PIŠE INOSLAV BEŠKER

Odakle teza da Zadarska nadbiskupija nije u strukturama Katoličke crkve?

Zadarska nadbiskupija nije u sastavu niti jedne crkvene pokrajine, nego je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici
 Luka Gerlanc/CROPIX

Ove godine, nekako o stogodišnjici Rapallskih ugovora, u hrvatskoj javnosti se ponovo pojavio apel nekih istaknutih katoličkih intelektualaca koji opet ističu da “nijedan opravdani pravno-pastoralni razlog ne sprječava uključivanje Zadarske nadbiskupije u strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj”. Taj je apel prije deset i pô godina, kažu nam neki od potpisnika, inicirao tadašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Danas nam iz Zadarske nadbiskupije pak kažu da njih nitko nije pitao što o tome sad misle. Teza o izdvojenosti Zadarske nadbiskupije iz struktura Katoličke crkve u Hrvatskoj, kažu nam oni, naprosto “ignorira realnost”, jer Zadarska nadbiskupija je dio Hrvatske biskupske konferencije. Pa ako bi Zadar bio “izvan strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj”, kako potpisnici Apela tvrde, zar bi hrvatski biskupi birali zadarskog nadbiskupa za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, i to u drugom mandatu? - pitaju retorički u Zadarskoj nadbiskupiji.

Odakle onda teza da Zadarska nadbiskupija nije u strukturama Katoličke crkve u Hrvatskoj? Vjerojatno zato jer nije u sastavu niti jedne crkvene pokrajine, nego je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici. Ali u istoj poziciji su dvije nadbiskupije, dvije biskupije, dvije eparhije i jedna teritorijalna opatija u Italiji, po jedna nadbiskupija, biskupija i eparhija u Francuskoj, jedna teritorijalna opatija u Mađarskoj, sve biskupije u Švicarskoj kao i u nekoliko manjih evropskih zemalja te niz dijeceza u europskim zemljama gdje su katolici u manjini. Jednako tako i svi vojni vikarijati, dakle i hrvatski. Svoj apel ovako motiviraju: “Osnivanje crkvene pokrajine na tom prostoru bez sumnje bi pridonijelo čvršćoj integraciji i dobru građanskoga društva, čime bi se uklonile opasnosti od sve češćih presezanja na Zadar određenih inozemnih udruga i građanskih opcija”. Očito se zaboravlja da crkvena struktura ne prethodi političkim strukturama, nego da ih slijedi, katkad s većim, katkad s manjim odmakom. Tako je od samog početka.

Sam naziv dijeceze (kako se crkvenim jezikom zovu biskupije) Crkva je posudila od države. Tim grčkim nazivom (dioíkesis znači “uprava”) nazvane su upravne oblasti u helenističkim azijskim državama, pa ga je Rimsko Carstvo koristilo i u Africi i u Maloj Aziji. Reformator Dioklecijan je upotrijebio taj naziv za 12 upravnih oblasti na koji je podijelio Carstvo: (Oriens, Asia, Pontus, Moesiae, Thraciae, Pannoniae, Italia, Africa, Hispaniae, Britanniae, Viennensis, Galliae). Svakom od njih je upravljao namjesnik pretorija prefekture. Naime, dijeceze su bile grupirane u četiri prefekture kojima su na čelu bili vladari, četvorica tetrarha (dva augusta i dva cezara), a svaki je imao svog prefekta pretorija koji je provodio izvršnu vlast. Dijeceze se unutar sebe bile podijeljene na provincije. Naša Diocesis Pannoniarum (granična na Zapadu, koja je obuhvaćala svu današnju Bosnu i Hercegovinu, svu današnju Hrvatsku osim južne Baranje i zapadne obale Istre, ali i sav Srijem, svu Sloveniju) imala je u svome sastavu sedam provincija (Pannonia Prima, Pannonia Valeria, Pannonia Savia, Pannonia Secunda, Noricum Mediterraneum, Noricum Ripensis, te Dalmatia).

