NATAŠA JOVIČIĆ: Predsjednica će pomoći da Zagreb 2016. dobije spomenik žrtvama Holokausta

S Natašom Jovičić, povjesničarkom umjetnosti, ravnateljicom Spomen-područja Jasenovac, novom i posebnom savjetnicom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović za pitanja Holokausta, proveo sam dobar dio nedjeljnog popodneva, u kavani hotela “Palace”, na zagrebačkom Zrinjevcu.

Gospođa Jovičić pobliže mi je objasnila svoj strukovni i službeni odnos s predsjednicom. Protumačila mi je predsjedničin posjet Jasenovcu (o kojemu, za razliku od drugih, Nataša Jovičić ima pozitivno, dapače pohvalno mišljenje), a nagovijestila mi je i skoru realizaciju svoga najnovijeg projekta – podizanja spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu.

– Ako sve bude prema planu – kaže gospođa Jovičić – taj spomenik mogao bi biti podignut u Zagrebu već iduće godine, najbolje bi bilo 27. siječnja 2016., na dan oslobođenja Auschwitza.

Nataša Jovičić uvjerena je da će predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dati svoj puni doprinos dugogodišnjim nastojanjima da i glavni grad dobije takav spomenik, kakav već imaju mnogobrojni gradovi u Europi.

Na moje pitanje koliko se dugo poznaje s predsjednicom i kako su se njih dvije, i gdje, uopće upoznale, Nataša Jovičić mi je odgovorila:

– Moje poznanstvo, službeno i strukovno, s gospođom Grabar-Kitarović potječe još iz vremena kad je sadašnja predsjednica bila veleposlanica RH u Washingtonu. Zajedno smo prošle kroz tamošnji postav Muzeja Holokausta, baš u vrijeme kad je jedan poludjeli antisemit ubio zaštitara Muzeja. U mišljenjima smo se složile, a taj je nesretan događaj bio povod da gospođu Kolindu upoznam s dijelom prijetnji kojima sam izložena kao ravnateljica Jasenovca. Rekla sam joj da sam primorana provjeravati je li mi pod auto stavljena bomba, a i da me povremeno čuva policija.

Nataša Jovičić tome je još dodala:

– Uza sve to, gospođa Grabar-Kitarović bila je upoznata, čim je došla u Hrvatsku, o stanju u Muzeju u Jasenovcu, o knjigama što smo ih objavili (npr. Dnevnik Dijane Budisavljenić i bilježnice Tedija Draušnika), o nagradama što smo ih primili, o međunarodnoj suradnji koju smo ostvarili, ali i o prijetnjama kojima smo konstantno izloženi. Vjerujem da je odluci o mom imenovanju na funkciju posebne savjetnice predsjednice Republike za pitanja Holokausta pridonijela i moja strukovna biografija. Ne vidim tu ničeg čudnog, ja se time profesionalno bavim, dio mog američkog školovanja bio je posvećen tome, a u Muzeju Holokausta u Washingtonu učila sam od same Joan Ringelheim kako snimati svjedočanstva preživjelih.

Nataša Jovičić završila je visoko obrazovanje na američkom sveučilištu Columbia College Chicago, predavala je na nekoliko stranih sveučilišta (De Paul University Chicago, Cambridge University UK), prezentirala je svoju metodologiju za interpretaciju umjetničkih djela slijepim osobama u New Yorku, Parizu, Helsinkiju, Bukureštu, Ljubljani i Oslu; utemeljila Taktilnu galeriju u MG-u u Zagrebu, dobitnica je The Rocke­feller Foundation Bellagio za projekt novog identiteta obrazovnog centra pri Memorijalnom muzeju... A uz to, njezina izložba za slijepe osobe (čime se također, uz pitanja Holokausta, intenzivno bavi) u Westminsterskoj palači u Londonu proglašena je događajem godine. Svoju američku životnu i profesionalnu etapu – vrlo kuriozitetno – započela je u slastičarnici u East Villageu u New Yorku gdje je zarađivala za život.

Nataša Jovičić apsolutno, bez i trunke zadrške, podržava predsjedničin posjet Jasenovcu, odnosno način na koji je to učinila. Svi koji su je zbog toga napadali, kaže, nisu u pravu.

