30 GODINA VIŠESTRANAČJA

DAN KAD SU KOMUNISTI PRIPREMILI POBJEDU HDZ-a Svjedok vremena za Globus: Račan je par dana prije izbora u Kockici odbio ponudu četvorice generala JNA

“Nekoliko dana uoči prvih višestranačkih izbora četvorica generala JNA, s Miloševićevom podrškom, došli su u Kockicu i nagovarali nas da se SKH-SDP vrati pod okrilje SKJ, a da će se oni pobrinuti da pobijedimo na izborima. Račan ih je odbio, a oni su otišli bijesni, bez pozdrava”, sjeća se Branko Caratan, tadašnji član CK SKH
Ivica Račan
 AFP

Bila je to povijesna srijeda prije točno 30 godina, 14. veljače 1990. Hrvatski Sabor donio je odluku koja će promijeniti odnose u Hrvatskoj i Jugoslaviji - izglasana je izmjena (hrvatskog republičkog) Ustava kojom je u Hrvatsku (neovisno o ostatku Jugoslavije) uveden višestranački sustav i raspisivanje slobodnih izbora. Bilo je to vrijeme koje će odrediti nove puteve pune nade i perspektive, ali i vrijeme koje će unijeti u naš politički život mržnju prema drugom i drugačijem, nacionalizam i etničko razdvajanje.

Vrijeme otprije 30 godina za koje smo mislili da će biti tek povijesna obljetnica za pohvalu, ali dojam je da smo i dalje ukotvljeni i zarobljeni u tom dobu. No, siječanj i veljača 1990. bili su ključni, gotovo sudbonosni mjeseci za Hrvatsku, oni koji će, na neki način, odrediti i trasirati njezin razvojni put. Bili su to zadnji otkucaji zajedničke države Jugoslavije (formalno će nestati s karte svijeta za manje od 23 mjeseca), zemlje koja je tada došla do svog ruba i kraja svoje povijesne misije. Narodi koji su je činili i koji su od nje, svi do jednoga, imali koristi u nekom dijelu njezina postojanja izigrali su tu svoju razvojnu etapu, tražeći neke druge izlaze i perspektive.

Jugoslavija ih je, pogotovo druga, u tih 40-ak godina postojanja, sačuvala i bila utočištem prije nego što su njezini narodi odlučili izabrati drugačiji ishod i povijesnu trasu. Bilo je to vrijeme turbulencija, političkih i etničkih previranja. I, konačno, Jugoslavija se istrošila, njezin rok trajanja je prošao. Od 1987. do 1988. Jugoslavije se, ubrzano, nalazila u procesima koji su slutili njezin raspad. Republike odnosno narodi tražili su izlaz. No, spasa nije bilo. Zemlja je upala u ekonomsku, društvenu, socijalnu krizu, godinama pod tepih gurani problemi i prijepori od povijesnih do etničkih i kulturoloških izašli su na površinu.

U Srbiji se pojavio zloduh vremena i grobar Jugoslavije Slobodan Milošević, koji je smatrao da zbog činjenice da Srba ima najviše i da su najrasprostranjeniji u državi te uz pomoć potpuno retrogradne i ideološki konzervativne (ali i etnički njemu naklonjene) “starješinske strukture” JNA - ima šanse da zadominira, a i međunarodni čimbenici tada su mu išli na ruku. SAD i EU nisu željeli raspad Jugoslavije, nego njezinu demokratizaciju, pa je čak na stolu tadašnjeg premijera Ante Markovića bila i ponuda o ubrzanom pristupanju tadašnjem EEZ-u (preteči EU), a u tom trenutku pomislili su da je Milošević čimbenik koji se zalaže za njezin opstanak.

U Sloveniji je rastao drukčiji pokret - liberalan, prodemokratski i prozapadni, a SK Slovenije se reformirao i predlagao punu liberalizaciju sustava i države. Hrvatska je bila u određenom zaostatku, ali pod pritiskom Miloševićeva nacionalkonzervativizma, kako nam kaže profesor Branko Caratan, nekadašnji član CK SKH i čovjek koji je nesumnjivo bio istaknuti sudionik reformskog pokreta u partiji i s Josipom Kregarom pisao dopis Saboru s prijedlogom ustavne promjene za uvođenje višestranačja.

