Severina danas slavi 50. rođendan: Frendovi mi organiziraju proslavu, rekli su da pozovem sve drage ljude

U intervjuu koji je 2012. dala Gloriji neposredno na ­kon 40. rođendana Severina Vučković konstatirala je kako će dolazeća dekada biti najljepša u njezinom životu jer je “u nju ušla kao ponosna majka koja u krilu drži svoj doživotni štit i zaštitnika, svog sina”. I bila je. Usprkos ladicama punim sudskih tužbi, dramatičnoj borbi za skrbništvo, razvodu od Igora Kojića, pandemiji i svim ostalim tektonskim potresima koje joj je to razdoblje donijelo, iz njega izlazi s osmijehom na licu. Lomili su je, ali je nisu slomili. Jer su majke napravljene od čelika. Jer je po svojoj prirodi borac. Jer su joj četrdesete bile nemilosrdan, ali vrijedan učitelj. Severina 21. travnja slavi 50. rođendan - na velikom tulumu koji joj u jednom zagrebačkom klubu organiziraju prijatelji. Zajedno će nazdraviti hrabroj, nepokolebljivoj, optimističnoj i snažnoj ženi koja je “pet banki obila” i jedno sunce rodila - da ju grije cijeli život.

21. travnja Severina će proslaviti 50. rođendan.

SANELA BABIĆ

Razloga za sreću je puno: izlazi vam novi album, spot za pjesmu “Fališ mi”, koju ste snimili s bugarskim pjevačem Azisom, zauzeo je prvo mjesto YouTube trendinga u Hrvatskoj i regiji te 26. mjesto u svijetu, pandemijska ograničenja su ukinuta, maske su pale - i s lica, i s državnih institucija koje su zahvaljujući vama dobrano prodrmane, proljeće je... Kako se osjećate?

- Proljeće je, a u meni mir, da malo parafraziram… Osjećam se lipo, htjela sam čak reći i odlično, ali ste me nabrajanjem što mi se sve iz događalo u proteklom desetljeću podsjetili na neke stvari koje sam već zaboravila. Zaboravljam, ali to ne znači da neću i dalje ustrajati na pravdi, to jest na ispravljanju nepravdi koje mi 'institucije' nanose. Ne zato što želim, nego zato što moram. Za druge majke, za drugu djecu čiji se glas ne uspijeva probiti i ne čuje se tamo gdje treba. Moj glas su slušali, ali ga nisu čuli. Jako dugo. Štoviše, pokušali su od mene napraviti ludu ženu, a onda me 'izludjelu' sad pokušavaju još prikazati i agresivnom. I onda valjda neprimjerenom za dijete. Ipak, vjerovali ili ne, svoj glas najviše i uglavnom dižem samo kad su u pitanju pjesme, kad uđem u svoj svijet glazbe, koja mi spasi i glavu i dušu. Jer u tom svijetu nema straha. Samo sloboda. Zamislite sreće kad se bavite nečim što volite i što ste željeli raditi, a ispred vas nasmijana lica. Presretna sam što novu pjesmu ljudi vole, što ima tako puno slušanja, i presretna sam što opet imam koncerte jer je to nevjerojatan osjećaj. Ljudi su željni koncerata i toliko glasno pjevaju da ja ništa ne čujem, ni bend ne čuje, iako imamo monitore, kao da smo na utakmici. Predivan postkovid osjećaj.

Na ovom ste albumu počeli raditi u najstresnijem razdoblju života. Je li se potvrdila ona stara da je u radu spas?

- Točna je… barem u mom slučaju. Devet godina traje moja borba, ako se to tako može nazvati. Više bih to zvala mučenjem ili 'procesom izluđivanja', a 20 mjeseci s oduzetim djetetom sigurno je najteža faza mog dosadašnjeg života. Hodate po sudovima, socijalnoj skrbi, posebnom skrb ništvu, vještacima, čak i po policiji i državnom odvjetništvu. Za neke institucije nisam ni znala da postoje. I ne pohodim ih zato što mi se to sviđa ili jer mi se tužaka, nego zato što me tužakaju, jer su institucije pune korupcije i beskičmenjaka koji dopuštaju sumnjivim i kao moćnim tipovima da ih kupuju ili ucjenjuju.