image
zadarski nadbiskup Želimir Puljić (skroz desno)
Niksa Stipanicev/CROPIX

Crkvena organizacija slijedila je Dioklecijanovu teritorijalnu, ali je dijecezama nazvala provincije, pa su prvi dijecezanski biskupi bili u Sirmiju za Drugu Panoniju, u Sisciji za Savsku Panoniju te u Saloni za Dalmaciju od Učke do Drine i Boke. Grananjem organizacije nastale su nove manje kršćanske dijeceze, a one prve stekle su naziv njihovih majki: metropole. Kad je naš car Teodozij II prepustio Panoniju Hunima, ostala je samo jedna metropolitanska crkva, ona u Saloni, koju je poslije avarskih razaranja 614 i prometnog kolapsa obnovio sredinom VII stoljeća u Splitu papinski legat i zatim izabrani nadbiskup Ioannes (Ivan Ravennjanin). I u prošlom stoljeću su granice dijeceza prekrajane jer su prekrojene državne granice, ne samo u Srijemu, nego u znatnoj mjeri u Poljskoj i Njemačkoj, pa u Vojvodini, pa u Istri i drugdje gdje su se granice selile.

Ako je gdje dio crkvene pokrajine (nekadašnje Dioklecijanove provincije, uza sve promjene kroz vjekove) ostao na teritoriju tuđe države, to ne znači automatski nikakvo posizanje ni presizanje. Eto teritorij Kotorske biskupije, protegnut od Debelog brijega do Lastve, ostao je u Splitskoj crkvenoj pokrajini iako je sav u prijateljskoj Crnoj Gori. O čemu to svjedoči? Samo o tragovima turbulentnih stoljeća, ne o današnjoj politici. Ali Zadar nije u tuđoj crkvenoj pokrajini. Gdje je onda problem? Pođimo redom. Po istraživanjima dra Krunoslava Draganovića, neimenovani zadarski biskup sudjelovao je na koncilu u Rimu 341. Felix episcopus iadertinus sudjelovao je na saborima u Aquileji 381 i u Milanu 390. Na pokrajinskim saborima u Saloni 530 i 532 zadarski biskup se potpisuje odmah nakon salonitanskog metropolita, što potvrđuje status Zadra kao prvoga poslije Salone.

Biskup Donat je u početku IX stoljeća dao sagraditi veličanstvenu predromaničku crkvu Sv. Trojice, koju kasnije po njemu zovu sv. Donatom. On je iz prijestolnice Carigrada donio relikvije sv. Stošije (Anastazije). Na splitskim pokrajinskim saborima 925 i 928 na položaj metropolita pretendiraju i Formin kao biskup politički glavnoga grada Dalmacije Zadra, i Grgur kao ninski dvorski biskup Hrvatskog Kraljevstva, ali ta čast ostaje splitskomu Ioannesu (Ivanu) II kao nasljedniku salonitanske metropolije. Promjena u statusu nastaje poslije političke i granične promjene: kad su Mleci oteli Zadar i sjevernodalmatinske otoke istočnome Rimskom Carstvu, pod čijim je suverenitetom, katkad samo formalnim, do Zadarskog mira 1356 bilo ono što je ostalo od Dalmacije: Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor i većina otoka od Krka do Sv. Stefana. Zadarska biskupija bila je do 1154 sufraganska primacijalnoj dalmatinskoj i svehrvatskoj metropoli Splitu. Na čast nadbiskupije i metropole dignuta je kad je Zadar pao pod Mletke, a kao sufraganije dobio je Osor, Cres, Krk i Hvar, sve tada pod Mlecima.

