GLOBUSOVA ČAJANKA

‘Branitelji ne trebaju zasebno ministarstvo, njihovi problemi spadaju u zdravstvo i socijalnu skrb‘

Je li doista nužno da se o pravima hrvatskih veterana 25 godina nakon kraja Domovinskog rata i dalje bavi Ministarstvo branitelja?
Josip Periša, Franko Vidović, Irena Petrijavčanin Vuksanović i Boris Vlašić
 Srdjan Vrancic/Cropix

Nova Vlada Andreja Plenković smanjena je za nekoliko ministarstava. Među onima za koja se govorilo da bi mogla biti ukinuta i pripojena nekom drugom ministarstvu je i Ministarstvo branitelja. Ideja nije zvučala nevjerojatno s obzirom na to da je od rata, od završetka vojnih operacija, prošlo 25 godina i moglo se očekivati da su sva pitanja ratnih veterana dosad riješena. No Ministarstvo branitelja je preživjelo, donesena je odluka da i nova Vlada ima to ministarstvo, na čijem je čelu i dalje Tomo Medved.

Kuloarski i neslužbeno, ta je odluka praćena pričom kako je bila riječ o uvjetu koji je Plenković morao ispuniti da bi mogao imenovati člana SDSS-a Borisa Miloševića za potpredsjednika Vlade. Stoga su u Čajanci o potrebi za Ministarstvom branitelja razgovarali Irena Petrijevčanin Vuksanović iz HDZ-a, Josip Periša, predsjednik Glavnog odbora Hvidre, i Franko Vidović iz SDP-a. Zanimljivo, nijedan sudionik ove rasprave nije inzistirao na tome da Hrvatskoj i dalje treba to ministarstvo, ali se u njoj pokazalo kako brojni veteranski problemi još nisu riješeni.

Vlašić: Što bi se dogodilo da Hrvatska nema Ministarstvo branitelja, nego da se o braniteljima brine uz manju administraciju?

Periša: Ne bi se ništa dogodilo spektakularno. Ministarstvo je osnovano, čini mi se, 1999. godine, a 1997. godine smo dobili jedan od najboljih zakona o pravima hrvatskih branitelja. Kao Hvidra smo ‘96. godine, kada je pokojni predsjednik Franjo Tuđman praktički plebiscitom dobio izbore, izašli na Markov trg i tada jasno ukazali na određene pojave u društvu. Smatrali smo da je Domovinski rat iza nas i da imamo pravo na svoj zakon, koji je kasnije i donesen. Tražili smo niz stvari koje su zaboravljene, tražili smo da se objavi i lista dezertera i onih koji su profitirali kroz Domovinski rat. Danas, 25 godina poslije završetka Domovinskog rata, smatramo da se uloga Ministarstva svela na birokratski, taksativni način i da se provedba samog Zakona o pravima branitelja ne događa u Ministarstvu. Jako često se percipira da smo svi jedno. Stradalnici su kroz neke segmente tog Zakona manje-više ostvarili svoja prava. Najgore je prošla najranjivija skupina ljudi koji su pet godina odgulili u rovu i koji od hrvatske države nisu dobili ni jednu jedinu lipu, ni jednu značku. Donošenjem novog zakona kojemu se tepalo da je on jedinstven, da je cjelovit, i ne znam kakav sve ne, dogodilo se da su prava tih ljudi zapravo umanjena. Radi se o tome da bi hrvatski branitelj, da bi ostvario pravo na mirovinu, morao imati status HRVI. U Zakonu je izmijenjeno da ljudi koji imaju privremena rješenja mogu ostvarivati pravo na mirovinu. Da bi dobili mirovinu, moraju imati status ratnog vojnog invalida s trajnim statusom. U najvećoj mjeri to više nisu ljudi koji su ranjeni, nego ljudi koji traže da im se priznaju određena oboljenja, a to znači da moraju tri puta proći Komisiju, odnosno tri puta dobiti status privremenog invaliditeta da bi mogli dobiti trajno taj status, što ukazuje na činjenicu da minimalno tri do pet godina moraju dokazivati taj svoj status da bi uopće došli u priliku da ostvare pravo na mirovinu. Ja sam imao 18 godina, Franko 20, a ima i ljudi koji su bili stariji od nas, danas su u poodmakloj životnoj dobi. Smatram da su je zaslužili ako su se pet godina borili za Hrvatsku...

image
Josip Periša
Srdjan Vrancic/Cropix

Vlašić: Da, ali mnogi su stradavali odmah kada su otišli u rat, nakon nekoliko dana...

