ODNOSI: Kako razgovarati s djecom (čak i ako ih nemate)

Tata, želim znati gdje živi gorila", kaže mi kći prije koju večer, dok u kupaonici peremo zube. Bliži joj se treći rođendan, zove se Lada i sve češće postavlja pitanja.

"Gorila živi u džungli", kažem, nesvjestan da upadam u zasjedu.

"A što je to džungla?"

"To je velika šuma."

"A gdje je ta šuma?"

"Na velikoj planini. Sad peri zube."

Ne pada joj na pamet. Pitanja idu dalje. A što je planina? To je veliko brdo. Koliko veliko? Sve do Mjeseca. A gdje je Mjesec? Odmah pored Sunca. A Sunce je u svemiru. Tamo živi puno gorila. A 'ko je taj gorila? To je veliki majmun. Gdje živi majmun?...

A onda sve ispočetka. Tisuću zašto, tisuću zato, verzija 2.0. Lada i ja upali smo u Petlju.

Svatko tko je barem jednom razgovarao s trogodišnjim djetetom, svojim ili tuđim, dobro poznaje Petlju, razgovor u kojem svaki odgovor izrodi bar tri nova pitanja, a svaka izgovorena riječ traži barem deset objašnjenja.

Razgovarati s djecom, naučio sam, uopće nije lako. Treba strpljenja i mašte, traže se oprez i koncentracija. Nitko s time nije rođen, vještina ne dolazi prirodno, što god o tome govorile iskusne majke, svemoguće bake ili magneti s inspirativnim "jedi-moli-voli" citatima na frižideru.

Ok, ne tvrdim da je to teško kao upravljati čitavom galaksijom primjerice, ali nije baš ni šetnja kroz park.

Kao kad Darth Vader u onoj slavnoj sceni borbe Skywalkeru kaže: "Luke, ja sam tvoj otac."

Što da ga je Luke tada pitao: A gdje je mama?

"Um... nema je sad ovdje."

"A gdje je?"

"Spava doma."

A kad će se probuditi? Na kojem planetu? A gdje smo mi? Što je to Zvijezda smrti? A zašto nosiš kacigu?

Vader je zapravo dobro prošao. Luke je do tog trenutka već bio porastao, a za svaki slučaj ćaća mu je odrezao šaku i bacio ga u bezdan Cloud Citya pa nastavio upravljati galaksijom. Ali dok ne izmisle svijetleće sablje, mi ostali morat ćemo se snaći.

Jer Petlja je samo jedna od zamki. Nemoguća Pitanja još su gora. Kako je recimo Djed Božićnjak ušao u stan s poklonima kad su vrata zaključana iznutra, pita oko Božića Lada, a dimnjak nemamo. Nemojte nikom reći, mi Božićnjaka doma zovemo Djed Mraz, jer klinka s 13 zubi i dudom u ustima teško može izgovoriti Bo-ži-ćnjak, ali kad-tad će doći i pitanje svih pitanja - postoji li taj tip uopće.

Ili pitanje na koje još nisam našao odgovor: "Je li ova ptica (za informaciju, leži poluraspadnuta na livadi dok šećemo parkom) mrtva? Ako samo spava, zašto je ne bismo probudili?"

Kad lagati? Kad joj reći istinu?

Laži su treći problem.

Jer koliko god slatka ili dobra bila, sva djeca lažu.

Muljati počnu već s dvije, tri godine, i što su stariji, u tome su sve bolji, kao novi modeli iPhonea. Dok su još mali, barem znaš kad ti muljaju ("Tata, vlakić me sad zvao, moram odmah ići u lunić park, trebam mu jako"), ali kako se tada postaviti? Reći im da su uhvaćeni? Što im reći? Ili je bolje šutjeti?

Te neke stvari Koje Se Ne Govore četvrti su problem.

Kao kad čuvaš tuđe dijete, neiskusan si i razgovaraš na mobitel pa prijatelju s druge strane linije kažeš: "Hebeno, vidimo se na piću čim završim s malom." Ili supruzi kažeš da je luda ako misli da treći put ovaj tjedan moramo "skoknuti" do Ikea dućana. Klinci su papige, posebno kad su jako mali.

Osim toga jako su precizni. Nepogrešivo će identificirati samo te dvije ključne riječi i prije nego shvatite svoju pogrešku, mala će psu stalno ponavljati da je "heben", a mami da je luda i umirati od smijeha jer nema pojma što ti izrazi znače.

Zna tek da su zabranjeni, a takvo voće je najslađe.

Tada roditeljstvo podsjeća na kriminalističku seriju u kojoj otac i majka postaju Gil Grisom, a dijete zločinac s čvrstim alibijem.

I pritom se uopće ne šalim, jer neki od najboljih savjeta za razgovaranje s djecom dolaze iz istraživanja američkog Nacionalnog instituta za dječje zdravlje i razvoj čovjeka i njihova NICHD protokola, koji se primjenjuje prilikom forenzičkog ispitivanja djece koja su svjedoci ili žrtve kaznenog djela. Dr. Thomas D. Lyon s Kalifornijskog sveučilišta razvio je pritom 10 koraka koji su standard za njihovo intervjuiranje od strane policije.

Evo nekoliko lekcija iz njegova rada.

Djetetu je, ako postavi teško pitanje, najpametnije priznati da ne znamo odgovor. Jer nitko ne zna zašto je Pink Panter stvarno ružičast. Nije pao u kantu s bojom, ne petljajte. Bolje priznati nego lagati, jer djeca nanjuše neiskrenost i isključe se iz komunikacije.

Osim toga, motivirana su takva "kreativna" objašnjenja ponavljati pred drugom djecom, primjerice na toboganu, i nagovarati ih da i ona probaju skočiti u kantu s bojom, što je vjerojatno razlog zašto vas njihovi roditelji izbjegavaju cijeli tjedan.