Već 1155 je papa Hadrijan IV podvrgnuo zadarsku metropoliju patrijarhu u Gradu, kao nasljedniku aquilejskog patrijarha. Austrija - čiji je car nosio i titule apostolskog veličanstva i jeruzalemskog kralja, te je imao privilegij imenovati biskupe i nadbiskupe ordinarije (koje bi pape samo potvrđivali) - uvela je poslije Bečkog kongresa načelo da u svakoj krunovini bude jedna crkvena pokrajina, s metropolom u glavnom gradu (tako je i Zagrebu svanulo da 1852 dobije nadbiskupa metropolita). Bulom pape Lava XII “Locum Beati Petri” 1828 splitskom nadbiskupu ukinut je vjekovni počasni naziv “primasa Dalmacije i sve Hrvatske”, metropole i nadbiskupije u Splitu i Dubrovniku svedene su na biskupije, splitskoj biskupiji pridružena je makarska, a ukinute su drevne dalmatinske biskupije osorska (osnovana 530), rapska (prije 343), skradinska (prije 533), ninska (oko 850), trogirska (970), korčulanska (1300), stonska (prije 877) i budvanska (oko 1143). Risanska biskupija (prije 591) ugašena je turskom okupacijom 1540. Sva je Kraljevina Dalmacija obuhvaćena pokrajinom s metropolom u Zadru i sa Šibenikom, Splitom-Makarskom, Hvarom, Dubrovnikom i Kotorom kao sufraganima.

Tako su se granice dijeceza približno podudarile s granicama okrugâ u Kraljevini. Ta je carska odluka, provučena kroz papinski autoritet, teško pogodila građane u Dalmaciji. Tradicija komunalnih autonomija podrazumijevala je biskupsku katedru, a katedrala je bila krajnji izraz komunalne sposobnosti i komunalnog ponosa. Osorska, trogirska i šibenska katedrala su znameniti pokazatelji tog napora. Samo Split nije izgradio katedralu, jer je Ivan Ravenjanin konfiscirao Dioklecijanovu grobnicu, izbacio iz nje “idole” (kipove i, vjerojatno, sarkofag) i grobnicu posvetio kao katedralu svetoj Mariji u nebo uznesenoj. Splićani su se donekle “otkupili” veličanstvenim zvonikom posvećenim svome prvom poznatom biskupu Domniju (Dujmu) iz Antiohije. Upravo je nadmetanje u zvonicima dalo naziv kampanilizmu, lokalpatriotskom nadmetanju, utoliko izrazitijemu ukoliko je u pitanju i neka korist (Trogir i Split su ratovali 232 godine dok ih Mleci nisu osiromašili). Odnosi Zadra (a i Dubrovnika) sa Splitom i danas su prožeti kampanilizmom. Na političko pitanje “tko će koga”, kako ga je uljudno formulirao Mao, nisu imuni ni biskupi. Q. E. D. I tako smo stigli u prošlo stoljeće. Zadar je, skupa s većim dijelom Dalmacije (i dijelovima Austrije, Albanije i Grčke) obećan Italiji Londonskim ugovorom da uđe u rat na strani Srdačne Entente iznevjerivši svoje dotadašnje saveznice (Austro-Ugarsku, Njemačku i Tursku).

Nije dobila sve, ali Zadar je uzela već 1918 (Split se spasio upucavši kapetana talijanske krstarice i tako zaustavivši okupaciju dok nije stigla američka mornarica umjesto konjice). Granice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije dogovorene su, nakon četverodnevnih pregovora 12.XI.1920 u Rapallu blizu Genove. Kad se doznalo što je odlučeno, rezignirano se skandiralo: “Rapallo, crno nas zapalo!” I tako je Rijeka postala samostalna država (do D’Annunzijeve, pa talijanske intervencije), a Zadar je postao talijanski, pa i s obzirom na svoj etnički sastav. Prema popisu stanovnika 1910, po govornom jeziku, na području Zadra (uključujući Arbanase, Bokanjac, Brodaricu, Crno i Dračevac Zadarski, Puntamiku, Stanove, te Voštarnicu), 9318 stanovnika (66,3 posto) govorilo je talijanski, 3532 (25,1 posto) hrvatski ili srpski, 397 (2,8 posto) njemački, a ostalih je bio 191 (1,4 posto), uz 618 stranih državljana. Usput, Arbanasi iz Arbanasa su kao govorni jezik bilježili pretežno talijanski, a oni iz Zemunika nešto češće hrvatski ili srpski. U ukupnoj zadarskoj općini 1910 bilo je 66,8 posto stanovnika hrvatskog ili srpskog jezika, a 31,6 posto talijanskoga (2234 izvan grada s predgrađima). U Zadar su poslije 1918 doselili u većem broju Talijani iz ostatka Dalmacije.

