EUROPSKA JESENSKA GROZNICA NA BIRALIŠTIMA

IZBORI U EUROPI: Veliko urušavanje stranaka centra, čin drugi

Obnavlja se trend jačanja desnice: Hollande i dalje u padu, Poljsku preuzimaju katolički konzervativci, Grcima dosta Sirizinih igrarija
 AFP








U nekoliko zemalja u Europskoj uniji i susjedstvu održavaju se parlamentarni ili lokalni izbori važni za budući politički pejzaž briselskog bloka. Istina, pretpostavka je da će tek izbori za dvije, tri odnosno četiri godine imati ekstremnije posljedice – daljnjim odronjavanjem utjecaja stranaka centra, pogotovo u korist krajnje desnih stranaka. Stranke centra imaju pred sobom nekoliko godina da, ako mogu, smisle odgovor, a u velikim europskim zemljama, posebno u Francuskoj, lideri pozicije i opozicije moraju dobro prstom pritisnuti čelo da vide što će dalje.

Najproblematičniji izbori održavaju se u susjedi EU-a, Turskoj, jer njihov ishod ključan je za cijelu regiju Bliskog istoka. Sve se češće spominje novo zaoštravanje prilika na Bliskom istoku, pa čak i mogućnost da rat zahvati Izrael. To bi značilo golemo pogoršanje situacije s ishodima koji se više ne bi mogli ni obuzdati niti kontrolirati. Nije isključen i totalni rat u Siriji, s intervencijama Rusije i zemalja NATO-a. Ratovalo bi se oko sudbine Sirije kao države, i tada bi se, valjda, kristaliziralo tko je u tom sukobu na čijoj strani. Pogledajmo baš Tursku. Turci su protiv Asada i, iako članica NATO-a i zemlja u pregovorima za EU, koketirali su s ISIL-om koji je protiv Asada. Turci su također protiv Kurda, koji se najočajnije bore protiv ISIL-a, jer ako pobijede, dobit će državu, a Ankari to ne odgovara. Protiv Asada su i EU, SAD, Izrael, Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt, Emirati i Jordan. Za Asada su Rusija, Egipat (kojem je Francuska prodala strateško oružje), Kina, Iran, Pakistan, ali i dobar dio globalnog biznisa jer, naime, Asad plaća dugove, a ISIL ih ne plaća i nikada neće.

U toj strašnoj slici pitanje kojom će stazom udariti Turska ne može biti bitnije, ne samo za Bliski istok nego i za Europu. Što je u glavi Recepu Tayyipu Erdoğanu, izvanredno je važno, pa tako i izbori 1. studenoga.

Niti momentalno najveći, izbjeglički problem ne dira sve zemlje podjednako. Još nema ni pouzdane analize izbjegličkog vala. Emocije javnosti još se nisu u strankama artikulirale u politiku, ali hoće. U ovom trenutku svi želimo pomoći izbjeglicama, no nije sto posto sigurno da ćemo to htjeti i nakon pola godine ili godinu dana, kad se ta pomoć odrazi na proračunima ili čak šire. Ovaj ljudski val može biti i spas za Europu, ali može i neugodno pljusnuti. Prema najnovijim europskim procjenama, čak trideset tisuća izbjeglica tjedno prolazi samo balkanskom rutom.

Koliko će ljubav i solidarnost izdržati?

Članice koje primaju izbjeglice pripremaju se konkretno na lokalnoj razini za njihov prihvat. Posebno to rade veliki gradovi, kao Berlin, München, Stuttgart, Stockholm, Malmö, francuski, belgijski gradovi. To pak znači da će se izbjeglička politika EU formirati i preko utjecaja medija i osobnih iskustava, ali i preko lokalne politike, iskustava gradova i drugih lokalnih zajednica s terena.

To je u vezi s izborima zato što je temeljni, najvažniji poučak oko rješavanja bilo kakvog problema u Europi sljedeći – političari neće napraviti ništa – ali baš ništa – što bi im ugrozilo šanse za pobjedu na izborima. Dokaz: javnost u svim zemljama bila je protiv vojnog prisustva europskih zemalja u Afganistanu. Dobro, misija NATO-a je završila, tamo su nastali nemiri i evo gorštačkog naroda čije su vrijednosti običnog života, odnosa prema ženama, školovanju, načinu života totalno suprotne europskim. To su sve vlade koje je to zanimalo znale, ali su svejedno povlađivale momentalnom nagonu svoje javnosti. Dakle, u nekoj daljoj budućnosti, kad bude donesena odluka da se problem rješava u ishodištu, i da je vojna prisutnost u Afganistanu potrebna, opet će se tamo ići, ali u gorim uvjetima. Ovo će se pitanje sigurno pojaviti u sljedećem valu izbora, za dvije, tri ili četiri godine.

