KOMENTAR

PIŠE MIRJANA KASAPOVIĆ ZA GLOBUS Kako je Zdravko Marić, stručnjak koji sluša svoje gospodare, postao sumnjivo lice Vlade

Je li ministar financija neposredno ili posredno sudjelovao u izradi “Lex Agrokor”? Je li on, na kraju krajeva, poslan u Vladu da štiti i spasi Agrokor? Ili je odlaskom iz Agrokora spašavao samoga sebe?
 Dragan Matić / HANZA MEDIA

Kada je poslije parlamentarnih izbora 2015. sastavljena prva zlosretna Vlada HDZ-a i Mosta, malo je u njoj bilo članova koje šira javnost nije smatrala profesionalno ili politički prijepornima. Jednima su nedostajali profesionalno znanje i ugled, drugima iskustvo u nacionalnoj politici, a trećima i jedno i drugo. U nefunkcionalnoj izvršnoj vlasti, kakva dotad nije viđena, našao se i ministar financija Zdravko Marić, jedan od spornijih članova Vlade, premda se nije činilo tako zahvaljujući ponajviše dubokoj sjeni pod koju je svojim djelovanjem sve druge gurnuo politički ultrakontroverzni ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Jedan je dio javnosti dočekao novog ministra financija s golemom skeptičnošću s obzirom na to odakle je došao u Vladu. Marić je bio izvršni direktor Agrokora, visokopozicionirani uposlenik najveće hrvatske tvrtke prema kojoj je velik dio javnosti godinama gajio duboku odbojnost. Nije pritom posrijedi bio samo poslovični hrvatski jal što pogađa sve koji su uspješni, bogati i moćni, premda ni on nije zanemariv, nego razumljiva sumnjičavost prema načinu na koji je nastao i funkcionirao Agrokor.

Niknuo u zamračenim uvjetima hrvatske ratne i poslijeratne ekonomske tranzicije od koje se zemlja još dugo neće oporaviti, Agrokor se razvio u obiteljsko i osobno poslovno carstvo Ivice Todorića koje se za dva i pol desetljeća kancerogeno proširilo na sve dijelove društva. Počevši poslovni uspon od navodno neobično unosna posla uzgoja i prodaje cvijeća, Todorić se u privatizaciji domogao socijalističkoga trgovačkog lanca Unikonzum, koji je preimenovao u Konzum, a potom se počeo širiti na poljoprivredu, prehrambenu industriju, turizam, bankarstvo, tisak, izdavaštvo, poštu, zdravstvo… Postao je Gazda Hrvatske. Priglupi tiskani i televizijski celebrity-magazini promicali su priču o Todorićevima kao novoj hrvatskoj kraljevskoj dinastiji, a njihove članove – kćerku, sinove, snahe, zeta, unuke, njihove prijatelje i prijateljice, kumove i kume – pratili ukorak kao da su doista izdanci kakve plemićke loze i kao da je zbilja važno što rade u slobodno vrijeme. Javnost je tako doznala da Todorićeva kćerka obožava turske sapunice pa nas je sve počastila kratkim posjetom glumačkog para iz svoje omiljene sapunice Zagrebu, što su ga mediji pratili s dužnim poštovanjem, ali ništa nismo znali o tome što i kako radi u očevoj tvrtki. Javno relevantni poslovi Agrokora postali su dobro čuvana privatna stvar, a privatni život obitelji vlasnika postao je javnom temom.

Duboko umrežen s političkim elitama HDZ-a, koje su mu pomagale u poslovnom usponu i kojima je on zauzvrat pomagao da se održavaju na vlasti, Todorić je Agrokor pretvorio u svojevrstan bunker koji je javnosti bio nepristupačniji i nedostupniji od sovjetskog Kremlja. I dok su se otkrivanjem političkih tajni Kremlja bavili cijeli odredi kremljologa diljem svijeta, Todorić i njegovi poslovi bili su zabranjena tema u Hrvatskoj. I da su htjeli ili mogli, novinari nisu smjeli pisati o njima jer im to nisu dopuštali vlasnici, bilo da je riječ o državi kao faktičnom vlasniku javnih medija bilo da su posrijedi bili privatni vlasnici. Gotovo su svi oni bili tijesno povezani s Todorićevim Agrokorom i upleteni u njegovu klijentelističku mrežu. Naposljetku, bio je veliki oglašivač koji je kažnjavao sve koji bi napisali štogod nepovoljno o njemu i njegovoj tvrtki uskraćivanjem oglasa, dakle ekonomskih prihoda medija. Medijska je brana puknula tek onda kada je puknuo sam Agrokor, i to tako da su od tog pucanja probijeni bubnjići svim građanima Hrvatske.

Iz takva je carstva, eto, potekao ministar financija u prvoj Vladi HDZ-a i Mosta. Ništa se nije znalo o tome što je radio u Agrokoru i kako je obavljao svoj posao, ali je sama činjenica da je bio dobro plaćeni Todorićev uposlenik, koji nije skrivao da je priličan imućan za razmjerno mlada čovjeka, mnoge učinila unaprijed sumnjičavima prema njemu. No bilo je i onih koji su hvalili Zdravka Marića kao izvanrednog stručnjaka koji je “sredio Todoriću financije”, koji je “nabavio Todoriću kredite da otplaćuje dugove”, koji je “izvukao Todorića iz financijske rupe u koju je upao”, koji je, sve u svemu, “spasio Agrokor”. Pa ako je sredio financije Todoriću, razglabali su njegovi zagovornici, sredit će i državne financije, obuzdati bujanje javnog duga te nametnuti financijsku disciplinu kronično nediscipliniranima hrvatskim tvrtkama i građanima. Prvi slabi znakovi ekonomskog oporavka i smanjenja proračunskog deficita, koje valja zahvaliti prethodnoj Milanovićevoj Vladi, pripisani su upravo Zdravku Mariću, premda nije pošteno bio ni zagrijao stolac ministra financija.

Ako je i bio dvojben na početku svoga mandata, profil Zdravka Marića postao mi je potpuno jasan u doba krize Karamarkove Vlade - hotimice o toj Vladi pišem kao o Karamarkovoj Vladi, jer ju je i sastavio i srušio bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, a ne nominalni premijer Tihomir Orešković. Kada Karamarko nije više mogao podnositi prisilnu koaliciju s neiskusnim, nepredvidivim, a povremeno i neubrojivim Mostom i kada mu se premijer Orešković počeo otimati kontroli, odlučio je zaigrati hazardnu političku igru ne bi li se riješio Mosta i Oreškovića te sastavio čistu HDZ-ovu Vladu. Za novog premijera nominirao je – Zdravka Marića. A Zdravko Marić odmah je, bez vidljiva oklijevanja, pristao preuzeti tu dužnost.

Po čemu se Marić razlikovao od Oreškovića? Nijedan nije imao nikakva iskustva ni u domaćoj ni u vanjskoj politici, nijedan nije pokazao ni najmanje znakove da razumije politiku, da nešto zna o njoj i da bi mogao postati uspješan političar, obojica su se predstavljali kao politički neovisni ekonomski stručnjaci koji nisu formalno bili u HDZ-u, ali je HDZ bio duboko u njima, obojica su se klonila političkih istupa i izjava, a kada bi štogod politički rekli, bile su to standardne HDZ-ove fraze o domoljublju ili nešto slično. Štoviše, Orešković je imao dvije očite prednosti u odnosu prema Mariću. Prvo, došao je s razmjerno visoka položaja u velikoj multinacionalnoj farmaceutskoj tvrtki Teva koja je financijski moćnija i međunarodno uglednija od Agrokora, a bio je i direktor Plive, dakle iskusniji i priznatiji stručnjak od Marića. Drugo, u krizi Vlade pokazao se karakternijom osobom od Marića ne dopuštajući da ga Karamarko svede na običnu krpu za brisanje Banskih dvora pa je zadržao nekakav osobni moralni dignitet do kraja cijele te mučne afere.