Razorna saveznička bombardiranja Zadra 1944 potaknula su pretežnu većinu zadarskih Talijana, ne samo fašiste, na selidbu u Trst ili dalje u Italiju. To se reperkutiralo i na katoličku crkvenu administraciju. Dotadašnjem nadbiskupu metropolitu Kraljevine Dalmacije ostao je samo taj rupčić kopna oko Zadra sa četvorim župama te Lošinj, Cres i Lastovo. Sav ostatak Zadarske nadbiskupije preuzeo je šibenski biskup Jerolim Mileta kao apostolski upravitelj. Zadarski nadbiskup Vinko Pulišić je morao odstupiti, naslijedio ga je Pietro Doimo Munzani, talijanski nacionalist Bulom Pija XI “Pastorale munus” 1934 ukinuta je metropolija u Zadru, jer je ostao bez sufragana te je nadbiskupija izravno podvrgnuta Svetoj Stolici (koja nije htjela te teritorije uključiti u neku talijansku crkvenu pokrajinu). Nakon Pariškoga mirovnog ugovora 10.2.1947. Zadar je i formalno vraćen Jugoslaviji, čiji su ga partizani oslobodili 1944., porušen, opustošen i opustio, dok su stoljetni dalmatinski dokumenti, arhivi itd. oteti u Italiju. Nadbiskupija je 1948. obnovljena u predrapallskim granicama. Sad je nadbiskup Munzani napustio i dužnost i svoj rodni grad. Apostolski administrator postao je hvarski biskup Miho Pušić, ali je upravu kao njegov vikar vodio Mate Garković, koji je 1952. sam postao apostolski upravitelj, a 1960. je, nakon 12-godišnje sedisvakancije, imenovan zadarskim nadbiskupom.

Stvorena je tako situacija u kojoj je zagrebački nadbiskup bio jedini metropolit u Hrvatskoj, ali Hrvatska nije bila reorganizirana kao jedinstvena crkvena pokrajina. Napokon je 1969 bulom sv. Pavla VI “Qui Vicariam” uspostavljena riječka i obnovljena splitska crkvena pokrajina, a Zadar je ostao u statusu quo. Tome je prethodila nova žestoka kampanilistička borba između nadbiskupa Garkovića i splitsko-makarskog biskupa Frane Franića. U Slobodnoj Dalmaciji je Ivan Ugrin ovako opisao ključni razgovor između monsinjora Franića i njegova davnog prijatelja pape sv. Pavla VI održan 25.6.1969.: “Vaša Svetosti, ako ste odlučili potpisati dekret kojim se Zadarska nadbiskupija uzdiže na metropolitanski naslov, ja se potpuno pokoravam vašoj odluci i povući ću se u apsolutnu tišinu. Ali pred svojom biskupijom ja se neću moći pojaviti od stida. U tom slučaju dajem ostavku Vašoj Svetosti odmah sada”, rekao je Franić sv. Montiniju, položivši mu na stol svoj biskupski prsni križ (pektoral). Papa ga je potom počeo moliti da vrati križ oko vrata jer još ništa nije gotovo i obećao mu da će osobno riješiti pitanje Dalmatinske metropolije.

image
Karta teritorija talijanskog kotara Zadar i Zadarske nadbiskupije od Rapallskih ugovora iz 1920., po kojima je Zadar pripao Kraljevini Italiji, do Pariškog mirovnog ugovora iz 1947., po kojem je vraćen Jugos­laviji. Prema popisu stanovnika 1910., po govornom jeziku, na području Zadra 9318 stanovnika (66,3 posto) govorilo je talijanski, a 3532 (25,1 posto) hrvatski ili srpski. U ukupnoj zadarskoj općini bilo je 66,8 posto stanovnika hrvatskog ili srpskog jezika, a 31,6 posto talijanskoga (2234 izvan grada s predgrađima). U Zadar su poslije 1918. doselili u većem broju Talijani iz ostatka Dalmacije. Razorna saveznička bombardiranja Zadra 1944. potaknula su pretežnu većinu zadarskih Talijana, ne samo fašiste, na selidbu u Trst ili dalje u Italiju.

