PREVODITELJICA

NADA ŠOLJAN: Moj život s piscima

Kao klinka pisala sam socijalno angažirane pjesme, pokušala sam napisati i roman, ali sve je to bilo osrednje. Obožavala sam čitati i prevođenje je bilo najlogičniji izbor
 Cropix i privatni arhiv








Prizor se doimao nadrealno, čitav je Zagreb htio prisustvovati tako važnom događaju u svibnju 1945. kao što je dolazak partizanske vojske, tenkovi su nadirali kroz Jurišićevu ulicu prema Trgu bana Jelačića, a negdje preko puta pošte plavokosa djevojčica usudila se približiti jednoj od metalnih grdosija na kojoj se nalazio i visokopozicionirani rukovodilac Marko Belinić te mu dati stručak cvijeća. Bilo je i fotoreportera koji su zabilježili taj poetični događaj, ali Nada Šoljan danas na njega nema ni jednu uspomenu, nije joj čak ni jasno kako je tada uspjela skupiti hrabrosti i približiti se tenku.

Ugledna prevoditeljica, koja je nedavno dobila nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo, imala je tada 14 godina i teško se mogla nazvati pravom Zagrepčankom. Rođena je u Beogradu 1931., njezin otac Anton Mrakovčić neprestano se selio zbog posla, u jednom razdoblju obavljao je funkciju načelnika uprave državnih monopola, majka Mara (rođena Bajčić) bila je s Krka kao i muž, on iz Omišlja ona iz Punta, po zanimanju učiteljica, a djece je bilo napretek. Prije njezina rođenja umro joj je 11-godišnji brat (govorili su da je to od sunčanice, no vjerojatno je u pitanju bila neka vrsta meningitisa), tako da je odrasla s još jednom sestrom i dvoje braće. Starija Vera – imala je 12 godina više od nje – bila joj je poput majke, morala je zamijeniti često odsutne roditelje, Milutin je također bio puno stariji, a samo je Anton bio mlađi od nje i uvijek bi je nervirao jer nije htio sudjelovati u obavljanju kućanskih poslova.

Iz Beograda su se nakratko preselili u Zagreb, a odatle u Split, gdje je provela čarobno djetinjstvo, u stanu s pogledom na more. Prvi događaj kojega se sjeća bio je dopraćaj lijesa s tijelom kralja Aleksandra Karađorđevića, ubijenog 1934. u Marseillesu, čitav grad je bio obavijen u crno, a čak je i trogodišnja curica shvatila da se događa nešto posebno. Otac ih je kasnije opet sve preselio u Zagreb, ali ovaj put su tamo i ostali. Stanovali su na najvišem katu u nekadašnjoj tvornici duhana u Klaićevoj 13, to je bio pomalo čudan stambeni prostor, no njime su bili zadovoljni, dolje je bio i park, istina, okružen skladištima, međutim i to nije dugo trajalo. Kad je proglašena NDH, oca su joj umirovili, ipak je on bio “beogradski” kadar (to što je studirao pravo u Beču novoj vlasti nije puno značilo), a što je najgore, morali su i iz stana. Preko prijatelja Mažuranića (to je prezime uvijek puno značilo) našli su mogući smještaj u Amruševoj, međutim tamo su bile tri telegrafistice koje su radile za Nijemce. Otac je otišao u njemačku vojnu upravu i zamolio da telegrafistice presele negdje drugdje, tamo su se najprije čudili “zašto ustaše rade takve stvari i ostavljaju obitelji bez krova nad glavom”, a onda im ponudili veliki stan na uglu Boškovićeve i Petrinjske, uz uvjet da najveća soba bude za nekog Nijemca koji se zatekne u Zagrebu. Najprije je to bila neka naočita udovica njemačkog časnika, koja je na istaknutom mjestu držala njegovu fotografiju i mač, mala Nada joj je pospremala sobu i divila se njezinoj eleganciji, međutim ona je s njima jedva komunicirala. Poslije su dobili novog stanara, puno simpatičnijeg tipa, blagajnika u vojnoj upravi, koji je svoju veliku sobu prepustio dvjema sestrama, a sam se povukao u manju prostoriju i na njoj ironično napisao “rezervirano za njemačkog generala”. Bio im je od velike pomoći kad im je jednom kasno uvečer upala endehazijska policija i počela ih legitimirati, brat Milutin se prepao jer je imao fotoaparat koji je to poslijepodne koristio na Sljemenu s prijateljima ilegalcima, no kad je iz svoje sobe izašao njihov sustanar i počeo galamiti na njemačkom da u toj kući nema mira ni u sitne sate, policajci su se odmah pobrali.

