KAKO SU ZATVORENA VRATA PAKLA Hrvati su pobijedili zlo

Bulevarom Hungária u Pešti Crvena armija prošla je 10. siječnja 1945. godine. Samo tjedan dana kasnije peštanska je strana glavnog mađarskog grada oslobođena. Nijemci su Budim držali do polovice veljače, ali onda je sve propalo. U Beč su jedinice Crvene armije ušle 13. travnja 1945. Tri dana kasnije počela je Berlinska operacija. U Zagrebu su, barem na površini, prilike bile puno mirnije. Poglavnik je u glavnom gradu, Nijemci i ustaška propaganda podržavaju ideju o Zvonimirovoj liniji koja će pojas uz glavni grad braniti od partizana koliko treba. Ustaško glasilo Hrvatski narod izvještava o borbama “hrabrih posada” u Berlinu protiv “boljševičkih gomila”. Baš kako je ignoriran pad Beča i Budimpešte, tako je i predaja 600.000 Nijemaca u Mussolinijevoj Talijanskoj Socijalnoj Republici saveznicima pretposljednjeg dana travnja samo notirana, kao da nema izravni utjecaj na prilike u NDH. Dan kasnije, 30. travnja 1945., vođa Velikog Reicha izvršio je samoubojstvo. O tome je čitateljstvo u NDH obaviješteno 2. svibnja, baš kada je Crvena armija oslobodila Berlin. Führer je bio prvi koji je spoznao i navijestio boljševizmu “nepomirljivu i djelatnu borbu”. U “sudbinskom” je otporu “dao život kao vojnik”, a cijenio je i druge narode koji su u borbi protiv boljševizma bili spremni stradavati. Hitler je razumijevao hrvatske težnje, poštovao je pravo hrvatskog naroda na vlastitu slobodu i nezavisnost, pomogao ga je u borbi protiv boljševizma, pa će mu i hrvatski narod “sačuvati dostojnu uspomenu”.

Mnogi nisu vjerovali propagandi Hrvatskog naroda koji je tiskan u ostacima ostataka Nezavisne Države Hrvatske, ali nikako se nije radilo tek o manjini. Pavelića su još uvijek slijedili mnogi. Zagreb je još šest dana nakon što je admiral Karl Dönitz postao novi šef Trećeg Reicha, bio u ustaškim rukama. Tri dana prije konačnog povlačenja iz Zagreba, ukinuti su rasni zakoni, poslane su poruke britanskom feldmaršalu Alexanderu da se NDH stavlja pod njegovu zaštitu. Propaganda je govorila kako Hrvatska ima pravo biti samostalna, kako čak nije bila ni fašistička. Samo onima koji nisu čuli baš ništa u proteklih nekoliko godina rata, samo onima koji su mogli vjerovati u posebnost Hrvatske u Europi, samo onima koji nisu znali što je geopolitika, onima koji su vjerovali da je ustaška vlast bila dobra, pa se mogla nagraditi, samo su ti u ovakve bajke i dalje mogli vjerovati. Ante Pavelić, koji je bio na čelu hijerarhije, bio je realniji i imao je drukčije snove. Njegova je obitelj već sedam mjeseci bila na sigurnom, u austrijskom dijelu Reicha. Vokić i Lorković, kao i skupina domobranskih časnika koji su bili u zatvoru u Lepoglavi jer su kao tobožnji anglofili pokušali učiniti pola godine ranije slično što je sada Pavelić tobože činio tri dana prije konačnog kraja, ubijeni su krajem travnja. Na Zapad je do tada Pavelić propustio i četnike koji su se povlačili preko teritorija koji je nadzirala NDH, čak im je osigurao i vojnu pratnju. Konačno, Tito je najprije pregovarao sa Churchillom, stvorio zajedničku vladu sa Šubašićem, a onda ga je polovicom travnja 1945. primio Staljin. Do tada je u Dalmaciji počela djelovati Prva Narodna Vlada Hrvatske. U isto je vrijeme američka strana svojim diplomatima, pisao je kasnije George Kennan, jasno poručila da ne bude li oporbe Titu, treba prema njemu zauzeti susretljiv, pomirljiv stav. Greška kakva se često u politici činila manje je govorila o Titu; tek ponešto o Amerikancima, a najviše o onima koji su vjerovali u mogućnost sraza Sovjeta i Zapadnjaka.

Partizanska je vojska u Hrvatskoj početkom 1945. imala oko 150.000 vojnika u pet korpusa u kojima je Hrvata bilo 60 posto, a Srba oko 30 posto. U uniformama snaga NDH bilo je 130.000 ljudi, ali je još više bilo onih koji su očito odbijali razmišljati, ali i slušati vijesti, koji su bili dokraja naivni. Deseci tisuća uputili su se prema Austriji i namjeravali predati Britancima.

Zastave za Hitlera

Zagreb je u skupini malog broja gradova koji su bili u sustavu Osovine do samog kraja, a ustaške su snage bile posljednje savezničke jedinice nacističke Njemačke. Među velikim gradovima koji su još vješali crne zastave zbog Hitlerove smrti bio je primjerice Dresden. Najljepši njemački grad britanski su piloti potpuno razorili u veljači 1945., ali one zgrade koje su ostale barem napola cijele morale su se obilježiti crnim krpama zato jer je Hitler poginuo kao vojnik, “na čelu svojih postrojbi”. Tek 8. svibnja Crvena je armija ušla u grad. Uglavnom posve sačuvan do veljače 1945. bio je i Breslau. Grad je osvojen 7. svibnja 1945. U tri mjeseca opsade Breslau je posve razoren, a potom se u podjeli Europe pretvorio u Wrocław. Grad u kojem su Poljaci činili jedan posto stanovništva postao je poljski. Novi gradonačelnik prvi sastanak gradske vlade održao je u privatnom stanu 10. svibnja 1945. Gradski oci zaključili su da se s mjestom najprije treba upoznati. Gradonačelnik Wrocława Bołeslav Drobner nije ga, prije imenovanja za prvog čovjeka, nikada vidio u životu. Uz poljske civilne vlasti u grad su 25. svibnja ušle jedinice Druge poljske armije i organizirale vojnu paradu. Bilo je to simbolički vrlo važno; u grad su ušle jedinice novih gospodara koji nisu željeli petu kolonu. Svi Nijemci trebali su u najskorije vrijeme otići.

Deurbanizacija

Novi stanovnici grada velikim su dijelom bili seljaci. Gradovi u Europi uopće izgubili su mnogo od svoga urbanog karaktera. Drugi svjetski rat mnoga je naselja uništio bombardiranjima iz zraka, a onda su dokrajčeni u pljački i paleži. Breslau je zbog fanatične obrane grada u obruču, kako bi osigurao zračnu vezu s preostalim dijelom Njemačke, razorio veliki dio gradskog tkiva i par dana prije poraza izgradio pistu. Besmislen potez s posljedicama vidljivim sve do danas.

Čehoslovački ministar vanjskih poslova Jan Masaryk požalio se krajem travnja američkom diplomatu Charlesu Bohlenu kako mu sovjetski ministar Molotov poručuje da na osnivačkoj konferenciji UN-a u San Franciscu podrži sovjetski prijedlog za Poljsku. “Zar se na takav način postupa sa zemljom koja se trudi biti prijatelj? Čovjek može pasti na koljena, ali Rusima to još nije dovoljno”, pisao je Čeh.

Sovjete se nije moglo odobrovoljiti, poglavito ne nakon pobjede koja je promijenila svijet. U tome je trenutku, u travnju i svibnju 1945., bilo ipak toliko prečih, zajedničkih točaka između Čeha i Slovaka i Sovjeta, da se iz slavenskog zagrljaja nije posve bježalo. Demokratski predsjednik Čehoslovačke Eduard Beneš 16. svibnja 1945. održao je prvi govor u Pragu nakon rata i pozvao da se “likvidira Nijemce i Mađare u interesu ujedinjene nacionalne države Čeha i Slovaka”. Tek mjesec dana kasnije u Táboru u Sudetima podsjetio je Nijemce kako su se tijekom svibanjske krize 1938. ponijeli prema domovini Čehoslovačkoj. Uzalud ih je tada molio za toleranciju i oprost, a sve što su Česi dobili bio je teror, izdaja i koncentracijski logori. Zato, uzviknuo je Beneš, “nikoga na svijetu ne treba iznenaditi kada kažemo da smo odlučni otarasiti se tih Nijemaca zauvijek”.

U samo nekoliko godina, kao i iz ostalih dijelova Europe, Nijemci su otišli. U procesu protjerivanja iz Čehoslovačke smrtno ih je stradalo 230.000. Već ranije Nijemci su i tamo, kao i u mnogim drugim dijelovima Europe, uz pomoć saveznika uspjeli posve uništiti Rome i Židove; oko 85 posto zajednice u Europi.

Osim gradova, Drugi svjetski rat uništio je nacionalni sastav država, koje su sve postale kompaktnije, manje složene. Drugi svjetski rat postao je tako vidljiva cezura u višestoljetnoj europskoj povijesti.

Pobjedu nad Hitlerom 8. svibnja 1945. u Londonu su tisuće slavile na Piccadillyju sa zastavama Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, čak i SSSR-a. Bila je to noć kakve nije bilo već stotinama godina, pisali su oni koji su je doživjeli. Jedan američki vojnik sjećao se kako su mu Britanke vikale uz pivo: “Hej, Jenki, dođi i poljubi neku od nas”. U Moskvi su na objavu i kapitulaciju Nijemaca čekali dan duže. Njemačka kapitulacija trebala je biti potpisana i sa sovjetskim predstavnicima. Sovjeti su nakon objave počeli izlaziti iz stanova: neki u pidžamama, neki u krznenim kaputima, neki u dronjcima. Tisuće su se okupile ispred američke ambasade. Vjerojatno prvi i posljednji put u povijesti SSSR-a tajne službe ništa nisu nadzirale, još manje kontrolirale. Vjerojatno nikada nijedan američki diplomat, a otpravnik poslova George Kennan progovorio je s balkona zgrade, nije bio tako toplo pozdravljen od tako puno Moskovljana.

Gradnja i likvidacije

Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a, 16. svibnja 1945. obratio se građanima Zagreba, dan nakon što je zapravo završio rat na prostoru Jugoslavije. “Mi borci Narodnooslobodilačke vojske, mi, takozvani partizani, nosimo vam – ponajviše iz naših šuma – što se na planinama najjače osjeća, pravu bit slobode uopće, pa i onu slobodu, koja nama Hrvatima davno propade s Petrom Svačićem na Petrovoj gori, a uskrsava nam, eto, našim vlastitim trudom, s Hrvatom maršalom Titom.” S jedne se strane stvarala nova vlast, u isto vrijeme počinjale su likvidacije onih koji su bili, do kraja i nakon kraja, uz vlast koja je prestala postojati. Trebalo je izgraditi novu, drukčiju državu.

U Francuskoj je u isto vrijeme započinjala nova runda borbi. Dok su Europa i Zapad slavili pobjedu i potpisivanje kapitulacije njemačkih snaga 8. svibnja 1945., u Alžiru, tada dijelu Francuske, podigli su se Arapi. U dva iduća dana ubijeno je 50 Francuza. Potom je slijedila neobično žestoka reakcija topništvom i strojnicama, u kojima su Francuzima pomagali i zarobljeni Nijemci i Talijani. Alžirci i danas govore o 45.000 ubijenih u svibnju, iako ih je vjerojatno stradalo nešto manje.

Francuzi su 1944. započeli vlastiti obračun s kolaboracionistima i u procesu likvidirali 10.000 građana, uglavnom bez suda. Nakon pobjede u Europi pobojali su se da će proglašenje Ujedinjenih naroda i pobjeda nad Hitlerom za one podanike Francuske, koji su živjeli izvan Europe, biti protumačeno kao zov slobode. Potom je krajem svibnja došlo do tako užasnog napada na Damask u Siriji da je postalo jasno kako je sa završetkom jednog odmah otvoren novi rat. Kolonijalna je revolucija započinjala usporedo sa završetkom rata koji je uništio Europu, a koja je kolonije posijala svijetom.

Drugi svjetski rat završio je početkom svibnja 1945. Krv koja je natopila Stari kontinent još uvijek je, čini se, svježa, jer mnogi u krvi uživaju. Zaborav da je u Drugom svjetskom ratu postojala strana koja je bila na ispravnoj i ona koja je bila na krivoj strani, sigurna je formula sukoba s elementarnim redom u svijetu. To je ono što u Hrvatskoj sada živimo. Poraz je to civilizacije, historijske znanosti i politike.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: