EUROTUNEL

KRIZA NA LA MANCHEU: Britanci na referendumu odlučuju ostaju li u EU

U iduću godinu dana, kako je obećao premijer Cameron, održat će se referendum na kojem će Britanci odlučiti ostaju li u EU. Najnoviji događaji mogli bi većinu potaknuti da glasaju za izlazak
Tunisians would-be immigrant are helped as they arrives in Lampedusa on March 26, 2011. The Italian government says more than 15,000 migrants have arrived on the Italian island from Tunisia since the ouster of president Zine El Abidine Ben Ali in mid-January, including around 13,500 in the last 20 days alone. AFP PHOTO / ALBERTO PIZZOLI
 AFP








Jesu li u davna vremena te noge kročile zelenim brežuljcima Engleske? Je li sveto janje Božje bilo viđano na ugodnim pašnjacima Engleske? I je li božanski lik zasjao nad oblacima naših brijegova? – U neslužbenoj engleskoj himni njezin autor William Blake inzistira da se Jeruzalem, kršćanski sinonim za mjesto beskonačnih božjih blagoslova, nalazi baš u njegovoj voljenoj Engleskoj. Tri se stoljeća kasnije otočna zemlja prozivana zbog kiše, bljutave kuhinje i bljedunjavih stanovnika još jednom doživljava kao Obećana zemlja.

Slike obitelji koje u bijegu od svojih ratom zahvaćenih domova u Afganistanu, Siriji, Eritreji i sjevernoj Africi riskiraju živote kako bi se domogli Europe nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ovaj paneuropski problem prije svega se doživljava kao migracijska kriza – grade se zidovi i postavljaju bodljikave žice kako bi se spriječio prodor tisuća ljudi bez domova, novca i budućnosti na tlo Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva – zemalja koje odjekuju mogućnostima za neki bolji život. U Calaisu je postavljena pet metara visoka ograda s bodljikavom žicom. Od početka ove godine uprava Eurotunela koji se brine o podvodnom tunelu koji spaja Francusku s Engleskom potrošila je 9,2 milijuna funti u sigurnosne mjere. Oni fobičniji upozoravaju na opasnosti što ih desetine tisuća imigranata predstavljaju za sustav – u obliku zaustavljanja slobodnog kolanja trgovine zbog otežanog prometa između kopna s dvije strane La Manchea, zbog socijalne pomoći, turizma, sigurnosti.

Po starom običaju kriza je zapalila razmirice između Britanaca i Francuza, a niti ostale nacije Starog kontinenta ne znaju kako se nositi s tim problemom. Ekonomija ionako oštećena nedavnom financijskom krizom tek je zakrpana, a očekivanja tih nepoželjnih došljaka da se o njima brine europski sustav socijalne pomoći uteg je koji nitko ne želi na svojim plećima.

Ipak, neizostavna je i emocionalna komponenta. U agresivnim nastojanjima očajnih ljudi koji su riskirajući živote ostavili svoje domove i obitelji da preskoče zidove, probiju tunele i ubace se u autobuse, vlakove, teretnjake i osobne automobile, prije svega je ljudski nagon za preživljavanjem. U moru medijskih napisa, političkih poruka i javnih debata možda ništa poput fotografija djece velikih suznih očiju ne pokazuje obujam tog problema kojem se za sada ne vidi rješenja.

“Čuo sam dobre vijesti o Engleskoj. Daju ti kuću i nešto novca za trošenje i život. I onda ti daju mogućnost da učiš, da imaš dobar život”, rekao je BBC-ju jedan od migranata iz Calaisa, Afganistanac Hamzai.

Među, procjenjuje se, 3000 osoba koje ovih dana u Calaisu čekaju priliku da se nastane u Ujedinjenom Kraljevstvu vlada uvjerenje da će se britanski sustav pobrinuti za njih, dok se ne snađu. To se prije svega odnosi na takozvani sustav Section 95 koji je utemeljen za one koji nemaju mogućnosti prehraniti se, a uključuje novčanu pomoć od 72,52 funte tjedno (oko 730 kuna) za bračni par i 43,94 funte (oko 450 kuna) tjedno za samohrane roditelje te 52,96 funti (oko 550 kn) za djecu. Osobe koje traže azil u Ujedinjenom Kraljevstvo dobit će besplatan smještaj, bilo da se radi o kući, stanu ili hostelu, najčešće u slabo naseljenim dijelovima zemlje, gotovo nikada u Londonu i ostalim dijelovima bogatog engleskog juga o kojem mašta većina migranata. Oni imaju pravo i na besplatnu zdravstvenu njegu britanskog nacionalnog zdravstvenog sustava NHS, što uključuje, između ostalog, besplatne posjete liječniku i zubaru te osnovne lijekove. Ipak, to se ne odnosi na osobe kojima nije odobren azil te na sve oblike ilegalnih imigranata uključujuću osoobe koji u Britaniji žive s vizom koja je istekla. No, službe hitne pomoći i liječnici opće prakse i za ovu su skupinu besplatni, kao i škole za njihovu djecu kojima će biti osiguran besplatan obrok. Za ljude s gorkom prošlosti i bez jasne budućnosti, ti elementi su dovoljni za izgradnju snova o Engleskoj kao Obećanoj zemlji.

To izaziva očitu nelagodu kod Britanaca. Imigracija je možda najveća nacionalna fobija još od vremena kada su velikodušne mjere Tonyja Blaira u zemlju omogućile ulazak daleko većeg broja ljudi no što je to bilo poželjno. Vladajuća konzervativna vlada pod pritiskom je desnijih redova stranke koji podržavaju ideju da će imigracija narušiti red u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Britansko nepovjerenje prema imigrantima nije novo i u jednakoj je mjeri izraženo kao i činjenica da je London ultimativni globalni melting pot, nezamisliv bez svog šarolikog građanstva. Razlog je djelomično u otočnom mentalitetu – povijesno, s mora su uvijek dolazili neprijatelji. To je i podloga strankama poput UK Independence Party da krive imigrante za sve što je loše u zemlji, uključujući stopu nezaposlenosti, kriminal i nedovoljno visok standard.

“Ponekad se čini da je jedino o čemu Britanci razmišljaju način na koji spriječiti ulazak ljudi u zemlju; mi se smatramo sretnicima što živimo na otočju Velike Britanije – more oko nas ne smije nas spriječiti da putujemo po svijetu, ali mora služiti kao bedem protiv svih problema ostatka planete”, rekla je britanska novinarka Deborah Orr. Podložnost takvom stavu korisna je političarima koji su ga pretvorili u glasnu političku debatu u kojoj opozicijska ljevica krivi vladajuću desnicu, škotski SNP krivi sve, baš kao i UKIP čiji komentari učestalo graniče s rasizmom.

Istovremeno, dok Europska komisija traži od Britanije, članice EU koja prihvaća razmjerno mali broj imigranata iz zaraćenih zemalja, da pokaže više solidarnosti, ovih dana u tijeku je vladina kampanja da se ograniči pomoć osobama kojima nije dan azil u nastojanju da se smanji “popularnost” Ujedinjenog Kraljevstva u kampu Calaisa. Ministar za imigrante James Brokenshire rekao je: “Aktualni sustav ne bi smio nuditi mogućnost perverznim pokušajima ilegalnih migranata da predaju lažne aplikacije za azil ili potaknuti one bez stvarnih potreba za humanitarnom pomoći da produlje svoj boravak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nije pošteno prema onima koji imaju stvarne potrebe za azilom i prema migrantima koji poštuju naša pravila, kao ni prema radišnijim britanskim poreznim obveznicima.”

Ne zaboravimo, ova europska kriza za sobom povlači i antieuropski sentiment Britanaca. Jedno od glavnih predizbornih obećanja Davida Camerona bio je referendum kojim će u idućih godinu dana Britanci sami odlučiti o svojoj sudbini u Europskoj uniji; šanse da većina Britanaca glasa za napuštanje europske obitelji su velike. Bilo koja pravila Europske unije koja zagovaraju otvorene granice iritiraju Britance.

Iako taj problem nije nov, u tijeku je njegova kulminacija. Procjenjuje se da je u posljednjih godinu dana spriječeno više od 39.000 pokušaja ilegalnog prolaska kroz tunel, što je više nego dvostruko nego prošle godine. Od početka godine zaustavljeno je čak 37.000 pokušaja prolaska kroz tunel. Do ožujka ove godine Ujedinjeno Kraljevstvo primilo je 25.020 aplikacija za azil, što je pet posto više nego prošle godine. Najviše zahtjeva dolazi iz Eritreje, Pakistana i Sirije. Samo u engleskoj pokrajini Kent, u koju se pristiže pri prelasku La Manchea, danas 2000 djece traži azil. Ranije je taj broj iznosio tek nešto više od dvije stotine.

Dok se diljem Europe debatira kako zatvoriti granice, u Calaisu se ništa ne mijenja. Traumatične slike što ih viđamo u večernjim vijestima mnogima su svakodnevnica. Povijesno, Calais je bio važna engleska luka koju je Edward III. u srednjem vijeku pretvorio u centar proizvodnje vune te je nosio nadimak “najsjajniji dragulj u engleskoj kruni”. Poslije je pripao Francuzima, a za Napoleonove vladavine bio je mjesto okupljanja vojske uoči planirane invazije na Veliku Britaniju. Kasnije, u Drugom svjetskom ratu, grad su zauzeli Nijemci i sagradili bunkere namijenjene napadu na Englesku. Možda već iz navike najnovije vijesti iz Calaisa Britanci doživljavaju kao napad na svoju slobodu – čak i danas, kada je vojska koja trenutno “okupira” Calais besmoćna i gladna, žrtveno janje politike u potrazi za obećanom humanošću Blakeovog Jeruzalema.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 19:33