Ugrin se pozvao na referat koji je lani, o 50-godišnjici obnove statusa Splita kao metropole, podnio crkveni povjesničar dr. don Mile Vidović. Po njemu je zbog “Franićeva hrabrog nastupa, punog poslušnosti i kršćanske odlučnosti”, sv. Pavao VI. riješio kauzu u prilog dalmatinskog “lava”. S druge strane, Splitu nije vraćena primatura, omogućivši tako da Zagreb ima prvenstvo kao tradicionalno kardinalsko sijelo. Franić je utjecao time što se pitanjem pozabavio sam sv. Montini. U prilog Splita govorila je povijest: u najvećemu dalmatinskome gradu metropolija je trajala milenij i pô, bila je trag antičke crkve, dok je zadarska metropola bila rezultat intervencije jedne okupatorske sile (Mletaka), a dokidanje splitske metropolije rezultat intervencije druge sile, Austrije, spram koje Talijani nisu gajili ljubav. Etnički sastav Zadra nije (više) igrao neku bitnu ulogu. Barem ne za sv. Pavla VI. Taj Franićev gest, piše dalje Ugrin, bio je “vrhunac osmogodišnjeg prijepora Zadra i Splita oko sjedišta dalmatinske metropolije, a bio je premrežen ne samo crkvenim akcijama i reakcijama, već i političko-diplomatskim strujanjima Svete Stolice i ondašnje komunističke Jugoslavije, jer je u igri bila i talijanska iredenta koja je navijala za zadarsku stranu, a na trenutke je spor poprimao i razmjere skandala jer se zna kako je u Vatikanu oduvijek bilo talijanštine, da ne ističemo neku težu riječ.

Tako su i vatikanski nuncij Mario Cagna koji je stolovao u Beogradu, ali nažalost i zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, ‘odlučno navijali za Zadar’. Kad su na kraju izgubili, razumljivo je da na splitskoj fešti koja je trajala tjedan dana, od 16. do 23. studenoga 1969. - a na samom kraju svečanosti prisustvovali su i svi ondašnji (nad) biskupi u BKJ-u, pa čak i ‘pobijeđeni’ zadarski Marijan Oblak - navedena dvojica visokih prelata, mons. Cagna i tad već kardinal Šeper - koji je netom postao pročelnik Kongregacije za nauk vjere - nisu se udostojali pojaviti. Šeper ne samo da nije došao u Split, nego uopće nije poslao niti čestitku. Važnu ulogu uz nadbiskupa Franića odigrali su i njegovi svećenici na službi u Rimu, mons. Fabijan Veraja i mons. Vladimir Merćep, a na Papinu odluku, osim, naravno, Duha Svetoga, zacijelo je utjecala i peticija koju su u prilog ponovne uspostave nadbiskupije i metropolije sa sjedištem u srcu Dalmacije, u Vatikan uputili ugledni splitski intelektualci.

