ČAJANKA U LAUBI

Najgori scenarij: ‘Ako Putin uistinu tako odgovori, čeka nas noćna mora. Recesija u cijeloj EU‘

Makroekonomistica, poduzetnik i stručnjakinja za fondove Europske unije komentiraju situaciju sa Ukrajinom uz novinara Borisa Vlašića

Boris Vlašić, Vedrana Pribičević, Nikola Serdar, Irena Đokić

 CROPIX

Invazija na Ukrajinu dosad je uzrokovala brojne tragedije, odnijela velik broj civilnih života, a definitivno upropastila egzistenciju stotina tisuća ljudi koji, da bi spasili goli život, moraju krenuti u izbjeglištvo. Neizbježno, razaranja izazivaju i ekonomske promjene, ne samo u Ukrajini nego i u cijeloj Europi, pa i šire.

O tome što sve očekuje Hrvatsku i kako bi se mogla prilagoditi toj situaciji, da u konačnici može pomoći Ukrajincima i Ukrajini, razgovarali su u Laubi, kući za ljude i umjetnost, Vedrana Pribičević, makroekonomistica iz Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, Irena Đokić, ekonomistica iz Euro ekspertize, stručnjakinja za lokalni i regionalni razvoj, i Nikola Serdar, poduzetnik, suosnivač CRANE, udruge poslovnih anđela, i predsjednik NO Nimco brands, trećeg hrvatskog proizvođača alkoholnih pića.

Vlašić: Kako izgleda naša situacija sada kada ulazimo u život s ratom?

Pribičević: Prije svega, treba pričekati još jedno mjesec i pol dana da vidimo što će se događati s turističkim rezervacijama, zato što gosti koji dolaze izvan Europe doživljavaju Europu kao ljetnu destinaciju. Kad kažete rat u Europi, onda Amerikanci, Australci ili gosti iz Azije sigurno neće doći. Ili će dobro razmisliti hoće li doći u Europu.

Vlašić: Njima je sve to blizu.

Pribičević: Da, njima je 700 kilometara, koliko nas dijeli od nekih dijelova Ukrajine, vrlo blizu. Vidjeli smo koliko brzo financijska zaraza može jednu banku dovesti u probleme. HNB je, a to i jest posao regulatora, smirivao ljude u vezi sa Sberbankom, a tjedan dana poslije Sberbank je prodan drugoj banci. To je tzv. sanacija prodajom, što je standardna bankarska operacija, nije ništa spektakularno. Ali stvari se vrlo brzo mijenjaju, pogotovo u financijama. Trebat će neko vrijeme dok ne vidimo prave efekte na, recimo, hrvatski izvoz, osobito zato što su Rusi sada nametnuli kapitalne kontrole. Dakle efekt na naše tvrtke koje imaju tvornice u Rusiji kao AD Plastik i Jadran galenski laboratorij. Pitanje je što će se sada s njima dogoditi. Pogotovo ako ih ne možete prodati, a želite otići iz Rusije, onda ostaje samo nacionalizacija. Rusi nam nacionaliziraju tvornice. Mislim da našim poduzetnicima, kad su investirali u Rusiju, to nije bilo ni u pozadini mozga, kako se kaže, da bi se moglo dogoditi da im država uzme tvornicu. Iako, za ulazak na rusko tržište uvjet je bio da morate otvoriti tvornicu tamo. Ne možete proizvoditi u Hrvatskoj, nego morate otvoriti tvornicu u Rusiji i onda prodavati tamo. Posljedice na realni sektor vidjet će se za mjesec-dva, a ove na financijskom sektoru vide se već sad.

Vlašić: Koliko ste promijenili planove s obzirom na to da pripadate realnom sektoru?

Serdar: Ustvari ću se nadovezati na kolegicu Pribičević. Makroekonomisti gledaju stvari u širem kontekstu, to im je posao. Ja već gledam na vrijeme kada će ovaj proces završiti, gledam što od tog trenutka. Ne bavim se sada razmišljanjima hoće li trajati duže, hoće li eskalirati, to nisu stvari u domeni običnog čovjeka. Vratit ću se vremenu 1948. ili 1952. u Njemačkoj i provođenju Marshallova plana. Tada su iz grozne situacije, gdje je poginulo toliko puno ljudi i sve bilo porušeno, mislim na gradove kao Dresden i druge, oni pronašli jaku stimulaciju kroz Marshallov plan. U tri godine stvar je počela funkcionirati. Ja bih gledao na situaciju na ovaj način: sada je problem, budimo stand by i razmišljajmo što u trenutku kada završi. Razumijem ovo vezano uz tvrtke, Nijemci imaju 20 tisuća tvrtki u Rusiji. Znam i neke hrvatske tvrtke koje su u Rusiji, bio sam tamo s tim ljudima, mislim da je to sve moguće kontrolirati. Neće zbog toga propasti ni Atlantic, ni AD Plastik, ni drugi koji se u Rusiji bave biznisom. Uvijek bih rekao da je poduzetništvo rizik, a rat je dio rizika; kada mi ulazimo u određene investicije, i to je dio rizika. Migracije su rizik. Iznijet ću jedan primjer. Europski proizvođači stakla vrlo su koncentrirani, kupuju cijele timove. Nedavno je njemačka tvrtka došla u jednu hrvatsku tvrtku i odvela osamdeset ljudi.

Vlašić: Je li rat onda, u nekoj verziji, prilika za gospodarstvo?

Sedlar: Uvijek je prilika. Ima nešto floskule u onoj tvrdnji – šansa je u krizi. U poduzetništvu je u svakom trenutku kriza i u svakom trenutku šansa. Pogledajte što se dogodilo u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata. Umjesto da su se ljudi maksimalno angažirali, mnogi su otišli van. Pa ako su i trebali otići van, bilo bi dobro da su otišli po znanje, iskustva, nove tehnologije. Puno mladih ljudi trebalo se ovdje angažirati, pokazati svoj inovativni karakter. Da smo u mojoj kući svi kao Valter Dešpalj i da sviramo čelo, onda bismo svi za stolom razgovarali o čelu. Ali ja se bavim biznisom, bavim se rakijom, ličkim krumpirom i htio bih da je to tema kod mene u kući. To znači da unesemo taj duh kada prestane ovo zlo, rat, grozote, da ljudi budu bolji. Sjetimo se Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, kada su poginuli silni mladi ljudi, iza kojih su ostajale žene s jedno, dvoje, troje, četvero i više djece. Te su žene čistile cigle za obnovu Berlina i drugih gradova. One su odgojile mlade ljude, klince, djecu od devet godina tako da su zajedno čistili cigle, radili u polju, radili su stvari za koje nisu bili dorasli. Ali to su stvari koje treba poticati, tu spremnost na rad.

Vlašić: Vi ste stručnjakinja za fondove EU. Može li novac koji je u raznim fondovima bio namijenjen Hrvatskoj nestati zbog Ukrajine?

Đokić: Doba je neizvjesnosti. Bavim se lokalnim i regionalnim razvojem i uvijek planiramo na barem pet, deset ili petnaest godina, a danas ne možemo planirati ni do kraja tjedna. Svi mi priželjkujemo da ovaj rat prestane. Kao što je gospodin Serdar rekao, samim time što si poduzetnik stalno si u nekom iskušenju i krizi da ćeš nešto pogriješiti. Unutar te velike omotnice i višegodišnjeg financijskog okvira i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, vrlo je vjerojatno da će doći do preraspodjele sredstava. U tom jednom, velikom paketu postojala su sredstva alocirana za pitanja migracija, migrantske krize i jedan paket koji se odnosio na sigurnost, sigurnost granica. To su relativno male alokacije, kada gledate cijelu Europsku uniju, ali ja vjerujem, s obzirom na ovu situaciju, u brzi odgovor EU u smislu sredstava potrebnih za pomoć Ukrajini, ali ne samo Ukrajini nego i okolnim zemljama koje prihvaćaju sve te prognanike kao što su Rumunjska, Moldavija, Poljska, a kojima će isto tako trebati pomoć. Tu će sigurno doći do određene preraspodjele. Međutim, isto tako govorimo i o razdoblju koje traje do 2027., pa još i neko vrijeme nakon toga. Nadajmo se da će ovaj rat što prije završiti i da će to biti poticaj daljem razvoju gospodarstva. Možda će taj rast uspjeti djelomično kompenzirati ovu preraspodjelu unutar financijskih paketa i omogućiti u tom roku od pet-deset godina da se i ovi planovi, pokazatelji vrijednosti koji se žele postići, ipak ispune. Naravno, ovisit će i o pojedinim zemaljama kojom će brzinom uspjeti pripremati svoje projekte. Znate i sami da su države na različitoj razini spremnosti u smislu zalihe projekata i zrelosti projekata da povuku sva ta sredstva.