Periša: Nakon jednog dana.

Vlašić: Da, neki su civili u Osijeku ili u Šibeniku stradavali pored čovjeka u uniformi i nemaju isti status. Nije li u redu baš zbog svih da se zna da je sve u redu s priznavanjem statusa.

Periša: Ovisi i o pogledu na transparentnost.

Vlašić: Naravno, sve je u percepciji.

Periša: Da. Ljudi koji su bili pet godina u ratu su ljudi visokog ega, morala, domoljublja. Onaj koji je ostao pet godina nije došao na poziv, taj je mogao otići ranije. On je ostao pet godina boriti se za Hrvatsku i očekuje da će ga se netko sjetiti nakon što je rat završio. Taj, u pravilu, nije nikakav špekulant, niti osoba koja ide s manevrom u ovo. On je istinit. U pravilu, najgore su prošli takvi ljudi jer smatraju da su svoje odradili i da ne moraju sada dokazivati gdje su bili. Svi imamo ratni put u postrojbama u kojima smo bili. Zar ne bi bila dovoljna činjenica da im se kaže - “Bio si pet godina u ratu i to je u redu”? Umjesto toga ih pet godina vodimo u ludnicu, opterećujemo sustav i od zdrave osobe radimo ludu jer je to jedini kanal da ostvari neka svoja prava. Nije li to ponižavajuće? Naravno da je sve to stvar percepcije.

Vuksanović: Može biti ponižavajuće ako se gleda iz te perspektive, a može biti itekako vrijedan doprinos transparentnosti ako se gleda drugačije. Zakon se mijenjao deset puta i bio raštrkan u nekoliko različitih zakona, sva statusno-materijalna pitanja su bila raštrkana. Kad je započeo mandat premijera Plenkovića i ministra Medveda, krenula je opsežna analiza, čak i po uzoru na veteranske centre diljem svijeta. SAD još od Vijetnamskog rata prednjači u reguliranju statusno-materijalnih prava. Mi smo daleko odmakli od nekih svjetskih sila na koje se volimo ugledati. Naši branitelji, unatoč primjedbama s vaše strane, imaju bolje riješena statusno-materijalna prava. Pogledamo li prosječnu mirovinu hrvatskog branitelja, ona je nešto viša od 5700 kuna, a prosječna mirovina djelatne vojne osobe iznosi oko 3700 kuna. Već u startu su branitelji u boljem položaju, što je u redu jer, da ih nema, ne bi bilo ni samostalnosti ni slobodne države. Branitelje ne treba braniti, niti Ministarstvo branitelja treba braniti, treba samo pogledati činjenice.

Vlašić: Dobro, ali treba li nam za to ministarstvo? Zašto nije dovoljna uprava u nekom ministarstvu, unutar nekog manjeg aparata? Prošlo je 25 godina od rata, stvari su trebale davno biti riješene.

Vuksanović: Društvo koje nije naslonjeno na resor branitelja, a pod resor branitelja mislim na braniteljsku populaciju i njihove obitelji, dakle ljudi koji ne ostvaruju materijalna prava, gledaju na to kroz prizmu novca. Ako je to moguće izvesti bez hiperbirokracije i s manje novca, onda su za to rješenje. Ako pak gledamo iz perspektive branitelja, da su im prava ostvarena na jednom mjestu, kroz Ministarstvo u sklopu obrane, bilo kroz samostalno ministarstvo ili neki ured, onda je njima bitno samo da je to što funkcionalnije, učinkovitije i da se njihova prava ne umanjuju.

image
Irena Petrijavčanin Vuksanović
Srdjan Vrancic/Cropix

Vlašić: Zvuči kao da se ti interesi mogu poklopiti. Ne mora na pročelju zgrade pisati Ministarstvo branitelja.

Vuksanović: To je, prije svega, politička odluka. Kao što je nekada bila odluka da je sve u sklopu obrane, takva je odluka da bude samostalno. Politika je tu da udovoljava društvu, ako politika procijeni kvalitetno ili nekvalitetno, to je posljedica političke odluke.

Vlašić: Priča kaže da je riječ o uvjetu; ako je potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a, onda se ne smije ukinuti Ministarstvo branitelja.

Vuksanovć: Nemam tu informaciju, ne mogu ništa reći o tome. No, ako se vratim na ono o čemu je govorio gospodin Periša, onda dokazivanje ne bi trebalo biti problem ako je sve pravovaljano. Od početka donošenja novog Zakona civilne udruge su bile uključene u donošenje zakona, uključujući i Hvidru. Jeste li iznijeli primjedbe, koje nisu uvažene?

Periša: Čak 99 posto primjedaba nije uvaženo.

Vuksanović: Vaš je predsjednik gospodin Đakić, koji sjedi u Saboru i član je HDZ-a. Kako je to moguće?

Periša: Točno. Stvar je, naravno, percepcije i pogleda. Sigurno je da vama 5700 kuna mirovine izgleda mnogo, a može biti i osam tisuća. U taj prosjek ulazi mirovina jednog 100-postotnog ratnog invalida, obitelji poginulog branitelja i obično se stvori neka glava kupusa kada se govori o tome. No, to je prosjek. Što ćemo s onim braniteljem koji ima 1500 kuna? Može li on živjeti s tim novcem i je li se on borio za takvu Hrvatsku?

Vuksanović: Ne može živjeti s tim novcem, naravno.

Periša: Dobro poznajem tu problematiku, 30 godina sam tu i znam o čemu govorite, sudjelovao sam u svim dosadašnjim zakonima. Nije problem u zakonu, problem je u provedbi zakona. Zakon je dobar kada je on financijski, materijalno praćen sredstvima. Za nekoliko dana ćemo, kada proslavimo Oluju, obilježiti 25 godina od završetka rata. U isto vrijeme imate 13.500 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje hrvatskih ratnih vojnih invalida i njihovih obitelji. Zamislite da je netko do branitelja dobio dijete poslije Domovinskog rata, ono bi imalo 25 godina.

Vlašić: Država će uvijek reći da je davala koliko je mogla.

Vuksanović: Nije sve crno-bijelo. S punim pijetetom govorim o svakom branitelju, stradalniku Domovinskog rata, ali nije sve crno-bijelo.

image
Irena Petrijavčanin Vuksanović, Josip Periša i Franko Vidović
Srdjan Vrancic/Cropix

Periša: Gledajte, kada vi kažete da bi netko trebao nešto dokazivati, pa 25 godina iza rata da netko mora nešto dokazivati. Gdje je njegova dokumentacija?

Vuksanović: Skloni ste izokretati moje riječi. Periša: Ne radim to.

Vlašić: Prilično je jasno da je ljudima dosta toga da nakon 25 godina moraju dokazivati svoj invaliditet, ako netko nema dio tijela, onda ga nema, to bi trebalo biti jasno. No, ne postavlja li se pitanje što su do sada radila ministarstva branitelja?

Vuksanović: Procedure treba pojednostaviti.

Periša: Jučer sam bio s osobom koja me molila pomoć. Čovjek je bio pet godina u Domovinskom ratu, a prije godinu dana mu je odobreno nekih 30 posto invaliditeta, privremeno.

Vlašić: Što znači privremeno? Periša: To znači da mora imati kontinuitet liječenja koji će nakon tri godine postati trajna invalidnost i eventualno ostvariti pravo na invalidsku mirovinu. Postupak je pokrenuo 2005. godine i još nije završen. To znači da će 20 godina dokazivati svoju invalidnost, a sada radi na baušteli i nema za kruh.

Vuksanović: To su pojedinačni slučajevi i na njih treba reagirati. Nedopustivo je da je netko od 2005. godine u takvom statusu. Zašto je do toga došlo, to su ralje birokracije i politike…

Periša: A možda i njega samoga, ali ne treba tako biti.