- Morali smo konačno početi djelovati, jer smo shvatili da nas Milošević gura u propast. Bilo je to pitanje opstanka - kaže Caratan.

- Bilo je jasno da dolazi do sukoba ne samo na ideološkoj osnovi nego, sve više, na etničkoj. Ta dva sukoba su se preklopila i onda su presudila Jugoslaviji - kaže nam profesor Božo Kovačević, jedan od “prvoboraca” višestranačja i jedan od osnivača prve nekomunističke stranke - HSLS-a.

U samo nekih godinu dana (1988.-89.) Milošević je počeo nametati svoju volju - prvo je promijenio Ustav Kosova i praktički ukinuo autonomiju, a tamošnje Albance sveo na obespravljenu manjinu. Ostali su bez sveučilišta i medija na svom jeziku, proglašavani neprijateljima i kontrarevolucionarima, polako su izbacivani iz državnih službi i policije i stjerani su u geto. Legendarnom “jogurt revolucijom” u Novom Sadu, autobusima pristiglima iz središnje Srbije, dokinuta je i vojvođanska autonomija, a potom, na samom početku 1989., u Miloševićeve je ruke “antibirokratskom revolucijom” pala i Crna Gora.

Trajao je i bespoštedni medijski i ideološki rat sa Slovenijom, a svi su čekali konačni sukob s Hrvatskom, kao ključnim za odnose u Jugoslaviji. U Predsjedništvu SKJ i SFRJ Milošević je od osam sada imao četiri glasa. Pat-pozicija. Počinje se komešati među Srbima u BiH, ali i u Hrvatskoj. Milošević ima plan. U svojim rukama ima “pola” Jugoslavije, a JNA se, iako ne izravno, zapravo stavila njemu u službu. Velika većina Srba u Miloševiću vidi političara koji će oprati nepravdu koju su, kako su govorili, trpjeli u Jugoslaviji. Zloduh nacionalizma pušten je iz boce. Srpskom nacionalizmu odgovara se istovjetno po drugim republikama.

- To agresivno Miloševićevo širenje natjeralo je Hrvatsku da se prene, i one u SKH i nas koji smo već tada razmišljali o nekim drugim političkim opcijama i tendencijama. Hrvatska se također suočila sa svojim demonima, jedni su zagovarali demokratsko-liberalni odgovor Miloševiću, a drugi da mu se može oduprijeti samo jačanjem “nacionalnog pitanja” - kaže Kovačević.

I Caratan i Kovačević slažu se da je tada osnovni cilj bio “obuzdavanje Miloševića”, a ostalo ipak u drugom planu. Iako je, kaže Kovačević, proces demokratizacije i sprečavanja Miloševića bio istodoban. Kad je bilo jasno da je Milošević krenuo u “akciju” te da mu je cilj ovladati cijelom Jugoslavijom, tadašnji šef SKH Stanko Stojčević izašao je s platformom tzv. jugoslavenske sinteze, smatrajući da će time zaustaviti u Hrvatskoj narasli otpor Miloševićevoj politici.

- To je bilo prepoznato kao tzv. hrvatska šutnja - kaže nam Caratan. - No, tada su hrvatski mediji, ali i dobar, većinski dio nas u SKH, smatrali da je to promašena ideja te da se Miloševiću treba suprotstaviti aktivno, te da se u tu svrhu, osim toga, partijskom monopolu na vlasti treba suprotstaviti jačanjem demokracije - ističe Caratan. - U to vrijeme Milošević je bio problem i tadašnje vlasti, odnosno SKH i opozicije koja je bila u stvaranju. Mi smo tada imali dojam da je tadašnji SKH, krajem 1989.-90., bio neodlučan. Dapače, a motivacija nas koji smo krenuli u osnivanje novih stranaka baš je bila i što efikasnija borba i suprotstavljanje Miloševiću i onome što je on predstavljao i htio - nastavlja Kovačević.

