Zadnjih tjedan dana veljače glavna zvijezda svih hrvatskih medija bio je snijeg. Vodeće hrvatske TV kuće posvećivale su mu i po dvadeset minuta na početku središnjeg dnevnika. Čovjek bi pomislio da je zabijelilo na Veliku Gospu.
Istoga tjedna gotovo potpuno nezabilježeno u istim tim medijima prošla je scena koja prožima jezom gore nego fronta iz Sibira. Zbila se u subotu 24. veljače na konvenciji turske vladajuće stranke AKP-a tijekom govora predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se prenosio uživo na državnoj televiziji. Erdoğan je među tisućama sljedbenika ugledao djevojčicu odjevenu u odoru specijalne postrojbe turske vojske, te ju je pozvao da se uspne k njemu na pozornicu. Šestogodišnje je dijete plakalo. Turski ju je predsjednik zagrlio, poljubio u oba obraza te nakon komentara kako “specijalci ne plaču”, pogledavši tursku zastavu koja joj je virila iz džepa jakne, okupljenima poručio: “Postane li, inšalah, mučenica, zamotat ćemo je u zastavu.” Dok je gomila oduševljeno klicala i mahala zastavama, Erdoğan ju je još jednom poljubio u lice i otpremio s pozornice.
Prizor u kojem vođa priziva mučeništvo na šestogodišnje dijete morbidan je do krajnosti. Takvo se što dade povezati s obredom kakva mračnog kulta iz džungle iz filma o Indiani Jonesu, nikako s političkim skupom. Da se radilo o kakvoj nevažnoj i zaostaloj diktaturi s ruba Trećeg svijeta, to bi se još moglo medijski i politički ignorirati. No Turska, država s više od 80 milijuna stanovnika, članica NATO-a, potencijalna buduća članica EU, čija višemilijunska dijaspora predstavlja važan društveni čimbenik niza zapadnoeuropskih država ne samo da nije marginalna i zaostala: ona je ključni kreator niza političkih procesa u Europi i svijetu.
Zato je tome događaju u stranim medijima posvećeno znatno više prostora, uz komentare da se radi o “zlostavljanju djeteta” i “glorificiranju smrti”. Taj morbidni prizor i način na koji je predočen javnosti pokazuje da je u Turskoj u tijeku ideološka radikalizacija društva i politike s dvjema zabrinjavajućim značajkama. Prva je da iza nje stoji političko vodstvo koje uživa demokratski izborni legitimitet. Druga je da nositelja te radikalizacije, turskog predsjednika Erdoğana, ni najmanje ne zabrinjava niti zanima mišljenje ostatka demokratskog svijeta.
Erdoğan je za predsjednika Turske izabran u ljeto 2014. Pobijedio je već u prvom izbornom krugu. Glas i povjerenje dao mu je više od 21 milijun Turaka u Turskoj i inozemstvu, odnosno skoro 52 posto birača koji su izišli na izbore. Pretpostaviti je da je tih dvadeset milijuna znalo što i koga bira: iza turskog predsjednika dugogodišnja je karijera koketiranja s islamizmom, zbog čega je nekoliko mjeseci 1990-ih – dok je sekularnu i demokratsku Tursku još čuvala vojska – proveo u zatvoru. Boravak iza rešetaka za Erdoğana nije bilo traumatično, nego edukativno iskustvo. Naučio je lekciju.
Generale se može poraziti samo kroz institucije osvojene na izborima. Godine 2001. osnovao je AKP, Stranku pravde i razvoja, koja je nastupila kao umjerena konzervativna opcija. Ona je na izborima 2002. nadmoćno pobijedila, te zahvaljujući pametnoj ekonomskoj politici državu izvukla iz gospodarske krize. Da se uz uspješno rješavanje ekonomskih poteškoća naciji lako može podmetnuti ideološki zaokret, Erdoğan je naučio iz povijesti; po takve lekcije ne treba ići u zatvor. Prvi AKP-ov premijer Abdullah Gül (2002.-2003.) ukinuo je Erdoğanu zabranu političkog djelovanja i time otvorio prostor za uspon najmoćnijeg i najutjecajnijeg turskog političara nakon Ataturka.