Vuksanović: Je li se izgubio u papirima, u čemu?

Periša: U nizu stvari je zakon dobar. Intencija je bila da pravo ostvare oni ljudi koji su ostali u nekom vakuumu, nisu zapošljivi, nisu zaposleni, u poodmakloj su životnoj dobi, a proveli su cijeli rat u uniformi.

image
Irena Petrijavčanin Vuksanović i Boris Vlašić
Srdjan Vrancic/Cropix

Vuksanović: Braniteljske udruge su tu da pomognu ljudima koji nisu, laički ću reći, birokratski pismeni da sami znaju podnijeti svu papirologiju koju je potrebno priložiti. To bi trebale raditi udruge. Ako netko ima PTSP, ako ima nekakvu ozljedu, probleme u obitelji i sa nezaposlenošću, ta osoba nije u stanju samostalno podnijeti zahtjev, proučiti zakon i znati koja prava uopće ostvaruje. Tu služe civilne udruge koje su link prema državi koja je donijela zakon.

Vlašić: Zvuči logično.

Periša: Da, zvuči logično. Moja je želja naći se na sastanku s nekim iz Ministarstva branitelja, ministrom ili tajnikom da pitam kako izgleda postupak i proces ostvarivanja prava hrvatskog branitelja na mirovinu. Ako bi mi netko to objasnio, ja bih se bacio sa Savskog mosta. Nažalost, ljudi koji su radili ovaj zakon su stvorili birokratsku zavrzlamu. Država im se nije ni na jedan način odužila.

Vuksanović: Ovo su teške riječi da se država nije ni na jedan način odužila.

Periša: A na koji način se odužila? Zamislite tezu da nam govore, a bilo je toga: “SDP-ova vlada nam je oduzela dostojanstvo i dignitet. Neka druga vlada je to vratila.” Oni barataju mojim dignitetom i govore u moje ime.

Vuksanović: Tko to?

Periša: Netko! Ako meni netko kaže da mi je vratio dignitet… Ja ne znam tko uzima i tko daje dignitet i kako se njima trži i tko je taj u politici, lijevoj ili desnoj, da priča o tome kako je meni uzet ili dat dignitet.

image
Franko Vidović
Srdjan Vrancic/Cropix

Franković: Nismo li rekli da ćemo razgovarati o tome treba li nam Ministarstvo branitelja? Mi pričamo o problemima koji postoje i dobar dio problema o kojima govori gospodin Periša je stvaran, niz situacija je prisutan. Kada govorimo o dostojanstvu i dignitetu, to su prilično fluidni pojmovi. Moje dostojanstvo i dignitet proistječu samo iz mene. Nastojim ne raditi ništa kako bih narušio taj dignitet. Mislim da je Ministarstvo branitelja ispunilo svoju funkciju donošenjem posljednjeg zakona. Prethodni zakon bio je dosta dobar, ali ga je trebalo osuvremeniti, on je priznao ono što se događalo tijekom rata. Dobili smo novi zakon, on je u jednom dijelu dobar, ali svi problemi o kojima govorimo su problemi socijalnog ili zdravstvenog karaktera. Više nismo momci od 18, 20 ili 25 godina, kakvi smo bili kada smo išli u rat. Danas su ljudi i sa 70 godina oni koji su bili u ratu. Mislim da je Republika Hrvatska, mislim na sve vlade, napravila puno. Mi branitelji smo prilično heterogena skupina kada je u pitanju politika, ali kada je pitanje rata, onda je Jozo, bez obzira na to je li član bilo koje stranke, moj najbolji prijatelj. Po meni, Ministarstvo branitelja ne bi trebalo biti u sastavu Ministarstva obrane, mi smo članica NATO-saveza. Manje je bitno kako će se institucija zvati, ali bi bilo dobro da ta institucija bude ili pod Vladom kao središnji državni ured ili tamo gdje spada po svojoj prirodi, Ministarstvo zdravstva ili socijalne skrbi, ali mislim da nema potrebe do kraja zadržavati to ministarstvo kao zasebno. No, kako što je kolegica rekla, to je politička odluka. Manje su pogriješili nego da su ga pripojili Ministarstvu obrane.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 04:26