SINDROM BRAZILIJE

FOTO: OVO SU GRADOVI BUDUĆNOSTI Urbana središta smišljena na papiru: Megalopolisi koji niču ni iz čega

Nova egipatska metropola, koja se gradi između Kaira i Sueskog kanala za pet milijuna ljudi, bit će sedam puta veća od Pariza, a gradnja će koštati 300 milijardi dolara
 Afp i Getty images








Veliki gradovi opća su mjesta povijesti, organski rastu stoljećima. Međutim, i nekad i danas nastajali su i kao posljedica grandioznih ambicija vođa. Minulog su proljeća egipatske vlasti najavile gradnju nove administrativne i poslovne prijestolnice Egipta.

Grad budućnosti, kojem još ne znaju imena, planiraju na istoku Kaira, na potezu između današnjega glavnog grada i Sueskog kanala. Tamo se, između 2020. i 2022., namjeravaju seliti vlada, ministarstva, diplomatska predstavništva. Na prostoru od 700 kilometara četvornih bit će mjesta za pet milijuna ljudi. Novi Kairo, plan je, bit će velik poput 12 Manhattana, sedam puta veći od Pariza, kao četiri Washington DC-ja. Prva faza gradnje trajat će sedam godina i koštati 45 milijardi dolara. Da se projekt dovede do kraja, treba osigurati 300 milijardi dolara.

Godine 2006. u Saudijskoj su Arabiji započeli još jedan projekt gradnje novog grada, nespretno, po ondašnjem dugogodišnjem, a nedavno preminulom kralju Abdulahu, nazvana Gospodarski grad kralja Abdulaha (KAEC).

Gospodarski grad kralja Abdulaha

Do 2020. na mjestu dojučerašnje djelomične pustinje niknut će urbani centar. Novi grad na Crvenom moru imat će luku, industrijski kompleks, otok na kojem će biti smještene banke i financijske institucije, stambeni dio prostirat će se uz plaže... 180 kilometara kvadratnih za dva milijuna ljudi. Cijena gradnje – stotinu milijardi dolara. Novovjekovni polis namijenjen je, kažu investitori, mladim ljudima.

U Saudijskoj Arabiji 65 posto stanovništva mlađe je od 30 godina, 200.000 ih studira u inozemstvu, i dio njih planiraju privući natrag, upravo u KAEC. Dobro je povezan s Mekom i Medinom pa računaju i na razvoj turizma.

Najveći grad na svijetu koji prije stotinu godina nije ni postojao danas je Brazilija. To donedavno urbanističko čudo kojim se prije samo nekoliko desetaka godina ponosio Brazil danas je primjer za život neugodne i nevesele adrese. U doba kad je nastajala, Brazilija je bila futuristički grad. Narasla na megalomanskim, arhitektonski možda zanimljivim, ali za život lošim rješenjima, na koncu je više poslužila u razmjerno kratkoročne političke svrhe. Danas je drže kulturalno zalutalim gradom koji ne korespondira sa zemljom u kojoj je sagrađen. Obiluje prostorom, betona je i previše, pa tako nije mjesto za pješake već isključivo za aute, velike ceste i autoceste. Lokalno stanovništvo žali se na nedostatak života na ulici, brazilsku prijestolnicu drže odličnim mjestom za rad, ali ne i za život. To je grad iz kojeg se bježi vikendima, većina njegovih stanovnika rado bi ga mijenjala za Rio de Janeiro i São Paulo. Problem je da Brazilija zapravo i nije grad, već skup arhitektonski zanimljivih, no nehumanih rješenja. Nedostaju joj ljudi koji spontano šeću uokolo, prirodno izrasle ulice s dućančićima i uredima u susjedstvu, uobičajena mješavina poslovnog svijeta i privatnog života.

Južnokorejski Songdo, indijska Lavasa, samo su neki od gradova koji novijih godina niču od nule.

Songdo

Puno je primjera širom svijeta gdje gradovi niču na dotad neupotrebljavanoj zemlji, u pustinjama, džunglama, na nenaseljenim otocima... Financijski gledano to znači da investitor ne troši ni vrijeme ni novac na pravne i ine bitke sa starosjediocima, konzervatorima spomenika kulture, lokalnim aktivistima... Predsjednik Tadžikistana Emomali Rahmon nedavno je postavio kamen temeljac za Saihoon, novi grad za 250.000 ljudi usred pustinje. U džungli Ekvatorijalne Gvineje gradi se Oyala, novi glavni grad. Songdo nedaleko od južnokorejskog Seula nastao je na zemlji otetoj od Žutog mora.

Oyala

Na što se fokusirati u suvremenom urbanom planiranju? Ako je investitoru do dobrobiti ljudi, zauzdat će tašte egzibicije arhitekata i egoističnih vlastodržaca, imat će na umu da gradi za ljude, a ne za pompu, napraviti grad ugodnim za život, a ne napuhano reprezentativnim. Urbani planeri, arhitekti i dizajneri, sve češće kaže struka, trebaju se suzdržati od grandioznosti, što ponekad nije lako, pogotovo ako je slučaj da zapravo grade glavni grad. “Brazilija u Brazilu, australska Canberra i Chandigarh u Punjabu su primjer planski napravljenih glavnih gradova koji, po mom mišljenju, manje ili više promašeni”, komentirao je za britanski Guardian Jan Gehl, profesor urbanog dizajna na arhitektonskom fakultetu u Kopenhagenu, i autor knjige “Cities For People”. “Napravljeni su preformalno, u njima je naglasak na tome da budu impresivni. Znam da neke zgrade moraju biti impresivne i velike jer su to glavni gradovi, no ostatak bi trebao biti građen tako da je prilagođeniji čovjeku. Šteta je da obično naprave zgrade a tek onda pogledaju kroz prozor da vide što je preostalo i to onda postaje javni prostor”, upozorava Gehl, apostrofirajući da je važno planirati javni prostor, a ne tretirati ga kao popratni, manje važan detalj.

Mnogi planeri vjeruju da ljudi koji stanuju na višim katovima rjeđe izlaze, što osiromašuje njihovu socijalizaciju i čini ih usamljenijima. “Učite kako je građena Barcelona, kako je građen Pariz, a ne Dubai”, poručuje Jan Gehl. Dobro napravljene rezidencijalne četvrti ugodne su za život, u njima ne manjka otvorenog, zelenog prostora i dječjih igrališta, sadržaja namijenjenih susjedstvu i ljudima u zajednici. Promet automobilima sveden je na minimum.

Kao dobar primjer često se spominje njemački Vauban, dio Freiburga, osmišljen i nastao u posljednjih 20 godina. Tamo su parkirališta smjestili na same rubove rezidencijalnih četvrti, ostavivši tako puno mjesta za razne sadržaje i javni prostor.

Preferira se kombinacija javnog prijevoza i dobro osmišljenih biciklističkih i pješačkih staza. U slučaju novih gradova 30 posto prometa trebalo bi se odvijati podzemnom željeznicom ili tramvajem, 30 posto biciklima, a 10 do 20 posto hodajući. Ostatak bi otpao na električne automobile, koji, u idealnim projekcijama, ne bi trebali biti u privatnom vlasništvu, već bi ih ljudi koristili skupa sa susjedima ili povremeno iznajmljivali, ne bi li tako upotreba automobila postala što rjeđa i manje jednostavna. Parkirališta bi se nalazila izvan susjedstva i bila bi toliko skupa da bi se većina u tom slučaju radije odlučila za javni prijevoz i bicikl.

Novi gradovi otvaraju sve više prostora za komunikaciju u zajednici i susjedstvu. Urbani planeri predlažu zajedničke kuhinje i vrtove. Korist je višestruka. Imate li dvije ili tri obitelji koje zajednički planiraju glavni obrok, to znači zajedničku kupovinu namirnica, traži pomno planiranje, znači uštedu, a moguće i manje bacanje nekonzumirane hrane. Zaposlenim roditeljima koji nemaju vremena kuhati svaki dan olakšava brigu o obrocima, ako je ona podijeljena među više obitelji.

Tako organizirani gradovi znače i povratak ili bolji posao za lokalne, manje dućane, jer ljudi puno manje koriste automobile i više su orijentirani na svoju sredinu, čak i kada je riječ o svakodnevnoj kupovini namirnica. Na periferijama novih gradova trebalo bi planirati vrtove i obradive površine što bi znatno skratilo lanac dostave hrane.

Gradi li se od početka – izabrana lokacija, zvučat će možda banalno, mora imati pouzdan dotok vode. U povijesti je bilo gradova koji su – usahli, doslovce su propali jer nije bilo dotoka vode. Primjera ima i danas. Za Rawabi, prvi izraelski grad za Palestince, koji su počeli graditi 2011., planirano je da bude dom za 40.000 ljudi, no problemi su počeli s dotokom vode.

Bitno je osigurati i pouzdan dotok novca, previše je primjera naprasno zaustavljenih velikih projekta. Spomenutu novu egipatsku prijestolnicu većinom financira biznismen iz Ujedinjenih Arapskih Emirata Mustafa Madbouly. Izjavio je da ima osiguran novac za veći dio grada, uključujući i zgradu parlamenta. No, to nije dovoljno. Pozvao je emire, kraljevske glave i ostale s Bliskog istoka da se priključe projektu.

Rawabi

Oyala u Ekvatorijalnoj Gvineji nastaje kao bezočno skupo igralište trenutno najdugovječnijeg afričkog diktatora. Financira je prihodima od nafte, plina i građevnog drva, a idejno je stvaraju portugalski arhitekti.

Bitna stavka plana je kako privući i zadržati stanovništvo.

Za razliku od mnogih kineskih gradova gdje je model bio da naprave desetine tisuća stambenih i komercijalnih jedinica u kojima su se trebali skućiti uglavnom ljudi iz ruralnih dijelova, a koje su ostali prazne, nikad useljene betonske aveti, u KAEC-u su drugačije postavili plan za rast grada. Prvo se gleda kako investitorima ponuditi infrastrukturu na kojoj će otvarati nova radna mjesta i tako osigurati da se u grad, privučeni poslovima, doseljavaju ljudi. Prvi veliki projekt unutar grada je gradnja luke za koju sad već najavljuju da će ozbiljno konkurirati onoj u Dubaiju.

Treba zaboraviti na bučne kamione koji odvoze smeće i kontejnere iz kojih se širi odbojan miris. U gradu Lusail u Kataru planiraju sustav pneumatskih cijevi za transport smeća ka središnjem mjestu za obradu. U Songdu u Južnoj Koreji, na sličan način, ne postoje kontejneri, kamioni ili otpaci na ulici, sav otpad iz kućanstava usisava se u ogromnu podzemnu mrežu tunela i odlazi na centralni dio gdje se sortira.

Lusail

Šoping-centri i sportske dvorane nisu dovoljni. U Abu Dhabiju su značajan dio budžeta od nafte investirali u grad kulture na otoku Saadiyat, nekoliko kilometara udaljenu od kopna. Imaju ogranak Louvrea koji se otvara ove godine, a prije 2020. sagradit će i muzej koji će biti dio zaklade Guggenheim. Radi ga, baš kao i onog u baskijskom Bilbau, Frank Gehry. Zaha Hadid projektirala je centar za izvedbene umjetnosti.

Mnogi novi gradovi, baš kao i nekoć, nastaju na robovskom radu, bezočnom iskorištavanju ionako jeftine radne snage. Nepalski su se radnici 2013. gradeći Lusail u Kataru žalili da su im poslodavci oduzeli putovnice te da ih primoravaju da po neizdrživim vrućinama rade po cijele dane. Također, dugovali su im nadnice, ne bi li ih tako spriječili da pobjegnu. Riječ je, doslovce, o modernom ropstvu. Rijetki su primjeri da je gradnja novog grada i šire društveno korisna. Jedan od ohrabrujućih je slučaj palestinskog novog grada Rawabija gdje su trećina zaposlenih inženjera žene i arhitektice, što je rodna ravnoteža gotovo bez presedana u takvoj industriji u arapskom svijetu.

( Foto: AFP/Getty Images )

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:30