Vlašić: Hrvatska će ostati bez velike količine novca koji smo mislili trošiti na obnovu…

Đokić: Tako je, govori se već neko vrijeme o tome jer se nisu na vrijeme pripremili projekti. Veliki infrastrukturni projekti, općenito kapitalni projekti zahtijevaju niz predradnji, pripremu projektno-tehničke dokumentacije koja traje i po dvije, tri, pa i četiri godine. Tamo gdje treba riješiti imovinskopravne odnose, to može trajati i više godina. E sad, imate sposobnije, osposobljenije jedinice lokalne i regionalne samouprave, županije i druge razvojne institucije koje su također upregnute u pripremu svih tih projekata poput regionalnih koordinatora odnosno županijskih razvojnih agencija. Na nacionalnoj razini postoji pripremu projekata provode ministarstva i dio posla je obavljen, ali to nije dovoljno.

Vlašić: Hoće li ostati bez novca? Koliko je realno da se sva financijska sredstva prebace tamo gdje su potrebnija? Ukrajina je dosta srušena

Đokić: Sigurno je da će biti određen kriterij na temelju kojega će se takva odluka donijeti, a koja bi onda imala nepovoljan utjecaj na nas. Ako, s druge strane, nemate spremnih projekata, ako nemate u što usmjeriti novac, ne možete čekati, a negdje drugdje je hitnije. Naprosto ćete preusmjeriti, kao i u drugim situacijama u kojima mora doći do preusmjeravanja. Poprilično sam sigurna da jedan dio neće dobiti planirana sredstva, ali pričekajmo još malo. S obzirom na cijelu situaciju, možda ipak dođe do omekšanja tih rokova, da se eventualno produže u svjetlu svih ovih okolnosti, da se omogući povlačenje što više sredstava.

Vlašić: Što nas čeka? Inflaciju smo već dobili, kako ćemo krenuti dalje?

Pribičević: Na neki je način Pandorina kutija otvorena s porastom cijena hrane. Moskvi je to bio i strateški cilj, da poveća svoj udio u globalnoj proizvodnji žitarica, ali i voća i povrća koje u Rusiji uspijeva. Pogotovo zato što su druge zemlje koje su značajni proizvođači hrane već na tehnološkoj granici. To znači da SAD i Kanada ne mogu bitno povećati svoj output po hektaru, a Rusija može. Tamo investicije u poljoprivredi imaju smisla.

Vlašić: Može li Hrvatska?

Pribičević: Hrvatska je beznačajno mala u tom smislu.

Vlašić: A može li Hrvatska sebe prehraniti? Uvijek mi se čini da nismo sposobni ništa proizvesti a da to ne moramo dodatno financirati. Počevši od proizvodnje obične litre mlijeka…

Pribičević: Pitanje je isplati li se uopće proizvodnja hrane financijski u okviru EU. Možda želite nešto subvencionirati zato što iz nekog razloga to smatrate strateškom djelatnošću. Ne morate se uvijek voditi ekonomskim kriterijima. Može li Hrvatska biti samodostatna? Mislim da ne može, to jednostavno vidimo iz povijesti poticaja, iz toga kome su davani i kako su kontrolirani. Ne gajim prevelike nade što se toga tiče. Inflacija će se dodatno potpiriti time što Putin pokušava “veponizirati”, učiniti oružjem, ne samo naftu nego i žitarice. To su dvije stvari koje kratkoročno jako utječu na inflaciju – cijene nafte, odnosno energenata, i cijene hrane. Bloomberg je iznio tri scenarija. Najgori je da se Rusija odluči uzvratiti mjerom smanjenja isporuke energenata, što će u slučaju Europske unije sigurno dovesti do recesije, dakle pada od 2 posto na razini Europske unije. Onda ćemo imati istovremeno inflaciju i ekonomski pad, stagflaciju. To je apsolutno najgori ishod. Zašto? Zato što uslijed stagflacije monetarna politika, fiskalna politika to ne može riješiti. U kratkom roku vrlo se teško može obuzdati inflacija, ekonomska politika je nemoćna, mogu se implementirati supply side policies, utjecaj na potencijalni BDP i slično, ali treba vremena da se efekti toga vide. To je noćna mora svakog ekonomista, vidjeti da je inflacija 8 posto, a cijelo gospodarstvo je palo 2 posto. Hoće li se to materijalizirati? Možemo vidjeti iz sankcija, koje banke su točno sankcionirali. Gazpromovu banku nisu dirali. Mislim da Rusija ne može izdržati da kaže: “Mjesec dana nećemo vam dati ni kap plina”, zato što bi puno prije bankrotirala nego mi, točnije, puno prije nego što bismo mi upali u probleme.

Vlašić: Je li pandemija bila neki test unutar EU kako se izvlačiti, preživjeti?

Pribičević: Jest, bio je to neki play test. Sjetimo se što se dogodilo na početku pandemije. Počelo je u Kini, a onda smo se odjednom međusobno potukli za maske, za medicinsku opremu. Sjetimo se što je bilo u Italiji: sleti avion, a onda se pojavi rečenica: “Mi vam plaćamo više.” To nije dobro za ideju ujedinjene Europe. Mislim da su europski lideri shvatili da bi pandemija mogla pogubno djelovati na gradnju europskog identiteta i da je put budućnosti put federalne Europe. Naznaku toga vidim iz socijalnih obveznica, social bonds, koje su plasirane kako bi financirali MPO. Time je Europska unija postala najveći supranacionalni izdavatelj obveznica na svijetu i ja vidim to kao neko svjetlo na kraju tunela, ono čemu idemo kao ujedinjena Europa. Ne znam što vi mislite, ali ja vidim te obrise.

Đokić: Mislim da je epidemija dovela do situacije koja je pokazala da je moguće stvoriti jedinstvo, u čemu ipak nismo imali frakcije, nego smo se svi morali zajedno oduprijeti nevolji. Ostavljeno je dovoljno prostora da pojedine zemlje donose neke svoje vrlo specifične mjere, ali na supranacionalnoj razini ipak su se redovito odvijali dogovori – kako dalje. Kad je riječ o proizvodnji hrane, čini mi se da je u posljednjih dvadeset-trideset godina dosta toga urušeno, ali ipak imamo resurse – zemlju, sunce, vodu, i tu vidim pozitivno svjetlo jer možda ne bismo trebali biti zabrinuti u vezi s hranom. Imamo je dovoljno, imamo i zalihe, a jednogodišnji nasadi i mesna industrija mogli bi se u relativno kratkom roku obnoviti. Tu su važni mali OPG-ovi i, ako gledamo na mikrorazini, individualci i obitelji, male zajednice razmišljaju kako biti samodostatan. Svakako se moramo brinuti zbog inflacije i porasta troškova, novih cijena zbog nestašice žita na svjetskoj razini.

Vlašić: Da imate broj Andreja Plenkovića i šaljete mu jednu poruku vezanu uz ovu situaciju, što biste napisali?

Serdar: Neka formira pravo Ministarstvo turizma, a ne ovaj surogat, i pošalje tim ljudi koji će to voditi na destinacije koje su nam bliske, europske destinacije, i da iskoristimo potencijal kontinentalne Hrvatske. To je novih deset milijardi kuna, ali to trebamo znati naći.

Pribičević: Savjetovala bih mu da nabavi ne ministra znanosti i obrazovanja, nego ono što postoji u Izraelu – Chief Technology Officer, CTO, osobu koja je bila u nekoj tehnološkoj tvrtki na vrlo visokoj poziciji, a onda postala CTO, koji promišlja tehnološku strategiju. Ne može tehnološku strategiju promišljati netko tko je, uz dužno poštovanje, cijeli svoj život na fakultetu. Ja imam vrlo visoko mišljenje o profesorima, ali o tehnologiji i tehnološkom razvoju može promišljati i njime dirigirati samo osoba koja je tu istu tehnologiju primijenila.

Đokić: Hitno riješiti imovinskopravne odnose. Kada bismo u idućih godinu dana došli do razine da smo riješili 90 posto tih odnosa, to bi otključalo nevjerojatan investicijski potencijal.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:34