THROATTWISTER

ISPOVIJEST ZAGREBAČKOG METAL DEMO BENDA: "Mi smo ThroaTTwisteR, dolazimo iz garaže, i razvaljujemo već osam godina iako nemamo izdavača"

U Hrvatskoj trenutačno postoji 300-tinjak ozbiljnijih demo bendova. Klinci koji po prljavim podrumima i garažama uporno sviraju glazbu s kojom će se u ovoj zemlji teško probiti do širokih masa. Ali to ne znači da misle prestati. Ovo je priča o jednom od njih
 Marko Miščević








Nije prošlo ni deset minuta otkako smo se iza dvojih masivnih vrata zabarikadirali u zadimljeni podrum nebodera u Heinzelovoj, a od silne buke i vrućine košulja mi je već natopljena znojem. Možda je podrum premalen, možda su oni preglasni, možda sam jednostavno ostario, ali osjećam se kao da me netko maljem pogodio u čelo.

Jedno je sigurno, neboder se pošteno trese. Ali bez brige, nije počeo rat.

To dečki iz ThroaTTwisteR-a imaju još jednu probu.

Za bend koji vježba samo dvaput tjedno zvuče odlično. Sirovo, divlje i moćno.

Oko domaće demo scene uvijek se vrte iste fraze: živa je, odlična, vibrantna, bendovi su puni energije i orginalnih ideja. Da ih je barem više. Sad još imaju i internet, lako im je snimati i promovirati svoj rad.

Baš.

Od nastupa po zadimljenim špelunkama i festivalima u mjestima gdje je i Bog rekao laku noć, nitko od njih ne može živjeti. Radiostanice uglavnom ih ignoriraju. Vlasnici klubova plaćaju ih crkavicom, ponekad i prevare, a iznajmljivači prostorija za probe oštete instrumente koji su često rabljeni ili posuđeni. Biti u demo bendu u Hrvatskoj danas znači biti entuzijast.

Često i mazohist.

Nitko ne zna koliko točno klinaca rastura po garažama i podrumima poput ovog, ali procjenjuje se da ih je samo u Zagrebu barem 200. U čitavoj zemlji možda i 500.

Svira se svašta, od eksperimentalne elektronike, preko indie popa, hip hopa, do speed i thrash metala.

Sve skupa vežu ih neograničena energija i tvrdoglava upornost, ali u zemlji u kojoj čak i Hladno pivo ima status ‘žestokih momaka’ bend poput ThroaTTwisteRa teško će pronaći put do širokih masa.

Sviraju progresivni groove metal, uzori su im američki metal giganti Slipknot, Meshuggah i Korn, a pomalo me podsjećaju na rani System Of A Down.

Nekome tko nikad nije slušao ovakvu vrstu metala teško ih je opisati. Ali postoji prilično dobar engleski izraz za to.

Not anyone’s cup of tea.

ThroaTTwisteR nisu početnički bend.

Postoje osam godina, iza njih su jedan album (Cold Images, 2009) i jedan EP (Humanity, 2012), raspad orginalne postave i drugi početak s dvojicom novih gitarista.

Cold Images snimili su na način “uradi sam” u običnoj garaži koja je zamijenila profesionalni studio, tiskali ga u nakladi od stotinjak CD-ova, i odmah ih rasprodali.

Na drugom albumu tek rade, za prvi su im trebale pune tri godine. Pred njima je vrlo važan nastup u Vintage Industrial Baru u Zagrebu 7. listopada u sklopu programa Good Vibrations.

Prvi gig u novoj postavi.

“Meni je ovaj nastup sve na svijetu jer sam novi ovdje”, kaže Bruno Čavara, gitarist i najmlađi član banda kojem je samo 20 godina. Slično je i s Domagojem Spaićem, 22-godišnjim gitaristom iz Zagreba koji je ThroaTTwisteR - slušao kao klinac.

“A sad sviram s njima. Kad se toga sjetim dok sjedim doma, smrznem se”, kaže.

Kičma benda su 27-godišnji bubnjar Nikola Pešut, Domagoj Kreč na bas gitari i pjevač Goran Pavlica.

Oni su u bendu od 2007. kad je i osnovan, a Čavara i Spaić pridružili su im se lani. S njima je bend, čini se, spreman za novi početak, a Vintage se čini kao dobra odskočna daska.

Iako kažu da u opusu od kakvih 20-ak autorskih pjesama imaju i ljubavnu baladu, ne treba im previše vjerovati. She’s all V8, njihova dosad najpopularnija pjesma, daleko je od sentiša.

Više zvuči kao da su se otvorila vrata pakla.

Sponzori? Nemaju ih, osim craft pivovare Nova Runda koja je u njima prepoznala potencijal.

"S usponom crafta kojem svjedočimo zadnjih godina raste i underground pokret u Zagrebu. Zato nam je drago da možemo podržati mlade dečke koji sviraju glazbu koju i sami volimo. Sviđa mi se što su oni domaći dečki koji stvaraju za lokalnu zajednicu, a to je filozofija i naše pivovare. Dobro tamburaju", smije se suosnivač Nove Runde, Miroslav Šuvak.

Od ThroaTTwisteR-a tražili smo da nam ispričaju svoju povijest, opišu stanje na domaćoj demo sceni i objasne žestoku glazbu za koju žive, te zašto je povezuju s matematikom. Dok govore o svojim instrumentima, posebno su emotivni.

“Hej, možda smo metalci, ali i mi imamo osjećaje”, smije se Kreč.

ŠTO SVIRAMO?

SPAIĆ: Mi smo sirovi i brutalni.

KREČ: Opisuju nas na razne načine. Ali uvijek smo bili i ostali groove metal.

NIKOLA: Kad sam počinjao, kod mnogih bendova na ovim prostorima, pa čak i u svijetu, iz moje bubnjarske perspektive sve je zvučalo kao ravnjak. Znaš ono, tročetvrtinska mjera, štemanje, uvijek ravno i isto, što mi je nezanimljivo. Svirao sam u takvim bendovima, i to mi je smetalo. Tek kad sam upoznao malo progresivnije metal bendove, skužio sam da ne mora sve biti ta-ta-tupa-tupa (lupa rukama po koljenima).

KREČ: Trebalo nam je kaosa. Htjeli smo zvučati kao da nam pjesma negdje preskače, ali da na njenom kraju sve sjedne na svoje mjesto.

NIKOLA: Definicija ritmičke podloge naše glazbe je sinkopiranje (sinkopa se definira kao naglašavanje tona na nenaglašenom dijelu takta op.a.). Bubanj u našim pjesmama nikad nije ravan i ne prati taj 4-4 ritam karakterističan za ovu vrstu glazbe. I dalje svaku našu pjesmu možeš pratiti pucketanjem prstima ili metronomom. Ali u njih sve češće stavljamo različite elemente koji naglašavaju izalaženje iz ritma, i to stvara poseban osjećaj. A onda se nakon 4, 8 ili 16 krugova vratimo u ritam. To je bubnjarima teško izvesti, a gitaristima još teže pratiti.

KREČ: Da. Nemamo puno kompliciranih riffova u pjesmama, ali kad sam dolazio, svejedno su me pitali: možeš li ti to svirati? Zvuči kao sitnica, ali moraš imati osjećaj za ritam, inače ne možeš pratiti sav taj kaos.

GORAN: Vježbamo koliko stignemo. Nekad dvaput tjedno po nekoliko sati, nekad češće, a nekad se ne sastanemo po mjesec dana. Svi iza ovog imamo stvarne živote koje moramo živjeti. Zato svatko od nas vježba kod kuće. A tu dođemo i sve povežemo.

SPAIĆ: Ja sam se na prvim probama tresao. Trebalo mi je dugo da se opustim. Ovo je bend koji sam slušao doma kao klinac, a sad u njemu sviram.

KREČ: Da, Spaić je frajer, kao što vidiš. (smijeh)

NA ČEMU SVIRAMO?

NIKOLA: Sviram na bubnjevima marke Crush. Odabrao sam ih jer ih koriste bubnjari koji su mi uzori. I zato što sam ih uspio nabaviti s popustom od 40 posto. (smijeh)

KREČ: Bubnjar je najskuplji sport u svakom bendu.

SPAIĆ: Trebao se baviti trčanjem, kupovao bi tenisice. Ali on je baš morao biti bunjar.

NIKOLA: Glavni bubanj stoji 4000 kuna. Stalci su mi stari k’o Biblija. Činele su skupe k’o kuga. A moram ih mijenjati svakih nekoliko godina jer pucaju. Pa opne koje nove za cijeli set stoje 700 kuna, pa potrošni materijal…

SPAIĆ: Pa stolice koje stalno trga…

NIKOLA: Bubnjevi su dobri koliko je dobar bubnjar. Najvažnije je da ih znaš dobro naštimati. Ako to radiš dobro, od početničkog seta možeš izvući odličan zvuk. Ovo što imam nije profi klasa, ali dobri su za probe, nastupe i snimanje. Za bubanj je bitno da dobro projicira zvuk, da nema neugodnih frekvencija, da kad pukneš po njima (kvrcne prstima po bubnju) dobiješ ono što tražiš.

SPAIĆ: Gitaru na kojoj sviram kupio sam prije pet godina, od jednog bubnjara kojem su hitno trebale pare pa mi ju je prodao za 700 kuna, što je sitnica za ovakav instrument. Jer nova stoji 5000 kuna. U nju sam ugradio svoju elektroniku. To znači da sam zamijenio pickupove na njoj. Pickup je maleno pojačalo odnosno magnet kroz čije polje prolazi žica. Oni stvaraju signal i šibaju ga van u zvučnik. Možeš ga pojačavat ili stišavat. Dakle, namjestiti želiš li više basa ili treblea. Gitaru naštimavam preko mobilne aplikacije koju sam skinuo s interneta.

KREČ: Naš problem je što smo bend koji svira glazbu koja nije u tzv. štimu za tipične gitare sa šest žica. Zato na gitarama koristimo deblje žice i posebne pickupove. Za to nam trebaju jako kvalitetna pojačala SPAIĆ: U prijevodu, sviramo glazbu koja je dosta skupa, a koja ima najmanje publike.

BRUNO: Ja koristim Les Paul gitare, Epiphone i Gibsona. Iako mi je prvog Stratocastera stari kupio još u sedmom osnovne, prešao sam na Les Paula. Falilo mi je masti.

KREČ: Moja bas gitara primjer je koliko je svijet malen. To je moj treći bas. Kupio sam ga jako povoljno od čovjeka koji svira na svadbama i koji je sebi kupio bolju. Ali svoju prvu gitaru prodao sam tipu koji ju je kasnije prodao Spaiću a da se se tada nismo znali. To smo skužili jer sam ja po toj gitari krvario na jednom nastupu prije kojeg sam probušio usnu. Tip kojem sam ju prodao kupio ju je sinu za krizmu i kasnije ju zamijenio sa Spaićem, a mi smo na njoj tek nedavno pronašli moju krv.

GORAN: Ja sam pjevač i najjeftiniji sam u bendu (smijeh). Niksa kupuje činele, Kreč žice, a ja sam si kupio samo mikrofon i nisam ga mijenjao od 2008. godine. Jedan je od najizdržljivijih. Isti koristi pjevač Slipknota pa sam ga zato i ja uzeo. Platio sam ga oko tisuću kuna. Drži do danas. Volim imati svoj mikrofon na nastupima. Između ostalog iz higijenskih razloga. Nekad dođeš na koncert i prije tebe su se izredala dva tri banda, a svi pljuju u mikrofon. Kao da se ljubiš s pjevačem koji je nastupao prije tebe.

KREČ: Svi smo samouki ovdje.

BRUNO: Osim mene. Ja sam završio osnovnu glazbenu školu, smjer klasična gitara. Brzo sam shvatio da to nije za mene, jer se potpuno razlikuje od sviranja električne gitare. Nije mi bilo zabavno.

GORAN: Nikad nisam platio niti jedan sat pjevanja u životu. Kad sam počinjao bavio sam se rapom, i shvatio da imam ritma i smisao za glazbu, ali kako sam uz to furao i metal, s ekipom iz srednje škole osnovao sam punk band. Počeo sam se derat’ ali nisam znao tehnike. Što sam se više derao, derao sam i glasnice. Danas znam kako više koristiti dijafragmu, a glasnicama gas samo usmjeravam. Počeo sam gledati dokumentarce o deranju na internetu. Tamo poznate metal pjevače podučavaju operni pjevači.

Ali najviše mi je pomoglo iskustvo. Prvo idu krv, znoj i suze, ostaneš bez glasa na svim koncertima.

Onda shvatiš da moraš više disati. Dobiješ osjećaj. I ostalo je samo praksa.

KREČ: Zanimljivo, Nikola je u svom prvom punk bendu trebao biti vokal, ali kako nisu imali bubnjara, on se prihvatio palica.

O ČEMU PJEVAMO I KAKO PIŠEMO PJESME?

GORAN: Pjevamo na engleskom jeziku. Jednom nas je jedan kritičar zbog toga pokudio. Došao je poslušati nastup i rekao da smo dobri, ali zašto ne pjevaju na hrvatskom, pitao se. Ljudima pokušavam objasniti da ova glazba bolje zvuči na engleskom, lakše se izraziti. Hrvatski je prerastrgan jezik za hardcore metal.

NIKOLA: Pjesme uvijek nastaju na isti način. Gitaristi smisle neki rif i s njim dođu na probu. Tu se svi uključujemo. Sređujemo taj rif, dodajemo, oduzimamo, zajedno, da tako kažem, produciramo pjesme.

KREČ: Važno je da smo ekipa i da možemo podnijeti kritike jedni od drugih. Da nas to ne pogađa.

GORAN: Svatko ima svoju ulogu u bendu, a ja sam uzeo pisanje tekstova na sebe. Pisanje i pjevanje moja su inspiracija i moj ispušni ventil. O čemu pišem? O svemu, o svakodnevici, o ljudskim odnosima, o stvarima koje me živciraju ili vesele. Više smo psihosocijalni bend nego društevno angažirani i politički. Iako, sve je to povezano. Pamtim ono što živim, i to prenosim u pjesme. Ljudi me pitaju zašto se toliko derem? Ali deranje mi je ventil. Izbacujem negativnu energiju iz sebe. Ako si nezadovoljan, nećeš pjevati sretne pjesme o tome. Derat ćeš se. I protestirati.

NIKOLA: Što se zvuka sada tiče, zadovoljan sam. Tamo smo gdje želimo biti. Imamo identitet. Dogovorili smo se što i kako želimo svirati.

I to je najbitnije.

Marko Miščević

KAKO NASTUPAMO UŽIVO?

NIKOLA: Mi nismo bend koji samo tako može naći izdavača u Hrvatskoj. Sve što radimo je ‘do it yourself’. Prvi nastup imali smo u rock klubu Time na Malešnici.

KREČ: Mislim da ćemo zauvijek pamtiti svoj drugi nastup. Naši prijatelji iz Cold Snapa koji nas stalno vuku za sobom pozvali su nas na koncert u stari pogon tvornice Varteks u Varaždinu. Meni je to bila druga svirka s bendom. Nakon druge pjesme na podiju se skupilo 500 ljudi. Kaos.

GORAN: Ta napuštena tvornica… ti zidovi, te cijevi. Kad se zamračilo, prostor je izgledao fantastično. Nismo ni znali da je publika toliko nabrijana. Mi smo tamo došli s idejom da idemo odsvirat’ pa što bude. Ali nakon prve pjesme svi koji su vani pušili sjurili su se unutra. Bilo je odlično.

KREČ: Nastupi uživo su nam jača strana. Na njima uvijek dajemo sve od sebe. Ljudi to prepoznaju.

GORAN: Slušaš bendove koji nastupaju prije tebe i nabrijan si. Želiš pokazat da si bolji. Želiš izaći na taj stage i uživati.

KREČ: Atmosfera nam je jako bitna. Svi se kužimo i sve je opet kao na početku. Opušteni smo.

BRUNO: Jednostavno je: ako nisi dobar s ljudima u bendu, od svega ništa. Ja u bendovima sviram od sedmog osnovne. Odradio sam stotinjak nastupa. I to sam naučio brzo: ako su međuljudski odnosi loši, ništa od toga. Glazba nekog benda je odraz odnosa među ljudima u njemu.

KREČ: To si jako lijepo rekao. Zasuzile su mi oči.

SPAIĆ: Ima netko maramice?

GORAN: Nije bitno koliko si dobar pjevač ili gitarist, tehnički. Moraš podnijeti kritiku, osjetiti ljude s kojima sviraš. Ne svađamo se. Još. (smijeh)

NIKOLA: Ja prije nastupa udaram palicama po barskoj stolici.

