Čovjek koji je preživio vlastitu političku smrt

I danas se živo sjećam svog prvog susreta i intervjua s Davorom Bernardićem u kolovozu 2010. Prije, dakle, nešto manje od devet godina. Najprije smo ručali, u “Baltazaru”, zajedno s Bernardićevim tadašnjim mentorom i promotorom dr. Rajkom Ostojićem, a onda smo se povukli u sjedište zagrebačke organizacije SDP-a, u Praškoj, i u miru dovršili posao.

Nije to bio bilo kakav intervju. Bernardića sam, u velikom stilu, predstavio kao “dečka koji obećava”, pa i više od toga: kao budućeg velikog političara koji će kad-tad postati lider jedne velike stranke (u ovom slučaju SDP-a). Sukladno tome, dobio je i naslovnicu Globusa, i to u pozi fizičara, s obzirom na to da je po svom zvanju fizičar (završio je PMF, a za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja bio je i dvostruki državni prvak, te jednom doprvak, u fizici).

A u fizikalnom je stilu bio nekako intoniran i cijeli intervju. Danas bi, vjerujem, imalo smisla podsjetiti na Bernardićeve završne riječi u njemu - kojima je nagovijestio eskalaciju klimatskog fenomena koji nas u ovo naše današnje vrijeme toliko zabrinjava i onespokojava: globalnog zatopljenja. Rekao je, doslovce:

“Čovjek će se morati odgovornije ponašati prema prirodi. Upravo zbog uređenja sustava, zbog industrije, zbog proizvodnje, čovjek radi nered na periferiji... Periferija u mojoj slici može biti odlagalište otpada na Jakuševcu, a može biti i ozonski omotač... E sad, hoćemo li zbog uređivanja vlastitog sustava do te mjere iziritirati Zemlju da to više ne bude održivi sustav - to je filozofsko pitanje za “antičku raspravu”!

Kad me Rajko Ostojić upoznao s Davorom Bernardićem, u “Baltazaru”, rekao mi je: “Evo, to je naša nova nada, čovjek u kojega treba ulagati!” I toga se danas i on, Rajko, jako dobro sjeća. Razgovarali smo, ovih dana, gotovo cijeli sat i, vidim, nije zaboravio nijednu sitnicu. “Da, točno sam tako rekao”, kaže, “ne mladi lav nego - nada. A danas ću ići još dalje pa ću reći: vidim Davora Bernardića i kao budućeg hrvatskog premijera! To doista nije nemoguće, naprotiv.

Ta pogledajte tko je sve bio premijer u Hrvatskoj ili u hrvatskom okruženju; ili tko je sve bio ili jest premijer, primjerice, u Italiji, Velikoj Britaniji... Premijeri se kao na traci mijenjaju! To je jedno, a drugo: davno u Hrvatskoj nije bilo političara s backgroundom kakav ima Davor (asocijacija na težak i mukotrpan Bernardićev život u djetinjstvu i mladosti, kao i na to da je rano ostao bez oba roditelja - op. a.): on se nije rodio sa srebrnom žlicom u ustima, ali takvima, s druge strane, niti zamjera niti ih gleda s ljubomorom...”

A nije taj naš prvi susret, u kolovozu 2010., zaboravio ni sam Davor Bernardić, od jeseni 2016. predsjednik SDP-a (čime je ispunio barem prvi dio tada izrečene Ostojićeve prognoze). Proveli smo, u njegovu predsjedničkom uredu u SDP-ovoj središnjici na Iblerovu trgu, dobrih sat i pol vremena i, vidim, nije ništa manji optimist nego što je bio prije devet godina, kad mi je prvi put najavio svoj politički uspon.

