Britanski diplomat koji je predložio Veliku Hrvatsku, Srbiju i Albaniju opet šokira: Bosnu je trebalo podijeliti!

U siječnju 2017. u dip­lomatskim krugovima Zapadnog Balkana i u medijima pričalo se samo o jednom – o nepoznatom britanskom analitičaru i diplomatu koji se usudio u časopisu Foreign Affairs prekrojiti granice regije i iznijeti prijedlog da balkanske države, ponajprije one nastale na području nekadašnje Jugoslavije, odustanu od politike multi­etničnosti. Da bi se postigla regionalna stabilnost, valjalo bi, ustvrdio je, uspostaviti Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku i Veliku Albaniju.

Njegovo je ime Timothy Less. Danas je vodeći istraživač u projektu za studije dezintegracije Centra za geopolitiku pri Sveučilištu u Cambridgeu. Nastavio je i svoj rad kao direktor agencije Nova Europa, koja se bavi procjenom političkog rizika u istočnoj Europi. Prije toga proveo je deset godina radeći kao analitičar i diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije, a vodio je, između ostaloga, britanski konzulat u Banjoj Luci.

Lessov interes usmjeren je osobito na Bosnu i Hercegovinu i na pitanje njezina opstanka kao države. Na pitanje misli li i danas ono što je prije četiri godine iznio u eksplozivnom članku, da bi granice na Balkanu trebalo prekrojiti, odgovara da nije promijenio mišljenje: ‘’Balkan je opterećen neostvarenom željom Srba, Albanaca i ostalih da uspostave nacionalne države i neće biti trajnog mira ni bilo kakvog stvarnog razvoja dok se ta težnja ne ispuni’’, rekao je u intervjuu Globusu.

U međuvremenu se iz slovenskih krugova pojavio kontroverzni non-paper o promjeni granica, u kojem se polazi od pretpostavke da će Balkan biti “paraliziran” ne riješi li stvarne probleme.

A stvarni problem jest etničko pitanje, smatra Less.

Kako komentirate najnoviji radikalni plan za prekrajanje granica Zapadnog Balkana – non-paper koji je, navodno, sastavio slovenski premijer Janez Janša? Je li to bio samo probni balon, i čiji?

- Nemamo puno čvrstih dokaza, ali iz mog čitanja situacije Ljubljana je odlučila staviti ideju prekrajanja granica na stol jer je kao bliski susjed zabrinuta zbog paralize u regiji i vjeruje da se nešto mora poduzeti. Za razliku od prethodnih međunarodnih pokušaja da se “popravi” Balkan, koji su izbjegavali stvarne probleme i koji su zato propali, Ljubljana vjeruje da je došlo vrijeme da se riješi osnovni uzrok posustalosti u regiji. To znači da se treba suočiti s neusklađenošću etničkih i političkih granica te s neispunjenim zahtjevom Srba, Hrvata i Albanaca za nacionalnim državama.

Problem s kojim su se Slovenci suočili, kao i svi koji su postali dio ove rasprave, jest to što je pomicanje granica na Balkanu tabu-tema među liberalnim elitama u Zapadnoj Europi, što znači da je Ljubljana morala ići oprezno. Siguran sam da je zato Slovenija stavila svoj prijedlog u političku domenu u obliku anonimnog non-papera koji bi testirao međunarodno mišljenje, no koji bi mogao biti odbačen ako bi stvorio negativne političke reakcije – što se, naravno, dogodilo.

Mislite li da je ovaj plan mogao imati veze s mađarskim teritorijalnim interesima?

- Sumnjam da bi Slovenija poslala non-paper u Bruxelles a da prethodno nije saslušala ostale dionike Zapadnog Balkana, ne samo Mađarsku nego i druge članice EU iz šire regije, te dobila potporu za tu ideju. Međutim, sumnjam da je podrška Mađarske nadahnuta iredentizmom jer Orbánova Vlada nije pokazala interes za prilagodbom vlastitih, mađarskih granica. Vjerojatnije je da se Budimpešta složila s Ljubljanom da je Balkan paraliziran, da to nije dobro ni za koga i da mu treba omogućiti razvoj i uspostavljanjem koherentnih nacionalnih država. To je najjednostavnije objašnjenje koje je u skladu sa svjetonazorom mađarskog vodstva.