Treba im jasno reći da su postavili nerazumljivo pitanje.

Neće vam zamjeriti. Smije ih se i ukoriti. Ako je dijete pogriješilo, ne tetošite ga, kaže Lyon. Kažite: "Pogriješio si. To nije u redu. Nemoj tako govoriti."

Druga je stvar hoće li poslušati.

Savjeti vrijede i za one koji (još) nemaju djecu. Tko se još nije zatekao u krugu prijatelja koji su postali roditelji (u tridesetima iznimka postaje pravilo) ili nekom obiteljskom slavlju, gdje se sudario s nečijim klincem ili više njih?

Dvije, pet, osam godina, svejedno.

Malom kažeš bok, a cijela soba kao da iste sekunde utihne i svi napeto iščekuju kako ćete riješiti situaciju.

Forenzičari savjetuju - razvijte priču. Ako dijete ne želi pričati, treba ga probati "slomiti".

Postavljajte puno pitanja, potpitanja, naoružajte se strpljenjem, pripremite se na milijardu kratkih, nezainteresiranih odgovora.

Laž je da su odrasli djeci jako kul i da ona jedva čekaju razgovarati s nama. Većinu vremena uopće ih ne zanimamo.

Da, ne, ne znam, da, ne, da, ne znam, najčešći su odgovori u tim situacijama. Psiholozi savjetuju trik s neočekivanim, pomalo suludim pitanjem usred razgovora, kojim će se razbiti monotonija. Dijete izbaci iz takta i zainteresira ga za sugovornika.

"Znaš da je u tvojim cipelama raketa i ako sad stisnem ovaj gumb, poletjet ćeš na krov zgrade?" pitaš, a malom usta do poda.

Taktika je dobra, ali oprez, jer dok se zabavljate promatrajući njihov zbunjeni izraz lica, kako su stariji, manevarskog prostora sve je manje.

Studija Amande H. Waterman i njenih kolega koji su istraživali kako djeca reagiraju kad im se postavljaju zbunjujuća pitanja, na uzorku od 73 djece stare između 5-8 godina, utvrdila je da su u takvim situacijama prilagodljivi, uče u hodu i ubrzo zaključe da ih zafrkavate. Nećete im se dugo smijati. Dignu se, frknu nosom i odu, a vama ostane soba puna prijekornih pogleda i šaputanja.

Internet je krcat istraživanjima kako razgovarati s djecom. Valjda svaki pedijatar s njuhom za zaradu napisao je barem jedan takav priručnik sa savjetima za roditelje i one koji to nisu.

Britanski znanstvenici, primjerice, kažu da ih konstantno treba oslovljavati imenom. To im navodno godi, potvrđuje im važnost. Kad se deru ili plaču, ne smije ih se nadglasavati. Umjesto zabranjivanja, treba im predložiti alternativu ili pohvaliti ih ako to ne učine.

Nda. Ono što sam ja naučio, uglavnom metodom pokušaja i pogreške, jest da se stavim u njihovu poziciju.

Doslovno, čučnem u ravninu njihovih očiju. Tad shvatiš da je svijet iz njihove perspektive veliko, neobično, nekad i zastrašujuće mjesto, a mi odrasli smo "divovi" koje ne razumiju, posebno kad smo ljuti.

Pričam tiho, gledam u oči. Nekad upali. Često uopće ne. Ali pravi kraljevi su djedovi i bake.

Oni su spremni klaunirati se, beljiti, ozbiljno debatirati o "magičnoj šumi i zmajevima" i plesati s njima ako požele. Nebrojeno puta sam ušetao kod roditelja samo da bih zatekao djeda kako u rukama vrti Ladu koja sjedi u plastičnoj posudi za skupljanje veša, a baku kako trči za njima u krug i govori buuuuu. Ili punicu kako se s unukom gađa plastičnim vrećicama po cijelom stanu.

To su razlozi zašto su bake i djed Ladi naj, naj, najbolji ljudi na svijetu. A mama i tata samo netko koga trpi jer ju hrane i oblače.

I valjda najvažnija lekcija: djecu ne treba shvaćati preozbiljno. Nemaju uvijek strpljenja i vremena za razgovor s odraslima. Pritom ne misle ništa loše, ovo nije meksička sapunica. Nekad im se jednostavno ne da. Na televiziji je Peppa Pig, u rukama su Lego Duplo kocke, ne gnjavite ih ako imaju važnijeg posla. Primijetio sam da se ljudi oko mene često ljute ako od svoje djece ne dobiju odgovor koji su očekivali. Odlaze od kuće, pozdrave dijete, ne dobiju odgovor ili pusu za rastanak, pa se uvrijede. Ili forsiraju da ih dođe zagrliti.

Nema svrhe previše se truditi. Ako vas mali ne šljivi pet posto, pomirite se s time. Za pet minuta sam će doći i dati vam svoju igračku.

Ili, kad im se, dok su još premali, pokušava objasniti nešto što ne mogu shvatiti; primjerice da moraju jesti ako misle živjeti. Ljutnja ne pali, deranje samo dolijeva ulje na vatru, ali lukavost? E, to već može!

Britanska književnica Emma Jane Unsworth slično tvrdi u svojoj kolumni u Guardianu. Djeca ne vole ozbiljna, dosadna pitanja, vole se šaliti jer tada znaju da nisu u nevolji, traže od vas da njihov svijet mašte prihvatite ozbiljno, kao da doista postoji.

Samo pažljivo, jer ako priznate da postoje zmajevi, morat ćete odgovoriti na kišu pitanja. Otkud dolaze, što jedu, što govore, zašto su ljuti, gdje žive...

Bolje otkažite sve planove za tu večer.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: