PIŠE INES SABALIĆ

Kad se u Lici počnu nastanjivati Britanci i Nizozemci kako bi uzgajali koze ili biohranu, znat ćemo da smo izišli iz krize...

Iseljavanje Hrvata nije nikakva tragedija, mnogo više ljudi emigrira iz Rumunjske, Litve, Latvije, Poljske... Ali bit će tragedija ako ne bude useljavanja u Hrvatsku. Kad se u Lici počnu nastanjivati Britanci i Nizozemci kako bi uzgajali koze ili biohranu, znat ćemo da smo izišli iz krize...
Split, 140614.Meteorolozi su najavili kisni vikend pa je i to vjerojatno utjecalo na smanjenu guzvu u gradskoj luci tijekom vikenda.Foto: Duje Klaric / CROPIX
 Duje Klaric / CROPIX








Načelo slobodnog kretanja ljudi jest jedno od temeljnih – kako se to navodi u Ugovoru, koji ima funkciju ustava – sloboda Europske unije, a druga dva su slobodno kretanje kapitala i dobara. Te tri slobode u samoj su srži ovako organizirane Europe – možemo reći da upravo to i jest Europa.

Tu slobodu iskorištavaju sada i hrvatski građani. Dakako, druge države članice još imaju takozvana prelazna razdoblja, još se nisu posve otvorile hrvatskim radnicima, ali neke jesu. Isto tako, iako službeno postoji prepreka, u praksi te su ljestvice niže i za one članice koje još nisu posve digle barijeru.

S jedne strane iseljavanje je popraćeno, isprika kolegama koji su to pisali, uistinu blesavim novinskim napisima: “U Hrvatskoj sam jela travu, u Irskoj živim kao kraljica, za dan zaradim kao u Hrvatskoj za godinu”... ili “Švedska je ostvarenje mog sna, imam sve što mi treba, novaca pretječe, nilkad se ne bih vratio”...

Svatko tko je živio ili živi u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, od gastarbajtera sedamdesetih godina, koji su spavali u barakama da bi se kući vraćali s mercedosom, pa do današnjih migranata, ta su pretjerivanja iritantna. Bila bi razumljiva da je Hrvatska bila zaostala zemlja, i da Hrvati nisu nigdje putovali, ali generiranje nerealnih očekivanja migranata u temelju je mnogih životnih razočaranja.

Knjige su već napisane i postoji zbirka dokumentarnih filmova o Poljacima koji su očekivali legendarno med i mlijeko, a stvarnost je izgledala drugačije.

Dakako, postoje sjajne iznimke, superzvijezde koje zablistaju, no većina nakon nekog vremena smanji doživljaj i spremna je na realniju procjenu. Nikako ne znači da Hrvatska u svakoj usporedbi s naprednom europskom zemljom gubi – naprotiv. Kvaliteta života u Hrvatskoj u mnogim je aspektima viša nego u mnogim zemljama Europe. Ali, kako je krasno rekao jedan od Europljana koji su se iz svoje zemlje doselili u Hrvatsku: Hrvatska je krasna za život ako imaš novca. Ako nema posla, nema ni novca, i onda je sva sreća da postoji sloboda velikog slobodnog europskog tržišta rada, i mogućnost da se drugdje traži posao.

Za vrijeme ove krize, koja je počela 2007. u Europi, zemlje koje su trebale radnike, a to su dijelovi Njemačke, posebno Bavarska i Baden Würtenberg, te Austrija, oglasima su ciljale Španjolce na privremeno useljavanje, iako je istodobno Španjolska primala druge europske useljenike.

Samo tri posto stanovnika Unije živi u drugoj zemlji članici, ali trend se ipak povećava. Povećanje trenda razmjene stanovništva promatra se kao povoljan fenomen, jer pridonosi ekonomskom rastu i to ne samo zemalja koje su atraktori, nego i zemalja koje su izvor iseljavanja. Vrlo dobar primjer je Poljska, gdje su devizne doznake koje su slali privremeno iseljeni pomogle razvoju ekonomije u sredinama odakle se iseljavalo. Dakako, to znači da sa strane primaoca ne postoje samo gladna usta, nego i volja da se uloži, započne posao, okreće novac. Poljska je gotovo anegdotalan primjer, jer su Poljaci, kad se tržište rada otvorilo, nahrupili u Irsku, ali kad je Irska zapala u financijsku i ekonomsku krizu, masovno su zapakirali kufere i vratili se nazad u Poljsku – na poslove koji su njihovim novcem bili kod kuće započeti. Pritom, Poljska je bila jedna od rijetkih u Uniji koju kriza koja je kao kuga prošla Europom i kosila, nije pogodila.

Iseljavanje iz Hrvatske nije tragedija. Zašto bi bila? Valjda oni koji su se iselili u Irsku neće tamo naučiti samo kako se prazni pivo pred pubovima i govoriti engleski s irskim naglaskom, nego će valjda i proširiti vidike, vidjeti kako funkcionira moderna ekonomija, koja može zapasti u krizu, ali se iz nje i izvući. U Irskoj je, primjerice, korupcija među najnižima u EU i vjerojatno će oni koji će se jednog dana odande vratiti sa sobom donijeti i nulti stupanj tolerancije na korupciju.

Iseljavanje ne mora biti fatalno, ne mora biti zapečaćena sudbina. Bolje ju je razumjeti kao razmjenu dobre prakse, specijalizacije, učenje jezika, razumijevanje drugih, kako bi život bio lakši, kreativniji, bogatiji. U Njemačkoj, koja je također otvorila svoje tržište rada Hrvatima, konačno će razumjeti da je to što mnogi gotovo papagajski ponavljaju kad kritiziraju Angelu Merkel, nije baš točno. Poruka iz Berlina već dvije godine ne glasi: rezanje i štednja, nego – reforme, reforme, reforme. Valjda će i ovi migratorni tokovi pomoći da se u zemlji ta poruka bolje čuje.

Tragedija će biti ako će se građani iseljavati, a ne bude dodatnog useljavanja u Hrvatsku iz europskih zemalja i ako se oni koji odu nikada ne vrate. U Europi, kako pokazuje sjajna analiza njemačkog Instituta za izgradnju, urbane poslove i prostorni razvoj (BBSR), neki su dijelovi ozbiljno depopularizirani. Od europskih članica to su baltičke zemlje, i to prema ruskoj granici. Osim ekonomske, to je i poruka o sigurnosti, odnosno ugroženosti. Druga je po redu zemlja koja je otrpila veliki odljev Bugarska. Najviše je, međutim, depopularizirana Albanija. Ta zemlja je sada svojevrsni eksperiment, vidjet ćemo koliko će joj ovo iseljavanje koristiti. Međutim, Albanci se i vraćaju u svoju zemlju. (Ne vraćaju se u područja koja graniče s Rusijom jedino Balti.)

Kraj krize

Svake godine oko milijun stanovnika Europe promijeni svoju adresu unutar EU. Zašto se neki ne bi uselili i u Hrvatsku? U biti, možemo reći – znat ćemo da smo posve izašli iz krize, da nam kreće nabolje, kad se dobri kadrovi počnu doseljavati u Hrvatsku iz drugih zemalja, a naši ljudi vraćati. Takvog useljavanja, od liječnika i inženjera do manuelnih radnika, bit će ako se promijeni poslovna klima u Hrvatskoj, ako se konačno provedu neophodne reforme.

Zašto ne bi bilo normalno da dođe Grk i vozi taksi-barku, Poljak da pokreće start-up projekte ili da osnivaju tvrtke za pisanje europskih projekata, kad su ionako u tome najbolji? Bugari, Rumunji, Mađari – tko god, samo da hoće raditi i da imaju što raditi! Ludi Englezi ili Nizozemci koji će se htjeti naseliti u Liku i uzgajati biohranu ili koze. Neka dolaze, ako ima posla! Neka nas ovdje navedu da imamo konkurenciju, i da se borimo za to da budemo bolji. Ako se to pokrene, vraćat će se i oni koji su se iselili i nastojati iskoristiti što su drugdje naučili. Razmjena ljudi je dobra. Svi trebaju biti u svim dijelovima Europske unije dobrodošli, pa i stranci kod nas. Neka plaćaju poreze, pune blagajnu, neka se iz toga namiruje naša socijalna država. Ili to ili žabokrečina i polagano odumiranje uz sve minimalnije plaće i penzije.

Jednog dana morat ćemo se trgnuti i tako reagirati. Dobro, to neće biti već danas, a ni sutra, ali pogledajmo na drugim primjerima unutar Unije: kretanje stanovništva nije zli fatum, to je normalna pojava koja doprinosi bogatstvu nacija.

Detaljni podaci o unutareuropskim migracijama postoje tek za 2012. godinu jer se radi o vrlo velikom poslu. No, brojke za 2013. godinu, ne do kraja analizirane, ali većinom ipak da, također su dostupne. U 2013. godini, oko 2,7 posto stanovništva zemalja članica iseljavalo se iz svoje države u drugu državu članicu. Da bi se dobila potpunija slika: Europom je cirkuliralo oko 6,7 posto od ukupne europske populacije.

Usporedimo ovo s cirkulacijom ljudi u tzv. “staroj Europi”, koju čini 15 zemalja članica, a izostavljaju se istočne i srednjeeuropske zemlje. Među tih 15 članica preseljavalo se 3,3 posto stanovnika, dok je taj dio Unije ujedno bio i meta 8,8 ukupnih migratornih tokova. Isto tako, statističari su konstatirali da se unutareuropska imigracija ubrzava i raste. Prije deset godina, dakle 2005. godine, samo se 1,3 posto stanovnika jedne zemlje članice odlučivalo na preseljenje u drugu zemlju članicu. Doduše, ne zaboravimo da su to bile zlatne godine konjunkture i da je naprosto svima u EU bilo dobro.

Brojke koje navode statistike su “čisto” iseljavanje. Nisu se računali oni koji su proveli dio radnog vijeka na specijalizacijama ili koji bi se nakon, ponekad i dugog boravka u inozemstvu, vratili svojim kućama.

Najviše unutareuropskih migranata okupilo se u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Italiji i Francuskoj. Ovih pet zemalja je u 2013. godini primilo 75 posto radno sposobnog stanovništva iz drugih zemalja članica, najviše s istoka Europe.

Njemačka je primila 592.200 Europljana iz drugih članica, Britanija 498.000, Italija 350.800, Francuska 327.400, a Španjolska 275.600. Ukupno 14 zemalja članica prijavilo je da je imalo više unutareuropskog useljavanja nego iseljavanja. Ali, više iseljavanja nego useljavanja prijavile su Bugarska, Balti, Češka, Slovačka, Cipar, Grčka, Irska, Poljska, Rumunjska, Španjolska.

U odnosu na veličinu, najveće useljavanje ima Luksemburg, zatim Cipar i Malta. Najveći odljev u druge europske članice je iz Rumunjske, Litve i Letonije, Portugala, Poljske, Estonije.

Prije krize i prije proširenja Unije na istok, dok je zapadnoj Europi bilo dobro, preseljavanje iz bogate zemlje u bogatu zemlju bilo je mlako i slabo. Taj trend, migracije iz bogatih zemalja u bogate, u zadnje se vrijeme povećava, ali ne bitno.

Migracija kreće, međutim, iz novih zemalja članica, iz istočne i srednje Europe. Dva su bila vala proširenja. Prvi je bio 2004. godine, kad je primljeno osam bivših socijalističkih zemalja, te Cipar i Malta. U drugom navratu, 2007. godine, primljene su Bugarska i Rumunjska, te, dakako, 2013. godine, Hrvatska. Migranti iz tih zemalja privučeni su Njemačkom, Britanijom, Španjolskom i Francuskom (nešto manje Italijom).

Polarizacija među migrantskom populacijom također je vrlo vidljiva. Na primjer, tri četvrtine svih iseljenih Rumunja žive u Italiji, a nešto manje u Španjolskoj. Taj podatak pokazuje da se ne ide uvijek nužno tamo gdje ima radnih mjesta – jer ih u Španjolskoj sigurno nije bilo, nego se radilo, stoji u jednoj francuskoj analizi, o nerealističnim uvjerenjima migranata. Takav veliki val useljavanja iz samo jedne zemlje u drugu rezultirao je i nervozom u zemljama koje su ih primile, a primjer su Rumunji u Italiji. Također, dvije trećine iseljenih Poljaka žive ili u Njemačkoj ili u Britaniji.

Strah od istoka

Za vrijeme krize vidjelo se i tko više, a tko manje pati. Dva su glavna pravca, od juga prema sjeveru, i od istoka prema zapadu.

Ali, niti za vrhunca krize, 2009. godine, iseljavanje unutar EU s juga prema sjeveru nije prelazilo ukupno četiri posto, prema podacima francuske studije instituta SENS o migratornim tokovima u ovoj europskoj krizi. Upravo uoči proširenja sindikati su se u starim i bogatim članicama prestrašili navale iz istočnih zemalja, posebno Poljske. Strah se temeljio na zamisli da će radnici iz novih zemalja raditi po dampinškim cijenama i izbaciti domaće s posla. Bojali su se, pogotovo u Francuskoj, navale “poljskih vodoinstalatera”. Na kraju su oni stvarno i došli, a stvarnost izgleda ovako: ako i Francuz i Belgijanac i Poljak i Bosanac rade za registriranu tvrtku, cijena je ista i previsoka, ali se dobije garancija. Ako rade na crno, i Belgijanac i Francuz i Poljak i Bosanac naplate tri puta manje. Neprijavljenog rada u tom sektoru sitnih usluga ima koliko srce želi. Sindikati su se pokazali pretvrdi, službene cijene usluga nisu pale.

Konačno, njemački je institut BBSR osim podataka o tome koje su zemlje EU atraktori, a koje šalju migrante, dao i vrlo zanimljive podatke o tome kako izgleda nova karta Europe po gustoći stanovnika u jedinicima lokalne samouprave. (Zabilježeni su i trendovi unutar članica, pa je jasno: svi veliki gradovi su atraktori i to u istočnoj Europi, pa se tako oko Varšave, Wroclawa, Budimpešte, Praga, stvaraju doseljenički prstenovi, koji ranije nisu postojali.)

Iz ove karte se vidi zašto zemlje otvaraju granice i zašto žele otvoriti svoje tržište rada europskim građanima.

Prvi je razlog, dakako, demografija. Svaka zemlja želi što više stanovnika, ali ne stoje sve jednako dobro. Njemačka, iako prima najveći broj europskih migranata, stagnira. Mapa Njemačke izgleda kao u doba Hladnoga rata: zapadna Njemačka je atraktor, a istočna, s izuzetkom Berlina, gubi stanovništvo.

Oporavak

Tri zemlje bilježe rast stanovništva: Britanija, Irska i Francuska. Britanija vodi politiku populacije vrlo pažljivo, pa je tako cijela u blagom porastu, s izuzetkom Highlandsa. U velikom rastu su primorska područja sjeverne Škotske, zbog naftnog buma. Tamo, dakle, ima posla. Francuska je uglavnom u blagom plusu, a prednjače Normandija i Bretanja. Francuska nikad ne dozvoljava stagnaciju, i zato će njene granice ostati otvorene. Irska bilježi najveći rast. Skandinavske zemlje se nedovoljno otvaraju i, iako ima imigranata i migranata, sve su blagome padu. Španjolska neće zatvarati granice, iako je u krizi, i nastoji povećati broj stanovnika u manje razvijenim područjima, nadajući se oporavku.

Što se tiče Hrvatske, pogledajmo kartu, ne stojimo dobro. Hrvatska je uglavnom u demografskoj depresiji, s izuzetkom Dalmatinske zagore i okolice Splita. Najveći pad imaju Gorski kotar, sjeverna Dalmacija i Slavonija. Okolica Zagreba stagnira.

Krajnji je tren da se otvorimo prema imigraciji, kako iz europskih zemalja, tako i iz bivše države. Tako ćemo se demografski oporaviti, a bez demografskog nema ni ekonomskog oporavka. Istodobno, iako je to druga tema, imat ćemo protutežu prema izvaneuropskoj imigraciji.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 23:36