Glumica Tea Harčević govori o prvim velikim ulogama, tremi koju je upoznala tek s iskustvom, ljudima koji su joj najveća podrška i životu koji ne želi previše planirati.
Rođena u Sisku, odrasla u Petrinji, glumica Tea Harčević (26) posljednjih osam godina živi u Zagrebu gdje niže zanimljive uloge. Proslavila se ulogom u filmu "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste, gledali smo je u rekordnoj "Svadbi" Igora Šeregija, a ovo ljeto provodi u Dubrovniku na probama za predstavu "Žena s mora" u režiji Ivana Plazibata, čija će se premijera održati 20. kolovoza na Lokrumu.
"Vrlo je uzbudljivo – igram Hilde, prgavu najmlađu kćer doktora Wangela koja je kao mlada izgubila majku te se pokušava snaći odrastajući na otoku uz maćehu koja je fascinira, ali to ne želi priznati, i uz stariju sestru koja joj je neka vrsta majčinske figure. Malo je opsjednuta mračnim temama, ali je u isto vrijeme samo tinejdžerica koja pokušava pronaći svoj put, zaljubljuje se i prolazi sve ono što nosi odrastanje. Kod Hilde me najviše uzbuđuje što je brza na jeziku, mala šefica koja se često izlane, ali je zapravo dosta duboka i inteligentna", govori Tea.
Pripremajući svaku novu ulogu, prvenstveno pokušava pronaći sličnosti i razlike između lika i same sebe te shvatiti zašto njezini likovi u određenom trenutku donose baš takve odluke.
U tom su joj procesu, ističe, velika pomoć kolege jer upravo oni kod lika često vide ono što njoj promakne ili što uzima zdravo za gotovo. Kazalište i film pritom traže sasvim drugačiji pristup – predstava se u potpunosti iskristalizira tek pred publikom, dok filmski proces završava posljednjim danom snimanja.
Prvi susret s dugometražnim filmom imala je kada je dobila ulogu Veronike u "Plavom cvijetu" pokojnog redatelja Zrinka Ogreste. Skautirao ju je na hodnicima Akademije dramske umjetnosti, a neke njegove savjete, priznaje, tek danas počinje u potpunosti razumijevati.
"Bile su to vrijedne rečenice za koje sam tada bila premlada da ih shvatim, ali sad ih se često sjetim. Imati takav proces, taj film i njega kao redatelja kao prvi projekt u životu stvarno je lijepa početna točka da vidiš koliko ovaj posao može biti lijep. Jako sam zahvalna Zrinku na svemu", ističe Tea, koja je prošle godine postala i članica ansambla Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin.
‘Uvijek su me podržavali‘
Smatra da svaka mlada glumica i svaki mladi glumac moraju biti spremni proći različita iskustva i skupiti "utakmice u nogama", pa je i ona trenutačno u fazi u kojoj bi voljela raditi sve. Koliko iskustvo znači u ovom poslu posebno osvijesti kada ima priliku igrati sa starijim, iskusnijim kolegama.
U glumu se zaljubila još kao djevojčica. Poput mnogih svojih kolega obožavala je dramske grupe, a kao srednjoškolka neuobičajeno je često odlazila na predstave u Zagreb, što je njezinu želju za kazališnim daskama samo pojačalo. Ipak, kada je došao trenutak za upis fakulteta, na ljetnom je roku "za svaki slučaj" upisala politologiju. Već na jesenskom roku uspjela je upisati ono što je zapravo željela – glumu.
"Dolazim iz obitelji koja nema baš veze s kazalištem, ali od koje sam naučila da u životu ne treba odustajati. Mama, očuh i stariji brat uvijek su tu za mene, a s njima sam vrlo bliska. Uvijek su me podržavali u svim mojim idejama, koliko god praktične ili nepraktične bile, i hvala im na tome", kaže Tea.
Još kao djevojčica išla je na LiDraNo, puna samopouzdanja i bez pomisli na neuspjeh pa vjeruje kako ju je to ohrabrilo na upis Akademije. No trema ju nije zaobišla. Posljednjih godina, priznaje, prije izlaska na scenu sve češće osjeća određenu vrstu nemira.
"Valjda što više učiš i prolaziš, to više shvaćaš koliko stvari ne znaš. Na to gledam kao na nešto pozitivno jer to samo pokazuje koliko mi je stalo do onoga što radim. Jer, ako mi ne marimo, zašto bi publika? Pokušavam naći mir u tom nemiru", iskreno govori mlada glumica.
Dangubljenje s prijateljima i ljeta na Krku
Nakon srednje škole napustila je Petrinju, grad u kojem je odrasla, i zaljubila se u Zagreb. Opisuje ga kao "mali veliki grad" i trenutačno ne može zamisliti da živi negdje drugdje. Iako Petrinju smatra sjajnim mjestom za odrastanje i nada se da će postati još ljepši grad, u ovoj životnoj fazi najviše joj odgovara ritam glavnog grada.
Voli putovati pa je nedavno posjetila i talijansko jezero Como koje ju je oduševilo, a slobodno vrijeme u Zagrebu najradije provodi uz jogu i prijatelje. Posebno uživa u onim jednostavnim, dugim druženjima ispunjenima smijehom i razgovorima o svemu i ničemu – onome što sama, uz osmijeh, naziva "dangubljenjem".
"Kod prijatelja trenutno možda najviše cijenim to što, neovisno o tome koliko se dugo ne vidimo i koliko smo daleko, nekako uvijek možemo nastaviti tamo gdje smo stali. Mislim da mi trenutačno najviše znači razumijevanje, kad znam da netko čuje ono što mu govorim. Iako, cijenim i kad mi netko ukaže na to da sam u krivu", ističe Tea koja je i ove godine, prije odlaska u Dubrovnik, uspjela provesti nekoliko dana na Krku, otoku uz koji je vežu brojna sjećanja jer je upravo tamo provodila ljeta u djetinjstvu.
Nakon radnog ljeta na jugu, na jesen se najviše veseli novoj sezoni u svojem matičnom kazalištu. Budućnost, međutim, ne pokušava previše planirati – nastoji odagnati strahove i jednostavno se nada da neće biti pregruba prema njoj. Kaže da su joj se neke od najboljih stvari dogodile upravo onda kada ih je najmanje očekivala, pa se nada da će joj i za deset godina život podijeliti karte kojima će biti zadovoljna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....