Kako je Vlaho Bukovac osvojio engleske bogataše

Razdoblje od 1877. do 1893. godine Vlaho Bukovac proveo je u Parizu, a prva od tri izložbe koje će u Klovićevim dvorima biti posvećene trima fazama Bukovčeva stvaralaštva - pariškoj, zagrebačkoj i praškoj - bavi se upravo njegovim formativnim razdobljem. Do Pariza dolazi uz pomoć svog dubrovačkog pokrovitelja, pjesnika Mede Pucića, ali je teško, tek svojom upornošću, došao do Akademije lijepih umjetnosti gdje je studirao u klasi profesora Alexandrea Cabanela, jednog od najslavnijih umjetnika toga doba.

Afirmirao se na izložbama Pariškog salona gdje nastaju monumentalna djela koja su obilježila njegov opus. Izložbe Salona održavale su se jednom godišnje te su bile mjesta susreta pripadnika svih društvenih slojeva. Djela za izložbu birao je strogi žiri, dok su ih ocjenjivali i o njima javno raspravljali neki od najpoznatijih književnika i kritičara kraja stoljeća poput Charlesa Baudelairea i Émilea Zole. Svake se godine na Salon prijavljivalo nekoliko tisuća umjetnika, a Bukovac je redovito izlagao sve do 1893. godine.

No, nije cijelo to vrijeme boravio u Parizu - povremeno se vraća u domovinu, portretira sunarodnjake, boravi na crnogorskom dvoru na Cetinju, na dvoru u Beogradu, a kasnih 1880-ih nekoliko je puta prelazio La Manche kako bi portretirao pripadnike engleskog visokog društva. Tamo je razvio blisko prijateljstvo s dvojicom kolekcionara koji su ga pozivali da odsjeda u njihovim raskošnim domovima, omogućavali mu da za njih slika u idealnim uvjetima te mu osiguravali narudžbe kod svojih prijatelja i rodbine. Bili su to Samson Fox iz Harrogatea i Richard Le Doux iz West Derbyja kraj Liverpoola.

Portret Samsona Foxa

Fox je bio vlasnik tvrtke Leeds Forge Company koja je proizvodila industrijske i alatne strojeve i koja mu je donijela veliko bogatstvo. Sa suprugom Marie Ann i troje djece živio je u dvorcu u Harrogateu, gdje je tri godine za redom, od 1888. do 1891., bio biran za gradonačelnika. Upravo se u tim godinama razvijalo njegovo prijateljstvo s Bukovcem. Fox je imao zbirku umjetnina u velikoj galeriji s bačvastim svodom, a bile su razmještene da vise od stropa do poda, i to okvir do okvira, na način na koji su se vješale umjetnine u Kraljevskoj akademiji.

Richard Le Doux bio je nešto mlađi od Foxa, a u Liverpoolu se afirmirao 1868. godine i ubrzo se povezao s kompanijom Suter, Hartmann and Rahtjen, vodećim proizvođačima boje za kobilice brodova. Živio je u dvorcu Marlfield u West Derbyju. Imao je dva hobija - uzgajanje orhideja i skupljanje umjetnina, čime ga je “zarazila” supruga Laura Le Doux.

Portret Laure Le Doux

Obitelji Fox i Le Doux bile su bliski prijatelji, pa su se, smatra Alex Kidson, engleski povjesničar umjetnosti i jedan od koautora zagrebačke izložbe, vjerojatno čak i nadmetale u pribavljanju Bukovčevih radova. Poznato je da je Fox pokušao kupiti sliku “Velika Iza”, s kojom je Bukovac debitirao na pariškom Salonu, ali ustanovio je da je jedan drugi Englez već bio kupio sliku. Prema pisanju sâmoga Bukovca, zagonetni kupac kasnije je prodao sliku Le Douxu.

“Velika Iza” odredila je Bukovčevu ranu karijeru. Zasnovana na fatalnoj Moldavki, glavnoj junakinji bulevarskog romana Alexisa Bouviera “La grande Iza”, slika za koju je Bukovcu pozirala jedna pariška kurtizana doživjela je veliki uspjeh na Salonu, a izdvajalo ju je odstupanje od klasičnog akademizma. Kritičari su Izu doživjeli više kao “razodjenutu” nego kao “golu”, što ju je činilo nepristojnom, no odjek koji je slika izazvala bio je ogroman čak i za pariške pojmove. O velikom uspjehu mladoga slikara piše tada i domaći tisak (Hrvatska vila, Slovinac, Vienac...).

Velika Iza

U Zagreb je slika posuđena iz Novog Sada, iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog. Diplomat i pravnik Pavle Beljanski kupio je tu sliku u Parizu 1929. godine, a hrvatska publika imala ju je već prilike vidjeti, i to na izložbi “Vlaho Bukovac - Hrvatski kozmopolit”, koja je bila postavljena u Klovićevim dvorima 2010. godine.

