AMERIČKI MENTOR GRČKOG MINISTRA KOJI JE ZAPALIO EUROPU

JAMES GALBRAITH: Varufakisova karijera tek počinje, a Cipras će pasti

Premijer je kapitulirao i na izborima će Grci izabrati vlast koja će prekinuti pregovore s Trojkom. A sve ovo što se događa u Ateni uskoro će početi u Španjolskoj, Portugalu, Italiji, a zatim u Irskoj
 Getty images i Profimedia








James K. Galbraith (62), profesor ekonomije na sveučilištu Austin u Teksasu, brat je prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, sin jednog od najvećih ekonomskih umova prošlog stoljeća Johna Kennetha Galbraitha i veliki prijatelj bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa. Galbraith je većinu grčke krize pratio gotovo izravno, zahvaljujući prijateljstvu s karizmatičnim Varufakisom, s kojim blisko akademski i politički surađuje posljednje četiri godine, no finale je dočekao u obiteljskoj kući u Vermontu, okružen osamom, zelenilom i šumom. Žestoki kritičar mjera štednje, Galbraith, koji se školovao na Yaleu i Harvardu, upravo je dovršio nekoliko članaka na temu grčke krize koje namjerava objaviti u uglednim svjetskim medijima, a koji će se nastavljati na ono što je napisao u svojoj knjizi “The End of Normal”, a koja govori o uzrocima i posljedicama krize 2008.godine. Galbraith je još prije godinu dana, zajedno s donedavnim grčkim ministrom financija, a koji predaje na istom fakultetu (Austin je inače sidrište ljevičarskih intelektualnih razmišljanja u Teksasu, ali i američkog juga općenito), napisao članak “Skromni prijedlozi za rješavanje krize u eurozoni” koji je naišao na veliku pažnju intelektualne zajednice, ali ne i političkih donositelja odluka. Galbraith je oko grčkog slučaja vrlo angažiran te pokušava utjecati na proces izvlačenja zemlje iz bezdana. Čak je s Varufakisovim timom tijekom veljače, dok su trajali pregovori s europskim ministrima financija, tjedan dana dežurao po briselskim sobama za sastanke. Nije bio impresioniran tim iskustvom, načinom na koji funkcionira eurogrupa i njenih 19 ministara, podijeljenih i neprijateljski nastrojenih, o čemu je već svjedočio u medijima, opisujući način njihova djelovanja gotovo amaterskim.

Uoči referenduma u Grčkoj 5. srpnja objavio je tekst “Devet mitova o grčkoj krizi”, koje je opisao na temelju vlastitog iskustva i praćenja procesa iz prve ruke. Među tih devet mitova je i onaj da je MMF fleksibilan prema Grčkoj - nije, jer MMF tijekom posljednjih mjeseci nije učinio nijedan ustupak, naročito kada je riječ o porezima, mirovinama, plaćama, kolektivnim ugovorima i razini grčkog duga - te mit da su kreditori vrlo velikodušni. “Angela Merkel je uvjete koje su ponudili kreditori nazvala velikodušnima. Ustvari, kreditori nastavljaju inzistirati na strogim mjerama štednje utemeljenim na neostvarivom proračunskom suficitu i nastavku drakonske politike koja je Grčku gurnula u depresiju. Restrukturiranje duga, očito nužno, također je odbijeno.”

Grčka je prošla kroz uzbudljive i teške tjedne - prvo su ljudi glasali “ne” na referendumu, onda je premijer Cipras otišao na teške pregovore u Bruxelles te progurao novi sporazum u grčkom parlamentu, pritom kaznivši svoje neposlušne ministre. Je li vas to iznenadilo?

– Na određen način jest. No, ne slažem se s riječju “sporazum”. Ona, naime, podrazumijeva obostrani pristanak. To se u ovom slučaju nije dogodilo. Europljani su izašli s ultimatumom koji je sadržavao i smrtnu prijetnju grčkom bankarskom sustavu. Premijer je pred tim kapitulirao. Nije se složio.

Što se dogodilo Aleksisu Ciprasu koji je od nacionalnog heroja proglašen nacionalnom kukavicom?

– Vlada nije bila spremna na jačinu i snagu glasa “ne” na referendumu. I nije bila pripremljena na nasilne reakcije Bruxellesa koje su imale isključivo karakter kazne.

Je li Grexit uopće bio opcija?

– O tome je najbolje i najviše govorio Janis Varufakis u svom razgovoru za New Statesman. Opisao je do koje se razine razmatrao izlazak iz eurozone. U tom intervjuu rekao je kako je uvjeravao kolege iz vlade da će Europska središnja banka zatvoriti grčke banke kako bi prisilila Ciprasa da ustukne. Skovao je i plan za slučaj da se to dogodi ako Grci na referendumu glasaju protiv štednje, ali Cipras nije imao dovoljno hrabrosti da ga provede u djelo. Varufakisova namjera nakon zatvaranja banaka bila je izdati zadužnice u eurima, jednostrano otpisati dio duga na grčkim obveznicama koje posjeduje ECB i preuzeti kontrolu nad grčkom narodnom bankom i njenim financijskim rezervama. Ništa od toga ne bi značilo da je Grčka izašla iz eurozone, ali bi poslužilo kao upozorenje. Bio je uvjeren da bi Grčka isposlovala bolje uvjete otplate dugova samo ako uistinu zaprijeti Grexitom i bude spremna na takav rasplet. Cipras se s tim nije složio pa je Varufakis dan nakon referenduma podnio ostavku.

Kolega ste i prijatelj bivšeg ministra financija. Je li ovo kraj njegove političke karijere? Zašto je dao ostavku?

– Zato što je znao da će vlada kapitulirati pred zahtjevima i on to nije mogao podržati. Ovo nikako nije kraj njegove karijere, ni u kojem smislu.

Kako će svi ovi događaji - referendum, pregovori, nove mjere štednje Grčkoj - oblikovati političku i ekonomsku sliku Europe?

– Brutalnost s kojom se Europa obrušila na Grčku odražava se u činjenici da su inzistirali na “bezuvjetnoj predaji plus reparacijama”. Novi diktat, koji je prihvatio i grčki parlament, uključuje fond nacionalnih vrijednosti od 50 milijardi eura koje bi trebalo privatizirati; financijska legislativa koju je Siriza progurala kroz parlament od siječnja nadalje više ne postoji, a u Atenu se vraća Trojka. Od sada grčka vlada mora dobiti zeleno svjetlo ovih institucija prije nego što usvoji ili donese bilo koji relevantan zakon - prije nego što uopće zakonski prijedlozi krenu u javnu raspravu. Ukratko: od sada Grčka više nije nezavisna država. Prije pola godine nadali smo se da će Sirizina izborna pobjeda zapaliti iskru šire diskusije o tome zašto su mjere štednje propast i kako će krenuti potraga za novim i boljim rješenjima na cijelom kontinentu. No, ispostavilo se da za to nema podrške u Španjolskoj, Portugalu ili Irskoj; samo uljudna simpatija Italije i Francuske i hostilnost Njemačke te njezinih sjevernih i istočnih susjeda. Sirizin cilj ostala je samo Grčka. Izlazak iz eura nije bio opcija i vlada nije željela blefirati. Jedino što je Siriza mogla bilo je apelirati na zdrav razum, na svjetsko javno mnijenje i na pomoć izvana. Snažno i strastveno Grčka je zagovarala svoje argumente čitavih pet mjeseci. Europski kreditori odgovorili su prvo iznenađenjem, onda su postali iznervirani i, konačno, bijesni. Ni u jednom trenutku nije ih se doticao glavni grčki argument - da su mjere štednje koje su se provodile posljednjih pet godina bile očiti promašaj jer nije došlo do oporavka i rasta. Europi nije bilo stalo do Grčke. Europski lideri brinu se samo o jednome - o moći. Oni zauzimaju stav zbog svojih vlastitih parlamenata i domaćih birača. Postoji “istočni blok”, vodi ga Finska koja je desničarska i ultrahardlajnerska. Onda su u drugoj grupi “uzorni zatvorenici” - Španjolska, Irska i Portugal - koji ne smiju priznati da mjere štednje nisu uspjele. Zatim je tu mekaniji par - Italija i Francuska i, konačno, Njemačka, koja ne može dopustiti otpisivanje dugova unutar zone jer bi to značilo da zemlje koje su u sličnim nevoljama u budućnosti mogu tražiti isto. I što će se na kraju dogoditi s Europom? Jasno je da su nade proeuropske reformističke ljevice sada propale. Budućnost ostaje u rukama antieuropskih stranaka, uključujuću UKIP, Nacionalnu frontu u Francuskoj i Zlatnu zoru u Grčkoj. To su ružne, rasističke i ksenofobne skupine.

Iz svega ovoga što ste naveli, stoji li teza da danas imamo “njemačku Europu” koja zapravo diktira sve što se događa unutar monetarne unije?