GORAN: Ja odem u wc i derem se (smijeh). Ne smiješ krenut hladan, poderat ćeš glas do kraja nastupa. Ali naučio sam da je dobro popiti neki alkohol prije nastupa. Zagrije ti glasnice.

KREČ: Iako u pravilu ne pijemo prije nastupa.

SPAIĆ: O tom ćemo pravilu morat porazgovarat…

NIKOLA: Nije pametno napiti se prije nastupa. Znam to iz osobnog iskustva kad su me drugi nosili i posjedali na bubnjeve. Ali dvije-tri pive puno pomognu. Još gore je ako se najedeš prije svirke.

BRUNO: Gitarist MORA popit dvije-tri pive prije nastupa (smijeh).

KAKVA NAM JE SCENA?

SVI: Joooooj…

NIKOLA: Scena je… ima puno kvalitetnih bendova.

BRUNO: Samo u Zagrebu 200, kažu.

NIKOLA: Svaki metalac u zemlji ima želju biti u nekom bendu. Zato je scena velika, pokrivamo sve žanrove. Ali zbog toliko ljudi i različitih žanrova dolazi do jaza. Ima puno svađe. Svi misle da su najbolji.

SPAIĆ: Zmije!

KREČ: To ti izgleda tako da smo si uživo svi dobri, a onda poslije krenu ogovaranja. Mislim, reci mi iskreno u oči da ti se ne sviđa moj bend.

GORAN: Da, reci, dobit ćeš iskreni udarac. (smijeh)

SPAIĆ: Stil koji mi furamo jako je nekomercijalan. Ima najmanje publike igdje ikad. Vani je to puno popularnije.

KREČ: Scena je takva da smo u pravilu zadovoljni ako pokrijemo putne troškove i ostane nam nešto za pit i jest. Ali uvijek te netko pokušava zajebat.

BRUNO: Realno stanje je da od benda ne možeš živjeti, nego te on samo košta. Na nama je da pokažemo koliko nam je stalo i guramo ga naprijed.

KREČ: Snimanje CD-ova, oprema, najam prostorije (700 kuna mjesečno), to sve košta.

GORAN: Nije lako ni organizatorima. Stanje je takvo kakvo je. Ali oni moraju biti svjesni das u bez bendova samo dobra ideja. Ne možeš varati bendove.

SPAIĆ: Kakva je scena? Bendovi dođu, odrade gažu i traže unaprijed dogovorenih 600 kuna, samo da pokriju putne troškove. Da se imaju kako vratiti doma. A onda para nema. Organizator zove vlasnika kluba kojeg nema, koji se ne javlja i na kraju isključi mobitel. Onda daješ lovu iz svog džepa.

NIKOLA: Sada je lakše, vidimo da nas organizatori i vlasnici klubova cijene. Većinom. Ali u početku nije bilo tako. Pazi ovo: sviramo na festivalu, dogovorili smo 400 kuna, dođemo, a tip nam kaže da nije prodao dovoljno piva. I da ti samo 200 kuna.

KREČ: Znali smo doći na gažu, na dogovorenu klopu koju su odavno pojeli bendovi koji sviraju s nama. Onda se netko napije pa produlji nastup, pa i ne dođeš na red. Nit klope, nit pive, nit nastupa, nit para.

BRUNO: To je upravo razlog zašto je Vintage pojeo sve ostale klubove u zemlji. Najpošteniji su i brinu se za demo bendove.

KONCERT U VINTAGEU

KREČ: Nije nam bitno koliko će ljudi doći, nego kako će biti raspoloženi. Od 200 ljudi koji se mrdaju na podiju nemaš ništa. Ali samo 50 ljudi koji divljaju mogu ti nastup učiniti odličnim.

NIKOLA: Imat ćemo 45 minuta. Set-listu još nismo složili. Uvijek pazimo da kompliciranije pjesme sviramo kasnije u setu da se svi stignemo zagrijati.

KREČ: Bubnjar i vokal se najviše moraju zagrijati.

SPAIĆ: Ja sam prije nastupa počeo…

JA: …Mazat se uljem?

SPAIĆ: …prije sam samo stajao i svirao, sad sam počeo skakati i tresti glavom, mahati. Nije lako, nakon jedne pjesme ne hvataš zrak, nego život. Sad na probama pokušavam puno više skakati, napredujem polako. To će se i vidjeti u Vintageu.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 04:54