money”. Treća je maksima “let bygones be bygones”. Što je bilo, bilo je, prošle greške ne smiju utjecati na današnje odluke. Prije uloženi nepovratni novac (“sunk costs”) irelevantan je prilikom odlučivanja kako potrošiti današnji novac. Studenti prve godine (gdje se to uči) uvijek su imali malo problema s time i smatraju da prošle odluke utječu na sadašnje. Drugim riječima, to što je INA bila ne smije utjecati na ono što INA može biti. Nemojte robovati prošlosti, “let bygones be bygones”, jer živimo u budućnosti. Maksima uspješnog kapitalizma ima još, ali i ove tri jasno pokazuju da politička i strateška odluka PM moda ima velikih problema s ekonomskim zdravim razumom.

Naravno, praktikantima političke ekonomije kroni kapitalizma i klijentelizma (bez obzira iz koje stranke, svi hodaju na dvije noge) dobar je poslovni pothvat. On odražava njihove jasne preferencije za državni kapitalizam (koji je Hrvatska imala od 1929. do 1945.) i paternalističku državu (koju je u nekim oblicima Hrvatska imala od 1952. do negdje u osamdesetima). No smisao transformacije je stvoriti nešto posve drukčije i drugu političku ekonomiju. Ovako čvrsto betoniranje PM moda samo objašnjava zašto su već 1995. istraživači vidjeli da će Hrvatska imati ogromne probleme s transformacijom, biti neuspješna i kasni i oklijevajući transformator. Ako je tako, možda onda strateške firme od nacionalnog interesa Hrvatske jesu firme koja olakšavaju zapošljavanje građana Hrvatske u zemaljama kapitalističke jezgre (prvenstveno EU).