Jedan londonski trgovac umjetninama, Edward Hazell Vicars, zaključio je tada da bi se Bukovac mogao svidjeti engleskom tržištu. Vicars je kupio Bukovčev sljedeći veliki akt, donio ga u London, izložio u svojoj galeriji kao “Bijelu ropkinju” te je kasnije prodao Foxu. Slika je bila izložena u galeriji u neposrednoj blizini Piccadilly Circusa, u podrumskoj prostoriji čiji su zidovi bili prekriveni crvenim baršunom. Vicars je naplaćivao ulaznicu od jednog šilinga, a ljudi su, piše u katalogu izložbe Alex Kidson, hrlili kako bi je vidjeli, iako se izložba u tom trenutku sastojala samo od te jedne jedine slike. Vicars je kasnije nabavio i mnogo drugih Bukovčevih radova, a neko je vrijeme imao i potpisan ugovor sa slikarom, kojega je zaposlio da slika portrete njegovih klijenata u Engleskoj. Slike su se dobro prodavale, Vicars je dobro zarađivao, a Bukovac je nakon godinu dana suradnje uspio u Parizu sagraditi vlastiti atelje.

Andromeda 1885.-90.

Bilo je to 1887. godine, a u tom ateljeu nastala je i slika “Isus prijatelj malenih” na kojoj je radio dvanaest mjeseci. Rad dimenzija 3 × 4,4 metra prikazuje skoro 40 likova, a bio je izložen na pariškom Salonu 1888. godine gdje je dobio i počasno priznanje. Ovo je jedna od rijetkih Bukovčevih sakralnih slika, a Kidson smatra kako je jedan od njegovih ciljeva pri nastajanju ovog djela bio pokopati glas koji se o njemu proširio u javnosti kao o “slikaru pohotljivih aktova”.

Isus prijatelj malenih

Vicars je od Bukovca naručio Foxov portret u povodu njegova rođendana, a Bukovac u svojoj autobiografiji “Moj život” očarano piše o raskošnom životnom stilu u dvorcu, o spavanju na svilenim plahtama, o svakodnevnom igranju golfa, tenisa i biljara te o bogatim večerama uz pivo i šampanjac. Smatra se da je do tog posjeta došlo 1888. godine, a njegov jedini dokumentirani posjet Harrogateu dogodio se dvije godine kasnije, kada je naslikao portret Samsona Foxa i portret njegove kćeri Louise, dva rada koja je izložio na pariškom Salonu 1891. godine. Običaji i način života engleskog visokog društva jako su se dojmili Bukovca, koji je i sâm usvojio neke engleske manire i način odijevanja, te ih se pridržavao do kraja života.

O uspjehu Bukovčevih portreta naslikanih u Harrogateu Lauri Le Doux pričala je prijateljica Louise Bagshawe, Foxova kći, a upravo njezinim posredovanjem gospođa Le Doux naručila je svoj portret i pozvala Bukovca u Liverpool. Bukovac je tamo stigao u ljeto 1891. te je zapisao kako je taj boravak bio jednako tako dobar, ako ne i bolji, od boravka kod Foxovih. Prema njemu su se, kaže, odnosili kao prema najboljem obiteljskom prijatelju i život se činio kao neprekidno ljetovanje. Sljedeće ljeto, 1892. godine, Bukovac, koji se upravo oženio tada 17-godišnjom Dubrovčankom Jelicom Pitarević, prihvatio je poziv da u Marlfieldu provede medeni mjesec, i tada se napokon primio posla na velikom portretu Laure Le Doux, koji je danas u vlasništvu Nacionalnog muzeja u Liverpoolu. Slika u kojoj gospođa Le Doux pozira u vrtu u pastelnoružičastoj haljini doživjela je veliki uspjeh, a Bukovac piše da je obitelj Le Doux bila toliko zadovoljna da mu je ne samo velikodušno platila nego je njegovoj supruzi poklonila i veliki dijamantni prsten. Portreti Laure Le Doux i Samsona Foxa bili su, kako je istaknula Lucija Vuković, kustosica iz Kuće Bukovac iz Cavtata, vrlo zahtjevne posudbe, a oba se rada u Hrvatskoj prikazuju prvi put.

To vrijedi i za djelo “Isus prijatelj malenih”, koje svojom veličinom dominira najvećom dvoranom Klovićevih dvora, u kojoj su prikazana remek-djela pariškog razdoblja. Ova monumentalna kompozicija nalazi se u crkvi Franjevačkog samostana u Tomislavgradu, a nakon što je nastalo, djelo je bilo prodano u Englesku i slučajno je pronađeno. Naime, Bukovac je sliku naslikao po narudžbi Samsona Foxa koji ju je darovao svojoj supruzi. Slika je neko vrijeme bila u njihovu dvorcu, da bi nakon ženine smrti i rasprodaje njihove zbirke bila darovana crkvi u Harrogateu. Prilikom preuređenja te crkve slika je pohranjena u podrum gdje je zbog neadekvatnog smještaja znatno oštećena, a 80-ih ju je godina na aukciji kupio kolekcionar Tomislav Šola i dopremio u Zagreb. Zahvaljujući zalaganju pokojnog fra Ante Perkovića, ondašnjega gvardijana Franjevačkog samostana, slika je sredinom 80-ih godina uz otkupninu dopremljena u samostan. Za vrijeme rata čuvana je u Splitu, u samostanu sv. Ante na Poljudu, a potom je restaurirana i 1996. vraćena u Tomislavgrad.

Nakon Salona 1893. Bukovac je zauvijek napustio Pariz te se vratio u svoju domovinu, kada počinje njegovo zagrebačko razdoblje. Zbog selidbe je izgubio veze s obitelji Fox, ali ostao je u kontaktu s obitelji Le Doux, koja je i kasnije od njega kupovala nove radove, kao što je slika “Kupačice” iz 1899. godine koja je krasila zidove muzičkog salona Foxovih u dvorcu Marlfield.