Tridesete godine bile su desetljeće diktatora. Neke diktature bile su uspostavljene još dvadesetih godina. Druge će biti formirane u okviru okupacijskih režima četrdesetih godina. Ipak, u tridesetim godinama diktatori su imali najviše uspjeha. Do 1939. više je Europljana živjelo pod diktaturama nego u demokraciji – piše Ian Kershaw, jedan od najznačajnijih povjesničara današnjice, u svom djelu koji ovih dana izlazi na hrvatsko tržište u izdanju izdavačke kuće Fraktura. Knjiga “To Hell and Back” tiskana je prije dvije godine u izdanju Penguin Books u Londonu, a u Hrvatskoj se pojavljuje u prijevodu Vuka Perišića pod naslovom “Do pakla i natrag – Europa 1914.-1949.”.
“Sve su diktature imale zajedničke značajke: dokidanje (ili znatno ograničavanje) pluralističkih oblika političkog predstavništva, ograničavanje (ili dokidanje) osobnih sloboda, kontrola masovnih medija, ukidanje (ili strogi nadzor) neovisnosti sudstva i surova represija političkih protivnika neograničenim policijskim ovlastima. Sve su diktature sačuvale izvjesne oblike lažnog predstavničkog sustava. Za razliku od Sovjetskog Saveza, gdje se ‘diktatura proletarijata’ pozivala na klasni legitimitet, diktatorski režimi beziznimno su tvrdili da predstavljaju ‘naciju’ ili ‘narod’, da utjelovljuju narodni suverenitet i djeluju u nacionalnom interesu. Neki oblici skupštine ili parlamenta sačuvani su koliko god su bili lažni, kontrolirani i manipulirani. Stvarna moć nalazila se u rukama ‘jakog čovjeka’ čija je vlast počivala na podršci vojske i sigurnosnih službi. U svim diktaturama vojska je igrala odlučnu ulogu. Ne računajući Sovjetski Savez, vojska je uvijek bila ideološki nacionalističko-konzervativna i silovito antisocijalistička. Većina diktatura imala je negativne ciljeve i zadovoljavala se suzbijanjem unutarnjopolitičkih nezadovoljstava, uspostavom ‘reda’ i održavanjem moći postojećih elita. One nisu predstavljale međunarodnu opasnost”, kaže Kershaw.
Njemačka prijetnja
“Uoči Drugog svjetskog rata demokracija se svela na jedanaest sjeverozapadnih država (Belgija, Britanija, Danska, Finska, Francuska, Irska, Island, Nizozemska, Norveška, Švedska i Švicarska). Sve su bile ili pobjednice ili neutralne u Prvom svjetskom ratu. Oko tri petine Europljana (ne računajući Sovjetski Savez) živjele su u šesnaest država s ovim ili onim oblikom represivne, autoritarne vladavine gdje su građanska prava bila strogo ograničena, a manjine trpjele diskriminaciju ili progone: Italija, Njemačka (s anektiranom Austrijom), Španjolska, Portugal, Mađarska, Slovačka, bivša Češka (sada Češko-moravski protektorat pod njemačkom upravom), Rumunjska, Bugarska, Albanija, Grčka, Jugoslavija, Poljska, Litva, Latvija i Estonija. Od demokracija koje su nakon Prvog svjetskog rata nastale na tlu Austro-Ugarske, preživjela je samo Čehoslovačka, dok nije uništena njemačkom invazijom u ožujku 1939. Neuspjeh demokracije u državama nasljednicama Austro-Ugarske bio je jasan pokazatelj bankrota poslijeratnog poretka.