Milošević je bio opasnost za sve nas sa svojim “događanjima naroda”, unitarizmom i pučističkim namjerama, ističu Caratan i Kovačević. SKH se reformira, a stranački život u Hrvatskoj buja. Kovačević se prisjeća kako je prva inicijativa bila UJDI (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu) koji je tražio demokratizaciju Jugoslavije, što je tada bilo na tragu i nekih težnji zapadnih zemlja, SAD-a i tadašnjeg EEZ-a. Oni su tada odbijali pomisao na raspad zemlje. Igrali ili vagali između Miloševića, ali i Ante Markovića. No, napominje Kovačević, od Miloševića su vrlo brzo odustali, jer su i oni uvidjeli kud on vuče, a pokušali su podrškom Markoviću, ali i to je vrlo brzo prestalo, jer je on ipak bio preslab, bez podrške u široj zajednici. No, kad su shvatili da Milošević ne ide ka demokratizaciji Jugoslavije, okrenuli su se od njega - prisjeća se tih vremena Božo Kovačević.

Caratan navodi kako su već u prosincu 1989. dovršeni izbori u SKH s više kandidata za mjesta u političkim tijelima po principu jedan član jedan glas.

- Bilo je to značajni iskorak, a pogotovo jer smo znali da većina članstva podržava reformsku struju i ne podržava Miloševićeve ideje. I na tim je izborima konzervativni dio stare partijske elite koji nije većinski podržavao Miloševića, ali je bio još ideološki krut i bojao se reformi, izgubio i nestao sa scene. Bio je to konačni znak da Hrvatska ide drugim putem, da se približava idejama koje su dolazile iz Slovenije, s kojima smo bili u kontaktu, a SKH je otvorio i dijalog s oporbom koja se stvarala, mada su mnogi tada još smatrali da bi i na višestranačkim izborima partija mogla pobijediti. Caratan navodi kako je klima u hrvatskom društvu i u partijskom članstvu bila za promjene.

U partijskom vrhu u starom CK SKH promjene su zagovarali posebno Celestin Sardelić, Drago Dimitrović, Zdravko Vrbanac te, svakako, Ivica Račan, a u tu struju pored mnogih drugih mogu i sebe uključiti. Drugačije nismo mogli postupiti, osjećali smo da se radi o presudnom povijesnom momentu u kojem je sudbina Hrvatske ozbiljno ugrožena - kaže Caratan. - Već je staro hrvatsko partijsko vodstvo 1989. bilo otvorilo dijalog unutar Socijalističkog saveza o osnivanje novih stranaka, ali s ciljem da to, na neki način, ipak bude pod kontrolom - iskreno kaže Caratan te dodaje da se od toga uskoro odustalo jer se demokraciju nije moglo prihvatiti samo polovično.

- Zapravo - nastavljala Caratan - ključan je bio 14. kongres SKJ. - Znali smo da idemo na kongres koji će biti prijeloman. Slovenci su nas unaprijed upozorili, ako Milošević preuzme kontrolu nad Kongresom i odbije slovenske prijedloge o demokratizaciji Saveza komunista, da će se oni povući s Kongresa. I mi smo se tada dogovorili još u Zagrebu da će, ako se to dogodi, i hrvatska delegacija na Kongresu podržati Slovence s tezom da bez Slovenaca SKJ više ne postoji i da i mi odlazimo s Kongresa. Tako je i bilo. On je samouvjereno preuzimao kontrolu nad Kongresom, a napadi na demokratske reforme koje su, uz našu podršku, predlagali Slovenci orkestrirano su se nastavljali i bilo je jasno da dolazi do raskola. Mi smo bili spremni za to.

Račan je obavijestio hrvatske delegate u pauzi Kongresa da će pozvati hrvatsku delegaciju da napusti Kongres. Kad je Milošević predložio da Kongres nastavi rad bez Slovenaca, Račan je tada rekao da SKJ bez Slovenije ne postoji i pozvao i nas da napustimo Kongres. Bio je to zapravo početak kraja Jugoslavije. Nakon prestanka rada Kongresa hrvatska delegacija dobila je prostoriju za dogovor. Milošević je, očekujući raskol među hrvatskim delegatima zbog određenog broja Srba, organizirao da se taj naš dogovor direktno prenosi na Radio Beogradu. Od 120 delegata iz Hrvatske samo su trojica bila protiv našeg odlaska s Kongresa. Bio je to ključni trenutak jer su odlazak Slovenaca i naša podrška njima bili kulminacija suprotstavljanja Miloševiću, kojem je tada postalo jasno da više ne može nametati kontrolu nad cijelom zemljom bez otpora - ističe Caratan.

I dok su po partijskoj liniji Hrvati i Slovenci surađivali, Kovačević nam kaže kako je u odnosima oporbe bilo drugačije.

- Slavko Goldstein i Vlado Gotovac tražili su početkom 1989. kontakte sa Slovencima, koji su već tada imali razvijenu oporbenu scenu, ali im je Dmitrij Rupel otvoreno kazao da njih zanima samo Slovenija i da se mi “bavimo” samo sobom - kaže Kovačević. - Kad se vidjelo da se Milošević neće i ne može obuzdati, u Hrvatskoj je partija započela dijalog s tada stasalom oporbom, jer su shvatili da je to jedini način da se odupru Miloševiću, pa i po cijenu odlaska s vlasti - nastavlja Kovačević.

On također kaže kako je Partija sve željela objediniti ili ugurati u famozni Socijalistički savez dok je, s druge strane, HDZ odnosno Franjo Tuđman, koji je vrlo brzo zaposjeo dobar dio javnog prostora, smatrao da, osim HDZ-a, nisu potrebne druge stranke ili da se novonastale inicijative stave pod njegov kišobran. - To je Franjo Tuđman tražio i govorio na sastancima koje smo imali s njim. Slavko Goldstein, Vlado Gotovac i Franjo Zenko pregovarali su s Tuđmanom. On je već tada s njima razgovarao svisoka. Tuđman je teško podnosio da postoje druge inicijative, pa je na sastanak skupine za osnivanje HSLS-a u Klubu sveučilišnih nastavnika poslao izaslanika Dalibora Brozovića s ciljem da nas nagovori da odustanemo od formiranja HSLS-a i priklonimo se njemu - kaže Kovačević.

Caratan napominje kako je HDZ odmah oštro krenuo s “nacionalnim pitanjem”.

- HDZ je odgovorio Miloševiću na isti način, podižući nacionalističku ljestvicu, smatrajući da je to jedini način na koji mu se možemo suprotstaviti, dok smo mi ipak tražili da se društvo demokratizira i liberalizira, govorili smo o ljudskim i građanskim pravima, slobodi pravosuđa i slično - kaže Kovačević. On navodi kako se u HSLS-u više razgovaralo o demokratizaciji nego o nacionalnoj samostalnosti. - Smatrali smo da prvo treba politički i ekonomski demokratizirati zemlju pa onda razgovarati o daljnjoj budućnosti i sudbini zajednice. Smatrali smo da na saveznoj razini postoje samo one funkcije koje republike delegiraju - savez republika ili konfederacija. No, pokazalo se da je nemoguće provesti demokratizaciju bez rješenja nacionalnog pitanja i što veće republičke odnosno nacionalne samostalnosti - zaključuje Kovačević.

- Nakon proglašenja izbora našli smo se u posve novoj situaciji - kaže Caratan. - Na sastanku na kojem se raspravljalo kako ćemo proći na izborima, Branko Puharić, tadašnji ambasador u Poljskoj, veoma je jasno kazao kako ne smijemo imati iluzije da ćemo pobijediti na izborima. Koliko se sjećam, svi smo se s time složili. Nas nisu zabrinjavali izbori koliko Milošević i to da ga zaustavimo, jer smo vidjeli da su se njegovi emisari već razmilili po Hrvatskoj. Naš je prioritet bio suprotstavljanje Miloševiću, a točka broj dva su bili izbori. Naime, bilo nam je jasno da se to pretvara u borbu za opstanak Hrvatske jer je Miloševićeva agresivna politika bila takva da je bilo samo pitanje - mi ili oni.

Caratan navodi da je izvorni prijedlog Predsjedništva CK na čelu sa Stojčevićem bio da se izbori raspišu što prije, kako bi kampanja bila što kraća te da tek osnovane stranke ne bi imale previše vremena za pripremu. Već isti dan na sjednici republičkog CK bilo je odlučeno da izborna kampanja bude tri mjeseca jer je krajnje opasno pokušavati opstati na vlasti uz pomoć nedemokratskih metoda u dramatično zaoštrenoj političkoj situaciji. - No - iskreno kaže Caratan - nismo razmišljali o porazu na izborima, mada nam je bilo jasno da HDZ sa svojom nacionalnom i “borbenom” retorikom te širokim okupljanjem od lijeva do desna ima najviše šanse.