Kako ste u tim stresnim trenucima uspijevali sačuvati živce i zdravlje? Jer umjetnica mora biti zdrava, da citiramo Konstraktu... Tko su bili ljudi koji su vas mentalno “podizali” kad je trebalo?

- Učila sam duboko disati, balansirati kako ostati pribran i na zemlji zbog djeteta i pred djetetom. Sve to odraditi na foru 'tako mi je grah pao'. To sam uspjela samo zahvaljujući odlascima u glazbeni studio. Tako sam mogla ići dalje, tako sam se liječila i čistila od sustava koji čovjeka želi posisati i poniziti. I kad mi se nije dalo pje­vati, išla sam u studio. Morate ustati, obući se… Nekad uopće ne bismo snimali, samo bismo pričali. Skladatelj i producent Filip Miletić, tonac Domagoj Perišić i ja. Nekad smo samo šutjeli i slušali što smo snimili. I tako godinu i pol liječenja radom. Album je neka nova glazbena dekada za mene, kao što i ja ulazim u novu dekadu. Sve je počelo tako da me moj menadžer Tomislav Petrović nagovarao, na vrlo suptilan način kako samo on to zna, da počnem snimati. Oboje smo bili spremni na glazbeni odmak te mislim da je to što smo napravili nešto sasvim novo i drugačije. Ne u odnosu na ostale umjetnike, nego u odnosu na ono što sam dosad radila. Dijelim Heraklitovu filozofiju 'samo mijena stalna jest'. Na albumu će biti jedna velika pjesma sa snažnim tekstom i puno veselih za nas mlade.

Volite li rođendanske proslave i hoćete li se i na ovoj primiti mikrofona?

- Volim rođendane i uvijek sam ih voljela organizirati drugima. A ovaj put ga moji frendovi organiziraju meni, pa su mi rekli da pozovem sve drage ljude. Rekla sam im da imam ne 50 nego 150 godina i da su moji dragi ljudi svi koje sam susretala, družila se i lijepo razgovarala, jer jednom kad s nekim pametnim sjednete, pamtite ga cijeli život. Pjevat ćemo svi, volim da su ljudi sretni, a i svi koje sam pozvala dijele taj osjećaj.

S kakvim emocijama dočekujete pedesetu?

- Lijepim, mirnim, zadovoljnim, slobodnim, ponosnim... zahvalna sam za bezbroj stvari koje su me naučile rasti. I iako mi se zabranjuje da spomenem svoje dijete, riskirat ću… Naime, ja sam najsretnija osoba jer sam majka jednog predivnog dječaka. Ponosna sam na njega i toliko sam stvari naučila, očvrsnula i napravila zbog tog dječaka. To je moja najljepša emocija.

Što vas u vezi sa starenjem plaši?

- Ništa me više ne plaši, sve me raduje. Ubojita kombinacija! Strah od života i strah od ljudi ostavila sam u četrdesetima. Preostaje mi radost života.

Ljeto želi provesti u društvu sina i obitelji.

JELENA BALIĆ ZA OPTIKU ANDA

Jeste li onoliko mudri koliko ste mislili da ćete biti u ovom desetljeću, kad ste, recimo, imali dvadeset?

- Mislim da tada nisam mislila ništa, a kamoli o tome. Iskreno, ispala sam i bolja nego što bih ikad mislila da ću ispasti. U svakoj šali malo šale. Mater mi je uvik govorila da sam “mudrica” i da sam bila dobro dite. Mada, bilo je trenutaka kad sam se onako pubertetski osjećala glupavo - mozak na paši. To su divni momenti jer ništa ne misliš i ni o čemu se ne moraš brinuti. I di bih ja tad razmišljala o meni sad?! Nema šanse! A sad, sad više ne razmišljam na način hoće li mi doći neka tužba i nervirat’ se. Doći će. Nemam se što tu misliti ni nervirati. No umjesto da me država zaštiti, ja se moram državi objašnjavati po raznim instancama i pravdati. Jesam li mudra što ovo govorim? Jesam. I hrabra. Prošli je tjedan trebao početi sudski postupak protiv Gzima Redžepija kojeg USKOK tereti da je koristeći svoj autoritet trgovao utjecajem, odnosno da je pritiskao i pri jetio vještaku da napiše nalaz koji bi išao na ruku njegovom prijatelju Milanu Popoviću, a kojim bi se meni oduzelo dijete. Popović se u TV nastupima nije ni trudio to demantirati. Zašto? Jer se osjeća moćno. Zašto? Jer mu se dopušta, jer on uopće ne vidi problem da stalno netko nekome tko o nečemu odlučuje šalje preko nekog poruke. Kao iz nekog mafijaškog filma. I, eto, konačno je jedan takav dobio optužnicu. Jer je to kazneno djelo.

Kad smo kod toga, što je sa stručnim nadzorom nad Centrom za socijalnu skrb Maksimir koje je provelo Ministarstvo rada i socijalne skrbi nakon što ste ih prozvali za nezakonitosti i pogodovanja u odlučivanju o skrbi nad vašim djetetom. Bile su utvrđene brojne nepravilnosti, njih 21 ukupno?

- Nakon što je nadzor ministarstva u Centru Maksimir pronašao, kao što ste rekli, 21 nepravilnost u mom slučaju, ništa se nije promijenilo. Zato što nitko nikada nije odgovarao. Socijalni radnici traže od Vlade da se njih zaštiti. Pa to je ironija. Da ih se zaštiti jer su radili nepravilnosti. U puno slučajeva priznali su da nemaju osoblja, pa tako odlučuju o sudbinama djece s kojom godišnje provedu 12 minuta? Ej, ljudi, ne odlučuju oni o krumpirima, nego o sudbinama djece. I onda se svi čudom čude kad se dogodi tragedija. Ministra Aladrovića ne poznajem, ali žene mi pišu u strahu što on odlazi i da će sad sve stati jer je on prvi koji je nešto pokrenuo. Taj sustav o kojem svi ti političari pričaju da ne funkcionira i da je koruptivan blage su riječi. To je upakirano dugotrajno mučenje. Kakva je to privremena mjera za dijete koja je u mom slučaju bila na snazi 20 mjeseci? Skoro dvije godine je jedan osmogodišnjak čekao odvojen od majke presudu s kojim će roditeljem živjeti.

Presretna sam što opet imam koncerte, a uskoro mi izlazi i novi album.

PRESS

Ovih dana se pisalo i kako ste prijavljeni za, ako se ne varam, vrijeđanje službenika u Centru za socijalnu skrb Maksimir? O čemu se tu radi?

- Dosad smo bili u sferi socijalne drame, a sad prelazimo na triler s elementima znanstvene fantastike. Ima medija koji objavljuju stvari prije nego što se dogode. A ako se i dogode, uvijek nešto pogrešno polove. Jedino točno je da sam bila na policiji jer sam navodno “vriđala službe nu osobu”. Prijave još nema, koliko ja znam, a valjda bih znala. Bila sam i na Državnom odvjetništvu jer su me prijavile bivša ravnateljica one Poliklinike i aktualna ravnateljica one škole, koja će djecu upisivati bez prijemnog u MIOC. Ovo je samo zadnjih mjeseci. Da, moglo bi se zaklju čiti da se od svih kriminalaca u zemlji i sitnih korumpiranih uhljeba te ruskih oligarha i njihovih ispostava u EU, tijela progona radije bave žurnim postupanjem po prijavama protiv mene. Čak su pisale glavnoj državnoj odvjetnici da požure postupke prema meni. Valjda sam ugroza za sigur nost zemlje. I, nećete vjerovati, stiže meni ubrzo poziv. Ja uvijek uredno odem, popričam s organima, zahvale oni meni, zahvalim ja njima, kažu mi da sam dosta ekstenzivna u svojim iskazima, i to je to. Ali nije mala šala ni budala… Nakon devet godina povezala sam dosta konaca ispremreže ne organizacije “otimača djece”. Što nisam ja, a puno toga nisam, povezala je novinarka Jelena Jindra u svojim serijalima na portalu h-alter.hr. Pojednostavljeno, rekla bih da u Hrvatskoj postoji dobro uhodan institut posebne skrbi za bogate i moćne očeve. Uvezali su se od centara i škola, preko poliklinika i izmišljenih teorija otuđenja pa sve do sudova. Kažu neki da su mrežu zabacili i do Ustavnog suda. Nisam jedina majka koja je to prijavljivala na mjestima gdje se to prijavljuje. Sve majke koje prolaze slično što i ja, rade, imaju na vratu beskrupuloznog bivšeg partnera, proživljavaju i nevjerojatnije priče od moje i većina ih nema sredstava za odvjetnike ni snage za mučenje po centrima. Te majke žive od dana do dana u strahu, oduzimaju im djecu, a onda izluđene podignu glas i završe s prijavom. One su bitne - mene neće pokolebati - njima treba pomoć. I tako, imam potrebu da ja kao ta Severina, kojoj je tako pao grah da joj je stalno na kičmi bivši partner, pokuša pomoći drugim ženama sa sličnim brigama.

Vaša sudska borba oko skrbništva traje već dugi niz godina, i ne nazire joj se kraj... ili se možda nazire?

- Ne znam kad će završiti, znam da ću se boriti. Ali odavno sam sišla s ringišpila tog ludila kojeg voza Zli čarobnjak iz Oza. Sad se njime bave odvjetnici Jasminka Biloš, Jadranka Sloković i Čedo Prodanović. To je njihov posao. Ja samo pjevam.

Nadajmo se najboljem, ponajprije za vašeg sina, koji je prekrasni desetogodišnjak i koji vam fizički iznimno nalikuje. Koliko ste karakterno slični?

- Vidite, to je benigno pitanje koje postavite svakoj javnoj osobi i ona s radošću i ponosom priča o svom djetetu. No za mene nije benigno. Ja ne smijem, ja moram mučat i odmjeravat što ću reći. Jer me terete da “dijete koristim u promo tivne svrhe”. Sad se pokreće nova tužba u kojoj otac zahtijeva da dijete ne smijem objavljivati ni s leđa. Sumanuto... Neki dan se plješće premijeru Plenkoviću u Saboru jer je čovjek dobio dijete, a nekoliko dana kasnije se prošetao sa starijim sinom, što je izašlo u novinama, jednom je objavio fotografiju malene kćeri... Svi mogu, osim mene. Kad sam bila trudna, mediji su krsta rili ispred rodilišta. Tad se otac nije bunio što ga slikaju s djetetom. Daje intervjue po opskurnim srbijanskim televizijama. Eto, on smije pričati, čovjek kojeg nitko ne zna. A sve je jasno: tko je podigao sto tužbi. Pa to ima neku dijagnozu.

Jeste li spremni za pubertet, od kojeg većina roditelja pomalo strepi, zbog tinejdžerskog ispitivanja granica i prkošenja autoritetima?

- Spremna sam, i tu sam. To sam naučila od svo je voljene majke, prekrasne žene koja me naučila kako se stoji uz svoju djecu i kako im treba vjerovati. Ne bih iznosila detalje, ali on je upravo zbog mog stava i odgoja, jer sam ga sama podi zala, prekrasno dijete puno ljubavi. Moj svijet. Onda znate da ću moći i s pubertetom. Puno su gore pubertetlije od skoro šezdeset godina koji te potežu za kikice i povlače po sudovima. Eto, to je maksimalno što mogu reći jer mi se ne da dodat no, ako ne moram, hodati po Centru i sudovima.

Kakva ste majka i što ste naučili o sebi zahvaljujući svom djetetu?

- Majčina ljubav je neviđena sila. Iako imam veliku životnu energiju, to mi je dalo dodatnu sna gu. Priroda čini čuda i tako posloži. Naučila sam se strpljenju, velikom strpljenju i velikom trplje nju. U vatru i u vodu, za mene nema prepreka. Moj sin je vrijedan svega, i sve bih opet - da treba.

Hoće li Aleksandar biti prvi koji će vas poljubiti ujutro 21. travnja?

- Da. Naši poljupci i zagrljaji su dugi i snažni.

Čitajte i: Nakon što mu je pozirala, Severina u elegantnom izdanju podržala velikog umjetnika

Što vas dvoje volite raditi kad ste zajedno?

- Sve volim raditi s njim. Jedino ne znam igrati igrice na playstationu, ali mislim da sam mu inače cool.

Severina je u svemu disciplinirana, pa tako i u vježbanju - rezultat je više nego očit.

PRIVATNI ALBUM

Mnoge žene kažu da su tek uz vlastito dijete počele shvaćati vlastitu majku. Jeste li se i vi u to uvjerili?

- Uvijek sam razumjela moju majku i uvijek mi je vjerovala. To je bio moj najveći poticaj. Da mi majka vjeruje. Tako da bezrezervno vjerujem u svog sina. U njegove želje, misli. Ja sam tu ona koja vjeruje da je sve moguće. I moguće je. Treba samo ustrajati na tom putu da budete što bolja podrška djetetu kad vas treba.

Koliko se često viđate s majkom i je li vam laknulo sad kad je pandemija, nadajmo se, iza nas?

- Da, situacija s koronom me užasavala i jako zabrinjavala jer je moja mama prešla osamdese tu. A onda je prije godinu dana odlučila doći u Zagreb tako da smo otad ponovo zajedno. A ima mo i još jedan blagoslov. Moja nećakinja Mia joj je rodila praunuka, proslavili smo Božić i Uskrs zajedno i srce mi je puno.

Što vas veseli u slobodno vrijeme?

- Najviše se ravnamo po školskim praznici ma pa odemo na neki put i uživamo. Tako da se uvijek ravnam po djetetu, a svoje slobodno vri jeme volim provesti s prijateljima. Društvo mi je šaroliko i duhovito. Ko bi inače moga kroz ovaj život bez humora i društva duhovitih ljudi, kao što je moj prijatelj, režiser i pisac Predrag Ličina, s kojim sam snimila reklamu “Hejt Sloveni”. Obožavam otići u kazalište, neki dan sam gle dala duhovitu predstavu “Da sam ptica” u režiji Arije Rizvić s Darijom Lorenci Flatz i Tarikom Filipovićem. Sat i pet minuta smijeha u kazalištu. Volim i izložbe, a evo u posljednje sam vrijeme bila i na promociji knjige “Slikarstvo i mržnja”, genijalnog slikara, filozofa i pisca Dimitrija Popovića. To mi puni dušu.

Sudeći po vašem izgledu, očito je da redovito pohodite i teretanu: koliko vremena provodite vježbajući, a koliko s vašim izgledom imaju veze geni i prehrana?

- Ko bi moga kroz ovaj život bez vježbanja? Moram zbog noge, a i disciplina mi ne da druga čije. Nema to veze s genetikom. Moje obje sestre ne vježbaju i ima ih. Do genetike očito nije.

Jedna od osoba s javne scene s kojom ste bili bliski, pokojna Mani Gotovac, konstatirala je kako čak ni u zreloj dobi nije uspjela dokučiti tko je zapravo Mani, objasniti si neke vlastite postupke, demone, odluke... Možete li vi sebi objasniti - Severinu?

- Zar nakon svega izrečenog moram išta o sebi više objašnjavati? Mogla bih ući u Manino poetsko filozofiranje o sebi, ali ostavit ću to za inter vjue pod stare dane. Kad smo kod Mani, imala sam sreću što smo bile prijateljice. Najljepše mi je bilo što sam spavala kod nje u Mokošici, a cvi jeće iz vrta padalo je po meni cijelu noć. Onda bih joj se ušuljala ujutro u krevet, a ona bi pri čala dok smo pile kavu. Još se sićan njene kuhi nje, dobro je kuvala. Razmišljale smo slično, ali smo se znale i porječkati. Bio je to krasan period, bila je puna strasti, voljela je život, on nju nešto manje, ali je to nosila sa stavom. Mani je bila čudesna.

S majkom Anom, koja se prije godinu dana doselila u Zagreb da joj bude blizu.

PRIVATNI ALBUM

Žene najviše zrače kad su zaljubljene - ima li nešto na tom planu?

- Ne, zar mislite da ne bi vrištalo sa svih naslovnica? Vrišti i kad je skroz netočno. Bilo je pokušaja da se Filipa gura i sumnjiči jer je neka “uhoda iz susjedstva” javila da smo “viđeni da se grlimo”. Nego, znate li da je moj bivši partner postao vlasnik trošne kuće preko puta mene gdje se sad već godinama nalazi širokopojasna kame ra koja usprkos davnoj odluci Agencije za zaštitu osobnih podataka nije uklonjena. I sada se odjed nom na zemljište i kuću kao vlasnik upisala tvrt ka u vlasništvu ciparske tvrtke mog bivšeg. Je li vam jasno do kuda to ide?

Počeli ste pisati autobiografiju, u kojoj ste fazi?

- U početnoj, da ne kažem nultoj. Prvih neko liko stranica me prepalo, pa sam stala. Ne bih pisala autobiografiju na klasičan način faktografi je ili velikih ispovjedi. Više sam to zamislila kao roman s ključem. Valjda sam se naučila od silnih tužbi kako nešto reći, a da ne završim na sudu. Znači, roman inspiriran nekim događajima iz života. Dakle, pisala bih beletristiku, a ne publici stiku. Barem mi se to sada tako čini.

Biste li danas bili u stanju oprostiti ljudima koji su vas u životu povrijedili ili izdali?

- Svima sam oprostila, to mi je prednost.

Diraju li vas danas manje zli jezici, tračevi, neumjesni komentari o bolnim stvarima iz vašeg života i opaske ljudi koji vas ne poznaju?

- Svakog normalnog čovika dira, ali treba pro mijeniti sebe da ga ne dira, a to traži rad na sebi. Nije teško zamijeniti negativne misli pozitivnima, ali to zahtijeva svakodnevnu praksu. Osjećaji i misli nas definiraju, a mi trebamo definirati njih. To je teško, ali nije nemoguće. Evo, na primjer, kad idem na sud ili u socijalno, zamišljam da idem u Disneyland i odmah mi je lakše. Nakon toga malo idem u studio i tamo je stvarno pravi Disneyland, pa se nekako poravnam. Tako da neka zlih jezika, a neka i dobrih.

Kakvi su vam planovi za proljeće i ljeto?

- Moj sin, obitelj, prijatelji, album, koncerti, more. Po redu važnosti.

Čemu se veselite u sljedećim mjesecima?

- Veselim se svom rođendanu, treba nam vese lja, treba mi uživanja sa sinom, jedva čekam izlazak albuma, veselim se svakom novom danu i živim ga punim plućima. Želim svima dobro zdravlje i loše pamćenje.