Dvije države, Italija i Njemačka, u kojima je nastao fašistički pokret, dovoljno jak da preuzme vlast i uspostavi diktatorski režim, bile su zapravo iznimka, čak i u usporedbi s drugim europskim autoritarnim režimima, i to ne samo po svojim značajkama i totalnoj sveobuhvatnosti nadzora nad društvom već i po svojim ekspanzionističkim ciljevima. Postojala je također i neravnoteža u načinu na koji su prijetile europskome miru. Italija je težila kontroli Sredozemlja i sa zakašnjenjem krenula u stvaranje kolonijalnog carstva u Africi. Sama po sebi ta je prijetnja mogla biti zaustavljena i vrlo vjerojatno ne bi izazvala opći europski rat. Veća, dinamičnija, brutalnija i ideološki radikalnija Hitlerova Njemačka bila je nešto drugo. Težila je ekspanziji u srcu Europe. Bila je to prijetnja čitavom kontinentu. Krhku ravnotežu snaga fatalno je ugrozila njemačka nadmoć. Europski mir opstajao je na kupljenom vremenu.
Genocid
Za milijune Europljana Drugi svjetski rat bio je neusporediv s Prvim i točka u kojoj su bili najbliži paklu na zemlji. Već činjenica da je u Europi nasilnom smrću umrlo preko četrdeset milijuna ljudi daje stanoviti uvid u razmjere užasa. Ipak, gubici izmiču poimanju. Samo Sovjetski Savez izgubio je 23 milijuna ljudi. Njemačka je imala oko sedam milijuna mrtvih, Poljska šest milijuna. Ti brojevi ne kazuju ništa o intenzitetu patnje ni o bijedi koju su trpjele bezbrojne obitelji. Ne upućuju ni na geografsku rasprostranjenost gubitaka.
Zapadna Europa prošla je relativno dobro. U Britaniji i Francuskoj poginulo je znatno manje ljudi nego u Prvom svjetskom ratu. Ukupni saveznički vojni gubici u Drugom svjetskom ratu iznosili su nešto više od četrnaest milijuna. Britanija (sa svojim prekomorskim teritorijima) sudjelovala je s 5,5 posto u tom broju, Francuska (s kolonijama) oko tri posto, a Sovjetski Savez sa sedamdeset posto. Izuzme li se rat s Japanom, postotak sovjetskog udjela bio bi i veći. Civilnih žrtva u Britaniji, ponajviše od bombardiranja, bilo je nešto manje od 70.000. U epicentru ubijanja – Poljskoj, Ukrajini, Bjelorusiji, baltičkim zemljama i zapadnim dijelovima Rusije – civilnih žrtava bilo je deset milijuna.
Za razliku od Prvog svjetskog rata civilne su žrtve u Drugome višestruko nadmašile vojne gubitke. Taj je rat, neusporedivo više nego Prvi, totalno obuhvatio čitava društva. Visoka stopa smrtnosti civila nije bila tek posljedica genocidne naravi Drugog svjetskog rata. Genocid je bio njegova suština. Takvo što ne može se reći za Prvi svjetski rat. Drugi veliki rat u razdoblju jednog naraštaja značio je da prvi na stanoviti način nije bio dovršen. Osim što su milijuni žalili za svojim poginulima, prvi je iza sebe ostavio kontinent u grčevitom previranju. Goleme i međusobno prepletene nacionalističke, etničke i klasne mržnje stvorile su ozračje ekstremnog političkog nasilja i sukoba u kojem je rođen Hitlerov režim i – ugrozio europski mir. Nigdje kao u Njemačkoj nije prevladavao osjećaj da je Prvi svjetski rat nedovršen. Pokušaj uspostave kontinentalne, a poslije i svjetske prevlasti novim ratom bio je iznimno riskantan kockarski potez. Prepreke na tom putu, posebno ograničeni njemački resursi, upućivale su da toliki hazard ne može uspjeti. Druge zemlje ubrzano su se naoružavale i bile odlučne da po svaku cijenu spriječe njemačku prevlast, a kada su mobilizirale svoje resurse, pokazalo se da su veći od njemačkih. Njemačka je mogla pobijediti isključivo ako bi to učinila prije negoli njeni protivnici dovoljno ojačaju. Prilika je postojala, ali je kratko trajala.”
Pavelićev režim
Ian Kershaw ne pridaje veliku pozornost događajima na području zemalja bivše Jugoslavije. Zamjetno je kako više pažnje posvećuje, primjerice, događajima u Poljskoj, pokretu otpora koji se rasplamsao tek pobunom u Varšavi, nego ratu koji se vodio na Balkanu. Međutim, o karakteru režima koji su stvorili ustaše Ante Pavelića Kershaw nema dilema.
“Poslije njemačke invazije na Jugoslaviju u travnju 1941. formirana je Nezavisna Država Hrvatska (čiji je sastavni dio bila i Bosna i Hercegovina). Ovdje su Nijemci prepustili drugima da za njih obave prljave poslove. Instalirali su režim Ante Pavelića, vođe ustaškog fašističkog pokreta, čiji teror izmiče svakom pokušaju opisa. Bio je to fanatični pokret koji je prije dolaska na vlast imao najviše 5000 pripadnika odlučnih da ‘očiste’ zemlju od svih nehrvata, dakle polovinu od 6,3 milijuna stanovnika. Pavelićev cilj bilo je rješavanje ‘srpskog pitanja’ tako što će trećinu od oko dva milijuna Srba preobratiti na katolicizam, trećinu protjerati i trećinu pobiti. To je ludilo bilo smrtonosno.
Je li Pavelić bio mentalno zdrav – navodno je na radnom stolu držao košaru punu ljudskih očiju – otvoreno je pitanje. No nema sumnje da mnogi njegovi sljedbenici nisu bili prisebni. Zločini koje su počinili ustaški eskadroni smrti protiv Srba, Židova i Roma te masakri čitavih zajednica, s ciljem da se potre svaki nehrvatski utjecaj, spadaju u samo dno sadističkog užasa. Primjerice u gradu nedaleko od Zagreba ustrijeljeno je oko petsto srpskih muškaraca, žena i djece. Kada su se, čuvši za to, ljudi iz okolnih sela, njih dvjesto pedeset, okupili da bi pristupili konverziji u katolicizam i tako izbjegli smrt, šestorica ustaša zatvorila su ih u pravoslavnu crkvu, gdje su ih pobili maljevima. Ustaška ubijanja bila su opscene orgije ponižavanja i torture. Čak i u regiji kojoj je političko nasilje bilo svojstveno nikada prije nije se dogodila takva ljudska katastrofa. Do 1943. ustaše su pobili oko 400.000 ljudi.
Nesumnjivo je da su ustaše zlorabili etničke antagonizme u Kraljevini Jugoslaviji kada su preuzeli vlast u Hrvatskoj, ali njihovo barbarstvo prouzročilo je neusporedivo dublju etničku mržnju nego u bilo kojem prethodnom razdoblju. Ono je također bilo kontraproduktivno sa stajališta Njemačke. Doduše, ustaške akcije u NDH uživale su nedvosmislenu njemačku podršku. (U Rumunjskoj je bilo drugačije jer su orgije nasilja fašističke Željezne garde zaprijetile stabilnosti, a time i sigurnosti nalazišta rumunjske nafte, pa su Nijemci podržali progon Željezne garde koju je provodio rumunjski diktator general Antonescu.) Ustaški zločini poticali su antifašističke osjećaje i pridonijeli jačanju komunističkog partizanskog pokreta na čelu s Josipom Brozom Titom.”
Hiperbolične epizode
Razumljivo je da autor koji se prihvatio tako velikog pothvata kao što je ova knjiga ne može posvetiti dovoljno prostora svakom dijelu Europe i svijeta. Ali, iznenađujuća je površnost kojom Kershaw prihvaća neke izvore kao relevantne, kao intrigantne ili barem kao moguće.
Vuk Perišić, prevoditelj ove knjige, u svojoj, praktički uredničkoj fusnoti komentira tu kontroverznu i nesumnjivo izmišljenu priču o košari s iskopanim očima na Pavelićevu stolu. “Curzio Malaparte u svojem romanu Kaputt spominje košaru s ljudskim očima na Pavelićevu radnom stolu. Roman sadržava mnoge slične, hiperbolične, nadrealističke i simboličke epizode (scene s Himmlerom u sauni, zaleđeni konji i slično). Zasigurno je i u navedenoj epizodi riječ o književnoj slobodi i fikciji koja, iako izmišljena, ekspresivno oslikava narav ustaškog režima”, piše Perišić.
Odlična knjiga sjećanja, “Zapisi iz NDH”, Edmunda Gleisea von Horstenaua, izaslanika njemačkog Wehrmachta, koja je objavljena u Hrvatskoj prije nekoliko godina, pokazuje da Kershaw nije u pravu ni kada je u pitanju podrška koju se Nijemci davali Pavelićevu režimu. Postojala je ozbiljna razlika u stavovima između izaslanika SS-a u Zagrebu i Horstenaua, starog austrougarskog generala koji je osobno izvještavao Adolfa Hitlera o događajima na Balkanu i u Hrvatskoj. Njegove pragmatične analize ukazivale su na štetu koju ustaški zločini čine i samim njemačkim političkim i ratnim interesima.
Iznenađujuća je, međutim, činjenica da jedan tako ugledan autor poput Kershawa potpuno nekritički prihvati velikosrpsku teoriju o postojanja dvaju antifašističkih pokreta na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme rata od 1941. do 1945.
Kershaw o četnicima
“Brutalnost njemačke okupacije Jugoslavije, pokolji i represalije, uz psihopatske zločine koje su počinili ustaše, doveo je do nastanka dvaju odvojenih pokreta otpora: četnika, pod vodstvom nacionalističkih oficira koji su htjeli uspostavu Velike Srbije pod dinastijom Karađorđevića, i komunista, koje je predvodio Hrvat Josip Broz Tito. Oba pokreta otpora borila su se međusobno, kao i protiv Nijemaca, ustaša te bosanskih muslimanskih, crnogorskih i albanskih separatista. Tek kad je rat ušao u posljednju fazu, Titovi komunistički partizani, uz političku i logističku podršku Britanaca, postali su dominantna snaga otpora i uspostavili temelje svoje poslijeratne vlasti u Novoj Jugoslaviji, jedinoj europskoj zemlji u kojoj je pokret otpora (uz izvjesnu pomoć Moskve) stekao kontrolu i formirao vlast.”
Kershaw piše i o danas toliko interesantnoj temi uloge kardinala Alojzija Stepinca u događajima u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Ipak, prema Stepincu je blagonaklon.
“U njemačkim satelitima kršćanske su crkve reagirale na raznolike načine kada je Židovima i drugim žrtvama brutalnog rasizma trebalo pružiti pomoć. Patološki sadizam ustaša prema Srbima, Romima i Židovima Vatikan nije osudio. Štoviše, Anti Paveliću, neprikosnovenom gospodaru NDH, omogućena je audijencija kod pape. Franjevci su sudjelovali u nekim od najstrašnijih ustaških zločina. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio je lojalan NDH, ali je intervenirao u korist Židova ili Srba u trideset četiri navrata, nedvosmisleno je osudio rasizam i uspješno je spriječio uhićenje i deportaciju židovskih bračnih drugova i djece u mješovitim brakovima.”
Brutalna osveta
Ratni zločini i poslijeratno osvećivanje pobjednika nad poraženima posebno je intrigantna tema za Kershawa koji zatečen i fasciniran osvetničkim ubijanjem na Balkanu. “Neposredno poslijeratno nasilje u Jugoslaviji – čiji su razmjeri bili vjerojatno najveći u Europi – nije bilo usmjereno protiv Nijemaca koji su pod borbom napustili zemlju u travnju 1945. povlačeći se prema zapadu. Bilo je usmjereno protiv omraženih ustaša i slovenskih kolaboracionista i nisu ga provodile nekontrolirane grupe, nego su ga organizirali pobjednički partizani, pretežno srpski komunisti. Dogodili su se brojni pokolji, masovna strijeljanja i divljaštva. Većina ubojstava bila su osvete za ratne, etnički motivirane zločine. Pouzdane procjene govore da je ubijeno oko 70.000 pripadnika kolaboracionističkih vojski, ali i civila. Razmjerno broju stanovnika, bilo je to deset puta više od žrtava osvetničkih ubijanja u Italiji i dvadeset puta više nego u Francuskoj.