Pogotovo kad smo osjetili veliki odljev članova partije prema HDZ-u i sklonost da se brzo pretrčava na stranu pobjednika. Ne znam uklapa li se tu činjenica da je Josip Perković odobravao dolazak nekih emigranata na Prvi sabor HDZ-a. Pitanje je da li je to bilo u dogovoru s Vilimom Mulcom, tadašnjim ministrom unutarnjih poslova, a ako jest, je li to išlo bez znanja Ivice Račana - kaže Caratan.

Kovačević napominje da je atmosfera bila takva da je u nekom strahu pred najezdom Miloševića većina građana Hrvatske odabrala politiku koja mu je vraćala istom mjerom, pogotovo jer je već “mirisalo” na rat.

- Rat je bila opcija o kojoj smo raspravljali, ali smo je isto tako i odbijali, smatrajući da će biti dovoljno pameti da se to izbjegne. O raspadu Jugoslavije, tada još 1989., početkom 90., nismo raspravljali, ali HSLS je pokrenuo referendumsku inicijativu povratka spomenika bana Jelačića. Potpisati tu inicijativu došlo je mnoštvo ljudi i iz inozemstva i tada se vidjelo da oni razmišljaju o mogućnosti rata, a mi smo shvatili da bi ulazak mnogih koji su to htjeli u HSLS izmijenio našu prvotnu demokratsku ideju i strukturu.

I tada je bilo jasno da se situacija elektrizira i da će HDZ primiti sve te ljude u svoje okrilje. Oni su htjeli biti pokret koji će okupiti sve i svakog, od nacionalista do komunista. Mnogi su nam prišli jer smo mi bili prvi, a ne zato što su s nama dijelili naše liberalne stavove - kaže Kovačević. On smatra da nema nikakve sumnje da je HDZ, na neki način, i projekt hrvatske Udbe.

To pokazuje i činjenica da su Josip Perković i Zdravko Mustač pustili u Hrvatsku iz inozemstva, na Prvi sabor HDZ-a, koji se održavao potkraj veljače 1990., i ljude s tadašnjih “tjeralica”. Milicijsko-udbaške strukture pomogle su Tuđmanu da preuzme HDZ, u trenutku kad je bilo jasno da bi Marko Veselica mogao biti izabran za čelnika. HDZ je nedvojbeno projekt nereformiranih komunista kojima je nacionalno pitanje bilo važnije od demokracije, odnosno nisu smatrali da se ono rješava demokratskim putem. Dakle, HDZ je nastao kao sinteza nereformiranih bivših članova SKH, nacionalno osviještenih pripadnika Udbe, političke emigracije i Katoličke crkve, koja je emigraciji preporučila Franju Tuđmana, kaže Kovačević.

No, Caratan nam priča i jednu gotovo povijesnu anegdotu. - Nekoliko dana uoči izbora u Hrvatskoj, u subotu 21. travnja 1990., malim avionom iznenada su došli na razgovor u Kockicu na obali Save izaslanici JNA, očito s podrškom Miloševića. U generalskoj delegaciji bili su Simeon Bunčić, Mićo Ćušić, Dimitrije Baucal i Vaso Predojević. S njima smo razgovarali Račan, Boris Malada i ja. Oni su nas nagovarali da se vratimo i nastavimo 14. kongres i da će uvažiti sve naše stavove, a da kongres treba izabrati novo vodstvo SKJ.

Mi smo već tada bili donijeli odluku da SKH-SDP postaje samostalna politička stranka i da prestaje biti dio SKJ. U naše ime generalima sam odgovorio da mi idemo na višestranačke izbore i da mi na izborima ne bismo dobili ni jedan jedini glas ako bismo se vratili na kongres. Šef generalske delegacije uzvratio mi je da izbori neće biti problem jer će se oni “pobrinuti” za dobar izborni rezultat. Kad sam, uz Račanovu podršku, definitivno odbio njihovu ponudu, generalska ekipa bila je i više nego bijesna. Rastanak je bio bez pozdrava. To je bio posljednji pokušaj da se politički zaustave procesi raspada federacije i demokratskih promjena.

Prošla baba s kolačima - smije se Caratan i dodaje da to tada nije bilo nimalo smiješno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:44