Nasuprot tome, Zdravko Marić pokazao se kao običan politički poslušnik. Bez ikakvih političkih referencija pristao je biti premijer u potencijalno novoj HDZ-ovoj Vladi ne pokazujući pritom nikakvu neugodu ni zbog neutemeljenih političkih ambicija niti zbog elementarne nelojalnosti prema odbačenome i izigranom Oreškoviću kojemu je do jučer bio najbliži suradnik. Kao i HDZ-ovi ministri, nije se usudio doći na sjednicu Sabora na kojoj su zastupnici HDZ-a srušili vlastitu Vladu, dok je Orešković sjedio na “optuženičkoj klupi” i mirno otrpio sva poniženja kojima su ga izvrgnuli isti oni koji su ga nekoliko mjeseci prije postavili na mjesto premijera i slavili kao vrhunskoga svjetskog stručnjaka. Ne znam kakav je Marić stručnjak, ali je očito stručnjak koji sluša svoje gospodare, od Todorića preko Karamarka do Plenkovića, i koji je uvijek spreman podrediti znanje “višim interesima” tvrtke ili stranke – ukratko, poslušan stručnjak.

Zdravko Marić preživio je Karamarkovu izgubljenu pokerašku političku partiju i pojavio se kao ministar financija i u drugoj Vladi HDZ-a i Mosta formiranoj poslije parlamentarnih izbora 2016., ali sada s iskaznicom HDZ-a u džepu. Štoviše, postao je Plenkovićeva desna ruka, čovjek koji mu je izradio proračun i poreznu reformu – jedina dva važnija projekta ove Vlade. Opet je proglašen najzaslužnijim za smanjenje proračunskog deficita i javnog duga te nešto jači ekonomski rast. S tim je pohvalama raslo političko samopouzdanje ministra financija. Idila je trajala sve dok nije puknula afera Agrokor i dok se Todorićevo poslovno carstvo nije preko noći srušilo kao kula od karata. Unatoč buci koju je uzrokovao taj veliki tresak, u javnosti su sve glasnije odjekivala pitanja o ulozi Zdravka Marića i u Agrokoru i u objema vladama.

Što je Marić zapravo radio u Agrokoru ako se nije bavio financijskim pitanjima i financijskim izvješćima, kako sada tvrdi? Zar on nije bio stručnjak za financijske poslove tvrtke pa je stoga i postao ministar financija? Je li znao u kakvome je teškom stanju tvrtka i koliko je prezadužena? Je li sudjelovao ili je li makar znao za krivotvorena ili namještena financijskih izvješća tvrtke, o kojima govore ruski kreditori? Zašto je dopustio da Hrvatska banka za obnovu i razvoj još u prosincu 2016. dodijeli Agrokoru stotine milijuna kuna kredita koje će vjerojatno trebati otpisati na teret poreznih obveznika? Zašto kao ministar financija nije zaštitio Vladu i državu od krajnje rizičnih financijskih aranžmana s tom tvrtkom? Zašto je tajio porezni dug Agrokora državi, smatrajući da je zaštita tajnosti tog duga važnija od prava javnosti da bude informirana o tome? Je li neposredno ili posredno sudjelovao u izradi “Lex Agrokor”? Je li on, na kraju krajeva, poslan u Vladu da štiti i spasi Agrokor? Ili je odlaskom iz Agrokora spašavao samoga sebe? Ukratko, Marić je postao “sumnjivo lice” Vlade.

Sva ta razložna i opravdana pitanja Marić je proglasio očekivanom “halabukom opozicije”, demonstrirajući tako zavidnu političku neodgovornost i bahatost. I da jest posrijedi bezrazložna politička “halabuka”, a nije, ministar je dužan pristojno odgovoriti na pitanja parlamentarne opozicije koju je izabrao velik broj birača Hrvatske – kada se sve uzme u obzir, veći je broj birača dao glasove opozicijskim strankama nego HDZ-u. Kolikogod Plenković štitio Marića i kolikogod Marić “izuzimao” sam sebe od svake odgovornosti, on će ostati sumnjivo i nevjerodostojno lice ove Vlade. Stoga bi najbolje bilo da što prije ode iz nje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 13:09