PRVA KNJIGA O SEVDAHU

DAMIR IMAMOVIĆ Sevdah je tek jedna obična riječ za ljubav. Melankolija je došla poslije

Unuk slavnog sevdalije Zaima Damira Imamovića, i sam izvođač i kantautor, napisao je knjigu o sevdahu, ali i nedavno objavio album ”Dvojka” koji je dobio izuzetne kritike u britanskom Guardianu i brojnim drugim novinama, a BBC Radio mu je posvetio dvije muzičke emisije
Zaim Imamović i Ismet Alajbegović Šerbo u studiju Radija Sarajevo početkom 1950-ih godina

Iako u usmenoj kulturi Južnih Slavena riječ sevdah bilježimo sredinom 19. stoljeća, današnje značenje melankolije ova riječ poprima tek u 20. stoljeću. S obzirom na uvod u kojemu autor nedavno objavljene knjige “Sevdah”, izvođač i kantautor Damir Imamović objašnjava što sve sevdah jest, te naglašava da su stari pojmovi uvijek pogodni za “mućenje vode”, pa pisanje o sevdahu danas uglavnom nastoji biti melankoličnije od same pjesme, u našemu razgovoru pozivam ga da se vratimo na izvorno značenje.

Emotivna forma

Dakle, krenimo od početka: sevdah je tek jedna sasvim obična riječ za ljubav, kao žanr svoje teme širi i izvan tema ljubavi, a Imamović objašnjava u kojemu je “stanju” danas: “Čini mi se da je današnje stanje jako dobro. Za nas koji sevdah izvodimo otvorena je međunarodna scena, a i kod kuće dobro prolazimo. Mislim da smo u proteklih desetak godina pokazali da sevdah ima budućnost kao interesantna, emotivna, ali i pametna muzička forma.”

Sam žanr, kao i govor o istom, trpi izvjesnu stereotipizaciju, da je nerijetko riječ o boli, nemoći, jadosti i samosažaljenju, na pitanje kakve su “dijagnoze” melankolije danas i koja su geopolitička stratišta, po sevdahu, kantautor i pisac nam spremno odgovara: ”Melanholija je i danas itekako povezana s geopolitikom bar onoliko koliko nas još uvijek progone aveti orijentalizma, balkanizma i drugih mentalnih okvira u kojima su unaprijed podijeljene karte moći i nemoći. Sevdah je jedna od najranijih umjetničkih imaginacija slabosti i kao takav je vrlo vrijedan. Pogotovo u nacionalističkim kulturama, koje su sve redom mačističke, a gdje je slabost prezrena.”

Istinski osjećaj

U knjizi autor progovara i o utjecaju antiintelektualizma: ”Prekid komunikacije i antiintelektualizam samo su posljedice vjere u to da nitko ne može osjetiti ono što mi osjetimo. I obratno vrijedi – što idemo istočnije, od silnog 'istinskog osjećaja' nemamo mjesto za razum. Istinskog se sevdaliju tobož više cijeni; ako je neznalica, kako bi bolje 'osjetio' sevdah?”

Ima li u sevdahu mjesta za emancipaciju od “istinskog osjećaja” i sličnih podvala? Bez dileme, Imamović razjašnjava: ”Toj sladunjavoj, čak 'narodnjačkoj' tendenciji pogoduje današnja popularna kultura. Svi toliko govore o 'emociji' da ti postane pravo sumnjivo. Naravno, što se to više gura u prvi plan, emocija je sve više izvještačena. Mislim da to nije samo problem sevdaha nego i drugih, mnogo stasitijih umjetničkih formi. Recimo, Daniel Barenboim jednom je rekao da mu je prvi zadatak uvjeriti orkestar da oni nisu tu da osjećaju, nego da se posvete zanatu i proizvedu emociju kod publike. To je neobično važno. Ja u toj posvećenosti zanatu vidim spas za sevdah i kao umjetnost, ali i kao kulturnu formu koja se mora riješiti tereta geopolitike.”

Jedna od zgodnih priča u knjizi je upravo ona o zabrani pjesme “Pluća su mi bolna” slavnog djeda Zaima Damira Imamovića, koja je posebno važna u kontekstu tretmana sevdaha kao pjesme koja može biti i otrov i lijek. Autor proširuje: “Da, gotovo je nevjerovatna sličnost te priče s onom čuvenom pričom o mađarskoj 'pjesmi samoubojica' koju je snimila Billie Holliday kao 'Gloomy Sunday'. Bilo mi je vrlo bitno pokazati otkuda u govoru o sevdalinkama uopće ta priča o dvostrukoj prirodi sevdaha. Interesantno je da ona seže u antičko doba i predstavlja sudar dviju paradigmi u medicini: one antičke (Galenove) i one moderne (prirodno-znanstvene). Ostaci ove prve prisutni su i danas, pogotovo kada govorimo o emocijama.”

Poznato je da je sevdah Južnih Slavena išao u korak s profesionalizacijom glazbene izvedbe, s tehnološkim razvitkom (pojava gramofona, snimanje audiozapisa). Ipak, manje je poznata činjenica da je postojala i izvjesna politička uloga sevdaha u nastajanju Jugoslavije koju nam ova knjiga rasvjetljava.