– Predsjednica je – kaže Nataša Jovičić – postupila onako kako se to danas radi u svijetu. Vidite, u okviru IHRA-e (International Holocaust Remembrance Alliance) danas se vrlo ozbiljno razgovara o osmišljavanju okvira za komemoracije svim zemljama Europe, pa će uskoro izaći, nadam se, i svojevrsni kurikulum kako se to radi u uljudbenoj Europi. Ono što je već postalo obveza komemoriranja – to je inzistiranje na tišini, pijetetu prema žrtvama i polaganju cvijeća. Govori su svedeni na minimum. U Nizozemskoj se, primjerice, nazočnima obraća kraljica samo u nekoliko rečenica, u Hirošimi svi prisutni imaju bijele ruže u zapučku, a predsjednik vlade Japana čita Deklaraciju mira, razgovara sa žrtvama i preživjelima, poziva učenike da se aktivno uključe u takva zbivanja. U tom smislu, vidim posjet predsjednice Jasenovcu kao približavanje upravo takvom konceptu komemoriranja. Njezin posjet za nas u Muzeju imao je posebno značenje prije svega zato što je došla na sam Dan proboja i što je s nama provela nekoliko sati u miru i tišini i bez kamera, bez novinara, s istinskim interesom i suzama u očima. Duboko su je dirnule osobne priče preživjelih koje imamo u Muzeju, a koje su za mnoge, kao glavni dio postava, ostale namjerno nezamijećene. Rekla bih: možda zato što ni jedna žrtva na kraju svog intervjua ne poziva na osvetu i mržnju!

Pokušat ću sada u nekoliko rečenica sažeti historijat ambiciozne ideje Nataše Jovičić o podizanju spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu, što mi ga je ona prilično detaljno izložila u našem razgovoru u “Palaceu”. Historijat je malo poduži, traje već punih 10 godina (od 2005.), ima nekoliko etapa i prijelomnih točaka, a ja ću, ovom prigodom, istaknuti samo najvažnije.

Ideja je, na neki način, bila začeta onoga trenutka – negdje tijekom 2005. – kada je Hrvatska ušla u Međunarodnu radnu skupinu za obrazovanje o Holokaustu u Krakowu. To je bio važan događaj i zbog toga što je ulazak u tu skupinu bio jedan od uvjeta da bi Hrvatska uopće ušla u Europsku uniju.

Hrvatsku je na tom događanju predstavljala grupa eksperata što ih je imenovala Vlada RH. Među njima bile se Loranda Miletić, Alida Matković, Robert Skenderović, Mario Jareb, pa tako i Nataša Jovičić, i to kao predstavnica Memorial and Museum Working Group (u kojoj djeluje još od 2002.). “Kišobran” za tu radnu grupu bilo je, kako mi je Nataša Jovičić objasnila, (tadašnje) Ministarstvo vanjskih poslova RH (s ministricom Grabar-Kitarović), dok su monitoring nad njezinim radom vršili, prije svega, Izrael i SAD.

– U Hrvatskoj tada – prisjeća se Nataša Jovičić – kultura sjećanja na žrtve Holokausta i genocida nije bila artikulirana niti se diskutirala. Na dnevni red došao je najteži problem a to je pitanje prezentacije zločina u Muzejima kao i neke značajne promjene u školskim udžbenicima u RH – u smislu da će u njima biti više riječi o Holokaustu. U Krakowu smo po tim temama imali prezentaciju više od puna tri sata, ispred 27 zemalja članica dotične Međunarodne radne skupine – uz ostalo, morali smo prevesti sve naše udžbenike na engleski, a ja sam prezentirala i ideju Obrazovnog centra i stalnog postava Jasenovac. Držali smo se pravila struke i muzeološke i edukacijske, jer za to postoje čvrsti okviri koje daje međunarodna zajednica. To smo vrlo uspješno obavili, pamtim taj proces kao jedan od najodgovornijih u mojoj karijeri. Figurativno rečeno, bio je to dan kada je hrvatska zastava “zapiknuta” među zastave ostalih zemalja Europe! S nama i uz nas je u tom trenutku bio naš tadašnji veleposlanik u Poljskoj, izvrstan diplomat gospodin Nebojša Koharević. Ove godine sastanak dotične Međunarodne radne skupine održat će se u Mađarskoj. Osobno ću ga bojkotirati zato što je što je antisemitizam u Mađarskoj strašan.

Nataša Jovičić mi je pritom posebno istaknula:

– Što se Hrvatske tiče, uvjerena sam da spomenik stradalima u Holokaustu mora podignuti država, a ne zajednica Židova. To nije interno pitanje Židova, to je obveza svih nas koji živimo u ovoj zemlji. Ja sam to predlagala više puta, pisala sam pismo i bivšoj ministrici kulture Andrei Zlatar Violić, predloživši joj da se spomenik žrtvama Holokausta podigne već ove godine, u kojoj slavimo 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Ona je to odobrila, ali se postavilo pitanje sredstava...

Vrlo važan dan u ovoj kronologiji bio je 27. siječnja 2013. – dakle Dan oslobođenja Auschwitza – kada je hrvatski umjetnik Zlatko Kopljar imao izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu u sklopu koje je izložio pet ciglenih pilona (stubova plača) izgrađenih od cigli iz jasenovačkoga logora. Tu je njegovu izložbu Nataša Jovičić iskoristila za javno testiranje svoje ideje o podizanju spomenika stradalima u Holokaustu u Zagrebu, i to, kako mi je ispričala, na sljedeći način:

– Predložila sam autoru instalacije Zlatku Kopljaru da to svoje umjetničko djelo upravo na dan 27. siječnja 2013. koje je bilo postavljeno ispred Umjetničkog paviljona iskoristimo kao mjesto na kojemu će građani grada Zagreba polagati cvijeće i donositi svijeće za sve stradale u Holokaustu. Zanimalo me kako će naša javnost na to reagirati. Ideju su podržali Židovska općina u Zagrebu, Srpsko narodno vijeće i sam autor, Zlatko Kopljar, a onda smo vijest o tome pustili i u medije. Bilo je u tome i rizika i straha da netko ne izrazi svoj (anti)stav o Holokaustu i njegovim žrtvama. Cijeli sam taj dan budno pratila reakcije građana. Bilo je fantastično, ljudi su od jutra do mraka donosili cvijeće i kamenčiće. A došli su, među inima, i premijer Zoran Milanović, predsjednik Sabora Josip Leko i predsjednik Republike Ivo Josipović; došao je i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić... Branko Lustig... Prvi je kamenčić, koliko se sjećam, stavila bivša veleposlanica RH u Izraelu Zorica Marković... No najvažnije je bilo to da su sami građani, posve samoinicijativno, donosili cvijeće i palili svijeće. Bio je to znak, odnosno dokaz, da građani Zagreba, tj. hrvatska javnost, ima duboki pijetet prema žrtvama, da uistinu želi i da treba u glavnome gradu RH postojati takav jedan spomenik, koji bi bio trajno sjećanje na žrtve Holokausta.

U ovome trenutku Nataša Jovičić čvrsto vjeruje – uzdajući se pritom u potporu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – da će takav spomenik zaživjeti u Zagrebu već iduće godine, tj. 27. siječnja 2016. Štoviše, izjavila mi je:

– Predsjednica bi to mogla jako povući, ona ima osjetljivost za to, i mislim da je dobro da baš ona to pokrene. Nas dvije smo o tome već razgovarale, uoči predsjedničina odlaska u Gunju, prije tjedan dana. Važno je imati u vidu da se predsjednica u svojim izjavama za medije distancirala od pozdrava “Za dom spremni”, a izbor mene za njezinu savjetnicu može se, među ostalim, shvatiti i kao njezino neizravno mišljenje o prijetnjama što mi ih je prije godinu i pol dana uputio predsjednik Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) Josip Miljak. To su vrlo hrabri i važni potezi...

Na moje pitanje koje bi mjesto u Zagrebu bilo najpogodnije za podizanje spomenika žrtvama Holokausta, Nataša Jovičić mi je odgovorila:

– Ima puno prijedloga. O tome sam bila razgovarala i s Bogdanom Bogdanovićem, autorom mnogih spomenika žrtvama fažizma, on mi je tada predlagao da bi jedno od sretnijih rješenja bila Zavrtnica: to je bilo sabirno mjesto s kojeg su ustaše u NDH deportirali Židove u logore. Važno je napraviti natječaj, potom razmotriti prijedloge, tu će proceduru sigurno provesti Ministarstvo kulture.

Nataša Jovičić nije za lokaciju u Praškoj ulici, na mjestu sinagoge srušene 1942., a to mi je argumentirala ovim riječima:

– Mjesto te sinagoge nikako po mom mišljenju nije i mjesto za spomenik žrtvama Holokausta. Sinagoga je dominantno mjesto, mjesto molitve, gdje zajednica živi i ima svoje kulturne i druge aktivnosti. Spomenik žrtvama Holokausta trebao bi biti na drugačiji način istaknut i podvučen, vidljiv na mapi grada ali i na mapi gradova Europe koji takve spomenike njeguju i imaju. Eto, u Beču se on nalazi nasred trga, u Židovskoj četvrti – spomenik se naprosto mora vidjeti, ne samo da bude kao opomena već i poruka!

Na kraju našega razgovora, Nataša Jovičić je naglasila da bismo se morali ugledati na Rumunje – kada je riječ o čuvanju i obilježavanju uspomena na žrtve Holokausta:

– Rumunji su u tom pogledu slični nama: oni baš poput Hrvata nose stigmu vlastitih logora smrti – dok je svugdje drugdje u Europi bila riječ o njemačkim logorima. I što su oni, još prije desetak godina, napravili? Organizirali su međunarodnu komisiju sastavljenu od vrhunskih povjesničara iz Rumunjske i svijeta, a onda, nakon dugog razmatranja, proizveli izvješće o mjestima stradanja, točnim podacima, brojevima, imenima i prezimenima – koje je zatim Rumunjska prihvatila kao svoj službeni stav. Isti model sugerirat ću i predsjednici jer, ako se to ne riješi, događat će nam se npr. Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac itd. Sve treba istražiti, da se stane na kraj manipulacijama. To je od prvorazrednog državnog i narodnog interesa i za Jasenovac, i za Bleiburg, i za Tezno, i za sva druga mjesta.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: