BIVŠI GUVERNER HNB-a

ŽELJKO ROHATINSKI SAMO ZA JUTARNJI 'Vraćaju se populističke ideje u vođenju ekonomske politike, zato sam objavio knjigu'

Svojom knjigom želim se suprotstaviti tim populističkim elementima, a želim i odgovoriti na napade na politiku koju je vodio HNB u vrijeme dok sam obnašao dužnost guvernera
 Neja Markičević/CROPIX

Otkad je otišao s mjesta guvernera u srpnju 2012., Željko Rohatinski javno se oglasio samo jednom. Prije godinu i pol održao je predavanje koje je izazvalo veliku pozornost, a jedna od poruka je bila da monetarna vlast treba imati aktivniju ulogu u restrukturiranju javnog duga. Njegov drugi izlazak na javnu scenu objavom knjige s radovima koje je prezentirao tijekom proteklih 15 godina, i to u trenutku velike neizvjesnosti oko formiranja buduće Vlade, predstavlja određeno iznenađenje, ali ima i onih koji tvrde da on ništa ne radi slučajno. Za Jutarnji list govori o svojim motivima da objavi knjigu, najavama monetarne reforme, poukama koje možemo izvući iz neposredne povijesti, kao i o svom viđenju hrvatske ekonomije u budućnosti.





Zahtjevnija publika možda bi ipak preferirala neki novi sadržaj. Odlučivši se za kompilaciju već objavljenih tekstova, što čitateljima zapravo želite reći?

- Mnogi su mi sugerirali pisanje 'memoara', ali ta mi ideja nije nikada bila bliska. Čak i da postoji određeni interes čitateljske publike za takvo djelo, samoinicijativno evociranje sjećanja na prošle događaje nije nešto što bi mi pričinjalo zadovoljstvo. Kakvi god bili, ti su događaji iza mene.

Dva su razloga zašto sam ipak odlučio prirediti ovu knjigu sastavljenu od izvornih autorskih tekstova nastalih u razdoblju od 2000. do 2014. godine, bez njihova naknadnog dotjerivanja s pozivanjem na 'vremensku distancu' i 'naknadnu pamet'. Prvo, u zadnje vrijeme intenzivirane su rasprave i napadi na politiku koju je vodio HNB u vrijeme dok sam obnašao dužnost guvernera u kojima se iznosi niz netočnosti i vrlo proizvoljnih ocjena. Drugo, ponovno se zagovaraju određeni populistički elementi u vođenju ekonomske politike kojima sam se u prošlosti oštro suprotstavljao. Ako bi se realizirale, takve ideje mogu izazvati ozbiljne ekonomske štete i smatram korisnim podsjetiti na iskustva i pouke iz prošlost kako se tada učinjene greške ne bi ponavljale u budućnosti.

Na koje neargumentirane kritike HNB-a točno mislite?

- Stalno se inzistira na tvrdnji da je HNB branio tečaj kune od nužne deprecijacije i time izravno nanosio štetu izvoznicima i pogodovao uvoznicima i bankama. U stvarnosti je bilo upravo suprotno: zbog intenzivnog priljeva stranog kapitala u bankarski sektor, HNB je sve do izbijanja svjetske financijske krize kojom je taj priljev zaustavljen branio tečaj kune od aprecijacijskih pritisaka. Nadalje, govori se da je centralna banka vodila izrazito restriktivnu monetarnu politiku koja je otežavala razvoj zemlje. Međutim, kada se pogledaju konkretni podaci, jasno je vidljivo da je monetarna politika u osnovi bila ekspanzivna i prije i poslije krize 2008. godine. Pritom se restriktivno djelovanje HNB-a u pretkriznom razdoblju odnosilo isključivo na ograničavanje još ekspanzivnijeg rasta monetarnih agregata i kredita kako bi se rast inozemnog i javnog duga, kao protustavka rastu kredita, zadržao u okvirima dugoročne održivosti.

Govoreći u izbornoj noći, recenzentica vaše knjige, profesorica Marijana Ivanov pozvala je na aktivniju monetarnu politiku koja bi uključivala veće kreditiranje i laganu deprecijaciju od oko dva posto…

- Da bi održao likvidnost financijskog sustava u uvjetima zaustavljanja priljeva stranog kapitala, HNB je od kraja 2008. do sredine 2012. otpustio bankama likvidnost od oko 6,5 milijardi eura, što je bila izrazito visoka monetarna injekcija, relativno veća nego u mnogim drugim zemljama koje se navode kao primjer vođenja ekspanzivne monetarne politike nakon izbijanja krize. Drugo je pitanje zašto se, unatoč tome, kreditna aktivnost banaka od 2012. godine smanjuje. Nije dovoljno da centralna banka emitira likvidnost, nego je potrebno i određeno usmjeravanje te likvidnosti kroz kreditnu politiku poslovnih banaka i fiskalnu politiku države. Taj problem ne može riješiti sama centralna banka, potrebna je suradnja svih ključnih aktera.





Što vi mislite o ideji programirane deprecijacije?

- Ta se ideja dugo provlači, samo se sada pod utjecajem slučaja sa švicarskim francima više ne govori o stopama od 20 do 30 posto, nego o dva posto. Koliko sam razumio profesoricu Ivanov, ona se pozvala na svog kolegu, profesora Lovrinovića kao zagovornika takve ideje. U knjizi je dosta teksta posvećeno pitanju tečaja i mislim da čitatelj može naći odgovor na to pitanje.

'Monetarna reforma' koju trenutačno zagovara Most uključuje i ukidanje valutne klauzule?

- Ako dođe do ukidanja valutne klauzule, to po definiciji znači i ukidanje devizne štednje, a o posljedicama takve odluke ne treba mnogo govoriti.

Kada je riječ o monetarnoj politici, i vi ste prije godinu i pol rekli da bi trebala biti aktivnija, početi s operacijama na otvorenom tržištu i na taj način pridonijeti smanjenju troška javnog duga?

- U dogovoru s Vladom i bankama, HNB je 2010. i 2011. godine poduzimao mjere s namjerom da potakne povećano kreditiranje poduzeća i smanjenje kamatne stope na način da je otpuštao značajan dio do tada imobiliziranih sredstava banaka kod centralne banke. Međutim, u praksi se pokazalo da ne postoji stvarni konsenzus između navedenih aktera i na kraju su te mjere dale slabije rezultate nego što su objektivno mogle dati. Pritom ne zaboravimo da je 2010. i 2011. godine ipak bila zaustavljena dotadašnja tendencija pada privredne aktivnosti. Mjere koje je onda inicirao HNB trebale su pokrenuti pozitivne tendencije, ali kako te inicijative nisu realizirane, došlo je do daljnjeg pada privredne aktivnosti u sljedećim godinama.

Zašto operacije na otvorenom tržištu koje podrazumijevaju kupnju državnih papira na sekundarnom tržištu?

- Mjere koje je HNB tada poduzimao bile su usmjerene na ubacivanje nove likvidnosti u financijski sustav kroz smanjenje obvezne pričuve. U međuvremenu su se dogodile dvije stvari koje su, po mome mišljenju, smanjile potencijalnu učinkovitost tog instrumenta. Prvo, znatno je povećan javni dug, što je opterećivalo proračun sve većim iznosom kamata i ograničavalo mu manevarski prostor za potrebne promjene u strukturi rashoda. Krajem 2011. godine javni dug je iznosio 64 posto BDP-a, a danas dostiže 90 posto njegove vrijednosti. Nije teško izračunati koliko se povećava odljev novostvorene vrijednosti samo po osnovi plaćanja kamata. Drugo, povećan je stupanj zaduženosti poduzeća i smanjena njihova sklonost novom zaduživanju, čak se javila i tendencija njihova razduživanja. Spoj tih novih elemenata zahtijevao je i drugačije instrumente u monetarnoj politici. Zato sam smatrao da, umjesto daljnjeg smanjivanja stope obvezne pričuve, puno efikasniji instrument može biti ponovno uvođenje operacija na otvorenom tržištu.





To je iščitano i kao vaše zagovaranje nešto drugačijeg viđenja uloge HNB-a, u smislu da počne kreditirati državu?

- Ne, to je potpuno netočna interpretacija. Niti bi HNB izravno kreditirao državu, a to mu je i zakonom zabranjeno, niti bi na taj način utjecao na visinu javnog duga. Namjera je bila da se u monetarnoj sferi stvori dodatna likvidnost koja bi omogućila bankama da, općenito, smanje kamatne stope, uključujući i one po kojima kreditiraju državu, i da se poveća sklonost banaka odobravanju novih kredita poduzećima pod povoljnijim uvjetima.

Je li to doista potrebno s obzirom na to da je u sustavu već godinama višak likvidnosti veći od šest milijardi kuna?

- Te podatke treba promatrati s velikim oprezom. Točno je da banke imaju prekonoćne depozite kod centralne banke u spomenutom iznosu. Školski gledano, to se tretira kao višak likvidnosti, ali se pri tome zaboravlja da je taj 'višak' isključivo posljedica niske kreditne aktivnosti banaka. Kad bi se ona povećala, ni toga viška ne bi bilo.

Iz razdoblja vašeg mandata, s obzirom na to koliko se time danas svi bavimo, najspornija zaostavština nedvojbeno su krediti u švicarskim francima. Slažete li se vi s tim?

- Ne smatram da je problem kredita u švicarskim francima ostao kao 'nerješivo nasljeđe' iz mog mandata. Taj problem se danas mistificira iz različitih razloga, ali njegova ekonomska suština je vrlo jednostavna i vjerujem svakom razumljiva. Činjenica je da je od uvođenja eura 1999. do izbijanja krize 2008. godine, dakle u razdoblju od gotovo deset godina, tečaj švicarskog franka u odnosu na euro bio vrlo stabilan. U prosjeku je iznosio 1,55 franaka za euro, sa standardnom devijacijom odstupanja od tog prosjeka od samo 5 posto. Istovrsna situacija bila je i u desetljeću prije toga na relaciji franak - njemačka marka. Istodobno, potražnja za francima bila je relativno mala pa su kamatne stope na franke, i kod depozita i kod kredita, bile niže nego na euro. To su okolnosti u kojima su banke počele nuditi kredite u francima jer su oni jednostavno bili jeftiniji i za banke i za dužnike. Situacija se, naravno, promijenila 2008. godine, kriza eurozone je značila snažan pritisak financijskih tržišta na izlazak iz eura i prebacivanje sredstava u sigurnije valute, među kojima su bili franak i zlato. To slabljenje eura bilo je jedini suštinski uzrok aprecijacije švicarskog franka, kao i rasta cijene zlata. Ne treba precijenjivati banke i tvrditi da su one znale da će se to dogoditi. Da su računale na dolazak financijske krize i krize u eurozoni, sigurno je da bi i njihovo ukupno poslovanje bilo drugačije od onog za koje su poslije platile vrlo visoku cijenu, izraženu u milijardama eura.

Ne biste napravili ništa drugačije? Je li HNB trebao otežati odobravanje tih kredita?

- Dopustite da mi da dovršim odgovor. Znači, aprecijacija tečaja franka i rast kamatnih stopa na izvore sredstava i kredite u francima bili su kolateralne žrtve krize eurozone. Kada je postalo jasno da će kriza eurozone biti dugoročnije prirode i da će se promijenjeni odnos između tečaja franka i eura te kamatnih stopa na kredite u francima i na eurima zadržati duže vrijeme, odlučeno je da se pokuša zaštititi domaće korisnike kredita u francima. To je bila inicijativa HNB-a, obavljeni su potrebni razgovori s poslovnim bankama, a one su razgovarale sa svojim dužnicima. Polazna ideja je bila da se aprecirani tečaj franka tretira kao 'balon' - što on stvarno i jeste - te da se rješenje problema traži u okviru monetarne politike HNB-a i kreditnih politika poslovnih banaka. A kad je riječ o 'otežavanju' odobravanja takvih kredita od strane HNB-a, ne zaboravite da je svojim propisima centralna banka odredila vrlo visoke rezervacije za valutno inducirani kreditni rizik (do 150%), dok Zakon o obveznim odnosima na jednak način tretira poslove zaključene u različitim inozemnim valutama.





Znači, ne biste napravili ništa drugačije?

- Vaše pitanje implicira stav da nije napravljeno ništa, a to nije točno. Formuliran je prijedlog prema kojem se dio otplate kredita po tečaju iznad šest kuna za franak beskamatno prolongira na razdoblje od 10 godina i smatra nerizičnim, uz istodobno poduzimanje relaksirajućih monetarnih mjera od strane HNB-a kako bi se smanjili troškovi te prolongacije. Dakle, sve bi ostalo u sferi monetarne i kreditnih politika, ne ulazeći u kompleksna pravna i etička pitanja. Banke nisu bile pretjerano sretne takvom idejom, ali su u osnovi na nju pristale, dok su dužnici, čini se, očekivali mnogo više.





Što mislite kako će ta cijela priča završiti?

- Nemam o tome nikakvih informacija i ne želim spekulirati.





U protekle tri-četiri godine, analizirajući ekonomske trendove, pretpostavljam da ste stekli dobar uvid u to što se doista zbiva. Kako vi vidite sadašnji oporavak?

- Oživljavanje inozemne potražnje, posebno u sektoru usluga, ove je godine zaustavilo dosadašnji trend pada i BDP bi, ocjenjuje se, mogao rasti oko jedan posto. To je, nesumnjivo, pozitivna promjena u ekonomskim kretanjima i ne treba je podcjenjivati, ali ni preuveličavati. Za to postoje dva razloga. Prvo, agregatni rast proizvodnje vrlo je diferenciran po djelatnostima i granama, a istodobno je praćen daljnjim smanjenjem ukupne zaposlenosti i deflacijom proizvođačkih cijena. To ukazuje na njegovu izraženu segmentiranost. Drugo, taj je rast ostvaren u odnosu na vrlo nisku bazu i ne može bitno utjecati na promjenu ukupne ekonomske situacije. Tako će, unatoč njemu, desezonirana razina BDP-a krajem 2015. godine još uvijek biti 10 posto niža nego u 2008. godini. Pritom su potrošnja kućanstava i zaposlenost manji za 15 posto, dok su investicije smanjene za trećinu. Industrijska proizvodnja niža je za 14 posto, promet u trgovini na malo za 18 posto, a građevinska aktivnost niža za 45 posto.





Što biste vi izdvojili kao glavne pouke vaše knjige, odnosno aktivnog sudjelovanja i praćenja hrvatske ekonomije u zadnjih 15 godina?

- Rekao bih da je hrvatska politika u najširem smislu riječi, uključujući sve relevantne društvene aktere, imala u tom razdoblju ozbiljne teškoće u funkcionalnom artikuliranju različitih ekonomskih i socijalnih interesa i njihovom oblikovanju u konzistentnu ekonomsku politiku. Zbog toga efektivno vođena ekonomska politika nije mogla dovoljno učinkovito rješavati ključne razvojne probleme, nego je ponekad i sama bila dio tih problema. Njena najveća slabost bilo je to što je inicirala, a zatim održavala i tolerirala visok dvojni deficit (deficit platne bilance i proračunski deficit), što je rezultiralo brzim rastom inozemnog i javnog duga s visokim troškovima njegova servisiranja i visokom osjetljivošću zemlje na oscilacije na financijskim tržištima.





Posljednjih dana svi ističu da je za izlazak iz krize i oporavak ekonomije ključna reforma javne uprave. Neki smatraju da je ključno rješavanje problema javnog duga. Što vi mislite?

- Nema tu ničeg novog, strukturne reforme su ključan preduvjet za izlazak iz krize, a one se odnose na funkcioniranje javnog sektora, tržište rada, obrazovni sustav, tehnološki razvoj i slično. Međutim, smatram da same reforme nisu dovoljne. One su nužne, ali po svom karakteru ne mogu dati rezultat preko noći. Zato moraju biti praćene konzistentnom kombinacijom ekonomskih politika: razumno restriktivnom fiskalnom politikom s težištem na promjenama u strukturi rashoda kako bi dala podršku zapošljavanju i otvaranju novih radnih mjesta u privatnom sektoru te razumno ekspanzivnom monetarnom politikom koja bi osnažila takav smjer djelovanja fiskalne politike.





Možemo li onda malo precizirati taj doprinos monetarne politike: koliko se moglo uštedjeti na kamatama i na taj način stvoriti dodatni prostor u proračunu?

- Mjere koje je HNB poduzimao u 2010. i 2011 godini, a predlagao je i za 2012., u startu su imale težinu od oko 10 milijardi kuna godišnje ili više od toga ako postoje uvjeti za to.

Kakva bi u toj kombinaciji politika plaća bila poželjna?

- Naveo bih načelo koje je korišteno u nekim drugim zemljama. Ako nije moguće osigurati zaposlenje u punom radnom vremenu s punom plaćom, ostaje dvojba: četiri sata za pola plaće ili nula sati za nikakvu plaću. Što biste vi odabrali?

Pola plaće? To mi se, nekako, čini malo.

- Naravno, to je samo pomalo karikirana ilustracija načela o potrebi fleksibilnijeg pristupa pitanju zapošljavanja i dohodaka. Naravno, ne nereguliranog nego uz transparentne normativne i financijske okvire.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 04:56