Erdoğan je najprije došao na čelo turske Vlade (2003.-2014.), a potom izravno iz premijerske fotelje zasjeo u predsjedničku. Komad namještaja za koji se europski političari tako žestoko bore, a onda kad se u njega udobno smjeste nerijetko postupaju kao da iza njih dolazi potop, za Erdoğana nije bio cilj nego sredstvo. Omogućila mu je da – uz blagoslov bruxelleskih fiškala – pohapsi generale, te svoju vlast zaštiti od vojnog udara. U zatvoru je završilo 20 posto visokih časnika: samo 2010. uhićeno ih je više od 360, od kojih je većina osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Zapovjednici NATO-vojske pred sudovima su se branili od optužaba za terorizam! Nakon što je obezglavio vojsku, Erdoğan je otvorio sezonu lova na oporbu, ugušio slobodu medija i ušutkao kritičare, te nastavio s islamističkim reformama nezabilježenima u povijesti moderne turske države.
Moderna je Turska utemeljena na ideologiji koja se popularno zove kemalizam. Njezin je kreator prvi turski predsjednik Mustafa Kemal Atatürk (1923.-1938.). Glavne značajke njegova političkog programa su nacionalizam, etatizam i sekularizam. Atatürk, otac turske nacije, od Osmanskog je Carstva, koje se urušavalo iznutra i rastakalo izvana, spasio što se spasiti dade: azijski poluotok Anatoliju te Carigrad, odnosno Istanbul, čime je Turska zadržala kakvu-takvu teritorijalnu prisutnost na europskom kontinentu. Atatürkovu je politiku obilježilo potpuno odmicanje od one imperijalne, osmanističke.
Atatürk je zapostavio vanjskopolitička zbivanja, proglasio neutralnost i usredotočio se na stvaranje snažne nacionalne države po uzoru na već postojeće europske. Golem iskorak prema sekularizaciji društva predstavljala je promjena pisma turskog jezika iz arapskoga u latinično, čime je već sljedeći naraštaj Turaka ostao zakinut za pristup većini muslimanskih vjerskih tekstova. No islam time nije prestao biti čimbenikom u stvaranju novoga turskog identiteta.
Svaka muslimanska zajednica, bez obzira na etničku pripadnost, ubrajala se pod Turke, dok su manjinama priznate samo nemuslimanske zajednice, mahom kršćani i Židovi. Ambicija stvaranja etničko-vjerske kohezije očitovala se već nakon mladoturske revolucije, a eskalirala na početku Prvoga svjetskog rata kroz progon kršćana. Genocid nad Armencima – prvi genocid u 20. stoljeću na koji se Hitler 1939. referirao potičući nacističke generale da istrijebe Poljake riječima: “Tko se danas još sjeća istrebljenja Armenaca?” – kao i progon Grka, doveli su do temeljite promjene u strukturi stanovništva. Na početku rata 1914. nemuslimani su činili skoro petinu sveukupnog stanovništva današnje Turske. Danas čine petinu jednog postotka.
Muslimana je, prema posljednjim podacima, u Turskoj čak 99,8 posto, što tu zemlju, uz notornu Saudijsku Arabiju, čini vjerski “najčišćom” muslimanskom državom na svijetu. No, za razliku od Turske, u Saudijskoj Arabiji nemuslimani nikad nisu ni živjeli u nekom značajnijem broju. Usporedbe radi, nemuslimana je u Islamskoj Republici Iranu 0,7 posto, Azerbajdžanu oko 3 posto, Jemenu 0,9 posto, Iraku 2-5 posto, Afganistanu 0,3 posto, Pakistanu 3,6 posto, Libiji 3,4 posto, a Jordanu 2 posto. Čak ih je i u Pojasu Gaze više nego u Turskoj: čitavih 1 posto.
I dok su kroz genocid, prisilna preseljenja i druge načine iz nacionalne turske države iskorijenjeni nemuslimani, u njoj su s vremenom i uz angažman vojske ipak zaživjeli demokracija i sekularizam. Žene su stekle pravo glasa već početkom 1930-ih; prije nego u Švicarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Francuskoj, Italiji, Japanu, Portugalu, Belgiji ili Grčkoj. Tijekom Drugoga svjetskog rata neutralna je Turska spašavala svoje židovske državljane od nacista diljem okupirane Europe. Turska je pomagala židovskim izbjeglicama općenito, otvarajući mnogima svoje granice i dopuštajući im prolazak do Palestine. U vrijeme kad su ratni brodovi Velike Britanije vraćali Židove s plovila u Sredozemnom moru natrag u okupirane dijelove Europe i u sigurnu smrt u nacističkim logorima, zbog turske je humanosti spašeno na stotine života.
Prvi opći izbori u Turskoj održani su 1946. Uvjerljivo je pobijedila kemalistička ljevičarska Republikanska narodna stranka, ali je nekoliko islamističkih stranaka prethodno zabranjeno. Oni su se pod drugim imenima nastavili natjecati na izborima, a njihova je popularnost s vremenom rasla. No pokreti koji su zagovarali uređenje države u skladu s islamom i šerijatom sustavno su micani iz političkih procesa, a njihovi lideri zatvarani. Nad sekularnošću države, koja je bila ustavna kategorija, bdjela je vojska. Kad bi vlast pokazala sklonost ka skretanju prema islamizmu, generali bi intervenirali i smijenili je. Vojni su udari u Turskoj izvršeni 1960., 1971., 1980. i 1997.
Načela kemalizma tako su očuvana do konca prošlog stoljeća. Čuvanje demokracije kroz vojne udare Europljanima može zvučati kao paradoks, ali u islamskim društvima to nije nužno tako. Islamističko viđenje demokracije – jedan čovjek jedan glas, jedanput – vidjeli smo u praksi na primjer u Pojasu Gaze, u kojem su islamisti predvođeni terorističkom organizacijom Hamas na demokratskim izborima izborili vlast 2006. i od tada do danas izbori se više nisu održali. Iran je 1979. od monarhije samo nominalno pretvoren u republiku; u biti je pretvoren u islamističku mulokraciju u kojoj narod može izabrati između imama A i imama B. U Egiptu je 2014. general Abdel Fatah el-Sisi smijenio demokratski izabranog predsjednika Mursija, što su mnogi Egipćani – a prešutno i zapadni svijet koji je dotad ipak ponešto naučio o demokratskim prijetnjama na Bliskom istoku – pozdravili jer je zaustavio islamizaciju politike najmoćnije arapske države.
Bliskoistočnim je muslimanima već od zadnjih godina Osmanskog Carstva bilo jasno da je izgradnja nacionalne države suprotna ideji panislamizma i kalifata. Jedno od temeljnih načela islama od njegova nastanka jest odbacivanje asabijaha. Asabijah je predislamski koncept lojalnosti obitelji, plemenu i klanu; današnjim rječnikom to je lojalnost naciji. Nacija je pak zapadnjački koncept, izvezen na Bliski istok, slično kao i sekularizam, individualizam, feminizam, socijalizam ili liberalizam. Prihvaćanje asabijaha (npr. kroz koncept snažne nacionalne države) podrazumijeva odstupanje od fundamenata islama, i u biti se može okarakterizirati kao apostazija.
Zadnji sultan i kalif koji je i de facto imao vlast, Turčin Abdul Hamid II., 1914. arapske je i druge muslimanske podanike umirućega Osmanskog Carstva pozvao na džihad protiv britanskih i francuskih kafira, odnosno “nevjernika”. (Pri tome su Osmanlije bile u savezništvu s njemačkim kafirima). Njegovu se džihadu gotovo nitko nije odazvao. Arapi su se opredijelili za izgradnju nacionalnih država i odbacili kalifov džihadizam i panislamizam. Turski su pak nacionalisti deset godina kasnije sasvim ukinuli kalifat; prvi put nakon 632. islamski je svijet ostao bez vrhovnoga političko-vjerskog vođe.
Erdoğanu je, kao uvjerenom islamistu, sve to bilo poznato. Zato je, konsolidiravši vlast, nakratko zanemario postulate turskog nacionalizma te započeo pregovore s Kurdima, koji čine 20 posto turske populacije. Prvi put u modernoj Turskoj pružio im je mogućnost kulturne i jezične autonomije te izlazak na izbore, na kojima je 2015. prokurdska Narodna demokratska stranka osvojila 13 posto glasova i ušla u Parlament. Erdoğanova je logika bila objedinjavanje svih muslimana u Turskoj, ali ovaj put ne oko ideje turske nacije – koja je doživjela fijasko – nego oko ideje zajedničke islamske vjere. No Kurdi nisu bili impresionirani.
Njima je nacija uvijek značila više od islama; zbog toga većina njihovih pokreta prihvaća socijalizam. Kurdi su novostečene političke slobode iskoristili za osnaživanje nacionalnog korpusa i autonomaških ambicija. Budući da je 2015. bila obilježena i širenjem Islamske države (kod nas poznate pod engleskom pokratom ISIL) na području Iraka i Sirije, Kurdi su ondje pokrenuli obranu, a kasnije i ofenzive protiv toga samoproglašenog kalifata.
Širenje područja pod nadzorom Kurda i kurdsko odbacivanje Erdoğanova panislamizma turskog je predsjednika navelo na povratak na njihov nacionalni progon. I dok je NATO nastojao suzbiti ID između ostaloga i pomažući Kurdima, Erdoğan je s jedne strane koketirao s ID-om, a s druge je opstruirao kurdsku borbu protiv njih. Preko Turske su se Islamskoj državi priključivale tisuće džihadista iz inozemstva, dok je sva vojna pomoć Kurdima u Siriji, poslana preko Turske, zapriječena. Premda i sama članica NATO-a, Turska je Savezu nanijela dvostruku štetu: kroz osnaživanje sunitskog islamizma i džihadizma, i kroz suzbijanje najučinkovitijega autohtonoga bliskoistočnoga protudžihadističkog pokreta.
Koncem 2015. Erdoğan je raspisao nepotrebne ponovljene izbore kako bi se AKP domogao parlamentarne većine. Političkom represijom, ograničavanjem medijskih sloboda, kao i uslijed kaosa nakon terorističkog napada u Ankari u kojem je ubijeno više od 100 ljudi i zbog kojeg su oporbene stranke otkazale predizborne skupove, to je i (umalo) uspio. Erdoğana i njegovu stranku čiji se islamizam sasvim razmahao vojska je zadnji put pokušala svrgnuti u srpnju 2016., no obezglavljeni i neorganizirani čuvar sekularizma i demokracije ovaj je put zakazao.
Ugušivši pobunu u kojoj je ubijeno više od 300 ljudi, Erdoğan je pokrenuo obračun s protivnicima i proveo čistke u svim sferama društva. Uhićeno je više od šezdeset tisuća ljudi, a više od 150 tisuća izgubilo je posao. Među njima su, osim vojnih časnika i vojnika, bili brojni suci, prosvjetni radnici i državni službenici, uključujući 250 zaposlenika Ureda premijera. Uhićeni su ili otpušteni i brojni novinari, a njih više od dvadeset već je osuđeno na zatvorske kazne do sedam godina. Otpušteno je preko dvadeset tisuća prosvjetnih radnika među kojima i pet tisuća sveučilišnih profesora, koji su taj čin nazvali intelektualnim masakrom. Od svih dekana fakulteta – njih 1577 – zatražene su ostavke. Optužba iza svih čistki bila je, prigodno, terorizam i suradnja s klerikom Fetulahom Gülenom, nekadašnjim Erdoğanovim saveznikom u egzilu.
Vlada je preotela niz privatnih glasila, među kojima i dnevni list Zaman, čiji je urednik osuđen na sedam i pol godina zatvora zbog objave na Twitteru da “nijedan diktator ne može ušutkati medije”. Riječ “diktator” na suđenju je bila njegov glavni krimen. Sedamnaest urednika i novinara najstarijega dnevnog lista Cumhuriyet također se našlo pred sudom, a bivšemu glavnom uredniku Canu Dündaru prijeti doživotna zatvorska kazna zbog objavljivanja fotografije na kojoj su prikazani djelatnici turske obavještajne službe kako sirijskim džihadistima dostavljaju oružje.
U travnju prošle godine održan je referendum o ustavnim promjenama, kojima su značajno povećane ovlasti predsjednika, a uloga vojske u zakonodavnoj i sudbenoj vlasti praktično je ukinuta. Prema službenim rezultatima, promjene je podržalo 51,41 posto birača. Prema oporbenim podacima više od tri posto ukupnog broja listića bilo je krivotvoreno. No Erdoğan je postao neprikosnoveni vladar zemlje. Ovladao je zakonodavnom i izvršnom vlašću te čistkama podčinio sudbenu vlast, nametnuo je cenzuru medija, smjenom kadrova zaposjeo je državne i obrazovne ustanove, a vojsku od čuvara demokracije i sekularnosti pretvorio u poslušan, ubojit stroj koji razara kurdska uporišta i naselja u Turskoj i okolnim zemljama.
Istodobno s promicanjem političkog islama u Turskoj Erdoğan je udario i na drugi kemalistički postulat: protuosmanizam. On i njegova stranka proglasili su teritorije nekadašnjega Osmanskog Carstva sferom nacionalnog interesa. U veljači 2018. Erdoğan je na obilježavanju stogodišnjice smrti Abdul Hamida II., kojega je tada nazvao najvažnijom osobom i najvećim vizionarom i strategom u posljednjih 150 godina, izjavio i da je “Turska sljednica Osmanlija”. Turska se pod Erdoğanom od svojevrsnoga kemalističkog izolacionizma okrenula prema agresivnom neoosmanizmu: djelatnom sudjelovanju u međunarodnim procesima u zemljama u kojima žive sunitski potomci nekadašnjih podanika Carstva.
Erdoğanov dugogodišnji savjetnik, ministar vanjskih poslova i premijer Ahmet Davutoğlu u knjizi “Strateška dubina” objasnio je da je jedan od ključnih strateških ciljeva Turske muslimansko bošnjačko zaposjedanje doline Neretve do mora, dakle uglavnom povijesnih hrvatskih prostora. Erdoğan danas BiH smatra svojim amanetom, koji mu je ostavio muslimanski ratni vođa Alija Izetbegović, koji za takvo što, dakako, nije imao nikakav mandat. U provokativnoj izjavi iz 2013. Kosovo je nazvao Turskom, a Tursku Kosovom.
Erdoğanovi su ključni bliskoistočni saveznici Muslimansko bratstvo, razne arapske sunitske džihadističke skupine preko kojih se nastoji nametnuti kao lider i zaštitnik sunitskih muslimana, te Hamas, koji u Turskoj ima svoje urede. Tu su posljednjih godina i Rusija i šijitski Iran, prema kojima je prijateljstvo potvrđeno prošlotjednom predsjedničkom trilateralom u Ankari, no to je brak iz interesa koji će se vjerojatno raspasti s prvom ozbiljnijom krizom.
Ključni neprijatelj nacionalističke Turske su Kurdi. Ključni neprijatelj islamističke Turske je Izrael. Erdoğan, čija vojska nezakonito na sjeveru Sirije i Iraka napada kurdske ciljeve, prije nekoliko je dana izraelskog premijera Netanjahua nazvao teroristom jer granice svoje države brani od nasilnih nasrtaja Palestinaca iz Gaze. Erdoğanova se percepcija prijatelja i neprijatelja prije svega drugoga temelji na njihovoj naciji i religiji. Zvuči poznato?
Prizor djevojčice odjevene u odoru turske vojske s turskom zastavom u džepu, kojoj Erdoğan ispred golema Atatürkova plakata, u izravnom televizijskom prijenosu predviđa vjersko mučeništvo, epitom je revolucije kojom je u Tursku uvedena nova politička ideologija. Možda najbolji naziv za taj jezivi eklektični ideološki hibrid je nacional-islamizam. Vladavinom koja je sve očitije totalitaristička, Erdoğan ju je nametnuo Turcima, a njezin je izvoz u nekadašnje osmanske zemlje s muslimanskom većinom već nekoliko godina u tijeku.
Kao i u Turskoj, za početak ju se može prigodno zaogrnuti u ideju građanske države i demokracije s konzervativnim islamskim predznakom. To što je jedan od glavnih vanjskopolitičkih prioriteta ankarskoga nacional-islamističkog režima Bosna i Hercegovina, poglavito njezin bošnjačko-hrvatski entitet, Hrvatima i Hrvatskoj daje razloga za zabrinutost više nego ikome drugome na svijetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....