Što se zbiva u NDH, shvatili su i po tome što su s trećeg kata iselili Židove iz tamošnjeg staračkog doma i odvezli ih kamionom u nepoznato. Nitko se u zgradi nije usudio ni zucnuti, pa ni Mrakovčići. Uostalom, što su uopće mogli poduzeti?!

Škole je jedva bilo, jer su takve zgrade bile rekvirirane za vojsku i slične potrebe. Nada se snalazila uz pomoć instruktora, dečko Verine prijateljice bio je profesor matematike i u dva nastavna sata objasnio joj sve što je trebalo da se snađe u tom “kompliciranom” predmetu, za knjigama je ionako bila luda i čitala bi ih i noću pod poplunom uz svjetlost baterije, koji put bi s roditeljima otišla u kazalište jer joj je majka još iz školskih dana bila dobra s Vikom Podgorskom, prvakinjom Državnog narodnog kazališta (kako se tada zvao HNK), a tu i tamo bi navratili u Malo kazalište u Frankopanskoj (današnju “Gavellu”).

Osim spomenutog spektakularnog događaja u Jurišićevoj, promjene režima jedva je bila svjesna, potpuno ju je okupirao početak redovnog školovanja: još je prvi razred osnovne upisala s pet i pol godina jer je već čitala i pisala ne samo latinicu nego i ćirilicu i taj je ritam i dalje zadržala. To što je toliko mlađa od svojih vršnjakinja pokazalo se kao neugodnost samo na izlascima na ples, za curicu s kečkama malo bi se koji dečko zanimao, no kad je počeo pubertet, situacija s udvaračima znatno se popravila. Išla je u VIII. žensku gimnaziju u Klaićevoj (današnju V.), ali je usporedno pohađala i srednju muzičku školu, gdje je učila klavir: jednom ju je pohvalio i slavni Fran Lhotka dok je slušao kako je brat prati na flauti. Muzička škola dobro joj je došla na tada obaveznim radnim akcijama, nije smjela ništa raditi da ne povrijedi ruke, pa je na prvoj u Studentskom gradu u Dubravi bila spiker na radiju, a na drugoj dio grupe zadužene za kulturnozabavne aktivnosti: što vlakom što pješke obilazili su omladinske logore raspoređene uzduž pruge od Zagreba do Beograda, a uz nju su bili dirigenti Igor Gjadrov i Krešimir Šipuš te tenor Noni Žunec. Možda je važnije bilo to što su brigade imale i međunarodnu sekciju, na prvoj je upoznala neku Nizozemku, na drugoj Indijku i tako doznala – što se kasnije potvrdilo iz još nekoliko izvora – da je moguće u Engleskoj čuvati djecu nekoj obitelji i tako se bolje pripremiti za studij.

Kad se radilo o izboru fakulteta, upisala je na Filozofskom ruski kao glavni predmet (odlično ga je naučila u samo dvije godine, i to od profesorice koje je pobjegla iz domovine prije no što je izbila revolucija), a kao drugi engleski. Imala je samo sedamnaest i pol godina, nije mogla ni glasati na izborima, trebalo je bezbroj potvrda da joj se omogući upis, a kad je počela nastava, već na drugoj godini čekalo ju je iznenađenje, u novoj reformi fakulteta trebalo se odlučiti za samo jedan predmet. Izabrala je engleski, prema ruskom je zbog političkih zbivanja već stekla izvjesnu averziju, iz slavistike je zadržala samo nekoliko kolegija, no o svojem znanju jezika nije imala visoko mišljenje (“prosječno srednjoškolsko”), zato je jedva čekala da što prije ode u Englesku i tamo ga nauči kako spada. Klavir je već onda pao u drugu plan, u jednom razdoblju sklo pila je dogovor s poznatim pijanistom Juricom Muraijem da je on podučava glazbu, a ona će njega engleski, no to nije rezultiralo ozbiljnim povratkom instrumentu.

Do Engleske je putovala dva dana vlakom, oni koji su je dočekivali na međustanicama lako bi je prepoznali (“bila sam oličenje jada i nesnalaženja”), a kad se napokon smjestila kod obitelji koja je stanovala podalje od centra Londona, napokon je mogla odahnuti. Brinula se za dva dječaka, jedan je imao samo dvije i pol, drugi nešto više od četiri godine, lako su se sprijateljili, a od domaćina je imala neizmjernu pomoć. On je bio Novozelanđanin i radio u British Museumu u odjelu za slavistiku, ona Australka, koja ju je tjerala da prevodi s hrvatskog na engleski i zatim opet na hrvatski, ali bez pomoći rječnika. Govorili su artikulirani engleski, što danas smatra posebno sretnom okolnosti, i primili je kao člana obitelji. Čak ju je i mališan po kojeg je došla u vrtić zvao “prijateljicom”, a ne “dadiljom”. U Engleskoj se osjećala kao kod kuće i taj je osjećaj drži i danas, iako je bilo razdoblja kad je Englezima štošta prigovarala. Slobodan dan u tjednu koristila bi za obilazak muzeja, otišla i u kazalište, a ponekad bi priuštila sebi najveću strast – kupovinu cipela.

Po povratku na studij već je neusporedivo bolje vladala jezikom, ali je procijenila da joj treba još jedna “runda” Engleske, a kako joj je znanica zauzela mjesto kod one obitelji, postala je “cook companion” postarijoj Židovki. O kuhanju nije imala pojma, no njezina poslodavka naučila ju je ono najnužnije, a Nadu je osobito impresioniralo upoznavanje s ortodoksnom židovskom kulturom.

Između boravaka u Engleskoj upoznala je mladog književnika Antuna Šoljana, vjenčali su se u ožujku 1955., ubrzo im se rodila prva kći Maja, a za početak su stanovali kod njezinih roditelja u Boškovićevoj (odmah poslije rata preselili su se u manji stan, trijezno procijenivši da im nove vlasti neće dozvoliti zadržati onako velik prostor), živjeli su na pregrađenoj verandi i u djevojačkoj sobici, sve dok se nisu preselili u tzv. književničke stanove na Trešnjevci. Nada je bila dovoljno pronicljiva da uplati dva stana, na to je otišao neuobičajeno visok honorar za jedan njezin prijevod, što im je kasnije pomoglo da se domognu današnjeg prostranog stana u Draškovićevoj ulici. Zagreb sredine pedesetih bio je sav u znaku moderne kulture, Šoljana su ubrajali među najistaknutije mlade književnike, blizak prijatelj im je bio Ivan Slamnig, a sa stranim knjigama nije bilo problema jer su i Američki i Britanski konzulat imali vrlo bogate knjižnice. Kako se odlučila da joj prevođenje postane profesija? Brat Milutin imao je, recimo, puno konkretnije zanimanje, diplomirao je medicinu i bio među prvima u Hrvatskoj koji je davao cjepivo protiv tada vrlo raširene i često vrlo smrtonosne tuberkuloze. Nada je kao klinka pisala socijalno angažirane pjesme, pokušala je napisati i roman, ali iz osrednjeg prijema njezinih uradaka shvatila je da to nije njezin budući poziv.

Obožavala je čitanje i prijevodi su bili najlogičnija poveznica s onime što joj je najdraže.

Nikad nije birala lake pisce, sredinom pedesetih prevela je Steinbeckov “Slatki četvrtak”, a zatim se (uz Slamnigovu suradnju) uhvatila u koštac s Thomasom Hardyjem i prevela “Daleko od bjesomučne gomile”. Svojedobno su je njezini domaćini u Londonu poveli do farme koja je navodno poslužila piscu kao lokacija za “Tessu iz porodice d'Urberville”, a i do drevnog Stonehengea, gdje roman završava, ali su bili razočarani kad ona nije bila toliko impresionirana tim mističnim mjestom.

Nije li bilo rizično sa suprugom i sada već dvije kćeri (Ivana je rođena 1964.) ustrajati u poziciji slobodnjaka. “Nije bilo druge, sva dobra mjesta u školama i na fakultetima bila su zauzeta, a kao prevodilac sam već imala dobru reputaciju.” Među prijevodima kojima se ponosi je “Dobro došli u moj svijet” Jamesa Turbera, Williama Faulknera dugo je izbjegavala (“bio mi je težak i dosadan”), da bi ga zavoljela dok je prevodila “Absalom, Absalom!”.

Dugo nije mogla smisliti naslov, da bi joj pomogla tada 12-godišnja Ivana. “O čemu se u knjizi radi?”, pitala je. “O sinu kralja Davida koji se pobunio protiv oca.” “Onda to tako i nazovi, da se zna tko je taj tip.” Tako je knjiga nazvana “Abšalome, sine moj!”

Bila je jedan od utemeljitelja Društva književnih prevoditelja, dok su se izdvajali iz Društva književnika i osigurali staž i socijalno svojim članovima, pa nagrada za životno djelo “Josip Tabak” ima višestruko značenje. Nada ima posebnu prevodilačku strategiju, najprije diktira prijevod daktilografkinji da čuje kako to zvuči i ispravi pogreške, poslije je na to mjesto uskočila kći Maja, također vrsna prevoditeljica, a sada povremeno koristi pomoć unuka, iako je u međuvremenu i sama svladala kompjuter.

Bavila se najrazličitijim poslovima, sedamdesetih je prevodila za televiziju, zvala ju je urednica filmskog programa Televizije Zagreb Mignon Mihaljević, veliki je hit bila serija “Henrik VIII. i njegovih šest žena” s Keithom Mitchellom i Charlotte Rampling koju je ona prevela, smišljala je naslove za teško prevodive filmove, a među rijetkim nastavničkim poslovima bio joj je honorarni angažman na Akademiji dramske umjetnosti.

Iako je znala ruski, nikad nije s njega prevodila, 1969. prevela je “U prvom krugu” Aleksandra Solženjicina, no koristila je jedino dostupan engleski prijevod koji joj baš nije bio impresivan. Ipak, knjiga je bila veliki društveni događaj. Ruskih se tema dotakla i u trotomnoj biografiji Lava Trockog koju je napisao Isaac Deutscher: i to je bilo vrlo kontroverzno izdanje, a Zvonimir Berković pohvalilo ju je jer nije koristila tzv. službeni jezik.

Je li upoznala koga od pisaca koje je prevodila? Njezin najdraži autor je John Fowles, najprije je prevela “Kulu od ebanovine”, zatim i “Žensku francuskog poručnika”, tek kasnije “Kolekcionara”, no kad je izrazila želju da se susretne s njim, rekli su joj da je bolestan i da nikoga ne prima. S Haroldom Pinterom bilo je puno lakše, poznanstvo je olakšala činjenica da je autor bio zadovoljan Šoljanovom prilagodbom jednog svog komada i to mu napomenuo u prepisci. Sreli su se u Londonu gdje ih je poslao na kazališnu predstavu u kojoj je igrao Michael Kitchen, dok se još nije proslavio serijom “Foyleov rat”, a poslije je, kad je prolazio kroz Zagreb prema Dubrovniku, bio na ručku kod njih u Draškovićevoj, s drugom suprugom lady Antoniom Fraser. Laknulo joj je kad je lady Antonia otkrila da i njezina djeca odlaze u druge zemlje čuvati djecu, čime su se pokrivali za studij: kad to može jedna plemenitašica, ni Šoljanove ne smije biti sram što rade to isto.

Je li poziv prevodioca frustrirajući? Prijatelj pjesnik joj je sugerirao: “Kada ti rečenica krene dobro, slobodno je nastavi po vlastitom nahođenju”, što je njoj bilo nezamislivo. Radije se držala gesla Otona Župančiča koji je tvrdio da je prevodilac poput nekoga tko se namjerio na škrinju zlata, može u njoj premetati zlatnike koliko god želi, ali uvijek mora upamtiti da to nije njegovo. Što ju je tako privuklo Fowlesu? Njegova rečenica ili struktura knjige? Ne može to objasniti, uostalom, objašnjava mi, i ne zna što to znači struktura djela, ali je svjesna samo jednog, kad bi bila pisac, željela bi pisati poput njega.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 01:13