Kako komentirate francusko-njemački non-paper?

- To je osnovno ponavljanje dugogodišnjeg stava EU o tome kako treba riješiti kosovski spor, koji se vraća na Ahtisaarijev plan iz sredine 2000-ih. Vjerojatno je taj non-paper, kao što je Srbija tvrdila, potekao iz Bruxellesa, a iz taktičkih razloga objelodanila ga je Priština. No prijedlozi izneseni u njemu neće ništa promijeniti, jer ni Ahtisaarijev plan nije uspio: kompenzacija koja se nudi Srbiji nije dovoljna. Srbija može prihvatiti zamrznuti sukob na Kosovu i čekati trenutak kad će razmijeniti Kosovo za Republiku Srpsku.

Odgovara li non-paper Rusiji i Putinu? Rusija, koja želi biti prisutna na ovom području, nedavno je jasno stavila na znanje da neće dopustiti da BiH uđe u NATO.

- Ne, naprotiv, mislim da reorganizacija Balkana prijeti ruskim interesima - otuda proizlazi otvoreno protivljenje Sergeja Lavrova slovenskom non-paperu. Rusija sigurno želi blokirati integraciju Bosne i Srbije u NATO, a može to učiniti samo ako su Srbi nezadovoljni i traže od Rusije podršku u svojoj nacionalnoj borbi. Suprotno tome, reorganizacija Balkana koja bi ispunila nacionalne tež­nje Srba prekinula bi njihovu ovisnost o Rusiji i velikim dijelom neutralizirala njezin utjecaj. Zapravo, ako SAD ikad pristane na raspad Bosne i Hercegovine i na ujedinjenje Republike Srpske i Srbije, Washington bi mogao zatražiti od Beograda da odustane od protivljenja NATO-u i da se pridruži američkom taboru, što bi liberali i nacionalisti u Srbiji vjerojatno prihvatili.

I Kina je odnedavna igrač na Balkanu. Koji su njezini interesi i koliko su se duboko ukorijenili u regiji?

- Kineski otisak na Balkanu još je plitak, ali pretpostavljam da će uloga Kine na ovim prostorima biti sve veća. Do sada je interes Pekinga bila gospodarska ekspanzija i on nije progurao nijedan vlastiti politički cilj niti se uključio u lokalnu politiku. Međutim, to će se vjerojatno promijeniti sada kad su SAD i EU označili Kinu kao prijetnju i počeli pritiskati regionalne vlade da smanje opseg svojih odnosa s Pekingom. Da bi zadržala i proširila poziciju na Balkanu, Kina će morati izvršiti pritisak na regionalne vlade da prihvate njezin utjecaj.

To stvara novu i složeniju međunarodnu dinamiku kojoj će se Balkan morati prilagoditi. Postoji rizik da se regija zatekne u unakrsnoj vatri između Kine, SAD-a i EU.

Usporeni proces proširenja EU već duže vremena obeshrabruje građane balkanskih zemalja koje svoju budućnost vide u Uniji. Hoće li non-paper dodatno potkopati njihovo povjerenje u EU?

- Non-paper je izazvao zgražanje u Sarajevu i Skoplju, koji se sigurno pitaju kolika je podrška EU ideji preuređivanja Balkana. Međutim, mislim da je regija odavna izgubila povjerenje u EU jer su Europljani neprestano napuštali cilj integracije Balkana. Francuska i druge moćne države iskoristile su odlazak Velike Britanije iz Unije kako bi blokirale svako dalje proširenje. To je lako postići, dovoljno je da inzistirate na strogom poštovanju uvjeta EU za napredak, koje balkanske države ne mogu ispuniti dokle god su opterećene neriješenim problemima državnosti.

Kraj proširenja vjerojatno će potaknuti nacionalizam. Članstvo u EU nudilo se kao alternativno sredstvo za manje narode u zemljama poput BiH, da steknu sigurnost i prava i ujedine se sa svojom širom nacionalnom zajednicom u većem entitetu s unutarnjim granicama – rješenje u jugoslavenskom stilu za 21. stoljeće. U nedostatku te perspektive, ove manjine moraju umjesto toga pokušati održati svoju sigurnost i prava težeći većoj autonomiji unutar svoje postojeće države ili, u idealnom slučaju, ujedinjenju sa svojom matičnom državom – otuda proizlazi da se sve više govori o ujedinjenju između Kosova i Albanije, te Republike Srpske i Srbije.

Mislite li da će proširenje EU biti moguće s obzirom na sva neriješena pitanja koja muče regiju – korupcija, promjena izbornog zakonodavstva, poštovanje Europske konvencije o ljudskim pravima?

- Ne, mislim da proširenje nije moguće jer je proces integracije nespojiv s potragom za nacionalnom državom, koja je u konačnici važnija svakom narodu na Balkanu. Bosna nudi najjasniji primjer jer je u njoj paraliza potpuna. Hrvati ne prihvaćaju presudu Sejdić-Finci, Bošnjaci odbacuju izbornu reformu ili bilo što što povećava moć Republike Srpske, a Srbi ne prihvaćaju ništa što povećava moć središnje države.

Problem neriješene državnosti blokira i Srbiju. Bruxelles je rekao Beogradu da mora priznati Kosovo kao uvjet za pridruživanje EU, što je samo po sebi dovoljno da spriječi integraciju Srbije. U međuvremenu je demokratizacija nemoguća sve dok EU vrši pritisak na srpsku vlast da prizna Kosovo, mimo volje većine glasača. Drugo, Srbija ne može uskladiti svoju vanjsku politiku s EU slabljenjem odnosa s Rusijom i Kinom kad joj je potrebna njihova podrška.

Dakle, nije najveći problem u nedostatku napora ili ulaganja EU, nego u tome što je njezin osnovni pristup politici neprovediv. Ako želi da se Balkan pridruži Uniji, mora se pozabaviti neriješenim pitanjima državnosti, kao što čine Slovenci, ili donijeti političku odluku o prihvaćanju Balkana kakav jest, nereformiran. Međutim, kao što sam rekao, to je malo vjerojatno jer se u Zapadnoj Europi protive proširenju.

Non-paper se pojavio na kraju ere Angele Merkel. Mislite li da to ima veze jedno s drugim?

- Može biti. Merkel je glavni protivnik bilo kakvog prekrajanja granica na Balkanu i u Europi zbog svoje antipatije prema bilo čemu što ima veze s nacionalizmom i nacionalnim državama. Međutim, velik dio političkog establišmenta u Njemačkoj razmišlja na isti način kao i Merkel pa njezin odlazak ne najavljuje vjerojatne promjene u berlinskoj politici prema Balkanu. Donald Trump mogao je preurediti Balkan da je osvojio i drugi predsjednički mandat. Nakon Trumpova izbornog poraza Ljubljana je vjerojatno zaključila da EU mora preuzeti inicijativu i odlučila je iskoristiti priliku slovenskog predsjedanja Europskim vijećem da slijedi tu ideju.

Na nedavnom sastanku G7 u Londonu u razgovoru o sigurnosnim prijetnjama u svijetu pitanje Zapadnog Balkana bilo je među najvažnijima. Zašto je to glavna sigurnosna prijetnja međunarodnoj zajednici?

- Vodeće sile, a posebno SAD, zabrinute su što rješenje koji su izgradili na Balkanu puca po šavovima. Bosna je propala iznutra, a srpski i albanski političari otvoreno govore o nacionalnom ujedinjenju. U međuvremenu, članica EU sada istupa s idejom o promjenama granica, sugerirajući da takve ideje imaju odjeka izvan Balkana. Međutim, glavne sile nisu sklone išta učiniti u vezi s problemom. Nitko se ne želi previše zapetljati u nestalnu politiku regije. Slijedom toga, one mogu samo potvrditi svoje protivljenje promjenama granica kako bi odvratile lokalne revizioniste i izdale upozorenja o “prijetnjama nestabilnosti”.

Mislim da je strah od destabilizacije pretjeran jer su se narodi Balkana 90-ih odvojili u relativno homogene zajednice – u početku silom, a kasnije i izborom. Međutim, ako su SAD i EU uvjereni da postoji stvarna opasnost da se područje destabilizira, onda bi taj rizik trebali ublažiti nadgledanjem preuređenja regije, umjesto da kontinuirano odbijaju želju Srba, Albanaca i Hrvata za nacionalnim državama koje su, u nesigurnom okruženju Balkana, jedino stvarno jamstvo njihove dobrobiti.

Kakva će biti uloga Joea Bidena u budućnosti Zapadnog Balkana? Anthony Blinken poslao je pismo Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u kojem se zalaže za teritorijalni integritet BiH. No, treba li SAD zauzeti čvršći stav? Kakvu vrstu politike prema regiji u sljedećih nekoliko godina očekujete?

- Iz onoga što sam dosad vidio mogu zaključiti da se Bidenova administracija vraća pristupu iz Obamina doba – snažnoj retorici i slabom angažmanu, jer mora razmišljati o važnijim stvarima, kao što je sukob s Rusijom i uspon Kine. Jasno je da će se u takvoj situaciji američke ambicije na Balkanu sniziti. Odbijanjem ponovnog otvaranja bosanskog pitanja SAD osuđuje zemlju na još četiri godine paralize. Slično tome, vraćanjem kosovskog pitanja Europljanima, SAD je osigurao da Kosovo ostane u neizvjesnosti. Pretpostavljam da je Washingtonu takav ishod u osnovi prihvatljiv, pod uvjetom da se u regiji ne obnovi sukob.

Ostaje nepoznanica kako lokalni revizionisti, a posebno bosanski Srbi, reagiraju na ovo razdvajanje. Milorad Dodik kontinuirano je testirao odlučnost Obamine administracije da sačuva Bosnu, održao je referendum 2016. godine i preživio to iskustvo. U skladu s tim, pasivnost Bidenove administracije možda će vidjeti kao priliku za nastavak guranja nacionalnog cilja Srba. Međutim, proglašenjem neovisnosti Srbi bi neizbježno skrenuli pozornost SAD-a na Bosnu, i Biden bi ih mogao kazniti.

Mogu li se etničke podjele i politika u BiH riješiti u okviru Daytonskog sporazuma? Treba li nam revizija Daytona?

- Dayton nikoga ne zadovoljava. SAD je rat trebao završiti s jasnim ishodom: podjelom Bosne koja bi ispunila želju Srba i Hrvata za odcjepljenjem i uspostavom održive bošnjačke države. Umjesto toga, Washington je Bosnu opteretio “sporazumom” koji nijedna od lokalnih strana nije prihvatila i koji od tada pokušava revidirati. Glavni rezultat bio je produljenje rata, iako putem politike, a ne borbe, na štetu bilo kakva značajnijeg političkog ili ekonomskog razvoja u zemlji.

Nitko nema odgovor na pitanje kako pobjeći od daytonske barijere. Moje je mišljenje da se Bosna, ako želi preživjeti, mora preoblikovati u visoko decentraliziranu državu u kojoj svaka nacionalna skupina može sama voditi svoje poslove. Međutim, to je neprihvatljivo za Bošnjake koji imaju moć veta, a SAD je jasno dao na znanje da neće nametati ustavnu reformu. To znači da će se lokalna borba nastaviti, i na kraju će se riješiti bez pregovora, vjerojatno usred neke vrste međunarodne krize koja odvlači pozornost SAD-a i omogućava Srbima i Hrvatima da se odvoje bez rizika od kazne.

Prije nekoliko godina, vaša je ideja o podjeli Balkana, objavljena u časopisu Foreign Affairs, uzdrmala regiju. Mislite li i dalje da je rješenje za stabilizaciju Balkana u formiranju Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije?

- Rješenje nije ništa “više” od usklađivanja etničkih i političkih granica i uspostave nacionalnih država kakve postoje svagdje drugdje u Europi. Balkan je opterećen neispunjenom željom Srba, Albanaca i ostalih da uspostave nacionalne države i ne može biti trajnog mira ni bilo kakva stvarnog razvoja dok se ta težnja ne ispuni.