DOMAĆI PROIZVOĐAČI PRIZNALI 'Prisiljeni smo praviti dalmatinski pršut od španjolske svinje'

To što uvozimo banane, valjda nikom nije čudno. Istina, klimatske promjene su posljednjih godina poprilično vidljive, ali ne toliko da bismo sad u Ravnim kotarima očekivali plantaže banana. Međutim, uvozimo kruške i jabuke. Iz Kine, primjerice. Kao i grah iz Uzbekistana, ciklu iz Tajlanda, stolno grožđe iz Čilea, mrkvu iz Makedonije, piše Slobodna Dalmacija.

Samo na uvoz krumpira i rajčice lani smo potrošili 25 milijuna dolara... S obzirom na to što sve uvozimo, netko bi mogao kazati da je 75. mjesto Hrvatske na svjetskoj rang-ljestvici konkurentnosti još i uspjeh.

Moramo uvoziti

Ako je tako s voćem i povrćem, kako li je tek s mesom. Široj javnosti manje je poznato da smo godinama u dubokom deficitu i kad je u pitanju trgovanje svinjetinom.

– Još prije petnaestak godina Hrvatska je u tovu imala oko 3,5 milijuna svinja. Danas je ta brojka spala na oko milijun, neki tvrde i manje – kaže Ivica Babić, predsjednik udruge “Dalmatinski pršut”.

I zato on na prigovore da se dalmatinski pršut sve češće proizvodi od uvoznih svinjskih butova bez okolišanja odgovara: “Da, to je točno!”

– Nitko ne bi bio sretniji od nas da sirovinu za naše potrebe možemo osigurati u hrvatskom svinjogojstvu. Posebno kad bismo mogli osigurati svježe butove od svinja iz produženog tova. A njih nema! Zato moramo uvoziti. Alternativa je staviti ključ u bravu, a tržište pršuta i drugih suhomesnatih proizvoda od svinjskog mesa prepustiti uvoznicima. Mi zato uvozimo. Godišnje svi hrvatski proizvođači proizvedu oko 250 tisuća pršuta.

Od toga tek dvadesetak posto uspijemo nabaviti na domaćem tržištu, od hrvatskih proizvođača svinja u tovu. Sve ostalo nabavljamo iz uvoza. Pritom smo zadovoljni što smo od 1. srpnja i ulaska Hrvatske u EU izjednačeni u nabavi svježih svinjskih butova s konkurencijom iz Italije ili Španjolske. Do sada smo jednake butove plaćali puno skuplje, a danas ih plaćamo po istoj cijeni – kaže Babić.

Brojke ne lažu: lani smo uvezli 46.681 tonu svinjetine, a izvezli tek 138 tona.

Kad je riječ o mesu peradi, i tu smo u minusu: lani smo izvezli robu vrijednu 13,4 milijuna dolara (5121 tonu), a uvezli za gotovo 40 milijuna dolara (16.359 tona), dakle tri puta više smo kupovali nego prodavali.

Govoreći o uvozu i izvozu hrane općenito, zadnji smo put u plusu bili daleke 1993. godine! Lani smo tako uvezli hranu za 2,53 milijarde američkih dolara, dok je izvoz istodobno težio 1,59 milijardi dolara.

Kad je riječ o mlijeku i njegovim prerađevinama, nije ništa bolje. Po posljednjoj godišnjoj statistici, uvezli smo 90,6 tona, a izvezli 25,6 tona. Uz financijski deficit koji prelazi 47 milijuna dolara.

– Na policama s kojih se opskrbljuju potrošači u Hrvatskoj sve je manje mlijeka s domaćih farmi. Točnije, u ambalaži koju svakodnevno na tržište dostavljaju domaće mljekarske industrije, u pravilu u stranom vlasništvu – pa bi po tomu neupućeni mogli pomisliti da je sve mlijeko domaće – krije se tužna stvarnost da kupujemo mlijeko s tko zna kojih pašnjaka.

Nisu Francuzi i Nijemci kupili najveći dio hrvatske mljekarske industrije da bi razvijali našu primarnu proizvodnju, da bi ulagali u hrvatske farme. Oni su došli ovdje da bi na našem tržištu, bez obzira koliko je malo, plasirali svoje tržne viškove. Kad oni uvoze u Hrvatsku mlijeko, u pravilu uvoze svoje, iz vlastite proizvodnje diljem Europe. Ja razumijem te njihove interese, ali ne razumijem našu politiku koja ne štiti hrvatsku proizvodnju – kaže Ivan Putnik, predsjednik Udruge proizvođača mlijeka Dalmacije.

Mlijeko iz Mađarske

Putnik podsjeća na rigorozne kontrole mlijeka iz domaćih farmi, prisjeća se prošlogodišnje kontaminacije mlijeka aflatoksinom, stalnog smanjenja cijena koje mljekare plaćaju seljacima.

– Svašta su nam radili da bi nas uništili, ali smo unatoč svemu opstali. I neće nas ugasiti. Znamo da već duže vrijeme cijena mlijeka u EU-u raste. Kolege iz Slavonije mi kažu da “Dukat” uvozi mlijeko iz Mađarske koje ga stoji već oko 3,3 kune po litri. U isto vrijeme cijena koju isplaćuje hrvatskim kooperantima zacementirana je na 2,80 kuna – kazuje Putnik.

O neiskorištenim potencijalima naše prehrambene industrije govori i činjenica da sudjeluje s tek 6,6 posto u ukupnom hrvatskom robnom izvozu.

– Prehrambena industrija je peta najveća izvozna grana unutar prerađivačke industrije. No, uvoz hrane i pića daleko nadmašuje izvoz. Samo od siječnja do travnja ove godine uvezeno je dvostruko više prehrambenih proizvoda nego što ih je izvezeno. Naime, u tom je razdoblju uvezeno prehrambenih proizvoda vrijednih 3263 milijuna kuna – kazat će dr. Zoran Aralica, analitičar sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.

On dodaje i kako je izvoz prehrambenih proizvoda u prvom kvartalu smanjen za 17,2 posto u odnosu na isto razdoblje u prošloj godini.

Bitka za pozicije

Budući da ne treba očekivati da će nas netko potezati za rukav, jasno je da se od tvrtki očekuje ulaganje u inovacijske aktivnosti. Jer bez toga nema ni selidbe prometa izvan lokalnog i nacionalnog tržišta. Sve dok je tako, izvozit ćemo pšenicu, a uvoziti tjesteninu (uz gotovo osam puta vrjedniji uvoz od izvoza tjestenine!) i razne pekarske proizvode, kojih smo lani uvezli 40,3 tona.

– Mjereno visinom ostvarenog prometa u dvije godine, vidi se da je čak 52,1 posto poduzeća okrenuto lokalnom tržištu, nacionalnom 29,3 posto poduzeća, dok najveći promet izvan lokalnog i nacionalnog tržišta ostvaruje samo 18,7 posto svih poduzeća – ponudit će dr. Aralica jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto sve više uvozimo jeftiniju hranu.

Po njegovu mišljenju, manjim proizvođačima slijedi nemilosrdna bitka za poziciju na nacionalnim tržištima, dok veliki, žele li opstati, trebaju razmišljati “o formalnoj i neformalnoj suradnji sa sličnim tvrtkama na regionalnom, nadnacionalnom tržištu, uz mogućnost stvaranja novih poduzeća s ciljem sudjelovanja više manjih tvrtki na trećim tržištima”.

Dakle, čak i ako uzmemo u obzir klasična objašnjenja o prejakoj kuni koja pogoduje uvozu, čini se da je ipak ponešto i do nas, naposljetku i do Vlade koja je više od pola mandata potrošila ne definiravši ni poljoprivrednu ni industrijsku strategiju, piše Slobodna Dalmacija.