HORORCI SPASILI FILMSKO LJETO Zapuhali su novi, 'strašni' vjetrovi u filmskoj industriji

U samo dva tjedna film “Ono” zaradio je pola milijarde dolara bruto u svjetskim kinima i postao fenomen, ponajprije stoga što tako nešto dosad nije uspjelo nijednom hororu. Takva žanrovska vrsta obično je namijenjena znatno užem krugu publike, ne vole svi da se njima poigravaju prizorima jeze, guraju je obično u razdoblje uoči Noći vještica, kada ostvare krajnje respektabilan utržak u odnosu na niske troškove produkcije, međutim, posljednjih godina u tom se pogledu dosta toga promijenilo.

Horor “Prizivanja” inventivnog Jamesa Wana počeo se 2013. prikazivati već sredinom srpnja, marketinški timovi uočili su da je tržište zasićeno filmovima o superjunacima i komedijama za žene i djecu, ali ne i ovakvom vrstom ponude, pa se radikalan potez pokazao kao pun pogodak: film je utržio skoro 320 milijuna dolara bruto, polučio odvojak “Annabelle” koji je usprkos skromnoj razini izrade dosegnuo 257 milijuna, uslijedio je puno superiorniji “Prizivanje 2”, opet s podjednako dobrim rezultatom, da bi potkraj ovog ljeta “Annabelle: Postanak” već zgrnula 300 milijuna dolara i još se prikazuje.

Povijesne akribije

Očito, uspjeh filma “Ono” nije ostvaren samo tako, a nije na odmet podsjetiti se ni strategije Alfreda Hitchcocka kada je stvarao film “Psiho” (premijera mu je bila 16. lipnja 1960. u New Yorku): redatelj je nastojao na sve moguće načine zaskočiti publiku kako bi je suočio sa šokantnim proizvodom kakav nije očekivala. James Wan i njegov kreativni tim puno mu duguju, tko bi se nadao takvom odjeku horora s primjesama povijesne akribije (junaci “Prizivanja” Ed i Lorraine Warren uistinu postoje i stručnjaci su za raskrinkavanje paranormalnih pojava), međutim, “Ono” se pouzdalo i u neke druge adute. Ponajprije u ime pisca romana Stephena Kinga, koje itekako pomaže (ali i odmaže, bučno reklamirana ekranizacija serijala “Kula tmine” u kolovozu nije ispunila očekivanja), te u uspomenu na još uvijek rado gledanu mini-seriju iz 1990., koja je u premijernom emitiranju privukla pred televizore 30 milijuna Amerikanaca.

Jeza i poetičnost

Ipak, samo na osnovi toga ipak se ne stvaraju hitovi. Od samog početka promoviranja projekta kao zaštitno lice odabran je zločesti klaun Pennywise, u tv-verziji ga je glumio Tim Curry (nezaboravan kao transeksualac u “The Rocky Horror Picture Showu”), no puno mlađi Bill Skarsgård (brat friškog dobitnika Emmyja Alexandera i sin švedske glumačke ikone Stellana) pokazao se jednako efektnim i bližim tinejdžerima koji opsjedaju multiplekse. Po uzoru na Hitchcocka i Jamesa Wana, film je gurnut u razdoblje kada ga se najmanje očekivalo, na sam početak rujna, u kinima tada vlada mrtvilo (istina, ove godine baš i ne), a bolje je što se više udaljiti od Noći vještica i poplave jeftinih horora.

Film je svojedobno trebao režirati Cary Fukunaga, pet godina se natezao s produkcijskom kućom New Line Cinema i njihovim partnerima i naposljetku odustao kad se proslavio prvom sezonom “Pravog detektiva”. Umjesto njega uskočio je Argentinac Andy Muschietti, što su mnogi protumačili kao kreativni korak unatrag, ali su itekako pogriješili. Potonji je imao jakog zagovornika u Guillermu del Toru, koji je pogledao njegov trominutni horor o dvije sestrice i duhu u obliku majke (dostupan je i danas na YouTubeu) i odlučio ga producirati kao cjelovečernji film.

Završili su ga 2013., nazvali “Mama”, uspjeli su nagovoriti Jessicu Chastain da prihvati glavnu ulogu, krajnje netipičnu njezinu fahu (tetovirana rokerica zaluđena Jackom Whiteom), a cjelina je stilom bila srodna najboljim Del Torovim ostvarenjima, ponajprije “Đavoljoj kičmi” i “Panovu labirintu”, spretno izmjenjujući jezu i poetičnost. Financijski utržak od 150 milijuna dolara bruto u svjetskim kinima predstavljao je senzaciju i otad se Muschietti nije micao iz Holllywooda, pažljivo probirući što mu se nudilo, da bi se naposljetku odlučio za “Ono”.

Profimedia, Landmark

Andy Muschietti na snimanju filma 'Ono'

Novina je filmske adaptacije što se u potpunosti pridržava Kingove knjige, usredotočene na dva razdoblja u razmaku od 27 godina u kojima se pojavljuje zastrašujući klaun. Tv-ekranizacija je imala drugi koncept, počela je s odraslim junacima i postupno se vraćala unatrag, no bilo je jasno da su prvi ključni protagonisti, a njihova mlađa izdanja sporedni.

Profimedia, Landmark

Andy Muschietti, Wyatt Oleff, Jeremy Ray Taylor, Jaeden Lieberher, Finn Wolfhard, Sophia Lillis, Jack Dylan Grazer i Chosen Jacobs na snimanju filma 'Ono'

Muschietti i njegovi scenaristi (Fukunaga je zadržao svoj potpis na špici) napravili su film o klincima koji se bore s bićem s onoga svijeta (to je naime Pennywise) i kreativno ga približili kultnom filmu Roba Reinera “Ostani uz mene” iz 1986., po poznatoj Kingovoj pripovijetci, smještanjem radnje u 1988. i 1989. (u knjizi je to kraj pedesetih).

Krcato nasiljem

Naizgled rizična odluka, jer priču o klincima ponajprije gledaju klinci, no ovdje su se filmaši poigrali kontekstom. Njihova verzija romana krcata je nasiljem, pa već na samom početku Pennywise otkine ruku dražesnom Georgieju, bratu tinejdžera Billa (Jaeden Liebhaber iz “Vincenta” s Billom Murrayem), koji će poslije postati neformalni vođa Kluba gubitnika, neprilagođenih školaraca izloženih svakovrsnim zlostavljanjima. Pennywise je neosporno čudovište, međutim, poruka je filma da se još gore stvari posvuda događaju u američkoj provinciji. Bill nikad neće steći očevo povjerenje jer ga smatraju krivim za smrt mlađeg brata. Židov Stan sin je rabina, ali uopće ne drži do religije, što je neprestani izvor obiteljskih svađa. Eddie je hipohondar kojeg majka želi vezati uz sebe i uopće ne puštati na ulicu, a kamoli u društvo Kluba gubitnika. Afroamerikanac Mike ostao je bez roditelja u požaru, odgaja ga strogi djed i pokušava natjerati da radi u klaonici, likvidirajući životinje. Atraktivna Beverly ima problema s ocem koji ju je već jednom silovao, stoga odreže kosu kako bi nalikovala na dječaka i ne bi izazivala mušku požudu.

Svakako vas zateče scena u kojoj jedan od protagonista ubije svoga oca, a ubrzo potom dogodi se još jedan takav čin. Ima i puno drugih neugodnih scena poput prisilnog tetoviranja nožem po trbuhu. Jeste li na tako nešto navikli u filmu za klince? Svakako ne, zato “Ono” u Americi mlađi od 17 godina smiju gledati samo u pratnji punoljetnih osoba. Ipak, kolikogod mračan, film plijeni emocionalnošću, jer je veza među Klubom gubitnika iskrena i nepatvorena. Razdoblje je evocirano impresivno (u mjesnim kinima igraju “Batman” i “Smrtonosno oružje 2”: začudo, nitko ne dovodi u vezu Jokera i Pennywisea), naizgled je to idiličan zakutak svijeta, samo da nije grozota kojima smo povremeno svjedoci. Muchiettijeva režija je sigurna, a glumci su mu svi odreda uvjerljivi, i to ne samo Bill Skarsgård u svakako najživopisnijoj ulozi.

“Ono” je i u nas veliki hit, već ga je vidjelo više od 90 tisuća gledatelja, no pitanje je da li je to najuspješniji horor svih vremena u Hrvatskoj. Koliko se sjećam, “Noć vještica” Johna Carpentera skupila je 1979. samo u kinu Sloboda (današnji Tuškanac) 100 tisuća gledatelja, a “Istjerivača đavola” da i ne spominjemo. Danas su druga vremena, film “Ono” zbilja je napravio podvig, ali ne smijemo zaboraviti one koji su prije njega postigli i impresivnije rezultate, a i one koji su mu utrli put. U svakom slučaju, “Ono 2” je spremno za produkciju, međutim, teško će s odraslim junacima biti napraviti dramski kontrast između strahota i nevinosti kakav sjajno funkcionira u ovom filmu.