U ono vrijeme progona vjernika potpisi su skupljani gotovo ilegalno. Bilo je ukupno 78 potpisnika koji su podržavali Franića, a među njima i sada već pokojni Živan Sikirić, Zvonimir Puljić, Ljubo Stipišić... O njihovim imenima posvjedočio nam je akademski slikar Josip Botteri Dini, i sam potpisnik peticije, koji je povijesni susret pape Pavla VI. i nadbiskupa Franića ovjekovječio na vitraju u župnoj crkvi svetog Mihovila u Konjskom”, piše Ugrin. Ta peticija splitskih građana - koja nije baš bila toliko tajna, jer sam za nju tad bio dočuo bez problema - još je jedan pokazatelj da crkvena organizacija, iako je po svemu unutrašnja stvar Katoličke crkve kao organizacije, i dalje ima ulog u kolektivnom imaginariju dalmatinskih (a i inih sjevernomediteranskih) gradova. Dok se pri reorganizaciji Katoličke crkve u Poljskoj vodilo računa da svaka dijeceza ili arhidijeceza ima po oko milijun stanovnika, u Italiji ne fali ni dijeceza s bitno manjim brojem vjernika (a ni Kotor ni Hvar nisu baš napučeni) - ali u Crkvi (i zapadnoj i istočnoj) važnu ulogu ima i tradicija. Inače se ne bi držala dioklecijanovske terminologije.

image
Italija je uzela Zadar već 1918. Granice Kraljevine SHS i Kraljevine Italije dogovorene su 1920. u Rapallu. Kad se doznalo što je odlučeno, rezignirano se skandiralo: “Rapallo, crno nas zapalo!”

Potpisnici apela su i prije deset i pô godina i sad insistirali na podatku da Zakonik kanonskog prava (koji je sv. Ivan Pavao II proglasio 1983) određuje: “Neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija…” (kan. 431, § 2). Formulacija je jasna: od tad ne treba dijeceze izuzimati iz crkvenih pokrajina (osim, logično, vojnih ordinarijata, koji nominalno nisu biskupije nego baš ordinarijati). Ali ne kaže da prethodno strukturirane treba nekako spojiti ili razdvojiti. Katolička povijesna praksa puna je iznimaka. Formalno gledano, ima više rješenja. Na primjer, Zadar je moguće vratiti u Dalmatinsku crkvenu pokrajinu a da ostane nadbiskupija. Sufraganskih nadbiskupija ima poprilično. U Italiji su to Lanciano-Ortona (sufraganija Chietija i Vasta), Acerenza (sufraganija Potenze), Rossano-Cariati (sufraganija Cosenze), Sant’Angelo dei Lombardi-Conza-Nusco-Bisaccia (sufraganija Beneventa), Capua (sufraganija Napulja), Amalfi (sufraganija Salerna), Camerino (sufraganija Ferma), Urbino (sufraganija Pesara), Trani (sufraganija Barija), Manfredonia (sufraganija Foggie), Brindisi i Otranto (sufraganije Leccea), Monreale (sufraganija Palerma).

U tom sklopu bi i Dubrovnik mogao ponovo biti nadbiskupija, što je bio stoljećima. Ali zamislite bilo kojega zadarskog nadbiskupa koji bi pristao biti sufragan splitskome. Grom i pakao - rekli bi u stripu. Udine je pak metropolitanska nadbiskupija bez sufraganija. I to bi mogao opet biti Zadar, zbog povijesnih razloga. Ali to bi morala predložiti Hrvatska biskupska konferencija, a prihvatiti Sveta Stolica. Bilo je pokušaja da se bilo Šibenik bilo Gospić “presele” kao sufragan Zadru. Kažu da je to u Šibeniku odbio još Ante Ivas, a da se u Gospiću Mile Bogović radije priklonio Rijeci. Mogla bi biti “oživljena” ninska ili čak novigradska biskupija kao sufraganska Zadru - ali tek to bi bilo teško objasniti Vatikanu. Može biti da je sve to rat taština ili, pitomije, njihovo nadmetanje, na osobnoj ili kampanilističkoj ravni. S druge strane, kad se o tome kuha i prekuhava - koje bi zlo bilo udovoljiti ponekoj lokalnoj taštini? Ili nekoj drugoj, na primjer dodavši naziv skradinske ili trogirske, ili stonske, ili korčulanske biskupije kojoj postojećoj. Oživjeti Makarsku imalo bi i organizacijskog smisla, oživjeti Trogir (i s njime možda Skradin) imalo bi solidnu vjerničku bazu. Ali tko sam ja da o tome razmišljam? To je njihova stvar.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 08:47