- Ne, uopće nije nemoguće da u bliskoj budućnosti Zoran Milanović bude predsjednik RH, a ja premijer! - tako mi je rekao i odmah me zatim počeo upoznavati sa sržnim točkama svog političkog programa pomoću kojega će, kako je uvjeren, to postati: dizanje minimalne plaće u Hrvatskoj na barem 4000 kuna (sadašnji je minimalac oko 3000 kuna), dizanje neoporezivog dijela dohotka (upravo u tu svrhu) sa sadašnjih 3800 kuna na 5000 kuna, smanjivanje nejednakosti u hrvatskom društvu, poboljšanje i unapređivanje obrazovnog sustava u zemlji (“Danas je”, kaže, “previše pravnika i ekonomista, a premalo inženjera, i još ti inženjeri odlaze van”)... A onda mi je rekao ono najbitnije, što mu je, za cijeloga našeg razgovora, najviše bilo na umu:

- Ja sam u politiku, vidite, i ušao zbog nepravde, koja me stalno motivira da radim još savjesnije i odgovornije. Htio bih dati neki pečat ovoj našoj zemlji, ostaviti neki trag... A tako nam malo treba. U Hrvatskoj je kvaliteta života puno bolja nego drugdje, ali to mogu osjetiti samo oni ljudi koji imaju razumna primanja. Zato mi je borba protiv nejednakosti apsolutni prioritet. Osobno, imao sam tu sreću da sam dobivao stipendije, kad sam studirao fiziku, ali mnogi ili većina takvo što nemaju. I zato im treba pomoći...

I eto što ti je život (osobito onaj politički, i to još u Hrvatskoj): danas je lako i jednostavno tako govoriti i obećavati “raj na zemlji” kad znaš da ti je predsjednička fotelja SDP-a čvrsta i stabilna, i kad je sve oko tebe pod punom kontrolom. A još lani - u ljeto i jesen 2018. - na Iblerovu su trgu sijevale munje i udarali gromovi, a Bernardić je praktički bio u knockdownu, na podu. I mnogi su mu već odbrojavali: bio je “nesposoban”, “glup”, “brzoplet”, “nekomunikativan”, “besadržajan”, “mlak”, “tupav”, “nikakav”, svašta se o njemu pisalo i govorilo. A stranački puč mu je u nekoliko navrata visio nad glavom. Ali onda je, u proljeće ove godine, nastupio posvemašnji preokret, u vidu - za mnoge sasvim neočekivanog - uspjeha na izborima za Europski parlament.

Bila je to velika prekretnica, jer je SDP na njima osvojio četiri mandata, jednako koliko i (znatno) favorizirani HDZ - pri čemu je osobito važno imati u vidu da je listu, kao predsjednik SDP-a, osobno sastavljao Bernardić. I ono što je prvo svima upalo u oči - na listu je stavio i svoje neprijatelje, ili, u najmanju ruku, kritičare i oponente: Gordana Marasa, Ranka Ostojića, Joška Klisovića, Biljanu Borzan, na kraju krajeva i Mirelu Holy (kao jedinu nečlanicu SDP-a na listi), koja ga proteklih mjeseci također nije štedjela u kritikama i osporavanjima.

Pokazao je, drugim riječima, da nije zlopamtilo, odnosno da je - kako mi to Rajko Ostojić ovih dana reče - “mudar” i “hrabar”. A zašto baš mudar i hrabar? Rajko Ostojić mi je to ovako protumačio (ne zaboravimo pritom da je i između njega i Bernardića u bliskoj prošlosti također bilo određenih šumova, pa i nesuglasica, ali kako vidim - sve je opet na svom mjestu, baš kao i u stara, dobra vremena):

- Davor ima tri snažne karakterne osobine. Prvo, izrazito je socijalno osjetljiv; drugo, ima zdrav razum; i treće, ima neutaživu želju za učenjem. Međutim, on je dosta naglo postao predsjednik SDP-a - jer je i njegov prethodnik na toj dužnosti Zoran Milanović naglo dao ostavku. I što se dogodilo? Njemu je falilo barem godinu dana da napravi dvije ključne stvari: prvo, da završi doktorat, koji je još prije pet godina prijavio na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu; i drugo, da stekne šire, vanjskopolitičko iskustvo, u smislu poznavanja vanjske politike - oko Hrvatske, oko trusnog Balkana, u jugoistočnoj Europi itd.), koje je neophodno za političara koji se nalazi na čelu takve stranke kao što je SDP. Jer, predsjednik SDP-a nikako ne može biti sektorski usmjerena osoba, on mora strateški razmišljati, mora imati širok dijapazon interesa, znanja i vještina...

Tu je Rajko Ostojić na trenutak zastao, a onda nastavio, odnosno dovršio svoju misao:

- Davor je u srži aktivist koji je jako na sebi radio, ali je, kažem, imao taj zastoj od godine i nešto dana - jer je na svojoj novoj, predsjedničkoj dužnosti jednostavno bio prisiljen baviti se nekim drugim stvarima. Primjerice, zatekao je praznu kasu SDP-a! A falilo mu je i iskustvo - što je svakako bio minus u odnosu na one tri vrline koje sam spomenuo. Zato je morao proći kroz “brzu školu” - koja je na kraju kulminirala vrlo mudrim odlukama kod odabira kandidata za EU-izbore. Pokazao je mudrost jer je na listu stavio i one koji su potpisivali peticije protiv njega i pritom “vrištali” na portalima. A s druge strane, pokazao je hrabrost jer je odlučio da na izbore idemo sami, usprkos anketama koje su sugerirale da bi bilo najbolje ići s nekim u koaliciji...

Jedna od političara odnosno političarki, koja je sve ovo promatrala iz najneposrednije blizine, a istodobno i s određene distance, jer nije članica SDP-a, jest Mirela Holy - nekadašnja utemeljiteljica i predsjednica ORaH-a, a danas voditeljica specijalističkoga diplomskog stručnog studija Upravljanje poslovnim komunikacijama na Veleučilištu VERN (nedavno je objavila udžbenik za to Veleučilište, “Agencije za odnose s javnošću”). Ona je na nedavnim izborima za Europski parlament bila jedna od 12 kandidata na SDP-ovoj listi (i to na pretposljednjem, 11. mjestu), dakle jedna od onih kojima je Bernardić dao povjerenje, iako ga proteklih mjeseci svojim izjavama i istupima, kako u javnosti tako i u četiri oka (ili u nekoliko očiju), nije nimalo štedila.

Po njezinu tumačenju, vezano za EU-izbore, dogodio se, kako mi reče, “splet okolnosti” (sam taj izraz upućuje na zaključak da je tu bilo i malo sreće), koji mi je, u našem nedavnom razgovoru što smo ga vodili u kafiću u Importanne Galleriji, u susjedstvu Veleučilišta VERN, raščlanila u tri točke.

Za prvu točku Mirela Holy kaže:

- Bernardić je shvatio da neće biti dobro ako na listu SDP-a bude stavljao samo svoje prijatelje, poslušnike i suradnike, nego da na listi moraju biti i oni koji su njegovi kritičari i s kojima se on ne slaže. Meni je čak htio dati višu poziciju, iako sam ga oštro kritizirala. Pritom, ipak, valja imati na umu da mu je prvi motiv za takvu listu bila podjela njezina mogućeg lošeg uspjeha - tj. htio je unaprijed podijeliti odgovornost! Nije se ni u snu nadao takvom uspjehu.

Druga okolnost koja je kumovala SDP-ovu izvrsnom rezultatu na EU-izborima bila je, po Mireli Holy, činjenica da su se “u prednominacijskom periodu uspjele smiriti unutarnje tenzije u SDP-u”. O tome ona kaže:

- Kalkulirale su obje strane, i “bernardićevci” i oni koji su protiv njega. Bernardićevi su kritičari polazili od pretpostavke SDP-ova možebitnog neuspjeha na EU-izborima, čime bi, naravno, imali jak argument za rušenje Bernardića. I sigurno je da bi u tom slučaju odmah nakon izbora krenuli s napadom na nj. Međutim, to je zatišje, u vremenu uoči izbora, u javnosti dobro primljeno - u smislu: SDP se napokon više ne bavi samim sobom. To jest, konačno su prestali sukobi u njegovim redovima. Pritom je Bernardić kreirao najjaču listu među svim strankama, za razliku od HDZ-ove, koja je bila slaba.

A za treću okolnost Mirela Holy kaže da ju jednim dijelom pripisuje i samoj sebi - a to je “da SDP na EU-izborima nije vodio negativnu, nego pozitivnu kampanju”. Holy mi je, u našem razgovoru, to ovako interpretirala:

- U nekoliko sam navrata upozorila Bernardića da je jedan od razloga njegova neuspjeha, kao predsjednika SDP-a, taj što se kontinuirano drži HDZ-a i stalno ga kritizira. Ali, da bi se SDP nametnuo kao opcija koja zaslužuje imati povjerenje građana, on mora biti alternativa, tj. mora predlagati konkretna rješenja. I zato je bilo ključno i presudno da SDP na EU-izborima ide s pozitivnom kampanjom - uostalom, na europskom planu, unutar Europske unije, pučani i socijaldemokrati su u koaliciji, i bilo bi stvarno kontraproduktivno, pa i nelogično, da u Hrvatskoj jedni, tj. SDP, idu protiv drugih.

Na kraju je i organizacija kampanje bila malo šepava. No ključno je bilo da se prestane kritizirati HDZ. To se u javnim komunikacijama zove “pozitivan agenda setting”. Dakle, da nije više HDZ taj oko kojeg se vrti cijela priča, nego SDP mora postati paradigmatska os oko koje se vrti interes medija i svega ostaloga. Bila sam sretna što je Bernardić to prihvatio. I tako se ipak krenulo s temama koje su prave, autentične SDP-ove teme. Krajnji dojam je bio: SDP više nije jad i bijeda koja se drži za skute HDZ-a, nego se od izazivača pretvorio u pravog igrača!

Davor Bernardić se, naravno, u SDP-u ne bi očuvao i ne bi, na EU-izborima i inače, polučio uspješne rezultate da nema oko sebe tim ljudi koji s njim i na njemu rade. Tim, konzilij, kolegij - možemo to nazvati kako hoćemo. Tu treba razlikovati dvije kategorije njegovih bliskih suradnika i savjetnika.

U prvu kategoriju spadaju oni koji, u svojstvu vanjskih suradnika, rade na njemu kao osobi, odnosno kao političaru. Tu je neprikosnoven poznati marketinški stručnjak (radio je, svojedobno, u GNK Dinamu, kao i u Uredu predsjednika RH Stipe Mesića) Siniša Jagodić - o kojem su mediji već pisali. Jagodićev odabir bila je osobna odluka Davora Bernardića, o čemu mi je on rekao:

- Jagodić i ja smo stari znanci (surađivali su još u vrijeme kad je Bernardić bio u gradskoj organizaciji SDP-a - op. a.), on se bavi komunikacijama i usmjerava me kao čovjeka koji radi u politici. Od njega je teško čuti riječi pohvale, pomno gleda sve moje TV-nastupe i emisije, i odmah nakon emisije kaže mi gdje sam pogriješio - a kako sam ja perfekcionist, imam glad za učenjem i uvijek želim popraviti sve svoje greške, ta njegova kritika uvijek na mene djeluje stimulirajuće. Njegove su me kritike očvrsnule, pomogle su mi da budem bolji.

Bernardić mi je pritom spomenuo i jedan konkretan primjer kako Jagodić s njim radi i na što ga najčešće upozorava:

- Obično mi kaže: “Uspori!” Ili: “Izrekao si ono kao da si rafal ispalio, kud se žuriš!” Znate, imam veliku radnu energiju pa, iako sam strpljiv, nekad hoću i glavom kroz zid, a to nije dobro.

Glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas rekao mi je da je Siniša Jagodić prvenstveno suradnik “za medije, odnosno za pripremu intervjua”, i da se s Bernardićem poznaje i osobno, tj. da su njih dvojica i prijatelji, a ne samo poslovni partneri.

No, tu je još jedan vrlo specifičan vanjski suradnik SDP-a, na kojega mi je posebno skrenuo pozornost Rajko Ostojić. Riječ je o poznatom informatičkom stručnjaku Marku Rakaru, koji je, po Ostojićevim riječima, jako puno pomogao SDP-u na izborima za Europski parlament, i to u vrlo osjetljivom segmentu društvenih mreža.

Sada dolazimo do glavnih Bernardićevih suradnika i savjetnika koji su, u neku ruku, “domaći” u SDP-u, tj. koji se, kao stranački profesionalci, nalaze na najvažnijim funkcijama u stranci. To su, ovim redom: glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas, predsjednik Glavnog odbora SDP-a Erik Fabijanić, politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a Branko Grčić i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a u Gradskoj skupštini Zagreba Zvane Brumnić (inače bivši glavni tajnik SDP-a, kojega je Nikša Vukas, odnedavna, na toj dužnosti naslijedio). Njima još valja pridodati Zlatka Komadinu, Freda Matića, Borisa Lalovca, naposljetku i Rajka Ostojića, koji je s Bernardićem opet u dobrim, dapače vrlo dobrim odnosima...

Evo, najprije, kako mi je predsjednik SDP-a Bernardić opisao svoju suradnju s glavnim tajnikom stranke Nikšom Vukasom:

- On je čovjek s izrazitom socijalnom inteligencijom, ogromnom radnom energijom i velikom empatijom - uvijek se trudi pomoći svima koji su u nevolji. Pravo je osvježenje za stranku kad je riječ o društvenim odnosima. Znamo se iz stranke još iz 2007./2008., osobito kada je, kao član SDP-a na Stenjevcu, među prvima stao uz mene kad sam se, 2009., kandidirao za šefa zagrebačke organizacije SDP-a. I koji je ostao sa mnom od početka do kraja. I uvijek je bio uz mene, i to javno i otvoreno. Slični smo po tri stvari: prvo, briga za ljude; drugo, borba protiv nepravde; i treće, radna energija. A tome bih još dodao i - optimizam. Ali ponizni, ne euforični optimizam - tu smo isti.

O svojoj suradnji s Bernardićem Nikša Vukas kaže:

- Pomogao sam mu u unutarstranačkoj kampanji 2016. (kada je Bernardić izabran za predsjednika SDP-a - op. a.). Davor je htio da budem dio ekipe, i odonda sam tu, s njim. Mudro je i pametno sastavio listu za EU-izbore - i to je napravio sam. Dugo se s nama o tome konzultirao, sve nas je malo propitkivao, ali to je isključivo njegova lista. Bio je svjestan da su to prvi njegovi izbori (u svojstvu predsjednika SDP-a - op. a.) i da ne smije fulati; jer ako pogriješi, ubit će stranku.

O svojoj suradnji s Bernardićem i načinu kako ga savjetuje, Vukas još ističe:

- Njemu je teren sve, on svu snagu crpi s terena. Mi smo u autu od jutra do mraka. (Rajko Ostojić mi je, da ne zaboravim, pripomenuo da je Bernardić u stranačke svrhe, fizički komunicirajući s članstvom SDP-a, proputovao više kilometara po Hrvatskoj nego oba njegova prethodnika na čelu SDP-a, Račan i Milanović, zajedno; naravno, ako se izuzmu izborne kampanje - op. a.) Ja ga savjetujem da bude otvoren za svaki razgovor - sa svim ljudima u stranci. To jest, da bude uključiv, a ne isključiv.

I da bude čovjek od riječi: ako smo se nešto dogovorili, da to i napravi. I da počne cijeniti tuđe vrijeme: da ga nitko ne mora čekati 15-20 minuta. A najviše što sam od njega tražio - to je da bude fokusiran i koncentriran kad s nekim razgovara. I da se, ako ga netko zove, javi na mobitel - prije se ni meni nije znao javiti. Znam što mu ljudi najviše zamjeraju, pa mu govorim: “Ti moraš mijenjati sebe da bi mijenjao druge!”

Predsjednik Glavnog odbora SDP-a (središnjeg tijela u stranci, trenutačno ima 95 članova) Erik Fabijanić, po Bernardićevim riječima, “jedan je od zaslužnijih ljudi za održavanje grada Rijeke kao socijaldemokratskoga bastiona”. Bernardić o njemu kaže:

- On je častan, pošten čovjek, potpuno neovisan od politike, i zato su njegovi savjeti lišeni bilo kakve potrebe da se ikome svidi, čak i meni.

Politički tajnik SDP-a Davorko Vidović je, kako mi je to Bernardić podvukao, autor SDP-ova političkog programa “Za dobro društvo” (iz 2018.) - “našeg novog političkog programa koji je, u biti, redefinirao u novom vremenu osnovna obilježja socijaldemokracije: slobodu, jednakost i solidarnost - a to je, u suštini, ideja ravnopravnosti”. Pritom mi je Bernardić za nj rekao:

- On mi je važan čovjek za strateško planiranje politike.

A evo kojim mi je riječima Davor Bernardić opisao ulogu i doprinos predsjednika Središnjeg savjeta SDP-a Branka Grčića:

- On iz kompletne/kompleksne politike zna izvući jednostavnu mjeru u interesu građana, koja je razumljiva javnosti i medijima. Čovjek je koji ima veliko upravljačko iskustvo i veliko znanje, ali i veliku mogućnost direktne praktične primjene. Takvi su ljudi rijetkost u Hrvatskoj - treba ih tražiti svijećom!

Što se Zlatka Komadine tiče, on je - kako ga Bernardić doživljava - “trenutačno u SDP-u čovjek s najviše utakmica iza sebe, i najviše dobivenih bitki”, te pritom “ima ogromno taktičko iskustvo”.

Sa Zvanom Brumnićem Bernardić se često nađe na kavi, a smatra ga, kako mi je rekao, “nezamjenjivim kad su u pitanju analize političke procjene i taktike”.

Fredu Matiću i Borisu Lalovcu Bernardić je jako zahvalan zbog toga što su lani, za vrijeme stranačkog puča, izravno stali na njegovu stranu. Matić je to, štoviše, po Vukasovim riječima, “učinio va banque”. Evo kako mi je to prokomentirao sam Fred Matić:

- Bernardić nije bio moj izbor za predsjednika stranke, ali kad je legalno izabran, postao je i moj predsjednik. S obzirom na to da ne volim pučiste i smjene “jogurt” revolucijom nego sam legalist, stao sam na stranu, prije svega, Statuta stranke. I pred Berom sam više puta govorio o tome... Kad sam vidio tko ga sve želi rušiti, stao sam uz njega. Do danas mi nije žao, a nadam se da i neće. U zadnjih godinu dana mislim da smo postali i prijatelji.

Kad smo naš razgovor, na Iblerovu trgu, polako privodili kraju, Bernardić mi je ovako i ovim redom nabrojao svoje najvažnije vrline:

- Strpljivost, poniznost, neodustajanje, radna energija, optimizam, briga za druge, neosvetoljubivost, nisam zlopamtilo... Smatram da mržnja i osvetoljubivost ubijaju čovjeka mnogo više nego napad izvana. Od napadâ izvana se skloniš, odbiješ ih, a s unutarnjom mržnjom liježeš, što nikako nije dobro i drago mi je da to nemam. Lakše živim i dobro spavam.

Neki moji neimenovani sugovornici upozorili su me, ipak, na neke stvari na kojima bi Davor Bernardić još morao poraditi, da bi u potpunosti bio “pravi”. To su: prvo, pojačati karizmu; drugo, pojačati politički sadržaj svoje osobnosti; treće, ne biti previše mlak; četvrto, biti još veći “driver” (tj. imati istinsku, neupitnu želju za mijenjanjem društva, i na tome svojski raditi); peto, pojačati “intrinzičnu komponentu” svoje ličnosti, tj. unutarnji motiv koji ga tjera na angažman u politici.

Međutim, svi jednoglasno tvrde da je super napravio kad je zauzeo kurs prema rebrendiranju SDP-a, kao “crveno-zelene stranke”.