FRANJINI LJUDI ZA NOVO DOBA CRKVE U HRVATA:Tko su biskupi na koje papa računa?

Novo vrijeme, ono koje promovira papa Franjo, zakucalo je i na vrata Crkve u Hrvata. Stidljivo, doduše, ali i nezaustavljivo. Vrijeme “starih” biskupa, u kojem je u prvom planu bilo samo žestoko hrvatstvo, polako prolazi, a Vatikan je svjestan da promjene neće ići ni lako ni brzo.

Očekuje se skoro imenovanje trojice novih biskupa, a mnogi smatraju da će to biti prije svega “Franjini ljudi”, najvjerojatnije redovnici za koje javnost u ovom trenutku ne zna ni da postoje, a kamoli kako se zovu. A tko su ljudi novog Pape u vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj, prije svega po kriterijima vrijednosti koje zastupa Jorge Maria Bergoglio? Najkraće, teško je reći. Ipak, na tom zamišljenom popisu bili bi, bez sumnje, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i nadbiskup zadarski Želimir Puljić, dubrovački biskup Mate Uzinić, krčki biskup Ivica Petanjak, riječki nadbiskup Ivan Devčić. Ali i mnogi drugi.

Istovremeno, teško je povezati Franjine stavove s najnovijim istupima sisačkog biskupa Vlade Košića ili pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića, koji su još uvijek jednom nogom duboko zarobljeni u prošlosti i sanjaju vremena koja se nikada neće vratiti. Uz odlazeće biskupe, vojnog ordinarija Jurja Jezerinca, gospićko-senjskog biskupa Milu Bogovića i šibenskoga Antu Ivasa, koji se također mogu svrstati u tu tvrdu struju, sigurno je samo to da će njihovi nasljednici biti drukčiji, više po mjeri današnjeg Vatikana.

Ali, Crkva nije politička stranka, pa striktna podjela na Franjine ljude i one koji to nisu i nije moguća. Da potpune harmonije među svećenicima nema, potvrdit će nam i dubrovački biskup Mate Uzinić, veliki poštovatelj stavova i misli pape Franje, koji je na naše pitanje kako se kod hrvatskog svećenstva, prije svega u Dubrovačkoj biskupiji, primaju riječi Svetoga Oca o ekumenizmu odgovorio: “Njegovi pozivi na izraženiji ekumenizam, dijalog i suradnju nailaze na otvorenost kod većine svećenika Dubrovačke biskupije. Ipak, vezano uz najnovije inicijative, neki vjeruju da papa Franjo nije najbolje upoznat s prirodom i kontekstom odnosa između dviju Crkava na našim prostorima.”

Biskup, dakle, posve jasno kaže: “kod većine svećenika”, ne kod svih, kao i to da “neki vjeruju da Papa nije najbolje upoznat” s odnosima između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima.

Nije teško pogoditi da je posrijedi najnovija Franjina inicijativa vezana za proglašenje kardinala Alojzija Stepinca svetim i za reakcijama koje su uslijedile. I vrlo umjereni Uzinić daje naslutiti da postoje neki problemi na relaciji Vatikan-hrvatski svećenici, koji su kulminirali u posljednje vrijeme. Zasigurno biskup dubrovački ne smatra da papa nije dobro upućen u odnose između dviju crkava, jer je Bergoglio imao kontakte s hrvatskim svećenstvom u Argentini, pa sve zna do krajnjih detalja.

A potpuna je istina da je hrvatsko svećenstvo, ne samo onaj dio izrazito desne orijentacije, vrlo loše primilo odluku pape Franje o osnivanju mješovite, katoličko-pravoslavne komisije koja će razmatrati pitanja što ih u vezi sa Stepinčevom kanonizacijom Srpska pravoslavna crkva smatra prijepornim. Nije s velikim oduševljenjem dočekan ni Papin stav o Međugorju, da se ondje nije dogodilo ništa nadnaravno, a sad svi nestrpljivo očekuju imenovanje novih biskupa, uvjereni da će to prije svega biti “Franjini ljudi”, redovnici poput novoga krčkog biskupa Ivice Petanjka. A oni bi trebali polako mijenjati i biskupski kurs i više promicati Franjine ideje u Hrvatskoj.

Javnih reakcija na sadašnje Papine poteze koji se tiču Hrvatske i hrvatskog svećenstva ipak nema. Svi šute, pogotovu oni koji ga ne podržavaju. Može se, međutim, čuti zamjerka “da Vatikan sve manje razumije Hrvatsku, a i Hrvatska Vatikan”. “Jasno nam je da put do Moskve vodi preko Beograda i da je Rusija na vrhu liste vatikanskih prioriteta, ali to ne znači da mi nismo važni”, reklo nam je nekoliko visoko rangiranih hrvatskih svećenika, koji se usprkos nezadovoljstvu ne usuđuju i javno kritizirati papu Franju.

”U Katoličkoj crkvi ima kardinala koji javno i kritički govore o nekim papinim potezima, ali u Hrvatskoj ne. Hrvatsko svećenstvo naučilo je biti pokorno, vjerno na riječima. Nema nijednoga biskupa ili svećenika koji će javno izraziti svoje neslaganje s nekim Papinim potezom. Svi će govoriti kako je divan i krasan, što je među vjernicima uvjerenje, ali među svećenicima i biskupima nije. Mnogi od njih niti žele niti hoće u praksi provoditi ono što papa Franjo govori i traži”, kategoričan je dr. Ivica Maštruko, zadarski sociolog religije i bivši hrvatski veleposlanik u Vatikanu.

Potpuno je jasno da Vatikan ne očekuje da će se odnosi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj promijeniti preko noći. Dug je to i kompliciran put, ali bez obzira na tiho brundanje desno orijentiranog svećenstva, vrijeme konzervativne Crkve prolazi. Bit će i dalje biskupa i svećenika koji će se zabavljati tihim provokacijama, poput peticije “Za dom spremni”, bit će i onih koji će sanjati “vrijeme poslije Franje”, ali mnogi će se ipak morati mijenjati, jer se mijenja i Crkva.

Slijedi li izborom novih biskupa veliko pospremanje u Katoličkoj crkvi, pitanje je koje se provlači mjesecima. Vatikanu se, očito, ne žuri, pa kadrovske promjene idu sporo, iako ima najava da će trojica odlazećih biskupa uskoro dobiti zamjenu. Biskupski ordinarij Juraj Jezerinac prvi među njima. Tko će biti nasljednici, nemoguće je prognozirati, ali dobro upućeni svećenici govore da nije isključeno da će se ponoviti slučaj iz Krčke biskupije kad je izbor pao na redovnika čije je ime malo tko prije uopće znao. Kad je riječ o novom, budućem vojnom ordinariju, nije nemoguće da i on bude redovnik, jer redovnici mnogo rade s braniteljima i vojskom. Slikovito rečeno, u Crkvi, kao i u vojsci, postoje vojnici i generali, s time da je “pješaštvo” najmasovnije. Postoje i specijalci, pozadina, logistika, top­ništvo i svi ostali rodovi. U toj usporedbi general bi bio biskup, koji ima “pješaštvo”, a to su svećenici. Onda postoje specijalci: dominikanci, koji su specijalizirani za propovijedanje, fratri, za rad sa sirotinjom, salezijanci, za školstvo.

Kad je riječ o izboru biskupa, vlada staro pravilo, kao i kod izbora Pape, da najveći favoriti, koji se i najčešće spominju, ne prolaze u završnici. Tko sve dosad nije bio nabrojen među kandidatima! Pitanje je, međutim, koga su biskupi što odlaze u mirovinu predložili te koji je prijedlog papinskoga nuncija, utjecajnoga Alessandra D’Errica, otišao u Vatikan. Ime jednoga svećenika ipak se često pojavljuje, a nije nerealna mogućnost da on zasjedne u biskupsku stolicu – riječ je o dosadašnjem rektoru papinskog Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu dr. Juri Bogdanu. Ugledni intelektualac, širokog obrazovanja, s dugim stažem u Rimu i dobrim vezama u Vatikanu, svakako je na liniji pape Franje i bio bi dobar izbor, jer poznaje prilike u Vatikanu, odakle bi imenovanje došlo. Kroz sve ove godine koje je proveo u Rimu, dr. Bogdan pokazao se kao istinski domoljub, ali bez izleta u bilo koju krajnost, a, uostalom, i njegovi su prethodnici nakon Rima postali biskupi.

“Računa se da će novi biskupi biti redovnici, anonimni ljudi poput Petanjka. Tko je, uostalom, za njega čuo prije nego što je postavljen na mjesto krčkog biskupa? Najvjerojatnije će od trojice novih biskupa dvojica biti redovnici”, kaže nam jedan od dobrih poznavatelja odnosa u Crkvi. “Tu vam ima i malo ‘autocenzure’, takav je trend, svi znaju da papa Franjo odabire redovnike, pa će i biskupi najvjerojatnije predložiti nekog od njih za biskupa.” Svoje će reći i papinski nuncij, koji ima veliki ugled u sadašnjoj vatikanskoj administraciji.

“On vodi svoju politiku, u suradnji s Vatikanom, ore kao traktor, samo tjera svoje”, kažu u Zagrebu.

Jedan od lakmus-papira na kojima se testiraju ‘Franjini ljudi’ jest i odnos prema ekumenizmu, posebno na ovim prostorima. “Povijesne okolnosti vrlo su važne, to ne treba zaboraviti. Za nas u Hrvatskoj najvažnije je pitanje odnosa prema pravoslavnim vjernicima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Treba imati na umu da je za Katoličku crkvu, Papu, Svetu Stolicu taj odnos bitan, jer je Srpska pravoslavna crkva, da se tako izrazim, ‘predziđe’ pravoslavlja. Približavanje dviju crkava nužan je korak za približavanje i dijalog Vatikana s Moskvom”, objašnjava dr. Ivica Maštruko i ističe da u tom smislu treba gledati i na Papine inicijative u postupku proglašavanja Stepinca svetim.

“Je li vas iznenadio taj Franjin potez s mješovitom komisijom?”, pitam uglednog profesora, a on spremno odgovara: “Od ovoga me Pape to nije iznenadilo.” Maštruko tvrdi da je to za papu Franju bitan korak u stvaranju atmosfere u kojoj je moguć dijalog i suradnja sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bez obzira na reakcije katoličkog svećenstva u Hrvatskoj. A one su različite, pa su još više podijelile one koji se broje u ‘Franjine ljude’ i one koji s negodovanjem primaju neke njegove poteze.

Život ipak ide dalje, a pokazao je to i nedavni razgovor nadbiskupa zadarskog Želimira Puljića i patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja u manastiru Krka, na proslavi 400. obljetnice Bogoslovije. Taj je susret bio mnogo više od protokolarnog, a najbolja potvrda tome je i kasnija reakcija vrlo uglednog i utjecajnoj čovjeka Crkve, splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića, koji je dao na znanje da je to bio poseban događaj.

U izjavi za Globus taj povijesni susret osobito je pohvalio zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije, koji će u ime Srpske pravoslavne crkve biti uključen u rad mješovite komisije za pitanja kanonizacije kardinala Stepinca. “Svaki susret i dijalog u ime Kristovo, a takav je bio susret patrijarha Irineja i nadbiskupa Puljića, ne samo da doprinosi boljem međusobnom razumijevanju nego i više od toga, to je vidljivi pokazatelj da smo članovi jedne te iste krišćanske obitelji. I patrijarh Irinej i nadbiskup Puljić su u svojim izjavama svjedočili mir, ljubav i vjeru i isto Evanđelje. Stoga smatram da ovaj susret ima kapitalni značaj za dijalog i odnos dviju Crkava i molim se Bogu da ih što više bude”, rekao nam je mitropolit Porfirije.

Da je u svemu bilo i politike, nitko ne spori. Ali, bez politike nitko ne može, pa tako ni visoki crkveni dostojanstvenici, koliko god se trudili da tako ne izgleda. Zamolili smo i dubrovačkog biskupa Matu Uzinića da komentira kako je doživio susret nadbiskupa Želimira Puljića i patrijarha Irineja. “Dobro je da se takvi susreti događaju”, kaže Uzinić. “Ipak, kod svih takvih susreta postoji realna opasnost da oni ostanu samo na formalnoj razini, a da se stvarni dijalog ne dogodi. Samim time razvoj odnosa, njihov rast i poboljšanje gube snagu, osobito kada nisu lišeni političkih konotacija.”

Ubrzo je uslijedilo još jedno iznenađenje, kad je episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk, kojeg su mediji predstavili kao najvećeg stručnjaka SPC-a za holokaust u Drugom svjetskom ratu, rekao da će pravoslavni vjernici morati dobro mjeriti svaku riječ o kardinalu Stepincu “koji će možda biti kanoniziran”. Dok je on, očito, na neki način trasirao put koji je papa Franjo želio, s druge strane iz krugova hrvatskog svećenstva dolaze komentari da bi Ratzinger i Wojtyla, za razliku od Franje, već odavna završili ovu priču oko Stepinca i proglasili ga svetim.

Za tvrde biskupe sve ono što se događalo u posljednje vrijeme bilo je zaista previše. Tako su neki od njih “Za dom spremni” jedva dočekali. Profesor Ivica Maštruko tvrdi da se svrstavanje u zagovornike i protivnike Franjine politike moglo vidjeti, a i ubuduće će se vidjeti, baš kada je riječ o promicanju ekumenizma. “Tvrdi nacionalizam kod većinskog dijela hrvatskih biskupa svakako ne daje šansu ekumenizmu, za koji se papa Franjo izričito zalaže. Osim Uzinića i Petanjka ne vidim da ostali pokazuju čak i na manifestacijskoj razini dovoljno želje za ekumenskim dijalogom i suradnjom. Njihovo manifestiranje tvrdog nacionalizma, dakle svega onoga što ne želi papa Franjo, utječe na svećenike i rijetki su primjeri onih koji danas djeluju na toj ekumenskoj ideji i razini. Upravo zbog atmosfere koja je u Katoličkoj crkvi stvorena pod utjecajem biskupa.”

Za dr. Maštruka nisu samo biskupi Vlado Košić i Valentin Pozaić kreatori one negativne atmosfere koja se i danas veže uz Crkvu. Postoji u hrvatskom društvu obnova tvrdog nacionalizma koji se manifestira i među biskupima, u Crkvi, ali i u cijelom društvu. “Nacionalistička struja danas je politički i javno agresivnija i prisutnija na sceni od tolerantne, šutljive većine, a tako je, u konačnici, i u Crkvi”, kaže dr. Maštruko.

Razgovarali smo i s monsignorom Mijom Gabrićem, dekanom prebendara, koji, sigurno, ne spada u tvrdu svećeničku struju, ali vrlo tvrdo “brani” biskupa Košića i u sasvim drugom svjetlu vidi promociju pozdrava ”Za dom spremni”. ”Patrijarh Pavle nikada nije podržavao Miloševićevu politiku, ali mnogi pravoslavni svećenici jesu. I to je ostalo u sjećanju, kao što su biskupu Košiću ostale teške rane jer je u ratu sve oko njega bilo uništeno. Srušili su mu crkvu, on je rat proživio kao propast vlastite familije. I to je strašan stres. Ali nitko u Crkvi, pa tako ni biskup Košić, nije na liniji ustaštva. Uvjeren sam, kad bi nestalo Titovo ime s ulica i trgova, ne bi bilo ni te rasprave oko pozdrava ‘Za dom spremni’”, kaže Gabrić, naglašavajući da je, zapravo, riječ o prkosu. Danas nitko ne pjeva “Vilu Velebita” ili “Marjane, Marjane”, govori Gabrić, kao u vrijeme komunizma, kada je to bilo “za inat”.

Mnogi ipak tvrde da se u tom javnom svrstavanju “za” i zakulisnom “protiv” Franje već počeo osjećati zamor, i u Hrvatskoj i u Vatikanu. Mnoge se promjene događaju u svijetu, pa ni Sveta Stolica nije spremna ulaziti u sve detalje odnosa u maloj zemlji poput Hrvatske, koliko god se ona dičila katoličanstvom. “Treba znati da Vatikan ionako uvijek sve radi planski i dugoročno. A dobri odnosi s Rusijom sigurno su prioritet”, tvrde poznavatelji prilika u Crkvi te ističu da će mnogi morati, silom prilika, preskočiti u “Franjin tim” ako žele ostvariti utjecaj u Crkvi. Pogotovo ako se održi Franjin kurs, što je u ovom trenutku izgledno.

Ali, ne treba zaboraviti da Vatikan uvijek voli šarenilo ili, kako kaže jedan od najboljih poznavatelja prilika u Crkvi, hrvatski novinar s rimskom adresom Inoslav Bešker: “Katolička crkva je odavna naučila da ne stavlja sva jaja u istu torbu, pa stoga ni jedan papa nije imenovao biskupe samo na svoju sliku i priliku.” Tako će, sigurno, biti i za vrijeme pontifikata pape Franje, koliko god je po mnogočemu drukčiji od svojih prethodnika. Previše životnog iskustva ima Bergoglio da bi isključivo forsirao svoje ljude, a gazio protivnike. Tako i striktna podjela na 'Franjine ljude' i one koji to nisu ne može do kraja funkcionirati. Jaki ljudi Crkve u Hrvata, od nadbiskupa Barišića do požeškog biskupa Antuna Škvorčevića uvijek će imati snažan utjecaj, bez obzira na to slažu li se u svemu s Papom ili ne. I za umirovljenog biskupa ličko-senjskog Milu Bogovića kažu da ima autoritet, koliko god se njegovi stavovi mnogima ne sviđaju upravo zbog tog naglašenog konzervativizma. Ali, uvijek je iznosio i branio svoje stavove, nije na zasjedanjima biskupa bio pasivan, kao mnogi od njih.

Različite su bile reakcije u Hrvatskoj i nakon izjava pape Franje o Međugorju, kada je bilo posve jasno da neće proglasiti novo svetište ni priznati čudo. I to je, na neki način, polariziralo svećenstvo, pa je ponovno bilo onih koji su govorili kako samo čekaju “papu poslije Franje”. Zašutio je i najpoznatiji međugorski svećenik fra Jozo Zovko, očekujući definitivnu odluku pape Franje, a poznavatelji prilika lakonski kažu da Međugorje “ne može uništiti ni sto papa”. Prije nekoliko dana objavljena je informacija da je manje vjernika koji dolaze u Međugorje, a dobro upućeni svećenici uvjeravaju nas da to, jednostavno, nije istina. “Doći će, vjerujte, još više ljudi, bez obzira na službeni stav Vatikana. A mnogima je krivo što je tamo i dobar biznis, budimo do kraja iskreni.”

Nakon slučaja Dajle, Stepinca, Međugorja, imenovanja novih biskupa, otvorenog zauzimanja dvojice biskupa, Košića i Pozaića, da pozdrav “Za dom spremni” uđe u Hrvatsku vojsku, pitanje je kako se u svemu snalazi kardinal Josip Bozanić. “Sve nakane pape Franje, sva nastojanja naše Crkve, posebno na ekumenskom polju, stavljamo pod zagovor blaženog Alojzija Stepinca, moleći još ustrajnije za njegovo proglašenje svetim”, rekao je nedavno zagrebački nadbiskup. Istaknuo je da papa Franjo nipošto ne želi odustati od kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca “jer je osobno uvjeren u njegovu svetost”. “Stoga u odanosti prema Svetom Ocu prihvaćamo njegovu odluku koja otvara možda malo duži vremenski tijek do kanonizacije i traži više ljudskoga strpljenja i povjerenja u vodstvo Providnosti”, diplomatski je objasnio Bozanić, uz naglasak da je riječ o ekumenskom potezu bez presedana.

Ali, bez obzira na to što kardinal uvijek javno čvrsto podržava papu Franju, poznavatelji prilika u Vatikanu slažu se da je mala šansa da ostvari svoju ambiciju i iz Zagreba se preseli onamo. Pogotovo za vrijeme pape Franje. “Nije više trend koji je bio kad je Bozanić imenovan za kardinala. Sad Papa uzima ljude iz Latinske Amerike”, kaže naš dobro upućeni sugovornik.

A profesor Ivica Maštruko još je direktniji: ”Kardinalski rejting Josipa Bozanića i njegova prisutnost na religijskoj sceni nema takvu težinu da bi bio kandidat za neko ključno mjesto u Vatikanu.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: