IZBRISANA PROŠLOST

PAUL SCHREINER 'Djed mi je skončao u Auschwitzu, tata u Jasenovcu, a ja od 1993. vodim bitku s hrvatskom birokracijom da mi vrati imovinu'

Preci su mi ubijeni, ja sam opljačkan, a država šuti već 23 godine
 Tomislav Krišto/EPH i privatni arhiv








Ako za mene već nije bio moguć “povrat” mojih najbližih, pobijenih u bezumlju nacifašizma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mislim da mi, ipak, legalno pripada sasvim pravedan povrat moje nacionalizirane imovine. A Hrvatska mi, kao treća država u nizu, to pravo osporava i prisvaja nekretnine koje su izgradili moj djed i otac. U mom slučaju nema pravice – rezignirano započinje svoju priču o borbi za povrat vrijedne obiteljske imovine Paul Schreiner koju mu je kao Židovu, neprijatelju, zaplijenila prvo NDH, a potom tu pljačku naknadno legalizirao i komunistički režim.

Taj 87godišnji vitalni starčić koji je veći dio života sa suprugom Ilanom i dvoje djece proveo u talijanskoj Novari, svom drugom domu i trećoj državi, a lani u izdanju Frakture objavio knjigu “Spašeni iz Zagreba”, memorabiliju gubitaka i progona njegove obitelji, već 23 godine vodi jalovu bitku za povrat imovine. Riječ je o četiri zgrade od 1300 kvadrata u centru Zagreba, u Deželićevoj 30, na mjestu na kojemu je u prijeratnom Zagrebu djed Armin sagradio vilu s bazenom. Djed Armin, porijeklom iz Mađarske, rođen u Koprivnici, bio je ugledan poslovni čovjek; podigao je tvornicu Zagorka u Bedekovčini, bio njezin predsjednik i vlasnik 90 posto dionica. To je bila prva tvornica za proizvodnju keramičkih proizvoda na ovim prostorima – radili su cigle i crepove, cijevi za kanalizaciju, ogrjevne peći i specijalne dijelove od šamotne mase, a na čelu joj je bio Paulov otac Ferdo. U proteklim desetljećima u Deželićevu 30 uselila se Općina Centar Zagreb, u jednoj od četiri zgrade stanuje i dječji vrtić, a prostorom danas formalno upravlja Ministarstvo obrane. Tvornica u Bedekovčini prodana je Tondachu i Schreiner se može samo nadati naknadi u dionicama koje su ograničene na isplatu kroz državne obveznice u maksimalnom iznosu od 350 tisuća kuna.

U Deželićevoj 30 djed Armin je uz vilu izgradio još dvije zgrade; u prvoj s četiri stana živjelo je rukovodeće osoblje Zagorke, u drugoj dvokatnici jedan je stan pretvoren u zagrebački ured Zagorke, u drugom je živjela djedova sestra. Cijeli zagrebački kompleks u Deželićevoj djed je 1931. godine objedinio s tvrtkom Zagorka u Bedekovčini.

Paul Schreiner prvih mjesec dana svog života proveo je u Deželićevoj, a onda je njega i majku Gretu otac Ferdo, da bi lakše upravljao tvornicom, preselio u Bedekovčinu. U djetinjstvu omeđenom tvorničkim krugom i jezercima Paul je naučio plivati, ali i dobivao očevu pouku o tajnama keramičkog zanata koja mu je, i kad već oca dugo nije bilo, odredila buduću profesiju. Karijeru je posvetio keramici i postao jednako uspješan kao njegov djed i otac; obišao je 26 zemalja i pokrenuo proizvodnju keramike u 49 pogona diljem svijeta. Pet je puta Paul, kako je otkrio u svojoj knjizi, uspio prevariti smrt, jednom je čak završio u sabirnom centru Realne gimnazije u Križanićevoj ulici iz koje su vagonima Židove slali u logore. Rat je preživio zahvaljujući Zagorcima – skrivajući se na sjeniku u zagorskom selu Mače. Paulu je nakon rata službeno priopćeno ono što je i sam znao: da je kao žrtva fašizma postao ratno siroče. Popis obitelji Schreiner nakon rata bio je sablastan: 20 članova smaknuto je u koncentracijskim logorima; djed Armin u Jasenovcu, otac Ferdo s novom ženom Šteficom u Auschwitzu, majka Greta i sestra Helga u Staroj Gradiški...

S 23 godine otišao je u Izrael – u lipnju 1951. odrekao se jugoslavenskog državljanstva i postao državljanin Izraela, gdje je nastavio studij keramike. Dobio je posao voditelja istraživačkog laboratorija. S njegovim znanjem rodila se i rasla je i izraelska keramička industrija. Paul je upravljao tvornicom keramičkih pločica Fayence Trust blizu Tel Aviva. Kad je ta tvrtka kupila modernu električnu peć za pečenje od talijanske tvrtke SITI sa sjedištem u Novari, on je otišao tamo na izobrazbu, a talijansko vodstvo ubrzo mu je ponudilo novi posao, te je korijene zauvijek pustio u Novari.

Kaže da si nakon rata nije mogao priuštiti luksuz patnje. Prepustio se zaboravu iz čijeg će se zagrljaja tek u starosti početi trgati sjećanja, a Paul će ih pretočiti u knjigu kao podsjetnik nasljednicima: “Jedini način da preživim bio je da gledam u budućnost. A to je značilo puno raditi i malo misliti.” No, upravo će pogled naprijed i odricanje od jugoslavenskog državljanstva 51 godinu poslije, kad će Paul Schreiner napokon predati zahtjev za povrat otete imovine, postati prva besmislena stepenica koja će se pokazati kočnicom u postupku povrata. Naime, kad je 1991. donesen zakon koji je izvornim vlasnicima omogućio povrat imovine oduzete u vrijeme komunističkog režima, taj zakon nije vrijedio za njega jer je u međuvremenu postao stranac. Morao je čekati desetak godina da se iskristalizira praksa i otkrije hoće li zakon otvoriti vrata i povratu imovine strancima. A kad se to napokon dogodilo, Schreiner se suočio s birokratskom vratolomijama: uvjeravali su ga da je još uvijek hrvatski državljanin i da je “fulao” rok za predaju zahtjeva.

Utvrđivanje čiji je on zapravo državljanin stajalo ga je, priča Schreiner s čuđenjem, nevjerojatne pune dvije godine blokade. Pukom greškom nikada nije izbrisan u knjizi državljanstva pa su njegov zahtjev umalo odbacili tvrdeći da ga je uputio kao stranac. Ili, kako to piše u obrazloženju zagrebačkog Odjela za upravno-pravne poslove kojim se odbacuje njegov zahtjev, Paul Schreiner na dan donošenja zakona bio je hrvatski državljanin, što znači da je zahtjev trebao podnijeti u roku do 1. srpnja 1997., a ne 24. 12. 2002. Schreiner se žalio. Zahtjev je nesumnjivo predao kao izraelski državljanin. Dokazivao je to Uvjerenjem o otpustu iz državljanstva FNRJ datiranom 22. 8. 1956. i dopisom Ministarstva unutarnjih poslova od 16. 12. 2009. iz kojeg proizlazi da mu uvjerenje nije uručeno zbog nepoznate adrese. Žalbu su mu uvažili. Ali je to trebao čekati dvije godine. I to je tek početak dugotrajne pravne bitke...

Kronologija čerupanja imovine obitelji Schreiner svjedoči da je na ovim prostorima birokratska “šlampavost” jedina koja ne izumire. Činjenicu da već 23 godine čeka rasplet ne može lako objasniti ni njegova odvjetnica Iva Žuvanić Štambuk: “Prvo je imao peh s utvrđivanjem državljanstva... Povrat imovine spada u upravni postupak koji samo regulira da sve teče kako treba i služi utvrđivanju činjeničnog stanja. Nedvojbeno je da je Paul zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, iza svog djeda i oca. Mi smo već nekoliko puta utvrdili sve činjenice da bi se nakon deset godina Fond za naknadu oduzete imovine i Državno odvjetništvo sjetili da im neki dijelovi nisu jasni. Kao da je u nečijem interesu da se slučaj oteže u beskraj...” Pogled u prošlost otkriva kako je 20. svibnja 1942. Državna riznica “Ured za podržavljeni imetak, odjel za državnu imovinu, navjeru i dugove, podržavio u korist NDH-a, na temelju zakona o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća od 9. listopada 1941. godine 90.393 komada dionica Zagorke za građevnu industriju i Prilaz Đure Deželića 30”.

Paul se tog trenutka dobro sjeća. U lipnju 1941. izbacili su ga iz trećeg razreda varaždinske Realne gimnazije zato što je bio Židov, a ustaška vlast zaplijenila im je Zagorku i imenovala Sučića, dotad namještenika, novim glavnim direktorom. Ustaške vlasti ocu Ferdi uručile su u zamjenu za vlasništvo potvrdu da je neophodan za uspješno funkcioniranje tvornice. Ta ga je potvrda održala na životu još nekoliko mjeseci. Sve do Badnjeg jutra 1941., kad ga je Gestapo odveo prvo u sabirni logor u Loboru, a potom je deportiran u Auschwitz. Paul ga više nikada nije vidio.

Odmah poslije rata komunistička je Jugoslavija Paulu, kao jedinom preživjelom nasljedniku, vratila imovinu koju mu je NDH otela uz obrazloženje da je prisvojena protiv njihove volje i iz rasističkih razloga. No, svejedno je upravljanje zadržala za sebe “jer se radi o velikom imetku važnom za narodnu privredu i obnovu zemlje”.

Ovako to izgleda u papirima:

“Kotarski narodni sud za grad Zagreb 3. kolovoza 1945. godine donio je zaključak da se Arminu i Ferdi Schreineru vraća u vlasništvo i posjed 90 posto dionica Zagorke s cijelim poduzećem i nekretninama tog poduzeća. Paulu Schreineru daje se mjesečni iznos od 5.000 dinara koji se ima isplaćivati unatrag na ruke skrbnika Ive Reicha.”

U obrazloženju dalje stoji da su Armin i Ferdo odvedeni u internaciju i nisu se još vratili, a imovina im je podržavljena i predana ustašama Sučiću, Bregantu i Meisecu. “Budući da se još nisu vratili” – tek je rješenjem 1946. utvrđeno da su djed i otac stradali kao žrtve holokausta – “a Pavao im je sin, odnosno unuk, valjalo je dati mu na uživanje samo prihod koji će biti dovoljan za podmirivanje njegovih potreba dok je uprava i dalje ostavljena Zemaljskoj upravi narodnih dobara jer se radi o velikom imetku”.Taj povrat prema odluci Kotarskog suda – opet birokratskom greškom – nije bio upisan u zemljišne knjige pa su nekretnine po sili zakona proglašene “općenarodnom imovinom” prema Zakonu o nacionalizaciji privatnih poduzeća! Tako je Zagorka 1947. godine dobila novi život; spojili su je s poduzećem Matija Gubec i nastavila je poslovanje pod tvrtkom “Zagorka industrija glinenih proizvoda”.

Taj, još jedan propust bit će razlogom da Schreiner upozna hrvatski cinizam birokracije; tvrdili su da mu nemaju što vratiti. Kako? Tako, zaboravili su tu odluku papirnato provesti u zemljišnim knjigama, pa onda kao da je nije ni bilo. Odnosno, dobili su još jedan posao – utvrditi da je ona postojala.

Ukazom Prezidijuma Sabora NRH od 26. rujna 1946. Zagorka je proglašena poduzećem od “republikanskog značaja” i iz dopisa Narodnog odbora Kotar Krapina od 10. prosinca 1955. proizlazi kako je navedeno poduzeće nacionalizirano. Činjenica da je u vlasništvu tvrtke Zagorka bilo i vlasništvo nad vilom s bazenom u Zagrebu dodatno je komplicirala postupak povrata i zahtijevala razdvajanje.

Schreiner je već u rukama držao odluku da mu se nekretnine u Deželićevoj vrate, ali njezino je provođenje obustavljeno zato što se Općinsko državno odvjetništvo, Građansko upravni odjel žalio. “Vratiti znači da se četiri zgrade s terenom isprazne i vrate meni u stanju u kojemu su danas, bez ikakvog troška za državu. Taj isti proces odobren je jednoj gospođi, umjetnici keramike koja je živjela u Venezueli, to je danas veliki restoran, ona je, kao i mi, prijateljevala s Edom Murtićem i restoran je ostao njezinu sinu. Židovskoj općini vraćena je zgrada u Palmotićevoj 16 u takvom stanju kakva je i teren za gradnju nove sinagoge...”

Dakle, deset godina od zahtjeva za povrat Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Zagreba donio je 23. travnja 2012. djelomično rješenje da Schreiner ima pravo na povrat nekretnina i naknadu za oduzeto zemljište i da ga Fond za naknadu oduzete imovine mora obeštetiti obveznicama u 40 rata. “Za Deželićevu 30 sve se dobro razvijalo, ljudski i pozitivno”, kaže Schreiner, “već sam dobio teren za parkiranje u dvorištu Deželićeve, vrijednost oko 4000 eura, ali to se nije ostvarilo zbog žalbe Državnog odvjetništva. Boli me što se država ne želi odreći objekta moje obitelji. I odvjetnica Fonda za naknadu oduzete imovine podnijela je žalbu s obrazloženjem da nemam pravo na taj povrat imovine. Sva je dokumentacija morala biti poslana Ministarstvu pravosuđa na reviziju. Par riječi i par redova na papiru eliminirali su moje pozitivne osjećaje. Još uvijek vodim spor u Hrvatskoj za nekretnine koje nisu nikad unesene u društveni kapital pravne osobe”.

Fond se žalio u svibnju 2012. Zbog toga što “nije utvrđeno u kakvom je pravnom statusu predmetna nekretnina, je li oduzeta kao samostalna nekretnina, čiji su prijašnji vlasnici bili prednici podnositelja zahtjeva ili kao dio ukupne aktive poduzeća”.

Da je oduzeta kao dio aktive poduzeća, vrijedila bi drugačija pravila. “Zakon ne omogućava da se vraća u vlasništvo i posjed imovina koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama. A to, pojednostavljeno, ne vrijedi za četiri zgrade u Deželićevoj ulici. Teško je žalbe tumačiti drugačije nego kao otezanje i zavlačenje postupka. Sad nas čeka treći stupanj, ali nemamo što novo utvrđivati, sve smo dokumente pribavili, uključujući i one iz Državnog arhiva”, dopunjuje ga odvjetnica Iva Žuvanić Štambuk.

“Vrijeme prolazi, a s njim i moje godine idu na gore. Postao sam ‘zagorski starček’ koji misli da iz svega toga nebu nič”, kaže Schreiner i dodaje da su ga, ipak, iznenadili pretprošle godine za Božić. Ministarstvo pravosuđa je 23. prosinca. 2014., nakon dvije godine i šest mjeseci, donijelo rješenje kojim se odbijaju žalbe Fonda za naknadu oduzete imovine i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. “Bio sam sretan da će se sada nastaviti proces na istom sudu, ali i tu se priča komplicira. Upravni sud trećeg stupnja dobio je tužbu protiv Ministarstva pravosuđa i opet su svi dokumenti otišli tamo i sad već skoro godinu dana čekamo da se razriješi slučaj u kojemu država tuži državu!”

“Svi moji snovi da mi se vrati ono što su stvorili moj djed Armin i moj otac Ferdo, da se u vili Armina stvara život, da jedan dio od tri velike zgrade bude Centar za mlade studente keramičke umjetnosti, da Bedekovčinu s četiri lijepa bajera na koja svake nedjelje dolaze ribolovci mogu darovati općini, izgleda da će ostati samo snovi”, brine se Paul Schreiner.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 09:22