– Trenutno da. Ali, nije Njemačka jedina koju treba kriviti za inzistiranje na mjerama štednje. Sve su zemlje unutar eurogrupe podržavale mjere štednje, unatoč dokazima da one ne daju rezultate.

Zašto nije bilo moguće otpisati barem dio grčkog duga?

– Glavni razlog je njemačka unutarnja politika. Ako bi se dopustio otpis duga Grčkoj unutar eurozone, onda bi slijedili i dugovi ostalih zemalja. Njemački bi glasači potom shvatili da ogromna hrpa njemačkog bogatstva, u formi dugova ostalih država prema Njemačkoj, a koja se gomilala preko njemačkog trgovinskog plusa od 2000.godine naovamo, nikada neće biti otplaćena. To bi bio ogroman politički šok za javnost.

Može li Grčka preživjeti novi val mjera štednje? Što će se onda dogoditi?

– Grčki parlament je izglasao odluku da predaju kontrolu nad grčkom državom vodovima birokrata iz Bruxellesa, Frankfurta i Berlina, koji će sada u punoj mjeri učiniti ono protiv čega su se Grci pobunili u siječnju 2015. godine na izborima i ponovno na referendumu u srpnju. Naredbe iz Bruxellesa bit će stroga nova pravila za Grke kako bi otplaćivali dug. No, već se pojavio problem u planu: MMF, koji mora dati svoju potvrdu kao dio Trojke, već je ustanovio da se grčki dug ne može otplatiti pa tako MMF ne može sudjelovati u cijelom tom procesu ako se dug ne restrukturira. Sada se Njemačka, kao glavni grčki kreditor, nalazi u novoj dilemi: hoće li otpisati dio duga ili prisiliti Grčku u formalni bankrot, što bi pak izazvalo ECB da sruši grčke banke i izgura Grčku iz eura. Postoji puno načina kako se dug može otpisati, i Nijemci bi mogli pronaći rješenje s kojim mogu živjeti. No, pitanje koje slijedi jest: A što onda?

I koji je odgovor?

– Završetak ove krize imat će neke dobre kratkoročne efete. Grčke banke su opet otvorene, bankomati će biti napunjeni novcem, mada će vjerojatno ostati određeni limiti i na podizanje novca i na elektronske transfere iz zemlje. Govorit će se i o novim javnim investicijama, koje će financirati Europska unija; možda će ponovno krenuti neki projekti koji su bili zastali. S tim mjerama nije nemoguće da u idućim tjednima vidimo ekonomsku živost i to će u svakom slučaju biti dobre vijesti. Ako ih i ne bude, Grčka će šepati u stagnaciji unutar eura. No, ako zaista pogledate dubinski u ono što zahtijeva novi grčki program, postoji još jedna mogućnost - a to je ekonomska spirala smrti koja vodi od stezanja ekonomije do pada banaka koji će početi prvo u Grčkoj, a onda se proširiti dalje u Europi. Naime, u Grčkoj se povećava PDV na 23 posto, uključujući hotele i restorane i uključujući grčke otoke. Zbog toga će turisti odlaziti u Tursku i drugdje, odbacujući najveću grčku industriju i nanoseći joj ogromnu štetu. Mali biznisi će još više izbjegavati plaćanje poreza... Osim toga, ljudi u Grčkoj neće lako pristati na sporazum koji je njihov premijer potpisao “s nožem prislonjenim na vrat”. Oni su glasali protiv toga i zato se može očekivati pasivni i aktivni otpor. Ulični sukobi - koji opet nisu dobri za turizam - mogli bi ponovno postati rutinom. A dok se to bude događalo, drahma će postati simbol nacionalne slobode. Na idućim izborima bit će izabrana vlast koja se neće vratiti u pregovore. Umjesto toga, izaći će iz programa, snosit će posljedice i izaći iz eura. U tom trenutku Grčka će biti siromašnija nego što je sad, ali će ponovno biti nezavisna država. Sve ovo što se sada događa u Grčkoj nije limitirano samo na nju. Može početi u Španjolskoj, Irskoj, Portugalu, a možda i Italiji...

Grci su, čitamo u svim medijima, lijeni neradnici koji su sami krivi za situaciju u kojoj su se našli... Kako komentirate te nacionalne stereotipove kao vrstu argumentacije?

– Ona samo pokazuje da ljudi koji takve stvari izgovaraju nemaju nikakve veze sa stvarnošću u kojoj živi grčki narod.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:39