Srpski glumac Ammar Mešić (34) posljednjih je dana privukao veliku pozornost javnosti - najprije objavom da mu je blokiran Instagram profil s nekoliko stotina tisuća pratitelja, a potom i viješću da je pronašao novi posao. Samo što ovaj put nije riječ o ulozi, već o poslu blagajnika u supermarketu, gdje bi trebao početi raditi početkom rujna. Glumac koji je osvojio srca gledatelja kao Miro Srića u seriji "U dobru i zlu" Nove TV, a okušao se i kao voditelj showa "Survivor", objasnio je da nije osoba koja može besposleno sjediti i čekati. Uostalom, već je pokazao da mu nijedan pošten posao nije ispod časti, jer je prije tri godine u Austriji radio kao građevinar. Ammar se ne boji novog izazova i uvjeren je da će mu "uloga" blagajnika savršeno odgovarati.

Što se sve dogodilo u posljednje dvije godine, otkako vas je šira javnost upoznala putem malih ekrana?

- Svašta. U studenom 2025. završio sam snimanje serije "U dobru i zlu" i onda sam imao pauzu, ako se to tako može uopće reći, od sedam do deset dana. Za to vrijeme sam se spremao za put u Dominikansku Republiku jer sam bio voditelj showa "Survivor". Bio sam tamo oko dva i pol mjeseca, vratio se nakratko u Zagreb te zatim otputovao ponovno na drugi kraj svijeta kako bismo snimili polufinale i finale. Završio sam sa snimanjima tek u travnju i zbog tih silnih putovanja tek sam tada dobio priliku pošteno se smjestiti u Zagrebu.

Ammara mnogi pamte po ulozi Mira Sriće u seriji "U dobru i zlu"

MATKO STANKOVIC

Znači li to da ste sada za stalno u Zagrebu?

- Zbog cijele situacije u Srbiji jednostavno se ne vidim više tamo. Smeta mi ta buka i sve što se događa oko prosvjeda i, evo, otkako sam se smjestio u stan koji unajmljujem, napokon sam dobio priliku malo odmoriti. Dva mjeseca sam samo odmarao, a onda sam krenuo razmišljati što i kako dalje. Kako sam slobodni umjetnik koji zarađuje od projekta do projekta, nemam stalnu mjesečnu plaću. U jednu ruku, to može biti zanimljivo, a u drugu je ipak malo nesigurno.

Unosi li vam to dozu straha?

- Strah je možda pregruba riječ, prije bih rekao da je neka vrsta neizvjesnosti koja te stalno tjera na borbu. Nema nekog trenutka u kojem se osjećaš sigurno - ni u financijskom, ni u poslovnom smislu. Život te stalno tjera da radiš ispočetka i da se ne predaješ, već da sam nastavljaš borbu.

Jeste li umorni od te borbe?

- Ne, pa imam tek 34 godine. Ta je borba drugačija jer nije stalno jedno te isto: osim glume, radio sam već na građevini, sad me čeka rad na blagajni u supermarketu... Zapravo me ta borba ne umara, već me podsjeća na to koliko je život čudan i različit i da zaista možeš raditi što god poželiš. Naravno, gluma je moj primarni posao, ali dok to ne radim, mogu raditi milijun i jedan drugi posao.

Kako ste došli do rada na blagajni?

- Čitao sam po portalima oglase i prijavljivao se na poslove za koje sam mislio da bih mogao raditi. Neki su me zvali na razgovor, neki nisu.

Jesu li vas ljudi prepoznali na nekom od razgovora?

- Zaista ne idem za time je li me netko prepoznao ili ne. Samo jednom mi je jedna žena to rekla - pohvalila se da njezina kći gleda seriju "U dobru i zlu". I kad sam objavio da ću raditi u Konzumu, žene iz prodavaonice gdje redovito kupujem ponadale su se da ću im postati kolega, ali ipak idem u jednu drugu poslovnicu. One su me i utješile da ću se sigurno dobro snaći, iako sam katastrofalan u matematici.

Snimljeno u Narcissus baru

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Kad počinjete raditi?

- Potpisao sam ugovor i Hrvatski zavod za zapošljavanje dao je pozitivno mišljenje, a sada čekam odobrenje radne vize. Nadam se da će biti početkom rujna jer, evo, samo stanarinu plaćam 600 eura, a s računima je to 800 eura. Imam neku ušteđevinu, ali s današnjim cijenama to će presušiti u roku od tri mjeseca. Pritom, ja sam osoba koja ne može ne raditi ništa, nego samo dva mjeseca ležati i gledati "Simpsone". Strah me da ću uvenuti u tom krevetu.

Nedostaje li vam gluma?

- Ne mogu reći da mi nedostaje. Relativno nedavno završio sam snimanje serije, pa je onda bio "Survivor", a i sad sam opet ispred kamera - ovaj put s novinarima. Rado bih radio novu seriju i ne dovodim u pitanje hoće li se to dogoditi, samo što jedan glumac ne može biti u svakom projektu. Mislim da se u mojem životu događa sve baš onako kako i treba. Ovo nije moje kukanje kako bi me netko pozvao, barem ne svjesno, već sam usmjeren na ljude u Srbiji koji su uvučeni u taj brlog i ucijenjeni plaćama kako bi glasali za vladajuću stranku. Želim im pokazati da ne mora biti tako - svijet nudi toliko mogućnosti, a jedino ograničenje je naš vlastiti mozak.

Pristupate li ovim različitim poslovima zapravo kao nekakvim ulogama?

- Podsvjesno sigurno postoji neki dio koji proradi, ali meni je rad na građevini, odnosno "baušteli", bio sve osim glumačkog zadatka. U tom trenutku mi je zaista trebala - mjesecima prije tog posla u Srbiji sam doživljavao ozbiljan medijski linč. Dobivao sam i prijetnje smrću putem društvenih mreža. Meni je ta bauštela došla kao savršeno pražnjenje. Po tri-četiri sata iznosiš šutu sa šestog kata bez lifta. To me toliko fizički umaralo da nisam imao vremena ulaziti u dubiozu problema. Sada mislim da bih poludio da nisam otišao tako nešto raditi. Malo je zastrašujuće suočiti se s time kad ti nepoznata osoba preko lažnog profila pošalje adresu ulice gdje živiš i broj tvog stana. Nije mi bilo svejedno i onda me taj fizički rad zaista spasio. Iako nisam naučio lijepiti pločice!

Ammar je prije tri godine radio i na građevini u Austriji

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Jeste li dobili nekakve ponude za posao otkako ste izašli s ovom pričom u javnost?

- Bilo je jako puno ponuda za razne administrativne poslove, ali sam ih odbio. Primjerice, dobio sam ponudu da budem voditelj ljudskih resursa. Zanimljiva je ponuda, no odbio sam jer znam kako otprilike Excel tablica izgleda - i tu staje moje znanje. Spreman sam učiti i želim učiti, ali ima toliko ljudi koji su i fakultetski obrazovani, a nemaju posao. S toliko nezaposlenih osoba, zaista bih se loše osjećao - kao da sam nekome ukrao posao. Draže mi je raditi ove poslove za koje uvijek nedostaje radnika.

Jesu li pristizale i glumačke ponude?

- Nisu, barem ne zbog ovoga. U dogovorima sam za neke projekte još otprije, a vidjet ćemo hoće li se nešto od toga ostvariti. Zasad nije ništa službeno, a meni je najbitnije da sam u Zagrebu - bilo da radim na nekom glumačkom projektu ili u supermarketu na blagajni.

Biste li se vratili u Srbiju da dobijete neku ulogu?

- Bit ću kratak, ali, nažalost, nema šanse da će me itko pozvati. Čak mi se javilo nekoliko redatelja i produkcija koji su mi rekli da bi voljeli surađivati sa mnom, ali im je rečeno da sam na popisu onih koje se ne zove. Jako mi nedostaju moji kolege iz Beograda i sve što smo radili, no radim od projekta do projekta i ne mogu si dopustiti da živim bez posla. Čak me i ovih godinu i pol dana rada na seriji malo poljuljalo - primao sam redovnu plaću, super živio i putovao, ali opet je došao kraj i vrijeme za novi reset.

Vidite li se u kazalištu?

- Volio bih biti honorarac i vratiti se na kazališne daske, ali ne bi mi bilo ugodno oduzeti posao nekome od kolega koji su završili Akademiju u Hrvatskoj ili je završavaju. No, volio bih biti ponovno u kazalištu, mada ne razmišljam dugoročno - živim od danas za sutra i nemam neke ciljeve. Možda je to dobro, a možda i nije - nijedno nije znanstveno dokazano. Ali znam da danas imam ovaj intervju i da ću krajem mjeseca ići na Mljet na odmor, to mi je dovoljno. Ne znam što me čeka sutra.

Ammar bi se volio vratiti na kazališne daske

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Jeste li ikada odbili neku ulogu?

- Jednom, kad je u pitanju bila serija koja bi se emitirala na srpskoj Pink televiziji, što mi je zaista katastrofa. Ali općenito gledano, uloge ne odbijam jer ti svaka nešto donese - prvenstveno iskustvo, kontakte, a i ljude. Tako sam se na snimanju serije "U dobru i zlu" zbližio sa svim kolegama, posebno s Lenom Medar, Katarinom Baban i Tomom Medvešekom.

Što vas je privuklo glumi?

- Zapravo ništa, moj odlazak u glumu je jedna sasvim slučajna priča. Kao dijete sam već u vrtiću i osnovnoj školi sudjelovao u raznim priredbama, išao sam i na natjecanja u recitiranju, a u petom osnovne sam se priključio dramskoj radionici gdje smo radili skečeve. Sve je krenulo ozbiljnije u srednjoj školi, kad sam zapravo samo htio izbjeći ispitivanje iz zemljopisa jer se nisam bio pripremio, pa sam se prijavio na jedan casting u Prijepolju. U amaterskom kazalištu su postavljali predstavu "Pipi Duga Čarapa" i otišao sam bez ikakve pripreme. Redateljica Tanja Jovanović mi je dala ulogu i zapravo sam se tu zaljubio u kazalište i taj rad s ljudima. Godinu nakon sam također dobio ulogu i Tanja mi je predložila da se krenem spremati za prijamni iz glume. Odlučio sam je poslušati, siguran da neću upasti iz prve. Međutim, upisao sam odmah Akademiju i tako završio fakultet s 20 godina. Dakle, gluma nije bila moj izbor, već se samo pojavila. I sada, 15 - 20 godina kasnije, ja sam glumac.

Je li vam drago što se sve tako odvilo?

- S jedne strane jest, a s druge nije upravo zbog spomenute nesigurnosti i konstantne borbe. Uvijek sam htio biti profesor srpskog jezika i gramatike. Volim rad s djecom i taj pedagoški aspekt - pritom mi je mama učiteljica, a djed je bio profesor. Tada bih imao stabilan posao, stabilna primanja i stabilan odmor. Ali pomirio sam se s ovime i mislim da je moj život ispao baš onako kako je trebao.

Uživate li trenutačno u životu?

- Trudim se uživati i nastojim biti pozitivan i optimistično gledati na život. Jedino nisam sretan zbog gubitka discipline po pitanju prehrane i treninga. Do 2023. sam bio poput vojnika, a onda je krenuo rad na seriji i sad si ne mogu pomoći - volim jesti palačinke s Nutellom i plazma keksima, a trening mi se čini kao ubojstvo. Ali želim naći to zrno u sebi koje me pokreće da se ustanem u normalno vrijeme, da pazim što jedem i da redovito treniram. Volim igrati i odbojku, ali me posljednjih godinu dana muči rame, pa je i to otpalo. Ali rekao bih da sam sretan čovjek s dozom nesreće.

Nedostaje li vam Beograd?

- Naravno da mi nedostaje, pogotovo moji ljudi, ali Zagreb mi je sjeo davnih dana - od 2012. sam uvijek ljetovao na hrvatskoj obali i putem bismo uvijek zastali na dan-dva u Zagrebu. Sviđa mi se što je mirniji grad, ima manje buke. I ljudi su smireni. Živim tu već dvije godine i lijepo mi je. Nisam osjetio nikakvu potrebu mijenjati se, osim što mi nekad pobjegne "kaj", ali više iz nekog zezanja. I od serije mi je ostao izraz "kolegica": sada mi "koleginica" zvuči kao teško lomljenje jezika. Općenito sam komunikativna osoba pa nemam problema sa stjecanjem prijatelja, a u fazi sam u kojoj mi najviše odgovaraju kućna druženja. Najdraže mjesto u Zagrebu mi je moj stan u Dugavama - doduše, unajmljeni. U Beogradu sam se naizlazio, nema kafane i splava koji nisam napustio četveronoške.

Nedostaje li vam obitelj?

- Zvučat će možda hladno, ali ne nedostaje mi. Imam dva mlađa brata, Denija i Dina, koji žive u Sarajevu i Stuttgartu. Puno mi je draže kad se jednom godišnje svi okupimo u Prijepolju nego da se sad moramo viđati svaki dan. A svakako smo stalno u kontaktu preko poruka, šaljemo si međusobno videe i čujemo se barem dva puta tjedno. Svi smo odmalena bili izviđači pa smo se naučili biti odvojeni od roditelja, pokazali su nam davno kako izgleda samostalan život. Ali, naravno, volim ih najviše na svijetu, to se uopće ne dovodi u pitanje.

U Zagrebu mu je najdraže mjesto njegov stan u Dugavama

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Posljednji put ste u intervjuu za Gloriju rekli da ste slobodni, je li došlo do promjene po pitanju ljubavnog statusa?

- Nije. Nemoguće je pronaći tu neku osobu, a i ne vidim se u takvom odnosu. Cijeli život sam sam i volim samoću, a veza mi stvara pritisak, neku obavezu. Još se nije pojavila ta osoba koja će me usrećiti i učiniti zapravo slobodnim, a kako sam horoskopski Strijelac, volim tu avanturu i svoju slobodu, činjenicu da se ne moram nikome opravdavati. Malo sam čudan po tom pitanju, mogu reći i sebičan. Posljednji put sam imao ozbiljnu vezu od 2020. do 2021. i otad sam solo - što se mene tiče, može tako i ostati. Trenutačno mi je posao prioritet, pa se s pitanjem ljubavi ne opterećujem. Niti tražim, niti čekam, niti se propitkujem, već mislim da će biti super ako netko uđe u moj život i zadrži se. Dotad - uživam

Zahvaljujemo Narcissus baru na ustupljenoj lokaciji za snimanje.