RECENZIJA ROMANA

NULTI BROJ: Ecova otrovna satira o medijskom tajkunu koji želi ucjenjivati društvenu elitu

Nulti broj žanrovski je krimić a na kraju priče zaista imamo i ubojstvo. No ovaj roman je prvenstveno duhovita ali i ozbiljna analizu činjeničnog stanja jedne medijski konstruirane stvarnosti. Eco jako dobro zna o čemu piše








Iako mu u njegovu znanstvenom i publicističkom radu mediji zapravo nikad nisu bili strana tema, Umberto Eco napokon se i kao pisac počeo baviti novinarstvom. I to, reklo bi se, na jedini mogući način: satirično, cinično, otrovno. Godina je 1992. i u Milanu se pokreće dnevnik znakovita imena “Domani” (Sutra). Ništa čudno, ništa novo, zaključilo bi se na prvi pogled, ali “Sutra” nije predviđen za izlaženje, predviđen je samo niz nultih brojeva, službeno da se pokaže učinkovitost lista koji sukladno imenu ne želi objavljivati jučerašnje činjenice, nego sutrašnje spekulacije, realno da bi gazda, lokalni medijski tajkun visokih aspiracija, mogao ucjenjivati društvenu elitu i time joj, dakako, postati dijelom. Iako novine ne izlaze, a nema naznaka ni da se probni tekstovi zaista pišu, redakcija bar deklarativno, na svojim mahom uzaludnim sastancima ne preže ni od čega, definirajući lov u mutnom, insinuaciju, ucjenu, sugestiju, te napokon difamaciju i laž kao poželjne metode svog novog, probitačnog novinarskog pristupa. I opet ćemo reći, ništa čudno, ta svi znamo tko je bio Silvio Berlusconi te čime je bila obilježena njegova era, koja smatrali je mi i politički okončanom, medijski svakako još traje.

Žanrovske odrednice s početka (i završetka) Ecova novog romana, naslovljena kratko i jezgrovito “Nulti broj”, upućuju na krimić: tu ne kapa voda, nestaju pisma, zazivaju se majmuni iz Ulice Morgue i dragi doktor Watson, a na kraju priče zaista imamo i ubojstvo, pa i policajca koji postavlja nekakva pitanja, no iz cjeline romana brzo ćemo uvidjeti da je i to samo dio travestije, baš kao i neprestano prekapanje po gnojištima misterija i teorija zavjere jednog od novinara, koji – koristeći medijski projekt za vlastita istraživanja – na kraju i dobiva nož u leđa. Kako je cilj zastrašivanja javnosti postignut bez ijednog objavljenog slovca, novine se smjesta gase, gaseći time i nadu pisanju ni sklonog ni vičnog glavnog urednika da će autobiografski intoniranom knjigom o sudbini projekta, što bi mu je trebao napisati njegov pomoćnik, ujedno i pripovjedač romana, i sam dobrano omastiti brk. Ipak, suspense trilera ostaje mamurna tlapnja, osuđena da se na kraju rasprši u maglama realnosti, od koje su novinari, zapravo redom luzeri i antijunaci, sve vrijeme bili podjednako udaljeni.

I što onda preostaje da se u romanu istakne kao epohalno? Prvenstveno, naravno, priča o svrsishodnom, slugansko-ucjenjivačkom novinarstvu u uvjetima jednog dotrajalog, moralno narušenog društva, koje je na ruševinama starih političkih harmonija novim snagama ozakonilo korupciju i politički kriminal. Zvuči poznato? I treba! S druge strane, tu je medijski manipulirana histerija istog tog društva, koje će vlastitu izopačenost – poput sirotog investigativca iz opisane redakcije – radije tumačiti kao posljedicu fantastičnih zakulisnih konstelacija, izniklih na klimavim nogama “senzacionalnog otkrića” da Benito Mussolini 1945. zapravo i nije ubijen (iz kojeg se, naravno, smjesta raspleće specifično talijanska spirala zla), nego da joj razloge, primjerice, potraži u domeni socijalne mizerije i političke hipokrizije. S treće, tu je i sveprisutan metatekst sveznajućeg novinarskog “uma”, koji gotovo bez ikakva doticaja sa stvarnošću dobro znade što čitatelj misli, očekuje, želi i treba, jer, kako se na jednom mjestu lucidno kaže, novine ljudske težnje ionako ne prate, nego ih stvaraju. A tu se itekako efektno zaokružuje jedna epoha, obilježena prije svega dubokom moralnom upitnošću kako u političkoj bazi tako i u medijskoj nadgradnji.

Vrijeme u koje Eco smješta svoj “triler” pritom je veoma sretno odabrano, jer 1992. bila je za talijansko društvo i njegovu javnost godina velikih najavljivanih prijeloma i prekretnica, koji uglavnom nisu uslijedili. Osim toga, bila je to posljednja etapa medijskog ludovanja prije uzleta interneta, koji će moralnoj mizeriji izvjestiteljskog zanata izostankom smislene filtracije informacijskog žita od kukolja dati nove, neslućene dimenzije. Ali tu E cov roman nimalo ne gubi na aktualnosti, nego, naprotiv, funkcionira kao trajni naputak za duhovitu, a opet krajnje ozbiljnu, možda čak i alarmantnu analizu činjeničnog stanja jedne medijski konstruirane stvarnosti, kojoj bi mnogi protagonisti, bili oni novinari, urednici, izdavači ili pak njezini najvjerniji konzumenti, čitatelji, Ecovu otrovnu satiru radije tumačili kao zanatski priručnik nego da se u licu diskretno zarumene i nasmiju joj se.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:39