I u Zapadnoj Europi bilo je divljih represalija za sve što je stanovništvo moralo pretrpjeti. Najstrašnije su bile u Italiji, gdje je u posljednjoj fazi rata ubijeno, prema procjenama, oko 12.000 ljudi, uglavnom bivših fašista. U Francuskoj je neposredno po oslobođenju u kolovozu 1944. ubijeno 9000 viđenih pristaša vichyjevskog režima. No ni u Nizozemskoj ni u Belgiji nije u potpunosti ‘osvanuo dan osvete’: u obje zemlje ubijeno je ukupno četiristo kolaboranata. Svejedno, osveta je bila brutalna. Stotinjak kolaboranata, pretežno sitne ribe, po kratkom je postupku strijeljano nakon oslobođenja Belgije ujesen 1944. Drugi val pogubljenja počeo je u svibnju 1945. Nastradali su i nevini, kao žrtve osobnih antipatija i poslovnog suparništva.
Žene optužene za ‘horizontalnu kolaboraciju’ – bile su krive jer su spavale s neprijateljem – postale su žrtveni jarci nakupljenog bijesa čitavih zapadnoeuropskih zajednica. U Francuskoj, Italiji, Danskoj, Nizozemskoj i na Kanalskim otocima te su žene izopćene iz društva i ritualno javno ponižavane, šišanjem i skidanjem do gola, a katkad su i mazane izmetom. U Francuskoj je oko 20.000 žena bilo izloženo takvu zlostavljanju.
Ono što je zapanjujuće nije samo nasilje, već činjenica da je bilo kratkotrajno, čak i u vichyjevskoj Francuskoj ili drugim područjima gdje su režimi bili pod njemačkom kontrolom, u Mađarskoj, Rumunjskoj te u bivšoj Slovačkoj i NDH. Ne računajući Grčku (gdje su još tijekom rata stvoreni preduvjeti za građanski rat koji će potrajati i prouzročiti velike gubitke) okupacijske snage ili nove vlasti začuđujuće su brzo uspostavile red. Nekontrolirano nasilje stavljeno je pod kontrolu, osim u onim područjima gdje su same vlasti poticale osvetničke akcije, kao što je bio slučaj s progonom etničkih Nijemaca iz mnogih dijelova nekad okupirane Srednje i Istočne Europe.”
Osloboditelj Tito
Iako Kershaw nije pretjerano oduševljen likom i djelom Josipa Broza Tita, ipak konstatira: “Samo u Jugoslaviji nije uspio pokušaj širenja sovjetskog utjecaja. Tome su presudile sasvim specifične okolnosti. Titovi partizani već su kontrolirali veći dio Jugoslavije u trenutku kad je na njene granice ujesen 1944. pristigla Crvena armija. Sovjetske postrojbe ubrzo su se povukle, a Tito je stekao slavu osloboditelja. Štoviše, jugoslavenski komunisti na čelu s Titom bili su jedini koji su došli na vlast bez sovjetske pomoći. (Jugoslavija je, osim Albanije, utoliko bila jedinstven slučaj u Europi.) Iako je isprva bio lojalan Moskvi, Tito je posjedovao ugled koji mu je omogućio samostalnu vlast i tako je bio u prilici oduprijeti se Staljinovim pritiscima da slijedi sovjetsku politiku kad je izbio Hladni rat. Tito se osjećao sigurnim u svojem balkanskom uporištu i nisu ga impresionirale prijetnje sovjetskog diktatora. Širom zemlje uživao je podršku većine stanovništva i bio je utjelovljenje novog jedinstva kojim su prevladane stare etničke podjele. Sve što je Staljin mogao učiniti bila je odveć riskantna vojna invazija. U lipnju 1948. raskol između Moskve i Beograda postao je javan, a Komunistička partija Jugoslavije isključena je iz Kominforma, organizacije koja je naslijedila Kominternu. Staljin je jedva suzdržavao bijes. Sovjetski Savez i njegovi sateliti podvrgli su Jugoslaviju ekonomskoj blokadi u nadi da će je glad primorati na popuštanje. Uzalud. Tito je usprkos zlokobnom sovjetskom pritisku nastavio voditi svoju neovisnu politiku.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....