TEŠKO VRIJEME ZA INDUSTRIJU

DILJEM HRVATSKE TRAŽE SE KUPCI ZA NEKOĆ MOĆNE KOMPANIJE... Što neuspjele dražbe imovine bivših industrijskih divova govore o našoj ekonomiji?

Diljem Hrvatske traže se kupci ili ulagači za nekoć moćne kompanije, no interesa gotovo i da nema. Je li došlo vrijeme da pomirimo s činjenicom da ovdeje više neće biti primarne industrijske proizvodnje?
Pogoni Petrokemije u Kutini
 Miroslav Arbutina / HANZA MEDIA

TLM, Dioki, Dina Petrokemija, Željezara Sisak, Rafinerija Sisak, Petrokemija... Mogli bismo nastaviti niz i potrošiti još par redaka u nabrajanju primjera osipanja industrije. I to u nekim slučajevima i bez stečaja. Imovina TLM-a krenula je na četvrtu dražbu, ovaj put po početnoj cijeni od jedne kune. Prodaju se parcele Diokija u stečaju, nekad jednog od najvećeg izvoznika plastičnih masa i kemikalija, vrijedne 200 milijuna kuna. Petrokemija je već toliko izlizana tema jer je godinama na respiratoru i godinama traži strateškog partnera. Godinama! Frustrirajuće su to, pomalo i (o)tužne hrvatske priče o tvrtkama koje su izgubile svoja tržišta i konkurentnost. A negdje je čak slučajevima kumovala i kombinacija nemara te koruptivnih radnji glavnih aktera - politike, vlasnika i sindikata. Pitanje je što sada s njim, što s onima koje nitko ne želi, onima s repovima - što učiniti s teškom industrijom koja se rasipa, naročito grane industrije kao što su metaloprerađivačka i kemijska, koje su energetski intenzivne ili ovisne o sirovinama.

Kada govorimo o Diokiju, prerada plastike u Hrvatskoj već niz godina bilježi porast, stoga u HGK-ovu Sektoru za industriju i IT smatraju da bi za nju bi bilo vrlo korisno da opet ima mogućnost kupiti polimere na domaćem tržištu. Napominju da potražnja za polimernim materijalima raste u svim razvijenim zemljama svijeta jer danas nijedna industrija ne može bez njih egzistirati. Nadu za moguće ponovno pokretanje proizvodnje polimera budi i pogon Dina na Krku, koji bi uz pokretanje LNG-a omogućio profitabilno poslovanje. Kod Petrokemije, koja proizvodi mineralna gnojiva i ima veliku ulogu na tržištima u regiji gdje izvozi svoje proizvode, sličan je slučaj - složen je i dugotrajan proces pokretanja proizvodnje i zamijeniti takav pogon novim nije jednostavno. U Željezari Sisak i TLM-u došlo je do problema u proizvodnji iz sličnih razloga - riječ je o energetski intenzivnim djelatnostima kod kojih cijena energenata ima utjecaj na cijenu gotovog proizvoda. Osim toga, velik utjecaj ima i cijena ruda koje su burzovna roba i nema je u Hrvatskoj. Stoga, treba li biti nostalgičan i pokušati oživjeti gigante 20. stoljeća? Ili na ruševinama stare industrije sagraditi novu, otpisati te gigante i graditi industriju 21. stoljeća?

Mladen Vedriš, profesor ekonomske politike na Pravnom fakulteta u Zagrebu, smatra da situacija nije ili-ili. Jasno je, kaže, da je potrebno kontinuirano razvijati postojeće i privlačiti nove investicije, i to u što većoj mjeri i što kompleksnijim instrumentima ekonomske politike.

- Niz snažnih industrija u SAD-u ili Europi, kao što je, primjerice, automobilska elektronika, industrije su iz 20. stoljeća koje su se uspješno razvijale i adaptirale potrebama i tržištu 21. stoljeća. Mi smo mobilne telefone u rukama držali u 20. stoljeću, a te industrije nam prodaju nove modele i sada. Istina, ne sve. Samo one koje su se uspjele tehnološki i tržišno razvijati, u korak s vremenom. Ključno je, stoga, prepoznati nove potrebe i prilagoditi se. Razvijati se - savjetuje Vedriš.

U Hrvatskoj sigurno ima dio potencijala koji se može razvijati i inovirati. JGL je, recimo, dobar pokazatelj kako iz jedne male proizvodnje prošlog stoljeća doći do respektabilne farmaceutske industrije u ovom stoljeću. Isto vrijedi i za Belupo. Imamo i primjere onih koji su počeli od početka, kao što su DOK-ING ili IN2, koji su u ovom stoljeću prepoznali i iskoristili nove prilike na tržištu koje je odavno globalno. U TLM-u je, kaže Vedriš, prvenstveno bila kriza vlasništva i upravljanja, a ne kvalitete proizvodnog programa i potražnje za finalnim proizvodima. Stoga vjeruje da postoji mogućnost da se s novim vlasnikom i u novim odnosima ta proizvodnja nastavi. Što se tiče Diokija i Dina-Petrokemije na Krku, smatra da je tamo vrijeme učinilo svoje, no i on najveću vrijednost vidi u morskom dijelu lokacije, odnosno u izgradnji LNG terminala koji snažno jača njezin energetski potencijal lokacije.

- U određenim industrijama postoji ekonomija razmjera i po definiciji ona diktira gdje će se što proizvoditi. Suština je da se treba repozicionirati u pojedinim proizvodnjama, što znači da ne treba prekinuti djelatnost u određenoj branši - smatra Vedriš.

Međutim, i da se prekine određena djelatnost, rješenja za lokacije na kojima se nalaze propala industrijska postrojenja moglo bi biti više. Infrastruktura, nekakav osnovni hardver za investicije već postoji i svaka lokacija ima potencijalnu startnu vrijednost. Mogu niknuti industrijski parkovi, a na zemljištu neke stare tvornice moguće je sagraditi i turističko naselje, no ta je ideja lokacijski vezana prvenstveno uz obalu, tako da nema jednoznačnih rješenja što se s postojećim lokacijama može napraviti. S time bi se složio i ekonomski analitičar Damir Novotny koji smatra da bi lokacije starih industrijskih pogona trebali prenamijeniti u, primjerice, industrijske parkove za prerađivačku industriju ili centre kompetencija za nove tehnologije i da rehabilitacija primarne industrije na temeljima stare industrijske paradigme u hrvatskom gospodarstvu danas nema nikakvog smisla. Ima za to i argumente. Naime, u razvijenim zemljama, a posebno je to vidljivo u Europi, odvija se 4. industrijska revolucija koju obilježava intenzivna primjena novih tehnologija. Primarna industrijska proizvodnja, odnosno prerada sirovina (teška industrija) - prerada ugljikovodika, metala, proizvodnja plastike - već je iseljena iz Europe koja ne raspolaže sirovinama, u zemlje s rezervama primarnih sirovina. Europska industrija se fokusira na inovacije, istraživanje i razvoj, a sam proces proizvodnje seli u zemlje s nižom cijenom radne snage. Primjerice, danas se samo 40 posto komponenti u jednom europskom automobilu proizvodi u Europi. Prije 15 godina bilo je 70 posto. Upravo zato Novotny smatra da Hrvatska nema pretpostavke za oživljavanje teške industrije - jer ne raspolaže sirovinama koje bi omogućila troškovnu prednost takvim tvrtkama.

- Održavanje Petrokemije može imati samo smisla ako bi kompanija mogla proizvoditi jeftino umjetno gnojivo. Ona to bez velikih ulaganja nije u stanju te bi jedina razumna odluka trebala biti njezino zatvaranje i transformacija te lokacije u industrijski park namijenjen malim proizvođačima, uključujući i proizvodnju ekoloških gnojiva za poljoprivredu. Zadržavanje prerade nafte u Sisku davno više nije racionalna poslovna, nego politička odluka. Politički akteri i sindikati se uporno zalažu za održavanje ove primarne industrijske prerade iako nema više ekonomskog smisla. Umjesto toga bi vlada i Ina ovu lokaciju trebali transformirati u lokaciju za proizvodnju obnovljivih izvora energije - smatra Novotny.

Proizvodnja iz obnovljivih izvora, kao i razvijanje industrije prerade drveta stvorilo pretpostavke za ubrzani ekonomski razvoj i dostupnost relativno jeftine energije lokalnoj prerađivačkoj industriji. Najbolji primjer za to je ubrzani razvoj ovih sektora u Austriji, Češkoj i Slovačkoj, a i Hrvatska bi mogla biti jedna od tih zemalja. Naime, za razliku od teške industrije, prerađivačka industrija u Hrvatskoj je daleko naprednija u prihvaćanju paradigme Industrija 4.0. To dokazuju novije investicije u farmaceutskoj industriji, već spomenuti JGL, Pliva i Belupo te industrija autodijelova - AD Plastik. Tvrtke iz ovog sektora su povećale svoju globalnu konkurentnost i postali vodeći izvoznici. S druge strane, velika poduzeća primarne industrije (teške industrije), poput čeličana i tvrtki u primarnoj preradi metala i nafte - čeličane u Sisku i Splitu, rafinerije, TLM, Petrokemija, DIOKI i dr. - propustila su priliku transformacije i modernizacije.

- Danas pronalaženje međunarodnih investitora u ove tvrtke jednostavno više nije moguće. Nikome u Europi danas takva poduzeća više ne trebaju! - jasan je Novotny.

U sličnom tonu govori i konzultant Željko Perić koji, također, nije optimističan u vezi s proizvodnjom u nekim tvrtkama u kategoriji teške industrije.

- Stalni i dugački prekidi poslovanja znače da su takve tvrtke izgubile svoje tržište i konkurentnost. Jedino pametna potraga za kvalitetnim strateškim partnerima koji imaju tržište, znanje i novac može neke od spomenutih kompanija dignuti iz pepela. Međutim, neuspješni pokušaji pronalaska partnera za Petrokemiju, Željezaru Sisak i TLM pokazuju da se radi o zapuštenim metama koje kvalitetnim strateškim partnerima nisu interesantne - realan je Perić.

Zato, naglašava, moramo biti objektivni i ne pokušavati oživljavati mrtvace, nego umjesto nostalgije za gigantima 20. stoljeća treba graditi industrijsku strategiju 21. stoljeća.

Tu i država igra važnu ulogu. Pogledamo li primjere uspješnih zemalja, npr. Danske, Irske, Singapura pa čak i Njemačke, pametne Vlade su uvijek bile te koje su svojim politikama usmjeravale barem glavne gospodarske tokove. Danas su neke od njih lideri u novim tehnologijama, obnovljivim izvorima, biotehnologiji i sl.

- Kreira li država poticajno okruženje investitori će sami donijeti konkretne ideje i financijska sredstva. Ako i dalje budemo slušali ljude koji su zapeli negdje u polovici prošlog stoljeća ili one koji slijepo gledaju što rade vodeća svjetska gospodarstva i zalažu se za slijepo kopiranje, nećemo se maknuti s mjesta - upozorava Perić.

Drugim riječima, pitanje je prilagodbe aktualnim uvjetima i aktivnoj ulozi države da pomogne u prilagodbi, no to se onda zove aktivna industrijska politika, kao dio ukupne razvojne politike (koju nemamo).

Vladimir Ferdelji, bivši dugogodišnji čelnik Elektro-Kontakta, trenutačno predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA, također kaže da treba drugačiji pristup industrijskom pitanju.

- Neke su industrije uništene do temelja i ne postoji više znanje s kojim se mogu obnoviti. Neke su, kao Ericsson, postale dijelovi većih sustava koji su im osigurali tržište i konkurentnost. Pitanje je što napraviti s preostalim industrijama, što sva ta industrijska postrojenja imaju. Dobru infrastrukturu zasigurno imaju, neku imovinu, zemljište... Sve je to vrlo važno uklopiti u strategiju. Otpad je naš potencijal, kao i obnovljivi izvori energije. Postoje kapaciteti u Đuri Đakoviću, u brodogradilištima. Jedan od smjerova je IT te drvna industrija, vode, poljoprivreda, itd. Međutim, premala smo zemlja da bismo imali sve, moramo se razvijati nišno. I potrebna nam je industrijska strategija, bazirana na ciljevima, a nju ne mogu donijeti političke stranke - jasno poručuje Ferdelji.

Ipak, nijedna industrijska strategija neće uroditi plodom dok se poslovno okruženje ne promijeni. A, kako napominje Perić, jedan od ključnih faktora sigurnosti je i pravosudni sustav. Dok god visokopozicionirani, korumpirani dužnosnici uspijevaju izbjeći pravičnu presudu, neće biti pravne sigurnosti pa tako ni ozbiljnih investitora u industrije 21. stoljeća. Ostat ćemo i dalje na marginama Europe, s imidžom Rumunjske - zemlje u kojoj korupcija uvijek pobijedi - i oplakivati industrijske gigante, ako nam još koji takav ostane.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:37