PJESNICI SU GA ZAPAMTILI

Zbog dvije pjesme iz zbirke 'Brod u boci' Arsenu Dediću prišivena je etiketa religioznog poete

Bilo je dovoljno samo 29 Dedićevih pjesama pa da se jednom dječaku promijeni svijet

U svakom velikom umjetničkom opusu teško je odrediti točne brojke. Pisac, skladatelj, tekstopisac, jednom riječju umjetnik Arsen Dedić (1938. - 2015.) stvorio je toliko raznorodnih djela da ih je teško i pobrojati.

U jednoj zbirci njegovih pjesama (“Zabranjena knjiga”, prošireno izdanje, 2004.) spominje se da je objavio 23 LP gramofonske ploče, 11 CD izdanja, napisao glazbu za 129 kazališnih predstava, 30-ak igranih, 14 dokumentarnih i 10 animiranih filmova, te još za 50-ak TV serija, drama i TV filmova – s nepotpunim podacima. Vrijednost, ali i količina njegovih djela doima se nedokučivom. Pribroje li se njima izvođačka “prava” – česti nastupi na koncertima, festivalima, u TV emisijama itd. – spomenuti brojevi čine se praktično neostvarivi. Kako mu je to uspjelo?

I kada je, uostalom, napisao svoje pjesničke knjige, njih 20-ak? A spomenut ću tek nekoliko naslova: “Narodne pjesme”, 1979.; “Zagreb i ja se volimo tajno”, 1986.; “Hotel Balkan”, 1987.; “101 pjesma”, 1990.; “Pjesnik opće prakse”, 1993.; “Slatka smrt”, 1995.; “Čagalj”, 2000., i “Padova” (s crtežima Munira Vejzovića), 2004. Svoju prvu LP ploču (Čovjek kao ja, 1969.) i prvu knjigu pjesama (“Brod u boci”, 1971.) Dedić je objavio u jednom drugom društveno-političkom uređenju, i u drugom povijesnom kontekstu.

Opasan teret

Prijelaz iz 60-ih u 70-e prošlog stoljeća bio je obilježen političkom represijom u cijeloj bivšoj, ali posebno u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj. Hrvatsko proljeće, jednom riječju, 1971. odvela je golobrade studente u zatvore, pa je trebalo odrastati između pravovjernosti Partiji i krivovjernosti. A druga je uključivala svaki otklon od linije, pa i onaj pjesnički.

Ovako ili onako stradali su mnogi ljudi koji su uređivali Hrvatski tjednik i Hrvatski književni list (HKL), kao i drugi urednici. Na primjer, Branimir Donat, urednik knjiga. Pisana riječ postala je opasan teret; urednici i pjesnici Zlatko Tomičić i Igor Zidić bili su odsad “šire” sumnjivi. Ne samo kao publicisti, već i kao antologijski pjesnici.

Poezija se počela čitati s pravolinijskim povećalom. Te iste 1971. Arsen Dedić, koji se već proslavio šlagerima i šansonama, objavio je prvu zbirku pjesama, pod naslovom “Brod u boci”. Malo tko je znao da je Dedić već do tada proživio iskustvo pjesničke nepodobnosti. I da je mogao strahovati neće li tkogod pronaći štogod politički nepoćudno u “Brodu”, kao što je netko drugi, ranije pronašao to isto u dvije njegove časopisne pjesme.

S poezijom se Dedić “opekao” još 1958., i to s objavom “religioznih” pjesama. Pjesnik Zvonimir Golob spomenuo je to samo posredno, u pogovoru “Broda u boci”, ali nije dorekao što se, zapravo, dogodilo. I nije objasnio od kakvih je to posljedica bilo za građanina Dedića. “U hrvatskoj književnosti javio se Arsen pjesmama u zagrebačkim Prisutnostima u kojima je objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom Čuda. Kao skinute sa zavjetnih slika one i danas pokazuju zrelost pjesnika koji, tek što se javio, ne obećava već daje. Iz tog vremena u ovoj se knjizi nalaze samo dvije pjesme objavljene u dvadesetom broju Književnika (urednik Antun Šoljan) početkom 1961. To su pjesme Za moreplovca i Ljeto. Ostale pjesme ove knjige nastale su kasnije.”

Bez honorara

Tako smo doznali ponešto o nastanku “Broda”, no malo tko je mogao shvatiti da Golob nije smio objaviti Čuda, zato što je kao direktor odgovarao za izdavača zbirke (Croatia Concert, biblioteka Griot). U zamjenu, objavio je u prvoj Dedićevoj knjizi druge dvije pjesme iz Književnika, osnovanog nakon razilaženja u Krugovima. No, pritom je ostalo neizrečeno da su partijske kritike na račun Dedićevih pjesama imale jasne i opake posljedice po njegov život. Jednostavnije, zbog njih je izgubio honorarno radno mjesto, odnosno unosan posao od koga je živio.

Iz naših kasnijih razgovora shvatio sam da je u Čudima spominjao “gospodina Isukrsta, svetog Nikolu i druge”, kao i mnogi drugi pjesnici, da spomenem tek Šopa i Tadijanovića. Ali, Dediću je prišivena etiketa “religioznog” poete. Naoko bezazlen povod sa zastrašujućim posljedicama. Koncem 50-ih radio je, naime, kao stalni vanjski suradnik Radio-televizije Zagreb. Bio je “komisijski pregledan” i otjeran, drugim riječima ostao je bez stalnog mjesečnog honorara u visini ondašnje dvije plaće. To ga je “jače potjeralo” u druge vrste poslova: prepisivao je note, pisao aranžmane i svirao, da bi kao student Muzičke akademije (koju je upisao 1959., poslije ovog “skandala”) preživio. U konačnici, za sve su mu bile krive – vlastite pjesme. I on je od tada nekako bježao od njih.

Arsen Dedić i Zdenko Runjić u Splitu ispred hotela Marjan 1963.

Ali, pjesnici su ga zapamtili: njegove pjesme i njegov udes. Imao je određenu pjesničku težinu kojoj nije naudio njegov studij, i to težinu nezavisnu od kompozitorske karijere, koju će tek poslije ostvariti. I nezavisnu od šansona i tekstova za zabavnu glazbu, što će ga proslaviti. Uostalom, još kao tinejdžer Dedić je smogao smjelosti i pokazao svoje pjesme Zlatku Tomičiću. Njegovo pisano mišljenje čuvao je cijeloga života u roditeljskoj kući, u Šibeniku. A u studentskoj menzi sjedio je za istim stolom s Igorom Zidićem. Ukratko, usudio bih se reći da je 20-godišnji Arsen Dedić bio pjesnik pjesnika.

Kako god bilo, najvažnija osoba za Dedićev povratak pjesništvu i za ponovno objavljivanje u ozbiljnom književnom časopisu bio je jedan od najmlađih krugovaša otpadnika Antun Šoljan. Zajedno sa Slamnigom i drugim mladim piscima, Šoljan je napustio Krugove i osnovao Književnik. I želio je “pod svaku cijenu” imati u novom časopisu pjesme “onog” de facto kažnjenog pjesnika, pjesme Arsena Dedića. Šoljanov glasnik bio je Dubravko Horvatić. I Dedić je “Dodi” predao spomenute dvije pjesme, koje su bile objavljene početkom 1961. I one su deset godina kasnije, 1971. zatvarale prvu pjesnikovu knjigu “Brod u boci”; pjesma Za moreplovca bila je posljednja ili 29. u knjizi, u 1. izdanju.

Inače, Dedićev “Brod u boci” dobio sam kao poklon za 16. rođendan, u godini njegova izlaska. “Neima vjernosti bez osjećaja/ni osjećaja bez razumijevanja”, napisala mi je gimnazijalka Nena u posveti. Kao da je knjigu pročitala prije no što mi ju je predala. U tom času već sam poznavao Arsena Dedića. Bio sam na njegovoj mansardi u Barčićevoj i zapamtio ogroman crni klavir; naime, radio sam intervju za “Modru lastu” 1969.

Iako su u međuvremenu izašle mnoge “šansonijerske” knjige, Dedićeva ostaje jedinstvena. To je odmah primijetio Vlatko Pavletić i uvrstio ga u ikoničnu “Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva” (1970). Dakle, još prije “Broda”, pokazujući da su krugovaši pjesnika Dedića itekako uvažavali. Bilo je to jedno novo vrednovanje, tako reći raspon od Marulića do Dedića, Reinhofera i Severa. Kako to može biti? – pitali su se mnogi tradicionalisti: šlagerist u nacionalnoj svetinji. Ali, to je bila i ostala činjenica.

Fatalna Ines

S pjesnikom Arsenom Dedićem hrvatski jezik postao je, odjednom, svakodnevan i podatan; Dedićeva čakavica – jer i nje ima u knjizi – postala je bliskom nama “kajnutim kajkavcima”. Široki, bijeli svijet, i svi koferi s Dedićevih brojnih, izvođačkih putovanja, jednako kao i oni iz zavičaja, Šibenika i šibenskog zaleđa, u kojem je odrastao kod mamine familije, stali su u živuće, a dotad nečuvene, slobodne stihove. A tematski? Nadasve teme ljubavi, mladosti, grada i putovanja. Danas bih rekao da mi je, tada, najdraža bila Ne daj se, Ines. U prvobitnom i jednostavnom postupku identifikacije, poistovjetio sam se s uzdahom “mladosti moja”, kao da je tu riječ o svačijoj, pa i mojoj mladosti, a ne o mladosti jedne djevojke, koju je pjesnik poznavao ili izmislio.

Tek mnogo godina kasnije, sam mi je Dedić “dokinuo” izmišljenost te djevojke, Ines iz istoimene pjesme. A bilo je to poslije Padove i njegove operacije. Ne sjećam se povoda sastanku, ali sigurno nije bila “Ines”, pa niti “Brod u boci”. Obično smo se nalazili u “forcimeru” njegova stana u Haulikovoj, dakle u bistrou ili kafeu hotela Esplanade. Pijuckali smo crno vino. A pričao mi je o brojnim znanim i neznanim ljudima koji su mu se javljali u talijansku bolnicu s riječima podrške. Među njima javila mu se i sama Ines. Ona iz pjesme? – upitao sam. Da, baš ona, samo što se u građanstvu odazivala na drugo ime. Šokirala me ta činjenica, kao što me uvijek iznenadi kad opetovano shvatim da umjetnici “ne idu” na čistu inspiraciju. (I s njome se Arsen satiričar narugao u jednoj od svojih kasnijih knjiga.) Ispalo je da mi sama “Ines” oduzima “moju mladost” a kakvu sam doživio iz te ljubavne pjesme.

Redovito me zatekne to što su neke ključne, prevratničke knjige, i to baš zbirke poezije, opsegom tanke. Desilo mi se to s prvim izdanjem “Lirskih balada” (1798.) Coleridgea i Wordswortha, pa ništa manje s “Hrvatskom mladom lirikom” (1914), baš kao i s “Brodom u boci”. Čini se da je to svojstvo svih knjiga koje mijenjaju naše živote, i koje su veće od njega. Njihov je značaj upio atmosferu nastanka i sveg onog zraka što joj ga pridajemo. Bilo je dovoljno samo dvadeset i devet Dedićevih pjesama pa da se jednom dječaku promijeni svijet. I da ostane takav domalo pola stoljeća. Napokon, prvo izdanje prebrojao sam tek sada, povodom ovog članka. Usput, dodatni ciklus “Brod s mojim imenom”, od deset pjesama, koji je pridodan ovom novom, devetom izdanju, silno me raduje ali nekako ispada iz te “tanke”, izvorne predodžbe ove zbirke.

Intimni pakt

Dvije pjesme u izvornom i novom izdanju “Broda” jasno upozoravaju da je Dedić pjesnik koji se ne služi jezikom, već jezik živi. To su Stara cura, na čakavici, i Rječnik muzičara. Hoću reći, Dedić se pojavio kao avangardni pjesnik u jezičnom pogledu, u ono doba kada je jezik pojeo tzv. liričnost hrvatskog pjesništva i postao junak dana, zahvaljujući prvenstveno Josipu Severu i Dragi Ivaniševiću. I to je bio sretan kontekst u kome se dogodio i zaplovio “Brod”.

Na stranu Severov “Diktator” (1969.), ali čini mi se da je vlasnik “Broda u boci” sklopio intimni pakt s razvlaštenim sinom brodovlasnika, dakle s Ivaniševićem. Zbirke “Glasine” (1969.) i “Vrelo vrelo bez prestanka“ (1970.) starog pjesnika, jer takvim se doimao Ivanišević, za nas žutokljunce, bile su baš dobra prethodnica i pratnja mladom Arsenu Dediću. Anegdotalnost, epigramatičnost i aforističnost “Glasina” možebitno se odrazila u kasnijeg Dedića, u opusu što se potom nastavio.

Postoji još jedna tajna veza Dedića i Ivaniševića, a to je rodna, materinja čakavica, koja ih je obojicu pretvorila u Ujevićevu djecu. Napokon, Dedić je i pjevao Ujevića, i to kao sebe sama. Od Stare cure u “Brodu u boci” pa do kasnije pjesme posvećene TV redatelju Antonu Martiju – a zapravo njegovu načinu govora ili samom jeziku – Dedić je bio i ostao privržen jezičnoj igri, jednako kao kalamburima u konferansi na koncertima.

Kad je HDP obilježavao 70. godišnjicu rođenja pjesnika Arsena Dedića, predsjednik Visković pozvao je na ručak sve sudionike razgovora o njemu. Ali, Arsen se ispričao i nestao, premda su tamo bili neki njegovi prijatelji i poštovaoci. To je, zapravo, bio njegov odnos prema pohvalama i proslavama, njegov odnos prema samom sebi. Skromnost i samozatajnost koje nije moglo biti u orbiti festivalske šlageristike. Naposljetku, njegova je pjesnička stvarnost bila usporedna sa šlagerskom i on joj je čuvao nezavisnost kao “umjetnik iz usluge”, čuvao i sačuvao je, još od studentskih dana do proteklog ljeta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 15:32