BALET

PATRICE BART: "Sve o baletu naučio sam od Nurejeva. Prvo sam plesao u njegovim koreografijama, a onda sam mu postao asistent"

Slavni francuski koreograf u nacionalnom kazalištu postavlja Romea i Juliju, a u ekskluzivnom razgovoru za Globus govori o svojoj bogatoj karijeri, uzoru i mentoru Rudolfu Nurejevu te o svojoj sretnoj i stabilnoj, polustoljetnoj vezi s - muškarcem
 Snimio: Goran Mehkek/EPH








Patrice Bart (1945.) slavni je francuski koreograf i dugogodišnji baletni majstor, član uprave Baleta pariške Opere koji upravo u zagrebačkom HNK postavlja balet ”Romeo i Julija” na glazbu Sergeja Prokofjeva. U razgovoru s ovim velikim europskim autorom prisjetili smo se njegovih baletnih početaka, suradnje s velikim Rudolfom Nurejevom, od kojeg je, kaže, sve naučio, a dotakli smo se i relevantnosti teme Romea i Julije danas i ovdje te njegova partnerstva s muškarcem posljednje pedeseti tri godine.

“Moj otac htio je da plešem jer se on nikad nije uspio time baviti. Nisam bio posebno strastven prema plesu, bio sam premlad, nisam znao što želim. Probao sam, ušao sam u parišku školu, imao sam priliku. Vjerujem da me talent za ples zadržao u svemu ovome”, počinje svoju priču Bart. Pitam ga što za njega znači talent, s obzirom na to da postoje vrlo različite, pa čak i suspektne, teze o samoj ideji “talenta”: “Talent znači imati tijelo, muzikalnost, um. Bio sam realno nizak, ali imao sam dobro uho za glazbu. Bio sam glumstven. Nije samo gimnastika u igri, kako većina misli. Um je taj koji presuđuje. To je paket onoga što se zove talent, čini mi se.” Veliki Rudolf Nurejev bio je njegova inspiracija, a imao je sreću biti njegovim asistentom i bliskim suradnikom: “Da, bio sam mu asistent šest godina dok je bio direktor u pariškoj Operi. Znao sam ga dugo i prije nego što je došao u Pariz. Radio sam u engleskim kompanijama s njim, a i on je gostovao kod njih kao plesač, poslije kao koreograf. U mnogim njegovim predstavama sam plesao. Kad je došao u Pariz, moja plesačka karijera bila je pri kraju, pa sam ga pitao je li mi voljan dati priliku i on je svesrdno pristao. Sjajno smo se slagali. Sve sam od njega naučio: od odabira glazbe, scenografa, dizajnera, plesača...”

S obzirom na to da je Nurejev na mnogo načina bio i kontroverzan umjetnik, od prebjega iz sovjetske Rusije, velike slave u Zapadnoj Europi i Americi do tragične smrti koju je uzrokovao AIDS, o kojemu se tada tek saznavalo, pitam svog sugovornika – kako je sve to doista izgledalo: “Znate, sve oko njega je bilo vrlo ekstravagantno, bio je više od plesača, bio je prava zvijezda. Bio je u doslovnom smislu ono što se misli kad se kaže 'čovjek iz teatra'. S druge strane, bio je grozno neorganiziran, to svi znamo. Sve je to bilo dio istog paketa. Oduvijek je bio poseban i ostao poseban, čak i u smrti, a i nakon nje. Možda najvrednije što sam naučio od njega jest da ne činim ono što je on činio sa svojim privatnim životom. Vlastitim sam očima vidio njegovu dezintegraciju, od divnog, snažnog čovjeka s iznimnom osobnošću postao je netko tko gubi bitku s opakom bolešću. Znam da se deset godina liječio, mijenjali su mu krv, imao je veliku volju za životom. Strahovito je uživao u životu, volio je biti u centru pažnje, nikako na rubu. To mu je, čini mi se, pomoglo da i poživi toliko dugo. Ljudi su bili vrlo diskretni oko njega, pazili smo svi na njega, s dubokim poštovanjem odnosili smo se prema toj temi, prema njegovoj intimi, puštali smo ga na miru.”

Balet Romeo i Julija lirska je priča o tragičnim veronskim ljubavnicima na glazbu Sergeja Sergejeviča Prokofjeva, koja je od svojega nastanka 1938. godine veliko nadahnuće mnogih naraštaja koreografa i redatelja. Patrice Bart ipak daje nešto drukčiji pogled na ovu veliku temu, ali i na njezino nasljeđe: “Mislim da je to priča o ljubavi, o smrti, o seksu, i sve je isto kao i onda. Ista je mržnja suprotstavljenih strana, klasne pozicije, agresivnost i konfliktnost ljubavi je na isti način aktualna. Ljubav, smrt, seks, mržnja su temelji svačijeg života. Uvijek će to biti okosnice i individualnog i društvenog života. Nema nam pomoći. Posebno sam uzbuđen što pokušavam ispričati tu priču kroz klasične baletne korake, iako mi se ne sviđa više 'formalni korak' kao nekada. Volim velike priče u baletu, one u kojima možeš raditi na karakteru plesača, kad možeš priču ispričati u koracima, u pokretima. Pokreti su znate, priča. Ne trebaju nam nužno riječi, pokret nekada radi bolji posao za samu priču.”

Zanimalo me što je to što može biti novo u ovoj interpretaciji, s obzirom na jačinu tradicijskog okvira, predrasuda i stereotipa vezanih za same karaktere, a Bart sa smijehom objašnjava: “Htio sam porinuti dublje u karaktere. Posebno me zaintrigirao odnos majke Capuleti i Tibalda koji je osebujan, probao sam ga rasvijetliti. Ona nije bila u ljubavi s lordom za kojeg je bila udana, a s Tibaldom je pak razvila seksualnu privlačnost. Tako i Julija ne želi ponoviti njezinu grešku s Parisom, sve joj je jasno, vidi kako je majka pogriješila. Tibald i majka Capuleti su jedna strana priče koja me zanima, a tu je i nikada dokraja razjašnjen odnos Romea i Mercuzija, za kojeg bih u današnjem čitanju trebalo biti jasno da je zaljubljen u Romea. Dajem, nadam se, drukčiji pogled i dubinu tim karakterima, pokušao sam ih oživiti, a ne samo označiti. Danas moramo ući u srž osjećaja, ne samo u precrtavanje karaktera koji su predloženi dramom.”

Ovo je treći put da ovaj izvanredni koreograf postavlja Romea i Juliju; prvi put je to bilo u berlinskoj državnoj Operi, a drugi put u Rimu. “Uzmem ljude koje imam ispred sebe, svi imaju individualni pristup, moraš biti svjestan koga imaš pred sobom, upoznati izvođača. Solisti su jake osobnosti, imao sam sreću da su vrlo jasni i vrlo dobro korespondiraju ono što igraju. Jako sam zadovoljan zagrebačkom podjelom”, objašnjava svoju jedinu koreografsku uputu koju, kako kaže, može dati.

Zagreb mu se jako sviđa, ali i ono što je imao prilike vidjeti na našim scenama. Pitam ga kako vidi odnos prema baletu u Europi, odnos prema toj elitnoj

tradiciji koja, kako mi se čini, i nema tako veliku publiku. Bart me opovrgava te objašnjava stanje u Francuskoj: “Kod nas je balet otvoren svima, mladi ljudi posebice vole balet. U Parizu su dvije velike kuće i obe su popunjene. Imamo veliku publiku. A tradiciju treba hraniti. Klasični balet posebice i moramo biti zahvalni modernim koreografima koji uspijevaju sa svojim rekonstrukcijama i interpretacijama ipak sačuvati tu vrednotu.”

S obzirom na to da je pedeset i tri godine u partnerskom odnosu s muškarcem, u šali ga pitam je li ikad pomislio da bi u to ime možda trebao napraviti nešto radikalniju adaptaciju, onu recimo Romea i Julija, a ne Romea i Julije, Bart kroz smijeh odgovara: “Ali ne trebaš ovu priču za to. No, možda upravo zato inzistiram na odnosu Romea i Mercuzija. Romeo nije jak karakter, Julija je jači. Romeo je pod velikim utjecajem Mercuzija. Možda sam tako trebao i nazvati ovaj balet? Što misliš? I da ti odgovorim na ovo pitanje o pedeset i tri godine veze s jednim muškarcem. Pitat se kako je to moguće? Odgovor je jasan: sve se temelji na poštovanju. Ne volim riječ brak niti riječ muž, partner je najadekvatniji izraz. Francuska je uvijek bila otvorena prema pitanju homoseksualnosti. Moj je otac bio biseksualac, a ja, otkad sam shvatio da sam gay, nikada nisam osjetio nikakav problem niti pritisak. Moram priznati da sam doista sretan čovjek.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Globus 1320

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 00:32