Kažu da iskusni mađioničari i iluzionisti nikad ne pokazuju trik dva puta zaredom, ostavljajući publiku čeljusti obješenih u nevjerici, izbjegavajući tako mogućnost da drugi put, bez efekta šoka, netko pribran i koncentriran provali kako to, jebiga, rade. Nikad zato nismo vidjeli da profesionalni mađioničar ponavlja trik, koliko god publika to tražila. Nikad, do te svibanjske večeri.
Točno deset godina prošlo je od te utakmice, a ja je pamtim zato što sam je s prijateljima iz Sarajeva gledao na prvomajskom sijelu na Braču: taj pak Prvi maj pamtim zato što ću po povratku u Split kod doktora Ivaniševića na Bačvicama saznati da imam rak. Ako izuzmemo tu stvar s tumorom, bili su to prilično dobri prvomajski praznici: Liverpool je pobijedio Chelsea 1:0 i plasirao se u finale Lige prvaka u Istanbulu, Hajduk je u play-offu prvenstva dobio Varteks u Varaždinu 2:1 i praktički osigurao drugu uzastopnu titulu prvaka, Dinamo je u Ligi za opstanak izgubio od Zadra, a nakon punih šest godina gladi, još od ere Rivalda i odbjeglog kvislinga Luisa Figa, prema tituli je te nedjeljne večeri konačno stupala i Barcelona.
Hoću reći, bilo je mnogo razloga da dobro pamtim te prvomajske praznike. Svakako, Hajdukova titula, Dinamova Liga za opstanak, Liverpoolov prolaz u kasnije mitsko finale s Milanom i zloćudni karcinom testisa ipak su nešto jači trenuci za pamćenje od jedne bezvezne Rijkaardove zamjene pri kraju bezvezne Barcelonine utakmice s bezveznom Albacetom, slabašnim kastiljanskim klubićem do danas poznatog samo po tome što je u njemu ponikao Andrés Iniesta. Najzad, i navijači Barcelone na prepunom su Cam Nouu tada još mislili da ovacijama odaju počast zamijenjenom Samuelu Eto›ou, a ne njegovoj mladoj i dobro nepoznatoj rezervi.
Ne obazirući se na ovacije tribina, strijelac jedinog gola u teškoj, mučnoj utakmici protiv posljednjeg na tablici ledinu je napustio bijesan kao lisica, jer se s Diegom Forlánom iz Villareala još tukao za titulu najboljeg strijelca La Lige. Odgurnuo je pomoćnog trenera Sacristána i ljutito sjeo na klupu, a na posvećenu katalonsku livadu u toj je 88. minuti istrčao patuljasti neki klinac u prevelikom dresu s brojem 30 i prezimenom “Messi”.
S neuglednom, ravnom frizurom što mu je tek dotakla ramena, pa se stala uvijati prema gore, mali je izgledao kao jedan od onih balavaca što u sedmom osnovne prvi put čuju Deep Purple, pa preko ljeta puste kosu da je do početka osmog razreda imaju taman za razdjeljak poput Iana Gillana. Ovaj mali Argentinac, s nadimkom La Pulga – “Buha” – bio je, međutim, velika nada Barcelone, još jedno čudo iz njenih jaslica. Godinu ranije, objasnio nam je komentator, u istoj je sezoni igrao za svih pet klupskih selekcija – za juniorski B i A tim, za Barcelonu C u trećoj španjolskoj diviziji, za Barcelonu B u Segundi i za prvu momčad u prijateljskoj utakmici protiv Porta. Par mjeseci prije utakmice s Albaceteom, čuli smo, Lionel Messi je konačno i službeno debitirao u prvenstvu - posljednjih deset minuta protiv Espanyola umjesto Decoa - sa sedamnaest godina i par mjeseci, kao najmlađi prvotimac Barcelone u povijesti, da otada skuplja dvije po dvije minute iskustva na igralištima za odrasle.
Tako je bilo i te večeri, u osamdeset osmoj minuti utakmice s Albaceteom. Već nakon devedesete, međutim, svijet više neće biti isti. U toj jednoj, posljednjoj minuti, rođen je mit.
Tek što je počela teći devedeseta, Ronaldinho se na desnoj strani oslobodio dvojice igrača Albacetea, pa samo ležerno, mangupski podigao loptu s trave, prebacio Agusa i Gálveza u zadnjoj liniji i na rubu šesnaesterca našao toga malog s brojem trideset, kako se ono zove, Messija, a ovaj - kao da u šesnaestercu ima deset godina staža, a ne samo dvije minute - rutinski smirio loptu, pa je lagano potkopao ljevicom i u visokom lobu poslao u suprotnu malu mrežu Raúla Valbuene. Džabe ovome bila prvomajska parada.
Malo prerano se, međutim, mališan poradovao svom prvom golu za Barcelonu, jer je sudac Velasco pokazao ofsajd, iako se sa Sagrada Familije vidjelo da je klinac bio u crti s dva braniča gostiju i da je gol regularan kao ustav. Iskusni tridesetogodišnji vratar Valbuena očinski ga je potom pogladio po kosi, kao da kaže, “smiri doživljaj, mali, bit će još vremena za tebe”.
I zaista, što ti je iskustvo, bilo je još vremena za maloga. Cijelu minutu.
Samo i točno šezdeset sekundi kasnije – a Messi je u međuvremenu stigao još i probiti lijevu stranu, pa na trepavicu pogoditi Iniestu, kojega je u posljednji trenutak blokirao Peña - Ronaldinho je u nevjerojatnoj, upravo faksimilnoj rekonstrukciji one akcije iz prethodne minute, opet samo ležerno, mangupski podigao loptu s trave, ponovo prebacio Agusa i Gálveza u zadnjoj liniji Albacete i još jednom na rubu šesnaesterca našao onoga malog, a ovaj - kao da u šesnaestercu ima deset godina staža, a ne tri minute - jednako rutinski smirio loptu i s istog je mjesta identičnim lobom ljevicom poslao u istu onu suprotnu malu mrežu vratara Valbuene. I opet ovome džabe bila prvomajska parada.
Ne sjećam se, mislim da je Benja prvi naglas pomislio kako je režiser iz nekog razloga ponovo pustio snimku onog poništenog gola. Da nije bila snimka, shvatili smo tek kad je komentator izguglao da se upravo upisao najmlađi strijelac u historiji La Lige, i kad se u dnu ekrana pojavio natpis “Messi, 1 gol en la Liga”. A onda i Raúl Albuena kako s loptom u ruci tupo gleda u horizont terena, da ostatak života unucima i neznancima za šankom priča kako je on lično primio onaj prvi gol Lionela Andrésa Messija Cuccittinija, i svojim rukama tu loptu izvadio iz mreže.
A Messi je najprije pogledao suca Velasca, kao da kaže, “ako je opet ofsajd, mogu ja i treći put, nije problem”, pa se obnevidio od sreće zaletio i skočio na leđa velikom Ronaldu de Assisu Morreiri. Onako mali, jedva pet i pol stopa, na trenutak nam je tada – na leđima Ronaldinha – izgledao za glavu veći od njega.
Dva potpuno identična gola ne viđaju se često u životu, a dva potpuno identična prekrasna gola, od istog igrača na istoj utakmici, u razmaku od minute, nisu se vidjela nikad. Barem ne dok Prvog maja 2005. u igru konačno nije ušao Lionel Messi. Te večeri, mali je iluzionist prekršio sveto pravilo zanata, i u razmaku od minute pred devedeset hiljada gledatelja, jedanaest protivničkih igrača i tri suca ponovio trik s podvaljivanjem lopte i lobom preko posrnulog vratara.