Njemačka i Skandinavija, prostori kojima teži najveći broj migranata, bilo da su izbjeglice ili ekonomska imigracija, neće imati izbore ove i iduće godine. Švedska, Finska i Danska imaju vlade koje su zasjele i ostat će na vlasti najmanje tri godine. Nizozemska će održati izbore nagodinu u lipnju. Izbjegličko pitanje uvijek treperi u pozadini, ali desni populizam artikuliran u partiji Gerta Wildersa donekle se ispuhao. Dakle, koju god da varijantu koalicije izaberu Nizozemci, temeljna politika, vjeruje se, ostaje ista, a to znači briga o ekonomiji. (To inače znači da se Nizozemska vratila svojoj karakterističnoj, tradicionalnoj političkoj situaciji). Belgija je parlamentarne izbore imala prošle godine i politička je situacija neko vrijeme stabilna. Isto vrijedi i za Austriju, koja će izbore imati tek 2018., kao i Italiju, makar su tamo, dakako, uvijek moguća iznenađenja.

Skoro cijela Europa svrstala se pod devizu koju je promovirala Angela Merkel, Mutter Europa: Riješili smo bankovnu krizu, riješit ćemo i ovu.

Velika većina Europe, prema tome, ima političkog vremena riješiti ovu krizu. Kako će je riješiti, to ne znamo, ali imaju vremena i prostora za djelovanje. Neće biti ometani ulagivanjem biračima.

U EU svi čekaju kako će se glasati u Grčkoj. A pogledi su uprti i u Španjolsku, jer se u Kataloniji održavaju lokalni izbori koji su neka vrst plebiscita za nezavisnost. U Francuskoj su uskoro lokalni izbori na kojima se očekuje da Hollandeova Socijalistička stranka prođe loše. U Srednjoj Europi – gdje je ishod važan zbog drugog, ne manje važnog pitanja, a to je odnos prema Rusiji i Ukrajini te energetskoj politici – izbori će uskoro biti u Poljskoj, a nagodinu u Slovačkoj, gdje će pobjedu opet, smatra se, odnijeti socijalist Fico. Konačno, iako su bili samo stranački, cijela europska scena potresla se izborima za vodstvo Laburističke stranke. Britanski Laburisti dali su premoćnu većinu Jeremyju Corbynu koji je desetljećima bio na samom lijevom krilu stranke. Jedno je kad takav političar, politički veći ljevičar od Ciprasa, vodi manju stranku na jugu Europe, ali posve drugo kad je šef opozicije u jednoj od najvažnijih zemalja na svijetu.

VELIKA BRITANIJA

14. kolovoza do 10. rujna

Laburiste preuzima negdašnji protivnik rušenja Miloševića

Stranački izbori za vodstvo Laburističke stranke završili su 10. kolovoza velikom pobjedom Jeremyja Corbyna. On se zalaže za istupanje Britanije iz NATO-a i EU-a, izjavio je na agresivno putinovskoj televiziji Russia Today da se njegova zemlja ne odnosi s dovoljno poštovanja prema Putinu, a ima nas koji pamtimo da je bio u manjoj skupini laburista koji su 1999. glasali protiv NATO-ove intervencije usmjerene na rušenje Miloševića.

Na nacionalnom planu Corbyn se zalaže za ponovnu nacionalizaciju željeznica te za otvaranje rudnika koje je Margaret Thatcher zatvorila zbog nerentabilnosti. Takva politička agenda kontroverzna je i za veliki dio laburista, na primjer većina je njegove stranke za EU. Također, izlazak iz NATO-a je neostvariva politička fantazija, i Corbyn će od nje, makar je zastupa desetljećima, morati odustati. Time neće dobiti na vjerodostojnosti. Ipak, njegova politička poruka pokazala se atraktivnom velikom dijelu Laburista koji su smatrali da ih je Tony Blair poveo suviše nadesno, prema liberalizmu, a Ed Miliband im je bio previše blijed. S Corbynom će, dakle, ponovno naći politički identitet. Konzervativci ga odmah nastoje brendirati kao čudaka i alternativca i uništiti mu šanse da ga građani gledaju kao mogućeg premijera. Izbor Corbyna donijet će velika pomicanja u europskoj ljevici.

GRČKA

20. rujna 2015.

Nema više prkosa, sad se priželjkuju reforme

Uoči izvanrednih parlamentarnih izbora, prema anketama javnog mišljenja, Siriza i Nea demokratia sve su više izjednačene u podršci javnosti. Ankete pokazuju da 59 posto Grka želi koalicijsku vlast Sirize i Nee demokratije. Ali, Aleksis Cipras je izjavio da, ako Siriza ne dobije većinu, neće pristati na koaliciju s Neom. To ćemo još vidjeti.

Prema najnovijim anketama, 25,3 posto Grka izrazilo je namjeru da glasa za Neu demokratiju, a 25 posto za Sirizu.

Neonacisti Zlatne zore mogu računati na više od šest posto Grka, po čemu su treća po redu najjača stranka.

Aleksis Cipras sazvao je izbore zato da bi utišao krajnje lijevo krilo Sirize ili ih čak potjerao, tako da bi ostatak stranke u cijelosti imao iza sebe, pa time demokratski mandate za reforme koje od njega traži Bruxelles. Ankete pokazuju veliku promjenu raspoloženja Grka od siječnja, kad je trijumfirala Siriza na platformi prkosa prema Bruxellesu. Sada se građani čine skloniji suradnji oko reformi.

ŠPANJOLSKA, Katalonija

27. rujna

Odmah nakon rezultata – prve pripreme za nezavisnost

Na lokalne izbore u ovoj pokrajini od 7,5 milijuna stanovnika izlaze dvije glavne liste. Na listi za nezavisnu Kataloniju, Junts pel Sí, velike su katalonske stranke, Kongregacija za Kataloniju, s desnog centra (čiji je lider Artur Mas, koji će biti sljedeći premijer ove španjolske pokrajine), te lijevi centar ERC, koji će, iako manja stranka, snažno odrediti prirodu koalicije. Vrlo su različite, a jedina im je zajednička točka nezavisnost Katalonije. Uz njih je i stranka SqeP, katalonska verzija Podemosa. Oni nisu otvoreno za nezavisnost, nego za “pravo Katalonaca da odluče o nezavisnosti”. Na ovoj listi je i grupacija krajnje ljevice i komunista koji su izrazito za “nezavisnu i slobodnu Kataloniju”.

Njima nasuprot su tri veće stranke, od kojih se samo jedna zalaže za status quo, a druge, bilo na desnom ili lijevom centru, zalažu se za postupne reforme koje bi vodile većoj autonomiji, ali bez krajnjeg cilja nezavisnosti.

Nakon izbora koalicijska vlada zatražit će od Madrida početak pregovora o nezavisnosti, što će i vlada i kralj proglasiti neustavnim. Nakon toga će katalonska Vlada sastaviti proklamaciju nezavisnosti koju će dati na glasanje katalonskom parlamentu, koji će je prihvatiti. Madrid će taj dokument proglasiti neustavnim...

POLJSKA

25. listopada

Pobjeđuje katolička konzervativna desnica

Očekuje se pobjeda Stranke reda i pravde, koju i danas vodi preživjeli od dvojice blizanaca Jarosław Kaczyński. Vrlo desna, katolička i tradicionalna stranka možda neće posve sama dobiti izbore protiv Građanske platforme, ali bit će vodeća stranka u koaliciji. Buduća poljska premijerka bit će, kako stvari stoje, 52-godišnja Beata Szydło, potpredsjednica Stranke reda i pravde. Ona je obećala nekoliko populističkih poteza koji već izazivaju zabrinutost, a to je snižavanje praga odlaska u mirovinu i povišice neoporezive novčane pomoći obiteljima. Bivša je gradonačelnica grada Brzeszczea.

TURSKA

1. studenoga 2015.

Najvažniji izbori u Europi

Rezultat parlamentarnih izbora u lipnju ove godine nije se svidio Recepu Tayyipu Erdoğanu jer njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) nije dobila apsolutnu parlamentarnu većinu, a koalicijske vlade Turskoj ne donose potrebnu stabilnost. Još od 90-ih godina nije se dogodilo da jedna stranka nema apsolutnu većinu u turskom parlamentu. U lipnju je Erdoğanu nedostajalo samo 18 zastupničkih mjesta. Jedina održiva i smislena koalicija koja bi donijela stabilnost bila bi između Erdoğana i sekularnih socijaldemokrata kemalista, Republikanske narodne stranke, koja je druga po snazi u zemlji. Ali, pokazalo se da su među njima prevelike razlike u pitanjima vanjske politike, pogotovo prema ulozi Turske na Bliskom istoku i obrazovanja. Možda Erdoğan nije dobio lipanjske izbore jer po svaku cijenu želi uvesti predsjednički sustav u Tursku, a narod na to nije spreman. Izbore, na kraju, može odlučiti mala prokurdska stranka HDP. Erdoğan je otvoreniji prema Kurdima nego bilo tko prije njega, ali nije im naklonjen. Analitičari kažu da se nada da će borba Kurda i ISIL-a – dakle projekcija nestabilnosti, nesigurnosti – odvratiti glasače od glasa za HDP, tako da bi njegov AKP mogao dobiti većinu. Erdoğanova glavna politička poruka je usmjerena na imperativ povećanja sigurnosti zbog događaja u Siriji.

FRANCUSKA

6. prosinca

Hollande nastavlja gubiti

Regionalni izbori su u prosincu i ne postavlja se pitanje hoće li Socijalistička stranka (PS) Françoisa Hollandea izgubiti, nego koliko će taj poraz, kad stignu glasovi iz 22 departmana, biti težak. Od 2012., kad su stupili na vlast, PS je izgubio sve lokalne izbore, a i europske. Hollande je računao na koaliciju sa Zelenima, ali oni su odlučili da ove godine izađu na regionalne izbore sami ili s malim lijevim strankama. Ovaj raskid Socijalista i Zelenih u nekim departmanima će vjerojatno značiti pobjedu Nacionalne fronte Marine Le Pen.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 11:29