Romantizam

“Kultura je odigrala ogromnu ulogu u razvoju etniciteta, nacionalizma pa i jugoslovenske ideje još od 19. stoljeća. Začuđujuće je koliko je čak sačuvala kontinuitet kroz sve ideološke smjene. Na primjer, u socijalizmu su se vrlo agresivno čistili svi politički i ekonomski ostaci prethodne Jugoslavije, ali je u muzici - i u govoru o muzici, što je jednako bitno - sačuvano mnogo toga iz predratnih vremena. Čak, a to nam je važna pouka i za danas, mnogo rasizma 1930-ih preživjelo je u pisanjima muzikologa, folklorista, književnih teoretičara kao potpuno nereflektirano. Recimo, postala je navika ne uzimati ozbiljno Rome, Turke, ali i profesionalne muzičare. Vjerovalo se u ideale 'čistoće narodne duše' preuzete iz romantizma i dovedene do agresivnog rasizma 1930-ih. Naš način govora o sevdahu danas još uvijek dijelom baštini rasističke ideje i njihove posljedice.”

Edo Ljubić, kojemu je posvećen dio u knjizi, sinonim je za američki život sevdaha, a autor knjige je, s obzirom na njegove koncerte, isti takav sinonim, ali za Europu. Njegov nedavno objavljeni album “Dvojka”, kao drugi album Sevdah Takhta Damira Imamovića i ukupno šesti album od 2006. godine, donio je pregršt novih autorskih radova koji nastavljaju tradiciju sevdaha. Producirao ga je Chris Eckman, vizualni identitet mu je dao Mirko Ilić, a pojavio se u izdanju prestižnog Glitterbeat Recordsa. Izuzetne kritike stigle su iz britanskog Guardiana, Songlinesa, fRootsa, London Evening Standarda, a BBC Radio mu je posvetio dvije muzičke emisije.

Imamović na tu našu “opasku” odgovara skromno: “'Dvojka' je zaista naišla na prijem kakav sam mogao samo sanjati. Kao nekome tko dolazi iz jedne male kulture na rubu svjetova, jako mi je ljekovito čuti komentare ljudi koji ne znaju mnogo o Balkanu i slušaju to što radim u nekom novom kontekstu. Pomiču se parametri onoga što je važno i onoga što nije. Najdraže mi je da se nakon više od deset godina rada pokazalo da sam od početka bio u pravu: treba vrijedno raditi i stvarati muziku u koju vjeruješ. Netko će to jednom prepoznati.”

Novi album

No kakva je poetska ambicija sevdalinke danas, ali i politička – u autorovu slučaju? Kakvi nas još zaokreti, iskoraci, reinterpretacije i noviteti očekuju? Što još želi propitati?

“Za novi album sam zaista izvukao sav arsenal na kojem sam radio nekoliko godina. Bend je postao kvartet i Ivanu Mihajloviću (bass), Nenadu Kovačiću (perkusije) i meni pridružila se Ivana Đurić, izuzetna violinistica iz Sarajeva. Pored toga, album donosi više autorskog materijala nego ikada, a na njemu po prvi put sviram i svoj novi instrument po imenu 'tambur'. Tambur je kombinacija saza i gitare koju su za mene izradila dvojica ponajboljih BiH majstora: Ćamil Metiljević i Mirza Kovačević.”

Sa smješkom se osvrće na dio pitanja o poetskoj ambiciji te odgovara: “Ne date mi da ne odgovorim o poetskoj ambiciji. Ne znam zapravo da li ima razlike između ličnog i političkog, ali i između ličnog i poetske ambicije. To što ja svoj privatni život ne namećem javnosti, ne živim život pop-zvijezde po crvenim tepisima ili editorijalima iz spavaće sobe, to je moja svjesna odluka jer sam prilično stidljiv. Ali, kada je umjetnost u pitanju, uspijevam lučiti privatno od ličnog. Umjetnost koja se pravi od privatnog je banalna. Ali postoji dio privatnog, onaj suštinski dio koji se može univerzalizirati. To je ono lično iskustvo koje kao umjetnik nemaš pravo držati privatnim. Sevdah, kao i svaka umjetnost, pripada onima koji se u njoj pronađu. Zbog toga je meni toliko izazovan eksperiment univerzalizacije koja se mora desiti kada ono što radim iznosim pred neke Amerikance ili Francuze koji nikada nisu čuli sevdah.”

Misterij scene

A što se tiče Sarajeva? ”Tu je univerzalizacija najteža zbog duge historije ove muzike u gradu i u BiH. Također, privatno, u Sarajevu sam kod kuće, pa je zbog toga moj koncertni život tu drugačiji nego drugdje. Tu znam najviše ljudi, ljudi znaju mene i računam da je publika najvećim dijelom sastavljena od ljudi koji me poznaju iz grada. U tim uvjetima teže je postići misterij scene kakav je nužan za svaku izvedbu. Zato se oko toga ne trudim, pustim da to samo dođe. Znam da su neki muzičari starije generacije to rješavali time što ne izlaze nigdje, presele na vikendicu oko Sarajeva, nastoje da ih se ne prepoznaje na ulici. Al meni je to smor.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 21:46