Nakon nedavnog boravka u bolnici, tijekom kojeg je mislila da joj nema spasa, legenda naše glazbene scene skuplja snagu u svom zagrebačkom domu te ponovno dobro raspoložena planira nove nastupe, kuhanje bakalara i tretman pomlađivanja kod estetskog kirurga Siniše Glumičića
Dok se u svom domu podno Sljemena oporavlja nakon boravka u bolnici - kamo je dospjela dan prije 86. rođendana, a izašla 16 dana kasnije - Terezi Kesoviji pogled svako malo pada na peterostruki album francuskih šansona i balada pod nazivom "We Love Paris" i u izdanju Warner Music France. Među 102 izvođača, sve slavna imena francuske glazbene scene, nalazi se i legendarna hrvatska pjevačica, s pjesmom "C‘est ma chanson" ("To je moja pjesma"). Riječ je o naslovnoj temi filma "Grofica iz Hong Konga" iz 1967., sa Sophijom Loren i Marlonom Brandom u glavnim ulogama, koji je režirao Charlie Chaplin i za koji je napisao glazbu. Tereza Kesovija pjesmu je tada snimila za francusko, hrvatsko i talijansko tržište, ubrzo je postala veliki hit, a jedan od najsretnijih trenutaka joj je bio kad joj je Chaplin osobno čestitao na vrlo posebnoj interpretaciji. Taj peterostruki album Pariz je darovao svim sudionicima ovogodišnjih Olimpijskih igara. Ovo je još jedno priznanje Francuske glazbenoj divi iza koje su tisuće pjesama, koncerata, albuma, turneja, televizijskih gostovanja, priznanja, nagrada i pobjeda na natjecanjima i festivalima u zemlji i u svijetu.
Jeste se iznenadili kad vam je stigao album?
- Iskreno, i da i ne. Francuzi me "svojataju" još od 1965., kad sam otišla u Pariz zbog jednog TV nastupa, a ostala sam više od desetljeća. Svemu je "kumovala" ponuda velike francuske šansonijerke Rene Lebas da snimim ploču za diskografsku kuću Columbia. Tako je taj grad postao moj drugi dom, u kojem sam gradila karijeru i naučila francuski. Baš kao i moj tada trogodišnji sin Alan koji francuski, uz još nekoliko jezika, govori kao materinski. I nakon povratka u domovinu, veze s Francuskom nisu prestale, a moj su rad nagradili s dva velika priznanja - odlikovana sam i proglašena Vitezom Visokog odličja za doprinose u kulturi (Chevalier des Arts et Lettres), koju dodjeljuje predsjednik Republike Francuske, a dvije godine kasnije ministarstvo kulture uručilo mi je najviše odlikovanje Časnika reda umjetnosti i književnosti (L‘officier de l‘ordre des arts et des lettres).
Što vas je najviše oduševilo?
- Kad se Celine Dion, jedan od najboljih vokala ikad, popela na Eiffelov toranj i zapjevala pjesmu "L‘Hymne à l‘amour" francuske glazbenice Édith Piaf. I sad me prođu trnci... Vrhunac umjetnosti, snaga emocija, čudesan završetak ceremonije otvaranja 33. Olimpijskih igara. I sve nam je to dala usred strašne i bolne višegodišnje borbe za život. To je za mene spektakl. Kao da poručuje: "Ma pobijedit ću te, prokleta bolesti koja me mučiš i sputavaš da radim ovo što najviše volim."
Koliko vam je pomogla spoznaja da unatoč nemoći i dalje možete pjevati?
- Sretna sam što mi je Bog podario ovu snagu i energiju da i ovaj put, baš kao i nakon svih prijašnjih boleština, anestezija, operacija i životnih tragedija, mogu zapjevati. Jednako kao i na početku karijere, prije 65 godina. Taj moj glas stalno probija i to je sreća, Božji dar. Pjesma, scena... To je moja ljubav, moj život. Živim svaku riječ koju pjevam i samo tako i mogu. A to publika prepoznaje, osjeti, zna i cijeni.
Kako izgledaju vaši dani nakon izlaska iz bolnice?
- Velika sam spavalica pa se moja ljubimica Nike, sedam i pol godina stara "kavalirka", i ja iz kreveta izvlačimo tek oko 11 sati, kad stiže moja Jasna. Potom popijemo kavu, doručkujemo, a ona me izvijesti o svemu što se dogodilo. Volim biti informirana, ne propuštam vijesti. A kad završim vježbanje s Lukom, dolazim k sebi, i gledam TV. Volim filmove, posebno dokumentarne, pa najviše pratim Treći program HRT-a. A ako su sin Alan i snaha Ljiljana na putu, obavezno gledam i prognozu. Najteže mi je što baš ne mogu čitati.
Već dugo izgledate svježe i mladoliko. U čemu je tajna?
- Godinama odlazim na neinvazivne tretmane kod primarijusa Siniše Glumičića. Idem k njemu, da, ali ne pada mi na pamet napumpati šest brojeva veće usnice, jagodice ili bilo koji dio lica. Meni se to ne sviđa. Dovoljan mi je taj minimum, da izgledam svježije, da me "ispegla". Ne glumatam tinejdžericu ili djevojku od 25. Godine su tu, a svatko od nas želi izgledati lijepo. I u tome nema ništa loše. Poštujemo se i volimo, on zna što ja želim, lijepo radi. Planiram sad u prosincu do njega.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Glorije u kojem vam darujemo i specijalno izdanje posvećeno seriji "Dnevnik velikog Perice".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....