KOMENTAR U GLOBUSU

INOSLAV BEŠKER Njemačka ostaje moralni vođa Evrope. Ajme nama ako to ovisi samo o Angeli Merkel!

Nakana Angele Merkel da se po dugotrajnosti na kancelarskom položaju izjednači s Helmutom Kohlom ne govori dobro ni o njoj. Nezamjenjivima se doimaju oni državnici koji su iz svoje okoline iščupali svakoga tko bi im mogao biti adekvatna konkurencija
 Hannibal Hanschke/File Photo / REUTERS

Angelu Merkel (62) su The New York Times i Economist proglasili “posljednjim bedemom liberalnog Zapada” pred ofenzivnim populizmom, a Barack Obama je, pretjeravši još jednom u kurtoaznim pohvalama, rekao da bi i on glasao za Angelu Merkel da je Nijemac.

U tom znaku se Angela Merkel, njemačka kancelarica neprekidno od 2005, odlučila ponuditi svojoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) kao kandidatica za još jedan kancelarski mandat, četvrti uzastopni, dakako pod uvjetom da CDU na izborima 2017 izvojšti barem relativnu većinu i tako stekne pravo da njezina predvodnica formira saveznu vladu.

Taj je ishod veoma vjerojatan, ali nije siguran: raspoloženja biračkih masa u dugoj strukturalnoj krizi sve su promjenjivija i ne osobito predvidiva. U tom sklopu pohvala urokljivog Obame možda i nije dobar znak: u Velikoj Britaniji se angažirao protiv “Brexita” i on je neočekivano prevladao; u Sjedinjenim Državama Amerike dao je sve od sebe za pobjedu Hillary Clinton i ona je nenadano izgubila unatoč tome što je dobila većinu glasova; u Njemačkoj je podržao Angelu Merkel, znači li to da joj se crno piše?

Ostavimo li šalu na stranu (pa i šalu nastranu), nakana Angele Merkel da se po dugotrajnosti na kancelarskom položaju izjednači s Helmutom Kohlom (doduše iza Otta von Bismarcka koji je u sedlu izdržao 19 godina dok ga nije eliminirao njegov treći car, onaj nesposoban i shodno tome arogantan) ne govori dobro ni o njoj, ni o njezinoj stranci. Nezamjenjivima se doimaju oni državnici (profesori, primariusi itd.) koji su iz svoje okoline iščupali svakoga tko bi im mogao biti adekvatna konkurencija, tko bi makar uvjetno mogao ugroziti njihov primat. U trenutnoj njemačkoj vladajućoj garnituri jedina konkurentna ličnost joj je Wolfgang Schäuble (74), koga su iz utrke za kancelarstvo izbacili još Kaufmannovi metci 1990. Činjenica da se CDU mora čvrsto grabiti za provjerenu političku i humanu kvalitetu Angele Merkel pokazuje, kao drugu stranu medalje, da se u toj stranci nije profiliralo ništa poletno novo što bi omogućilo iskorak u budućnost. Isto, zapravo, vrijedi i za Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD), koja mora birati hoće li kao kandidata za kancelarski položaj istaknuti svog predsjednika, nesnalažljivog oportunista Sigmara Gabriela (57), ili će riskirati da uzalud potroši predsjednika Evropskog parlamenta Martina Schulza (60). Naime, “velika koalicija” demokršćana i socijaldemokrata doima se kao jedina realna solucija.

Samo se doima, dakako. Do njemačkih parlamentarnih izbora dosta će vode proteći Havelom i Sprejom oko Berlina, nekmoli Rajnom na mnogoljudnijem zapadu Njemačke.

Angela Merkel je – vjerojatnije iskreno nego lukavo – svojim karakterističnim suhim pragmatizmom odbacila gromoglasne fanfare New York Timesa, odnosno Economista koje su je “promakle” u “posljednji bedem liberalnog Zapada”: “Svime time sam veoma počašćena, ali smatram to grotesknim i totalno apsurdnim”, rekla je.

Pred novinarima je naglasila da “nijedan pojedinac, pa ni veoma iskusan, ne može sam postići da stvari u Njemačkoj, Evropi ili svijetu pođu ponovo po dobru”.

Posrijedi je realistična poruka koja nadilazi predizborni trenutak, a zapravo i njemačke granice. Upućena je u prvom redu bavarskoj hegemonoj Kršćansko-socijalnoj uniji (CSU), sestrinskoj stranci koja je zaprijetila raskidom dugovjeke koalicije (još od konstituiranja Zapadne Njemačke) sukobivši se lani s humanim pristupom Angele Merkel problemu izbjeglica, kada ih je turski režim Recepa Tayyipa Erdoğana lansirao “balkanskom rutom”.

Merkel i podsjeća i upozorava da su margine za soliranje ograničene, da se može razmišljati različito ali da odluke moraju biti zajedničke (što podrazumijeva: i kompromisne) – inače se riskira kaos, otvaranje prostora za duhove iz boca.

Njemačka se, dosad barem, doimala kao jedina evropska država koja je zaista shvatila što se zbilo između dvaju svjetskih ratova i koja je izvukla pouke, gotovo u kojoj se sve do nedavno nije nazirao povampireni nacionalizam, obvezatni korifej rata.

Nijedno društveno dostignuće nije dano jednom za vazda, kao što je Edward Gibbon ilustrirao na primjeru antičke kulture u Povijesti slabljenja i propasti Rimskog Carstva, pa ni privremena pobjeda nad fašizmom (koje vjerojatno ne bi ni bilo da je Njemačka stigla dovršiti atomsku bombu, jer joj je u proljeće 1945 bila na domak). Zastupnička demokracija izvezena je iz Evrope kao forma širom svijeta, ali njezina suština – koja preferira legislativni kompromis pred preglasavanjem po cijenu trajnih, pa i osvetničkih resentimenata – nije do kraja zaživjela ni u Evropi (Evropska unija sve je eklatantniji primjer i dokaz).

Suočena s poplavom lidera koji nude “spasonosne recepte” neprovjerena učinka, predvodnica kršćanske stranke na Zapadu gdje se i kršćani češće povjeravaju vračevima i amuletima, kartomantima i horoskopima nego disciplini religije, razborito veli da nijedan lider ne spašava. Pa ni ona, koja se može doimati kao “restl” protestantskog rigorizma, kantovske moralnosti, ili naprosto zdrava razuma sadržanoga u naputku “ne čini drugome što ne želiš da ti bude učinjeno”.

Zdrav razum se pokazuje deficitarnom robom u krizama, jer one generiraju strah, iracionalan po definiciji, a on pak refleksno izaziva ili bijeg ili agresiju: migracije i ratove.

U ovoj krizi iz koje se Evropa izvlači teško, presporo i ozlojeđeno – donekle zahvaljujući i njemačkom insistiranju na budžetskoj strogosti i ondje gdje to ne samo sprečava rast, nego gura u deflaciju i recesiju, u nezaposlenost i besperspektivnost, izvore nove nesigurnosti i novog straha, pa onda i novih agresija – demokratska Evropa se emotivno našla u opsadi, koja sada poprima i jasne političke obrise.

Sunday Times je objavio da će britanska Kraljica pozvati u posjet izabranog predsjednika Donalda Trumpa kako bi u izravnom razgovoru “cementirali” bliske veze dviju država. Koliko su bliske pokazuje i podatak da je Trump sebi dopustio sugerirati Ujedinjenom Kraljevstvu da mu pošalje za veleposlanika u Washington Nigela Faragea, jer mu se veoma svidio taj političar koji je hladnokrvno lagao da bi osigurao pobjedu “Brexita”. Sa zapada “post-truth” stiže do La Manchea.

S istoka Vladimir Putin je, ne trepnuvši, poderao Helsinšku povelju u Ukrajini (a nama nešto bliže Milorad Dodik, kao njegov saveznik, nastoji poderati ionako ne baš pravedan Daytonski sporazum). Putin (i još prostiji Erdoğan) inspiracija su Viktoru Orbánu i, generalno, Visegrádskoj skupini, koja je, vidjevši kako se “Brexit” potkiva, i sama podigla nogu uz ugao Evropske unije. Njima je jednostavno: na ćirilici Warszava i Visegrád imaju isti inicijal, mogu aktivirati stare značke s akronimom “ВД” (Varšavski dogovor) i vratiti se tamo, ako im Unija ne prija. Naime, tertium non datur, nema neutralnosti bez garancija, a garancije su rasparane kad je rasparana Helsinška povelja i kad je Trump najavio da mu NATO nije neki biznis, pa neka svatko plaća sam svoju obranu (i tako će Shinzo Abe obnoviti Carsku vojsku).

S juga Mediteran služi kao pista za masovno useljavanje, manu s neba za jahače crne panike, le-penalizaciju solidarnosti u ime kršćanskog identiteta Evrope (pa badava i Papa i luterani podsjećaju da je ljubav spram bližnjega, dakle solidarnost, imala biti ključna riječ Isusova algoritma).

U tom sklopu Njemačka ostaje moralni vođa Evrope (da mi je u Adenauerova i Gehlenova doba netko rekao da ću to napisati, ne bih mu vjerovao). Ajme nama ako to ovisi samo o Angeli Merkel.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:38