Američki oskarovac, koji je nedavno prebolio karcinom i covid, poznat je po svojoj opuštenosti, hipijevskom načinu života te ulozi Dudea u filmu braće Coen ‘Veliki Lebowski‘, a uz to brižan je otac svojim trima kćerima i gotovo pola stoljeća vjeran supruzi Susan - što je za holivudske prilike ravno čudu.
Tumor je mačji kašalj u usporedbi s covidom - izjavio je nedavno američki oskarovac, glumac Jeff Bridges, u jednom od spotova koje je snimio za kampanju kojom se Amerikance potiče da se cijepe i docjepljuju. A zvijezda filmova "Veliki Lebowski", "Sve ili ništa", "Čovjek zvan Hrabrost" i "Ludo srce" dobro zna što govori. Protekle dvije godine prvo mu je dijagnosticiran limfom, a onda je, tijekom liječenja, obolio od covida i jedva preživio.
"Sad mi sve izgleda kao bizaran san. Počelo je gotovo slučajno. Vježbao sam kod kuće i osjetio nešto čudno u trbuhu. Ništa me nije boljelo, ali sam ipak otišao liječniku i šokirao se kad mi je rekao da u svom tijelu imam tumor", ispričao je nedavno.
Odmah se podvrgnuo kemoterapiji koja je dala dobre rezultate i činilo se da će sve biti u redu, no onda je u siječnju prošle godine uslijedio novi šok.
"Zarazio sam se covidom, a organizam se nije mogao braniti jer mi je koktel lijekova koje sam uzimao radi tumora uništio imunološki sustav. Sjajno je djelovao protiv opake bolesti, ali me ostavio bez snage za borbu protiv korone", ispričao je Bridges.
U bolnici je proveo pet mjeseci, stalno patio od bolova i bio toliko slab da se u krevetu bez pomoći nije mogao okrenuti na bok, niti dohvatiti masku s kisikom.
"Sjećam se kako su mi liječnici govorili da se moram boriti. Valjda su vidjeli da sam na pragu smrti jer više nisam imao snage vjerovati da ću se spasiti. Bio sam na samrti, no uz njihovu pomoć i podršku obitelji vratio sam se među žive. I zato apeliram na sve: cijepite se, osnažite svoj organizam. Veliki dio svijeta ponaša se kao da je covid iza nas, no ne smijemo se zavaravati. Najoprezniji bi trebali biti ljudi s kompromitiranim imunim sustavom. Neka ne čekaju da im covid zakuca na vrata. Nakon što sam pobijedio rak i prebolio covid, docijepio sam se čim su mi to liječnici dopustili", upozorava Bridges kojem se zdravstveno stanje nakon duge borbe ipak postupno popravljalo.
Limfom je sada u remisiji pa se mogao vratiti na set hvaljene televizijske serije "The Old Man" u kojoj glumi bivšeg agenta CIA-e, a partneri su mu John Lithgow i Amy Brenneman. Nastavio je i s radom u humanitarnoj udruzi No Kid Hungry, no najsretniji je što ponovno može biti sa suprugom Susan, s kojom je nedavno proslavio 45. godišnjicu braka, sa svoje tri kćeri i troje unučadi.
"Sve mi se preokrenulo naglavce. Sad sam sretan što sam uopće živ. Puno sam toga propustio. Nedostajala mi je obitelj, prijatelji, kolege iz serije "The Old Man"…", kaže Bridges.
Bojao se da neće živjeti ni dovoljno dugo da svoju najmlađu kćer Haley, koja se prošle godine udala, odvede do oltara. Bio mu je to dodatni motiv da se bori protiv bolesti. I uspio je. Nakon toga vježbao je pod paskom fizikalnih terapeuta te se dovoljno oporavio da kćer ne samo odvede do oltara nego i da na svadbi s njom pleše, uz pjesmu "Ain‘t That Love" Raya Charlesa.
"Život mi se vratio u normalu, a lako se moglo dogoditi da ne bude tako", priznao je glumac.
Kao sin glumaca Lloyda i Dorothy Bridges pred kamerama se pojavio već kao beba, kad ga je 1951. majka dovela na set filma "The Company She Keeps", a i otac koji je pedesetih godina prošlog stoljeća glumio u televizijskoj seriji "Sea Hunt" angažirao ga je u nekoliko navrata za male epizodne uloge, tako da je Jeffu Bridgesu gluma kao životni poziv bila predodređena.
"Odrastao sam u Hollywoodu, odmalena sam odlazio s roditeljima na filmske setove i povremeno glumio, a uzor mi nisu bili samo roditelji nego i moj stariji brat Beau", ispričao je u jednom intervjuu.
Kad mu je bilo 14 godina, otišao je s ocem na kazališnu turneju s predstavom "Anniversary Waltz" pa je upoznao i kazališnu stranu glumačkog života, no nije sve išlo glatko. Kao tinejdžer je burnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, u doba djece cvijeća, bunta protiv konzervativnih društvenih normi, kao tisuće mladih i on pušio marihuanu i probao druge droge, no kad se činilo da će stvar izmaći kontroli, intervenirali su njegovi roditelji. Glavnu je ulogu u tome imala njegova majka Dorothy, koja je i inače bila šefica u obitelji.
"Otac je bio poznatiji kao glumac i više je zarađivao, no majka je držala sve konce u kući. Ona se brinula za mene, mog brata Beaua i sestru Cindy. Bila je pravi matrijarh", opisao ju je Jeff Bridges.
U kući su je svi, uključujući i njenog muža, zvali General, a taj joj je obiteljski nadimak ostao do kraja života. Umrla je 2009., 11 godina nakon muža, u istoj kući u kojoj je s njim odgojila njihovu djecu.
Potkraj tinejdžerskih godina i problema s drogama, Jeff Bridges se na nagovor roditelja vratio pred kamere. U filmu "Silent Night, Lonely Night" iz 1969. glumio je mlađu verziju lika kojeg je tumačio njegov otac, a sljedeće godine dobio je dobre kritike za ulogu bijelog studenta u doba rasnih nemira na sveučilištima u filmu "Halls of Anger". No, bio je to samo uvod u ono što je uslijedilo - uloga u "Posljednjoj kino predstavi" redatelja Petera Bogdanovicha, kojem je to bio prvi igrani dugometražni film.
Bio je to, posve neočekivano za sve uključene, a možda najviše za samog redatelja, veliki hit koji je postigao zavidnu zaradu i uz to stekao kultni status te proslavio novu generaciju mladih glumaca - Timothyja Bottomsa, Cybill Shepherd i Jeffa Bridgesa, a dvojici iz stare garde, Benu Johnsonu i Cloris Leachman, donio Oscare.
Najviše je, barem kad je glumačka reputacija u pitanju, profitirao upravo Jeff Bridges u ulozi Duanea Jacksona, mladića razoružavajućeg osmijeha i nenapadne karizme. Za tu je ulogu bio nominiran za Oscara, a na setu je prohodao sa svojom filmskom partnericom Cybill Shepherd, no kao i s drugim svojim djevojkama s kojima je hodao tih godina, ni s njom nije dugo ostao u vezi.
I mada je sam Bridges u nekoliko navrata ponavljao da je on sam najbolji primjer nepotizma u Hollywoodu, jer su ga roditelji usmjeravali prema glumačkom pozivu, uvijek je isticao da to nisu činili kako bi progurali svoju djecu tamo gdje im nije mjesto, nego zato što su iskreno vjerovali da je to odlično zanimanje - jer su i sami uživali radeći na filmskim setovima.
"Naravno, kad su mi se nakon nekoliko filmova počela otvarati vrata Hollywooda, osjećao sam grižnju savjesti. Nakon srednje škole sam praktički kao padobranac sletio u filmski svijet i prije nego što sam uopće razmišljao o tome što ću u životu raditi. Nije čudno što sam se pitao zaslužujem li ja to. Jesam li zaista nadaren za glumu?", priznao je mnogo kasnije.
Prije nego što je odagnao te sumnje, Bridges je ipak snimao film za filmom. U "Gradu izobilja" iz 1972., o ostarjelom boksaču koji se vraća u ring, glumio je uz Stacyja Keacha i prohodao s kolegicom sa seta Candy Clark. Iste godine snimio je vestern "Loše društvo", u kojem je glumio mladića sa sjevera SAD-a koji bježi na Divlji zapad kako bi izbjegao da ga regrutiraju tijekom američkog građanskog rata. Sljedeće godine publika ga je mogla vidjeti u ulozi mladog vozača na automobilističkim utrkama u filmu "Posljednji američki heroj".
Da je nadaren za glumu pokazao je i u filmu "Kalibar 20 za specijalista", u kojem se pojavio uz Clinta Eastwooda, te još više u zahtjevnijoj ulozi u "Ledar dolazi", filmu snimljenom prema drami Eugenea O‘Neilla.
Igrom slučaja, tek je nakon te uloge odlučio da će mu gluma zaista biti životni poziv.
"Redatelj John Frankenheimer me nazvao i ponudio mi ulogu u "Ledar dolazi", a ja sam se nećkao i rekao mu da razmišljam o glazbi, a ne filmu, kao o izboru svoje karijere. U to sam doba, naime, sve bolje svirao gitaru i pisao pjesme, a osim glazbe, zanimalo me i fotografiranje, pa sam svuda sa sobom nosio fotoaparat. No, za to je čuo redatelj Lamont Johnson, s kojim sam snimio "Posljednjeg američkog heroja" i izgrdio me na sav glas. Frankenheimerov se poziv ne odbija, svaki glumac sanja da radi s njim, rekao mi je. Poslušao sam ga, pomalo nevoljko, i na setu, gledajući starije kolege Leeja Marvina i Roberta Ryana shvatio da želim nastaviti glumiti", ispričao je poslije.
To je i učinio, a ponuda nije nedostajalo. No, koliko god ga publika u tim filmovima voljela i kritičari hvalili, Bridges tih godina još nije stekao status filmske zvijezde. Bilo je to, naime, doba kad se najviše cijenio potpuno drukčiji tip glumaca, poput Dustina Hoffmana, Roberta De Nira i Ala Pacina, opsesivno uživljenih u uloge koje su tumačili. Za razliku od njih, Bridges je bio opušteniji, činilo se da se u uloge unosi s lakoćom i da na filmskom platnu naprosto zrači svojom karizmom, a ne predanošću glumi.
Nije o tome, doduše, on previše razmišljao jer je imao drugih, slađih briga. Na setu filma "Ranč Deluxe" 1974. u gradiću Paradise Valley u Montani upoznao je studenticu arhitekture Susan Geston iz Sjeverne Dakote, koja je tijekom ljeta tamo radila kao konobarica da zaradi džeparac.
"Bila je prekrasna, a ja sam mislio da mogu biti njezin vitez na bijelom konju. Primijetio sam, naime, da ima natučeni nos i modrice oko očiju, pa sam mislio da ima dečka koji je zlostavlja i želio je spasiti od njega. Tada nisam znao da su njezine ozljede posljedica prometne nesreće koju je imala nekoliko dana prije nego što sam je ugledao. Skupio sam hrabrost i pozvao je da izađemo zajedno, no odbila me, a u tom trenutku nas je fotografirao prijatelj iz filmske ekipe. Poslije sam dobio tu fotografiju i otada je nosim svuda sa sobom", opisao je fatalni susret koji mu je promijenio život.
Nekoliko dana kasnije ponovno su se sreli na zabavi koju je filmska ekipa priredila za završetak snimanja. Susan je također došla i pristala plesati s njim, a kad se vratio kući u Los Angeles, Bridges nije mogao prestati razmišljati o njoj.
"Ostali smo u kontaktu, no nisam je mogao nagovoriti da dođe živjeti sa mnom. Nekoliko mjeseci kasnije sam sav očajan iznajmio jedan stari kombi i odvezao se u Paradise Valley te je tamo na jedvite jade privolio da ostavi sve i pođe sa mnom u Los Angeles", ispričao je poslije.
No, kad je nakon nešto više od godinu dana zajedničkog života Susan odlučila da je došlo vrijeme da se vjenčaju i zasnuju obitelj, Jeff se nećkao. Smatrao je da je previše mlad za taj korak i da nije spreman postati muž, a još manje otac. Susan ga je čak na neko vrijeme napustila, što joj je savjetovala i Jeffova majka Dorothy. No, on se tada, shvativši da bi je mogao zauvijek izgubiti, ipak prelomio i zaprosio je.
"Od početka sam znao da je ona prava, pa sam kleknuo pred nju i upitao je hoće li se udati za mene. Odmah je rekla ‘da‘. Vjenčali smo se pet dana poslije, u lipnju 1977. I nikad nisam požalio zbog toga. Istina, imali smo teškoća u braku, kao i svaki drugi par, ali smo ih uvijek zajedno prebrodili", priznao je.
U braku su dobili tri kćeri: Isabelle je rođena 1981., Jessica 1983. i Haley 1985., a Jeff Bridges kaže da mu je iz današnje perspektive najviše žao što tijekom njihova odrastanja nije bio više s njima.
Kako mu se karijera zahuktala, ponekad je snimao i po nekoliko filmova godišnje. Osamdesetih su mu najuspješniji bili znanstveno-fantastični "Tron", "Nadine", "Tucker: Čovjek i njegov san" te "Fantastična braća Baker", film u kojem je glumio uz svog starijeg brata, devedesetih je briljirao u "Kralju ribara", "Građanima opasnih namjera" i osobito u svom najpoznatijem filmu "Veliki Lebowski", koji je među obožavateljima stekao kultni status, ponajviše zbog Bridgesove uloge Dudea, opuštenog, vječno napušenog tipa koji doma hoda u kućnom ogrtaču, voli kuglati i stalno pije koktele White Russian, a život mu se totalno preokrene kad ga gangsteri pobrkaju s milijunašem koji se zove isto kao on, pa ga upliću u svoje planove…
Istim tempom nastavio je i sljedeće dekade, u kojoj je osvojio Oscara za ulogu ostarjelog country pjevača u filmu "Ludo srce" iz 2009., a uz nekoliko kraćih prekida nastavio je glumiti i nakon što je navršio šezdeset godina.
"Ne bih to postigao bez supruge koja me cijelo vrijeme drži prizemljenim. Lakše mi je odlaziti na snimanja i uvlačiti se u kožu različitim likovima kad znam da me kod kuće čeka stvaran dom i žena koja zna tko sam", priznao je prije desetak godina Glorijinom novinaru u intervjuu na festivalu u Berlinu, na kojem je bio prikazan njegov film "Čovjek zvan Hrabrost".
A ne posustaje ni danas, iako je nakon borbe protiv limfoma i preležanog covida odlučio malo usporiti. Nakon što je snimio sedam epizoda televizijske serije "The Old Man" dobio je nove glumačke ponude - no još nije siguran hoće li ih prihvatiti ili će, nakon što je jedva prevario smrt, više vremena provoditi kod kuće sa Susan i uživati u mirnom životu. Nikada nije bio tip koji voli razuzdane holivudske zabave, izlazi u noćne klubove i pijan izaziva skandale. Njegov ideal životnih zadovoljstava je već odavno posve drukčiji - prošetati se vrtom svoje kuće u Santa Barbari i navečer sjesti na klupicu, zapaliti svoju omiljenu cigaru Padrón Anniversario te promatrati kako sunce uranja u Pacifik. Zajedno sa Susan, naravno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....