I sve otada, Messi svoj omiljeni trik pokazuje svakome tko pita. Već do kraja godine, kad ga je u 70. minuti utakmice Lige prvaka protiv Udinesea trener Rijkaard izvadio iz igre, nije više bilo nesporazuma kome Camp Nou ustaje na noge i klanja se ovacijama, i samo par mjeseci kasnije, nakon impresivne partije protiv Chelseaja, veliki Diego Armando izrekao je svoje glasovito proročanstvo. “Vidio sam igrača koji će me naslijediti”, rekao je Maradona BBC-u, “i njegovo ime je Leo Messi.” Bilo je, istina, i do tada igrača kojima su novinari tepali kao novim Maradonama - od Ortege i Gallarda do Saviole i Riquelmea - ali ovo je bilo prvi put da je sam Kralj autorizirao prijestolonasljednika. Nije ih se našlo mnogo da se spore s prgavim Argentincem: valjda on najbolje zna.
A mali Boško Buha požurio je svijetu dokazati da originalni Maradona ne govori pizdarije. Već sljedećeg proljeća mali je mađioničar faksimilno, nevjerojatnom preciznošću, rekonstruirao dva najčuvenija Maradonina trika, ona dva najslavnija gola u cjelokupnoj historiji nogometa, protiv Engleske u četvrtfinalu Mundijala 1986. Najprije je u Kupu Kralja protiv Getafea do najsitnijeg detalja ponovio Maradonin “gol stoljeća”, najljepši u povijesti igre – posve identično se na centru oslobodio dva igrača, predriblao onda jednako kao Diego Armando sljedeću četvoricu, ušao u šesnaesterac na istom mjestu, zaobišao vratara na isti način i na isti je način poslao u mrežu, pretrčavši kao i Maradona šezdeset metara i jednako kao on otrčavši u slavlju do korner zastavice. A onda, dok se svijet još nije pribrao, jedva mjesec i pol dana kasnije, protiv Espanyola u prvenstvu, jednako je pedantno ponovio i glasovitu Božju ruku, na zastrašujuće isti način skočivši pod jednu svijeću na vrhu peterca, pa onako malen prepredeno podmetnuo istu lijevu ruku nad vratarom Carlosom Kamenijem, baš kao onomad mali Maradona nad Shiltonom.
Dva potpuno identična gola ne viđaju se često u životu, a dva potpuno identična najslavnija gola u cjelokupnoj povijesti nogometa, od jednog igrača na istoj utakmici, pa ponovljena od drugog u razmaku od mjesec i pol, nisu se vidjela nikad. Barem ne dok u igru tog proljeća nije ušao Lionel Messi.
Svijet više nije imao nikakvih sumnji - onoga lipnja 1987., kad je Napoli s Maradonom slavio prvu titulu prvaka Italije u svojoj povijesti, u argentinskom Rosariju rođena je druga inkarnacija Diega lame. Ostalo je još jedno pitanje, majka svih pitanja, kojim će se dokonija polovica čovječanstva zabavljati i svađati sljedećih pedeset godina: tko je od njih dvojice bolji, dakle najbolji ikad?
Čuveni “engleski” golovi nisu bili jedino po čemu su ova dvojica Argentinaca uspoređivani, zapravo su bili tek dvije taksene marke na ovjeri kopije: i jedan i drugi patuljasta rasta - Maradona metar šezdeset pet, Messi tek četiri centimetra viši – obojica stoga niskog težišta, koji im omogućava kineziologijom i fizikom neobjašnjivu putanju i kontrolu lopte, obojica tako brzog, sitnog koraka i kićenog filigranskog driblinga, DeepBlueove sportske inteligencije i GoogleEarthova pregleda igre, obojica golgeterski predatori zarobljeni u tijelu klasične “desetke”, obojica lideri zbog kojih će cijela Republika Argentina drhtati kad ustanu na lijevu nogu. Pardon, desnu – obojica su, jasno, ljevaci.
Lakše je stoga bilo naći razlike. One pak nisu samo u činjenici da je Maradona svoju nišu u panteonu zauzeo s reprezentacijom, a Messi s klubom. Onoj dakle omiljenoj mantri posvećenih maradonista, po kojima će u istu rečenicu s belaj-lamom njegova sljedeća inkarnacija moći stati tek kad sama samcata odvede do titule nekakav mali napoli bez Xavija i Inieste, i nekakvu radničku Argentinu bez Teveza i Agüera. I kontramantri messista, po kojima bi tom logikom i Borussijin šleper Matthias Sammer bio bolji igrač od nikad nigdje ovjenčanog Sócratesa, a Lothar Matthäus veći od, recimo, Johana Cruijffa.
Osim što su upadljivo isti, Maradona i Messi su, naime, potpuno suprotni tipovi: prvi neukrotive naravi, prgav, brbljiv i svadljiv, drugi miran, tih i posve koncentriran na igru, prvi hvalisavi i arogantni skandal-majstor, drugi skroman, tih i posve koncentriran na igru, prvi rob svakog poroka kojega je probao, drugi običan, tih i posve koncentriran na igru, prvi južnoamerički revolucionar s tetoviranim Cheom, drugi nenametljiv, tih i posve koncentriran na igru.
Uopće, nikad do Messija svijet nije vidio boljeg nogometaša o kojemu je manje znao: nitko ne zna tko mu je sadašnja zaručnica, tko bivša, a tko buduća, koje automobile vozi, koju muziku sluša, kako mu izgleda kupatilo, gdje ljetuje i što misli o situaciji na Srednjem istoku. Više se o Maradoninom privatnom životu zaboravilo nego što će se o Messijevom ikada saznati.
Umjesto toga, Leo Messi je odlučio igrati nogomet. I nakon dva ponovljena Maradonina neponovljiva gola, krenuo izmišljati i davati svoje. Pa ih, od onoga Albaceteu prije deset godina, utrpao do sad četiristo šezdeset tri, stotinu više nego Diego Armando u svih svojih dvadeset godina, osvojivši usput s Barcom šest – pardon, već sedam – titula prvaka, šest španjolskih superkupova, tri Lige prvaka, po dva Kupa kralja i Uefina superkupa, još dva svjetska klupska prvenstva, jedno olimpijsko zlato pride i, vjerovali ili ne, ravno stotinu i pet raznih individualnih nagrada.
Messi je tako potpuno promijenio način na koji gledamo nogomet i mjerimo igrače. Do njegove pojave, sjetit ćete se, gol-igračem vrijednim omanjeg državnog budžeta smatrao se napadač koji zabije dvadesetak golova po sezoni, a Messi u posljednjih šest godina, otkako ga je ono Pep Guardiola namjestio na desnu stranu, u prosjeku daje šezdeset jedan gol po sezoni! Nekad skupih i cijenjenih dvadeset golova La Pulga zabija u lošijoj polusezoni, kad zbog ozljede pauzira dva mjeseca. Do njegove pojave, najzad, fenomenima vrijednim osrednjeg azijskog BDP-a zvali smo igrače koji bi imali tri sjajne sezone u kontinuitetu, a Messi tako igra svih devet sezona koliko je standardni prvotimac Barce: u posljednjih osam godina četiri je puta bio proglašen najboljim nogometašem svijeta, i još četiri puta drugim!
Rekordi, naravno, ne govore sve – a Messi ima sve rekorde kojih se dokona nogometna statistika stigla dosjetiti, i sad samo obara vlastite – ili barem ne govore mnogo o radosti sudjelovanja u igri, tajni koju je Messiju prenio njegov prvi dodavač Ronaldinho, da je sačuva u vrijeme neoliberalnog, korporativnog nogometa. Jedan nedavni detalj otkriva tu tajnu i ključno razlikuje Messija od njegova genijalnog antipoda Cristiana Ronalda, za kojega je posve svejedno za koju korporaciju daje golove sve dok na semaforu piše “Ronaldo”, i s kojim se i ovih dana, već šestu godinu zaredom, pripetava za najboljeg strijelca La Lige.
Prije dva tjedna, u posljednjim minutama utakmice Real-Almeria, Ronaldo je tako potpuno pogubio živce kad je suigrač Arbeloa na jedan centaršut stigao stotinku prije njega i ukrao mu gol. Par dana kasnije, u posljednjim minutama utakmice s Cordobom, Messi je pak penal - priliku za het-trik i bijeg na čelu ljestvice strijelaca tri kola prije kraja prvenstva – opušteno prepustio Neymaru, za injekciju samopouzdanja nakon serije njegovih neverojatnih promašaja.
Više od njegova rekordna trideset dva het-trika, o Messiju tako govori taj nesuđeni trideset treći, više od sva četiri stotine šezdeset tri gola, o njemu govori taj jedan koji nije dao. Najzad, za malog Argentinca i njegove golove – rekao bi stanoviti Raúl Valbuena, pomoćni trener Zaragoze, što po aragonskim šankovima prepričava kako je onomad lično primio prvi gol Lionela Andrésa Messija Cuccittinija, i svojim rukama tu loptu izvadio iz mreže – “ima vremena”.
I ima. Već tri dana kasnije, točno deset godina nakon što je Messi svijetu pokazao trik s potkopanom loptom, nakon što su svjetski vratari svih tih godina obješenih čeljusti vadili loptu iz mreže i tupo onda satima zurili u horizont terena - ne shvaćajući kako ta lopta, okruglu je u svaki ćošak jebem, na kraju završi u mreži – konačno je na isti onaj sjeverni, Valbuenov gol stao najbolji vratar svijeta Manuel Neuer, mrki Nijemac što je pročitao sve napadačke trikove pa u slobodno vrijeme igra libera, a prije spavanja čita Ronaldove slobodne udarce i penale.
Već je, uostalom, čitao Messija. “Imamo pozitivna iskustva s Barcelonom”, samouvjereno je tako ovoga Prvog maja novo polufinale s Barcelonom na Twitteru najavio vratar Bayerna, prisjećajući se onoga prije dvije godine – točno, jebiga, na Prvi maja 2013. - i masakriranja Barcelone 0:3 na Cam Nouu. “Jako poštujem Messija i sve što je ostvario”, dodao je iskusni Neuer pred utakmicu, “ali kad izađemo na teren treba pokazati autoritet i tko je gazda.”
Tako je – što ti je iskustvo – i bilo: kad su izašli na teren zaista se pokazao autoritet i vidjelo tko je gazda.
Mali je Argentinac najprije u sedamdeset sedmoj minuti primio loptu od Alvesa, pa nakon dva-tri sitna koraka odapeo onaj svoj čuveni iz lijevog koljena za 1:0, tek da pokaže autoritet, a onda tri minute kasnije, da pokaže i tko je gazda, zavrtio Boatenga kao na vrtuljku u luna-parku, pa onako dječji razigran - kao da je u šesnaestercu dvije minute, a ne već deset godina – loptu lagano potkopao desnicom i u visokom je lobu poslao u suprotnu malu mrežu strašnog Neuera. Džabe i njemu bila prvomajska parada - najbolji svjetski vratar, kao da je golman malog kastiljanskog Albacetea, a ne svjetskih i europskih prvaka, obješenih je čeljusti tupo zurio u horizont terena ne shvaćajući kako je lopta na kraju završila u mreži, kad je Messiju bila na desnici, a ne na ljevici.
Nije se siroti Nijemac pribrao do kraja utakmice: u posljednjim sekundama sudačke nadoknade - tek da bude osveta za onih 0:3 - mali je iluzionist za kaznu zbog svih promašenih prilika Neymara izbacio s Barcine polovice samog pred Bayernov gol, a ovaj onda samo produžio loptu kroz Neuerove noge.
Tako je jednim genijalnim lobom započelo i završilo prvih deset godina Lionela Messija, dječaka kojemu je u osnovnoj školi dijagnosticiran deficit hormona rasta, pa je pod hormonskim injekcijama izrastao među tri najveća ikad, dokazujući dokonijoj i glupljoj polovici čovječanstva kako za veličinu centimetri nisu važni.
Dobrodošli stoga u drugih deset Messijevih godina. Možete gledati i pokušavati shvatiti, a možete i samo gledati.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....