Otvorenost državnog proračuna

Zašto trebamo Crnu knjigu trošenja javnog novca kakvu imaju i Nijemci

Davor Huić
 Damjan Tadić / CROPIX

Da nam je premijer netko poput šarmantno liberalnog Justina Trudeaua, sredinom godine svakoga od nas bi upitali: “Kako Vlada može pomoći Hrvatima vezano uz troškove života?”, ili “Što Vlada može napraviti kako bi se potakle investicije i nova zapošljavanja u privatnom sektoru?” Tako, naime, kanadska Vlada redovito počinje svoju višemjesečnu proceduru sastavljanja državnog proračuna, kažu nam stručnjaci u zagrebačkom Institutu za javne financije.

Naše vlade? Ništa ne pitaju. U najboljem slučaju na internetskim stranicama na vrijeme, početkom ljeta, objave proračunske smjernice, pa tko ih pročita, pročita. Golemi prijedlog proračuna potom ujesen dođe u Sabor, malo se tamo galami, potom padnu redom svi oporbeni amandmani, a izglasani proračun s projekcijama za iduće dvije godine završi na “prašnjavoj” stranici Ministarstva financija prikazan u nizu tablica u Excelu, popraćen tumačenjima u PDF-u i raznim odlukama u Wordu, pa tko želi neka ih klika i proučava koga se sve financira državnim novcem, koliko i zašto. Jasno, ako razumije ono što tu piše jer ni rječnik ni stil nisu prijateljski. Ili neka čeka nalaze državne revizije.

Prema metodi računanja otvorenosti državnog proračuna kojom se koristi International Budget Partnership (IBP) - neprofitna američka organizacija čije se rangiranje opisuje jedinim neovisnim međunarodno usporedivim pokazateljem - od mogućih 100, Hrvatska je dobila 57 bodova, objavili su prošloga tjedna. To se odnosi kako na informacije (objavljuju li se svi dokumenti pravovremeno te jesu li dovoljno razumljivi i opsežni) tako i na mogućnost građana da se uključe u proračunski proces. Dobiveni bodovi za 2017. godinu znače da je Hrvatska znatno iznad globalnog prosjeka (prosječna vrijednost indeksa otvorenosti proračuna lani je na globalnoj razini bila 42), ali ipak u grupi zemalja koje pružaju ograničene informacije.

Suštinu ilustrirajmo ovako: kad bi se pitalo građane što su prioriteti, što mislite bi li školstvo/obrazovanje dobilo više novca od onoga što mu je određeno za 2018. godinu? I bi li Nenad Bakić, poduzetnik koji je u akciji informatičkog prosvjećivanja djece zarobljene u zastarjelom školskom sustavu, morao prikupljati donacije u crowdfunding kampanji za taj korisni i plemeniti cilj? Usput budi rečeno, nakon što je njegova STEM revolucija došla do 80 tisuća školske djece (u što se prošle jeseni napokon uključilo i nadležno ministarstvo), Bakić upravo vodi drugu kampanju, ovaj put za nabavljanje micro:bit setova za javne knjižnice. Prikuplja 37 tisuća dolara. On provodi ono što bi trebala biti funkcija države, ali vlastitim kapitalom i dobrovoljnim prilozima zainteresiranih građana. Primjera u kojima se građani utječu takvom financiranju projekata i akcija, istodobno uočavajući koliko su loši javni servisi koji bi to trebali odraditi javnim novcem, pregršt je. I sve to stane u onih 57 bodova.

Mihaela Bronić i Josip Franić s Instituta za javne financije smatraju da nije lako građane uključiti u odlučivanje o državnom proračunu, ali bi se Vlada ipak trebala potruditi, provoditi ankete i konzultirati se s fokus grupama te održavati javne rasprave. Bila bi to neka domaća verzija tzv. road showa koji ministar financija inače organizira po Londonu, Milanu ili Frankfurtu kad traži kupce za državne obveznice. Stručnjaci predlažu i da Državni ured za reviziju uspostavi formalne mehanizme koji bi omogućili građanima da sudjeluju u revizijama, npr. kao svjedoci, a daju primjer Velike Britanije gdje građani mogu vidjeti na internetu koje se revizije trenutno provode te javiti informacije koje smatraju relevantnima.
Trenutno se, na formalnoj razini, o prijedlogu i izvršenju državnog proračuna Vlada donekle konzultira samo s Gospodarsko-socijalnim vijećem. Neformalno, jasno je, postoje razne konzultacije koje bismo pristojno mogli nazvati lobiranjem, a često su tek pokušaj političke trgovine iza zatvorenih vrata. Nedemokratično? Zapravo da. Kroz proračun svaka vlada provodi politiku za koju je dobila prolaz na izborima, to je jasno, ali samo neke čuju svoje građane i u međuvremenu. O nadzoru da i ne govorimo jer nalazi Državne revizije rijetko uzburkaju javnost i privuku pažnju drugih institucija iako nepravilnosti nije malo.

Prostora za građanski aktivizam u Hrvatskoj ima koliko hoćete. No, ako izuzmemo satiričnu stranicu na Facebooku Di su pare, tu je zasad istaknuta jedino udruga poreznih obveznika Lipa koja ovog mjeseca najavljuje lansiranje internetske stranice za “evidentiranje i dokumentiranje netransparentnog i ne­efikasnog trošenja novca poreznih obveznika”. Bit će to “Crna knjiga trošenja javnog novca”, kažu, a inspirirala ih je takva njemačka knjiga. Prikupili su za nju u crowdfundingu ukupno 20 tisuća dolara, uz poruku: Država nema svoj novac. Ima samo ono što s određenim obrazloženjem uzme građanima. Davor Huić, poduzetnik i jedan od aktivista u udruzi, kaže kako će svima omogućiti da preko te stranice daju ideje o tome kako žele da se troši javni novac kao i da prijave primjere loše prakse. U 2018. godini radi se o rashodima proračuna od 133 milijarde kuna, ili 133 milijarde razloga koji Knjigu čine interesant­nim projektom.

Crna knjiga bi mogla prokazivati i lokalne proračune, a prošlogodišnje istraživanje IJF-a pokazuje da bi i te kako trebala. Slika proračunske transparentnosti županija, gradova i općina pokazala je da su se, na ljestvici koja ide od 1 do 5, županije uzdigle, na 4,6 kao prosječnu ocjenu, ali na nižim razinama, gdje bi stvari građanima trebale biti pristupačnije i razumljivije, informacija je daleko manje. Gradovi su na 3,7 prosječnoj ocjeni, a općine na 2,8, pri čemu četiri grada (Gospić, Imotski, Valpovo i Vrgorac) te čak 39 općina, nije objavilo baš niti jedan od traženih proračunskih dokumenata. Još sedam gradova i 50 općina objavili su tek po jedan...

“Zašto bi građani, recimo, podržavali da se financiraju tvrtke gubitaši? Ili da kroz državni i lokalne proračune cure milijuni kuna za razne udruge? Sugerirat ćemo državi gdje bi mogla uštedjeti jer treba smanjiti potrošnju, a istodobno dići razinu javnih servisa”, poručuje Huić. Crna knjiga će biti novi (neformalni) kanal za komunikaciju. Naglašava pritom kako je transparentnost proračuna ključni alat za suzbijanje korupcije i klijentelizma te da će Lipin projekt pomoći u dizanju svijesti o tome.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 01:49